Na osnovu svega ovoga, a imajući u vidu dugogodišnje stanje u širem  zavičaju, mogu samo da izvedem slijedeći zaključak ako su i po čemu slični, plahovite (ex)Jugoviće i trezvene “lale” veže – pasivnost. Holanđanima samo ne diraj njihov privacy, a našima naciju, crkvu i džamiju, i miran si. Možeš ih “mijesiti” kako ti je volja. S nama, ovakvima, šta će im vojska, šta policija? Prijatelj mi javlja da su se prvi masovniji protesti “žutih prsluka” kod nas – doduše, u povodu hapšenja nekih poslanika, ali i sa socijalnim predznakom – javili u Crnoj Gori. Svaka čast! Ali, zar o našoj pasivnosti dovoljno ne govori ta činjenica da su se baš CRNOGORCI prvi digli na “noge lagane”?!

Okrenem broj od rođaka koji živi u Parizu. Ako iko zna – on zna. Što se tiče politike i socijalne pravde, tu smo skoro isti.

“Halo, rođo, kako je tamo?”

“Mirno. Znaš, mi smo u predgrađu, i to u onom sređenijem. Kod nas je sve u redu.”

“Daj mi reci, bogati, kakvi su to protesti tamo? O čemu se tu radi? Ovdašnji mediji o tome samo mute, sve nešto zakukuljeno.”

“Ah, to je normalno! Pa znaš ko ih drži. Krupni kapital. Razumije se da oni neće narodu otkriti pravo stanje stvari.” A onda, nakon kratke pauze. “Stvar je jednostavna. Narod se, bolan, buni jer jedva sastavlja kraj s krajem. Čak i sa dvoje zaposlenih u porodici. A oni gore ne znaju šta će od para.”

“Zar niste prije par godina bili ushićeni dolaskom Makrona?”

“Čista prevara, jarane. Kao, novo lice, protivnik establišmenta. A on, zapravo, predstavnik krupnog kapitala. Kao i taj vaš Mark Rutte. Znaš šta je Makron prvo uradio kad je došao na vlast? Snizio penzije! To mu je bio prvi potez. A sad, pod izgovorom zaštite okoline, hoće da povisi cijene benzina. Sve po narodu, a po diktatu naftnih kompanija.”

“A ovi huligani, paljenje i rušenje?”

Rođak se malo zamisli. “Znaš kako je na stadionu: 99% raje mirno gleda tekmu, a jedan posto došao da traži belaj. Takve treba odmah u pržun. Ali, kažem ti, ovo je prevashodno socijalni bunt. Francuzi su i prije Buržoaske revolucije bili narod koji se lako diže na noge.”

“To znam. Njima ne možeš dugo prodavati muda za bubrege. U tome su mi mnogo bliži od ‘mojih’ Holanđana. Ovdje samo trpe i gunđaju, isti k’o naši, Jugovići.”

“Baš tako. Nego, znaš li šta je dodatno raspalilo masu?”

“?”

“To što vlada, zbog štednje, po provinciji ukida javni prevoz, dispanzere, pa čak i škole. Narod ima problema s dolaskom na posao. A s druge strane smanjuje porez najbogatijima! Tako više ne ide!”

Pravo me je obradovao, moj rođak. Jer holandska javna televizija – a da o komercijalnoj, u rukama teških bogatuna, i ne pričamo – je u vezi sa ustankom “žutih prsluka” ispočetka uglavnom naglasak stavljala na haos i nasilje. Mada i toga, očigledno ima, teže dostupni, nezavisni mediji od početka govore kao i moj “izvor”: ovdje se, u osnovi, radi o socijalnim protestima.

Tek sada se i na javnoj televiziji čuju glasovi koji priču obrađuju s te strane. Pominje se Tomas Piketi (Thomas Piketty), francuski sociolog i ekonomista, koji je u čuvenoj knjizi Kapital u XXI vijeku, argumentovano pojasnio da nas liberalni kapitalizam vodi – u feudalizam! Jer, jaz između bogatih i siromašnih sve je veći. Krupni kapital se koncentriše u rukama sve manjeg broja ljudi, dočim radnička i niža srednja klasa, penzioneri i oni manje sposobni za rad postaju sve siromašniji. Život od rente se više isplati, i “potkoženima” donosi više prihoda nego najvredniji rad.

Izgleda da su Francuzi, narod poznat kao veoma osjetljiv na socijalnu nepravdu, to dobro “nanjušili”. Pa se zato masovno digli na noge. Toliko masovno, da se, izgleda, i aroganti Makron dobro utrtao. Ublažio rječnik, odustao od uvođenja dodatnog “harača” na naftne derivate. Ali, malo je kasno “upalio. Masi to više nije dovoljno. Ona želi trajne i korjenite promjene, one koje će ljudima omogućiti da pristojno žive od svog rada. Podizanje socijalnog minimuma, koji je manji nego u Holandiji. Kvalitetnu brigu za stare, bolesne i nemoćne. Jeftinije obrazovanje. Veće namete za one koji – ponekad, k’o Baja Patak, čak i doslovno – plivaju u zlatu.

Mada je jasno da se sve to neće moći postići brzo, izgleda da se vođe “žutih prsluka” vode parolom: “Budimo realni, tražimo nemoguće!” Uostalom, već samo ovom zadnjom mjerom: većim oporezivanjem multimilijardera, namakle bi se goleme pare. Dovoljne za zadovoljenje barem jednog dijela ovih zahtjeva. I to demonstranti jako dobro znaju. Zato i jesu duboko zagrizli.

A Holanđani? Oni i dalje spavaju “zimskim snom”. Evo nekoliko cifara koje svjedoče o “masovnosti” prošlonedjeljnih protesta “žutih prsluka” po uzoru na Francusku: Amsterdam – dvije stotine učesnika. Roterdam, najveća evropska luka i gnijezdo radnika: sto i pedeset. Mastriht – možda pedesetak više. “Moj” Arnhem, 12 (dva-na-est!!!)

Na osnovu svega ovoga, a imajući u vidu dugogodišnje stanje u širem  zavičaju, mogu samo da izvedem slijedeći zaključak ako su i po čemu slični, plahovite (ex)Jugoviće i trezvene “lale” veže – pasivnost. Holanđanima samo ne diraj njihov privacy, a našima naciju, crkvu i džamiju, i miran si. Možeš ih “mijesiti” kako ti je volja. S nama, ovakvima, šta će im vojska, šta policija?

P.S. Upravo kad sam završavao ovaj tekst, prijatelj mi javlja da su se prvi masovniji protesti “žutih prsluka” kod nas – doduše, u povodu hapšenja nekih poslanika, ali i sa socijalnim predznakom – javili u Crnoj Gori. Svaka čast! Ali, zar o našoj pasivnosti dovoljno ne govori ta činjenica da su se baš CRNOGORCI prvi digli na “noge lagane”?!

The post Žuti prsluci protiv Baje Patka: “Budimo realni, tražimo nemoguće!” appeared first on Tacno.net.

Spomenik Josipu Brozu Titu bit će otkriven 19. decembra na Dan oslobođenja Podgorice, u parku pored Mosta Blaža Jovanovića na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog.

Glavni gradski arhitekt Filip Aleksić kazao je kako je u skladu s odlukom gradske skupštine obavljena restauracija granitnog postamenta i samog spomenika, a jučer su počeli i pripremni radovi, odnosno uređenje mjesta na kojem će on biti postavljen.

 Aleksić je najavio da će priprema biti završena za nekoliko dana, javlja RTCG.

“Trudili smo se da na novu lokaciju prenesemo spomenik onakav kakav je nekad bio u kasarni u Maslinama. Bit će izliven stepenik visine 15 centimetara, tj. temelj na kojem će biti postavljen postament. Restauriran je originalni granitni postament iz kasarne u Maslinama, koji je težak oko dvije tone, visok 80 centimetara. Restaurirana je i statua Tita, visoka oko dva metra. Bio je u gotovo savršenom stanju, s vrlo malim oštećenjima. Krajnja točka visine spomenika, s visinom postamenta i stepenika, bit će na oko tri metra. Također će biti urađena i adekvatna rasvjeta koja će iz partera osvjetljavati spomenik”, objasnio je Aleksić.

Glavni gradski arhitekt kazao je kako uređenje ambijenta neće biti većih razmjera jer je planirano da na tom mjestu bude formiran park.

 Napominjući da će spomenik Titu biti udaljen desetak metara od glavnog gradskog bulevara, Aleksić naglašava da je to prikladno mjesto zbog povijesnog značaja Josipa Broza.

“Osim toga, i sama pozicija u dijelu grada na desnoj obali Morače, koji se razvijao poslije Drugog svjetskog rata, ima dodatnu simboličku vrijednost”, zaključio je Aleksić.

vijesti.ba

The post Titov spomenik visok oko tri metra bit će otkriven 16. decembra u Podgorici appeared first on Tacno.net.

Foto: šg

Svaki roditelj zna, ili bi trebao znati, da nema ništa gore od nedosljedne roditeljske kazne. Ako ste dijete poslali u ćošak, nemojte ga već sljedećeg trena iz ćoška pustiti, nemojte ga cmakati i podmićivati slatkišima. Ono što nama treba jeste da nas vlastita djeca kazne. Da nas kazne pravedno i dosljedno. Da nas ostave u ovom ćošku svijeta, da režimo jedni na druge i zurimo u memljive zidove koje smo sami podigli. 

Zna li iko koliko naših ljudi radi vani?

Kada bi se poredali u kolonu, dokle bi se kolona naših „ekonomskih migranata“ protegla? Od Sarajeva pa, recimo, do Klagenfurta? Ili Minhena? Još dalje?

Ljetos sam bio u Petnjici. Pili smo, Mirsad Rastoder i ja, kafu na terasi nekog lokala pored gradske džamije. To je, kažu, jedina trospratna džamija na ovom dijelu Balkana.

Ipak, nije bilo turista koji bi je obišli. Bilo je pozno ljeto i mjesto se vratilo u puž-na-morfiju ritam trajanja iz kojega će biti prodrmano tek narednog jula, kada se u zavičaj vrate petnjički gastarbajteri.

Dvije ili tri Petnjice žive u Luksemburgu i Njemačkoj, ne mogu se više sjetiti kako mi je tačno rečeno.

Isto je i u Plavu, Gusinju i Rožajama – ljudi su odlazili, ljudi odlaze. Gradske ulice napune se ljeti, kada sa zapada dođu momci sa dobrim kolima koji traže ženu.

Svadbe su ljeti najbolji biznis, to je čitava mala industrija. Saloni za vjenčanja organizuju po nekoliko proslava dnevno. Stotine, hiljade ljudi treba nahraniti, valja im negdje i prespavati. U Rožajama sam noćio u praznom hotelu koji ima tri sale za svadbe. Ljeti je sve ovo puno, rekao mi je čovjek koji je radio i kao šanker, i kao konobar, i kao recepcioner.

Dobro za snove, nikakvo za život

Isto je na Kosovu, u Srbiji, u Bosni i Hercegovini, a isto je i u Hrvatskoj. Tek što smo stvorili vjerske i nacionalne države o kojima su, je li, generacije naših predaka sanjale – u punim autobusima bježimo iz tih država. Koje su, bude tako sa državama, dobre za patriotske snove i nikakve za život.

Zna li iko koliko naši gastarbajteri šalju para kući, godišnje? Kada bi se te novčanice naslagale jedna na drugu, bi li ta gomila novca bila viša od bilo kojeg solitera u Podgorici, ili čak i u Sarajevu?

Doista – ljudi su naše najveće bogatstvo. Resurs jeftin, a obnovljiv. Ništa mi više ne proizvodimo, barem ne ništa što bi neko pristao kupiti. Ali zato pravimo djecu koju ćemo, čim stasaju za rad, izvesti. I što je najbolje – koliko god ih pošalješ, dogodine imaš još toliko. Što rekao Duško Radović: djeca su skupa, ali traju.

Napravili smo zemlje iz kojih ljudi bježe. Onda ti ljudi šalju novce natrag u zemlje iz kojih su pobjegli. Šta njihove familije čine sa tim novcem, osim što preživljavaju? Čine sve što im pamet dozvoljava da te zemlje ostanu mjesta iz kojih će se i dalje bježati. Ako su vam i sin i kćer otišli iz zemlje jer im se bližila trideseta, a posla nigdje, čak ni za nekom kasom ili za volanom, šta bi bilo prirodnije nego opet glasati za iste ljude, istu partiju, isti sistem od kojeg su vam djeca pobjegla?

Ako se vašem djetetu, koje je sa prosjekom 9,5 završilo fakultet, jednoga dana smučilo to što poslove dobijaju samo beskičmeni mediokriteti kojima obraz nije smetao da se učlane u partiju i budu ponizni kad i gdje treba (a treba uvijek, i svugdje), pa je spakovalo kofere i otišlo negdje gdje poltronstvo nije vrhovna vrijednost, šta bi bilo prirodnije nego da svojim glasom održite sistem na koji je vaše dijete pljunulo i s gađenjem ga napustilo?

Napokon, šta vas briga. Dok vam je dijete u Njemačkoj živo, vama ništa neće faliti. Vi ste skroman čovjek, ne tražite od svog čeda puno: dvjesto eura mjesečno, jedan polovan golf svakih sedam godina. Toliko ste, vala, svoje dijete zadužili.

… a oblaci su nad ovim zemljama sve gušći: opet će krvave kiše.

Četvrt vijeka kasnije, opet sve isto. Četvrt vijeka nakon najveće katastrofe u svojoj povijesti, Njemačka je bila ekonomski gigant. Četvrt vijeka po okončanju naših ratova, mi smo kolonije sa nezasitim lokalnim elitama od čije je snishodljivosti prema njihovim gospodarima veća jedino brutalnost prema njihovim podanicima – nama. Malo su ratovali, pa su malo pljačkali. Sad bi, čini se, opet malo ratovali. Onaj rat je, pokazalo se, bio tek prvi čin propasti. Bude li sutra rata opet – ni to neće biti posljednji čin.

Mir na koji smo prisiljeni

Kosovo je, čitamo, formiralo vojsku. Srbija postrojava svoju, a premijerka Brnabić veli da su sada sve mogućnosti, pa i rat, otvorene.

Hrvatska usvaja deklaraciju kojom bi da uređuje stvari u Bosni. Šta ako se Bosna, kao što hoće, ogluši na zahtjeve te deklaracije? Koliko će proći prije nego što neka budala koja nastupa kao novinar, profesor ili poslanik ne poruči kako ugroženost Hrvata u Bosni zahtjeva vojni odgovor? A koliko prije nego što neko zaključi kako samo oružje može rasplesti identitetski klinč u kojem se nalaze Srbija i Crna Gora?

U Brisel zovu balkanske lidere da ih ponovo smiruju. Iako je jasno kako je, dijelom, upravo kvarna, nedosljedna, šugava, ljigava briselska politika do ovoga i dovela. Šta je rezultat od strane zapada sponzorisane regionalne politike „suočavanja sa prošlošću i pomirenja“? Balkan koji u dvadeset godina nikada nije bio bliži novom ratu.

Naravno, moguće da krv još neće poteći ulicama i da ćemo još decenimama živjeti mir okićen stalnim prijetnjama ratom.

No, naš je mir nevoljan. To nije mir mudrosti, nego mir nužde. Mir na koji smo prisiljeni, jer nam nije dalo da se opet pokrkamo. Mir koji će, čim se „stvore uslovi“, biti okončan.

Da, ni ja za svoje dijete ne vidim drugu mogućnost nego da ide odavde, čim prije i čim dalje.

Ali kunem vam se – svom djetetu zabraniću da mi, sve i da skapavam od gladi, pošalje makar i jedan euro ili dolar.

Svoje dijete naučiću ovo.

Svaki roditelj zna, ili bi trebao znati, da nema ništa gore od nedosljedne roditeljske kazne. Ako ste dijete poslali u ćošak, nemojte ga već sljedećeg trena iz ćoška pustiti, nemojte ga cmakati i podmićivati slatkišima. Ono što nama treba jeste da nas vlastita djeca kazne. Da nas kazne pravedno i dosljedno. Da nas ostave u ovom ćošku svijeta, da režimo jedni na druge i zurimo u memljive zidove koje smo sami podigli.

Al Jazeera 

The post Oblaci su nad ovim zemljama sve gušći: opet će krvave kiše appeared first on Tacno.net.

Foto: Wikimedia Commons

Svu tu pomoć Japan je uvjetovao time da predmet informatike trebaju zajedno pohađati učenici različitih nacionalnosti koji su u ime toga što govore navodno različitim jezicima bili razdvojeni. Daleki Japan je svjestan da Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci govore zajedničkim jezikom. Zahvaljujući toj japanskoj “ucjeni”, već desetak godina je u nekim gimnazijama nastava informatike jedini predmet na kojem se učenici imaju priliku u istoj učionici susresti s učenicima druge nacionalnosti.

Nakon što se zadnjih mjeseci o domaćoj jezičnoj situaciji govorilo na konferencijama u Austriji, Češkoj, Poljskoj, proteklog tjedna održane su i dvije konferencije u Japanu. Na Waseda Univerzitetu u Tokiju, na kojem je studirala većina japanskih premijera i ministara, održana je prva konferencija pod naslovom “Dinamics of Language and Nationalism: the Cases of the Former Yugoslavia and Soviet Union”. Plenarna predavanja imali su gosti iz Evrope: Snježana Kordić na temu “Language and Nationalism: Current Trends in South Slavic Countries” i Michael Moser s Bečkog Univerziteta na temu “Standard Languages, Nationalism, and Linguistic Diversity”.

 Organizator konferencija profesor Motoki Nomachi

Nekoliko dana kasnije održana je u tisuću kilometara sjeverno udaljenom Sapporu konferencija na Hokkaido Univerzitetu pod naslovom “Languages Rising above Empires, Blocs, and Unions 1918-2018”. Sudionici su bili univerzitetski profesori iz SAD-a, Evrope i Japana. Plenarno predavanje prvog dana konferencije imao je Joep Leerssen s Univerziteta u Amsterdamu o temi “Language or Dialect? A Crux in the History of Central-European Nation-Building”. Drugog dana plenarno predavanje je držala Snježana Kordić na temu “Ideology against Language: the Current Situation in South Slavic States”.

Sudionici konferencije

O konferencijama Snježana Kordić za Tačno.net kaže da je impresionirana kako su japanske kolege izvrsno upućene u naše prilike i da toliko njih tečno govori naš jezik. U predavanjima u Sapporu i u najvećem gradu na svijetu, četrdesetmilijunskom Tokiju, pružila je uvid u najaktualnije stanje oko jezika, a i oko Deklaracije o zajedničkom jeziku. Ističe da Japan je već godinama jako angažiran u pomoći obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovini. Tako je 2006. pokrenuo projekat moderniziranja nastave informatike na gimnaziji u Mostaru, a zatim je državna Japanska agencija za međunarodnu suradnju projekat proširila na osamnaest gimnazija širom Bosne i Hercegovine.

 Japan je Mostaru poklonio i sve gradske autobuse

Po uzoru na udžbenike informatike koji se koriste u japanskim srednjim školama, izrađeni su novi udžbenici za Bosnu i Hercegovinu koji su omogućili da djeca različite etničke pripadnosti pohađaju nastavu informatike zajedno u istoj učionici. Japan je poklonio i kompletnu informatičku opremu za učionice. Budući da su dobri nastavnici jako važni, Japanska agencija je organizirala seminare za nastavnike iz Bosne i Hercegovine i čak ih obučavala u Japanu dva tjedna kako bi bili što bolje osposobljeni za najmoderniji način prenošenja znanja učenicima.

 Kordić pokazuje pobunjene srednjoškolce iz Jajca kako prošlog mjeseca u Nizozemskoj primaju nagradu od OSCE-a od 50.000 eura.

Svu tu pomoć Japan je uvjetovao time da predmet informatike trebaju zajedno pohađati učenici različitih nacionalnosti koji su u ime toga što govore navodno različitim jezicima bili razdvojeni. Daleki Japan je svjestan da Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci govore zajedničkim jezikom. Zahvaljujući toj japanskoj “ucjeni”, već desetak godina je u nekim gimnazijama nastava informatike jedini predmet na kojem se učenici imaju priliku u istoj učionici susresti s učenicima druge nacionalnosti. Japanska agencija za međunarodnu suradnju kaže na svojoj internetskoj stranici da je jedan od bitnih koraka za unapređivanje mirne koegzistenicije različitih etničkih i religijskih skupina obrazovati svu djecu Bosne i Hercegovine zajedničkim nastavnim planom i programom i zajedničkim udžbenicima, neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti.

The post U Japanu konferencije o jeziku i nacionalizmu appeared first on Tacno.net.

Zahvalni građani Titograda i Podgorice, tako piše na postamentu, podigli su u centru svoga grada spomenik Josipu Brozu Titu. Podizanje spomenika Titu, antifašističkom vojskovođi i doživotnom predsjedniku Jugoslavije, kojeg danas, naročito u Srbiji i Hrvatskoj, mnogi smatraju zločincem.

Odlukom o podizanju spomenika Skupština Grada Podgorice dala je do znanja da Crna Gora poštuje uspomenu na Josipa Broza. Spomenik je, kako smo več objavili, podignut na obali rijeke Morače, kod Blaževog mosta, a svečano će biti otvoren danas.

– Crna je Gora jedna od rijetkih zemalja koja se može ponositi svojim antifašističkim naslijeđem, kao i činjenicom da je prvi općenarodni najveći ustanak u tom trenutku bio podignut upravo u Crnoj Gori, u čemu je itekako značajan bio utjecaj Josipa Broza, navedeno je u obrazloženju podgoričke Skupštine.

Povodom ovog događaja, profesor Fakulteta političkih znanosti Dejan Jović dao je zanimljivu informaciju na društvenoj mreži Twitter.

– Spomenik Titu u Podgorici je prvi spomenik koji mu je podignut u bilo kojem od glavnih gradova nekadašnjih jugoslavenskih republika, uključujući u to i doba socijalizma. Za života, a ni do sada, nikad nije imao spomenik ni u jednom od njih, naveo je profesor Jović.

U spomenike podignute u gradovima, pojasnio je profesor Jović, ne spada onaj podignut kod Kuće cvijeća na Dedinju u Beogradu, budući da se praktički nalazi na “groblju”, odnosno na mjestu gdje je Josip Broz Tito ukopan. Na trgovima “u bilo kojem od glavnih gradova nekadašnjih jugoslavenskih republika”, do odluke Skupštine Grada Podgorice, Titovih spomenika nije bilo.

Novi list

The post U Podgorici danas svečano otkrivaju Titov spomenik appeared first on Tacno.net.

U okviru projekta ‘’Divided Past – Joint Future’’ redakcija časopisa ‘’Avlija’’ iz Rožaja je raspisala međunarodni konkurs za najbolju neobjavljenu pjesmu, priču i aforizam na temu pomirenja naroda i izgradnje trajnog i održivog mira na Zapadnom Balkanu

U NOVU GODINU SA PODIJELJENOM PROŠLOŠĆU ALI ZAJEDNIČKOM BUDUĆNOŠĆU

‘’Neka zajednički jezik (bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski), kulturno nasljeđe i književnost kao zajedničko bogatstvo budu novi mostovi od lijepih riječi u procesu pomirenja i izgradnje trajnog i održivog mira na Zapadnom Balkanu. Ostavimo podijeljenu prošlost i u Novu godinu uđimo sa zajedničkom budućnošću.’’

Konkurs je otvoren od 31. decembra 2018. godine do 31. januara 2019. godine

Autori koji žele da konkurišu trebaju poslati samo jednu kratku priču, jednu pjesmu i do 5 aforizama.

Na konkursu mogu učestvovati građani Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova (prema UNSCR 1244/99), Crne Gore, Albanije, BJR Makedonije i Turske.

Prijavljene kratke priče, pjesme i aforizmi mogu biti napisane na bosanskom, srpskom, hrvatskom ili crnogorskom jeziku (ćirilicom ili latinicom, ekavicom ili ijekavicom). Autori koji pišu na albanskom, turskom, makedonskom, romskom ili nekom drugom maternjem jeziku trebaju uz original poslati i prevod na zajednički jezik Bošnjaka, Srba, Hrvata i Crnogoraca.

Priče, pjesme i aforizmi se šalju na e-mail: avlija.novimostovi@gmail.com.

Rezultati konkursa biće objavljeni 1. marta 2019. godine.

Pobjedničke i pohvaljene priče, pjesme i aforizmi biće objavljeni u zajedničkom zborniku mirovne poezije i proze ‘’Novi mostovi’’.

Projekat ‘’Culture and joint language for new bridges – Kultura i zajednički jezik za nove mostove’’ se realizuje  u sklopu projekta ”Divided Past – Joint Future – Podijeljena prošlost – zajednička budućnost” čiji je vodeći aplikant Omladinski komunikativni centar iz Banja Luke, a finansira ga Evropska unija.

The post Otvoren konkurs za najbolju neobjavljenu pjesmu, priču i aforizam “Divided Past – Joint Future” appeared first on Tacno.net.

Foto: šg

Prozrijeti u ideološku matricu, pri čemu je ta matrica podržana od državnih ideoloških aparata, dekonstruirajući ideološke narative, te adresirajući odgovornost stalna je pojava u radu lingvistice Kordić. Njen rad je prepoznat i visokokvalitetno ocijenjen u mnogim naučnim centrima u svijetu, čime je zanimanje za zajednički jezik ponovo, unatoč svemu, probuđeno među brojnim istraživačima i istraživačicama. Navedeni kriteriji presudno su utjecali na izbor Snježane Kordić za osobu godine portala Tačno.net.

Centar za kritičko mišljenje i redakcija portala Tačno.net odlučili su da priznanje za osobu 2018. godine pripadne lingvistici Snježani Kordić.

Povoda za izbor Snježane Kordić kao osobe godine je mnogo, a Centar za kritičko mišljenje i portal Tačno.net njezin društveni angažman, promociju kritičkog mišljenja i borbu protiv segregacije u obrazovanju, jezičnog i političkog nacionalizma i fašizma u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije – ocijenio je izuzetno važnim, hrabrim i principijelnim. Nasuprot slavljenju nacionalističke i mitske prošlosti nacije i “svetog trojstva” jezika, nacije i države, Snježana Kordić jedina je u njezinoj struci koja, izvan službenog obrazovnog sistema i sveučilišnih katedri, neumorno i beskompromisno progovara o nacionalističkim lažima duboko ukorijenjenim u nastavne procese osnovnih i srednjih škola, a naročito fakulteta. U godini 2017. aktivno je sudjelovala u izradi Deklaracije o zajedničkom jeziku, da bi cijelu 2018. godinu provela braneći njezin sadržaj i potpisnice i potpisnike Deklaracije od uvreda i prijetnji nacionalističkih glasinika mržnje. Doktorica znanosti Snježana Kordić je svojevremeno kao gostujuća profesorica na Humboldtovom sveučilišu u Berlinu primala mjesečno pet tisuća eura plaću, od koje je odustala u vrijeme kada je slavističkim katedrama ovladala nacionalistička laž o različitosti jezika Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca. Kordić je s punom sviješću o posljedicama na svoj život odbila pristati na promjenu paradigme i postati sluga nacionalizmu. Posljedica je da je Snježana Kordić, unatioč tome što je habilitirana naučnica i autorica nekoliko knjiga pisanih na na tri svjetska jezika, kao i desetine naučnih i stručnih radova, prikaza i eseja, bez posla na fakultetu i bez ikakvih redovnih primanja, kao i bez zdravstvenog osiguranja u Hrvatskoj. Tokom 2018. godine Deklaraciju o zajedničkom jeziku promovirala je u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Češkoj, Poljskoj, Austriji i Japanu.

Prema mišljenju redakcije, Snježani Kordić ovo priznanje pripada upravo zbog kontinuiranog naučnog rada, koji je svoje odjeke dobio i u društvenom angažmanu na polju borbe protiv nacionalističkih i regresivnih tendencija. Ustrajnom borbom Kordić je doista radila na tome „da se svijet promijeni“ ispunjavajući ulogu intelektualca kao djelatnog i aktivnog pojedinca s obavezom da modelira društvene pojave u smjeru emancipacije i progresivne promjene. Snježana Kordić se nije povukla od polemike, niti je u bilo kojem trenutku dopustila da njena argumentacija bude ispod visokog akademskog i naučnog nivoa, smatrajući da niti jedno ideološko iskrivljenje ne može pobiti naučne istine. Smatramo da je lingvistica Kordić značajno doprinijela i pokazala smjer u kojem treba djelovati cjelokupna akademska zajednica. Prozrijeti u ideološku matricu, pri čemu je ta matrica podržana od državnih ideoloških aparata, dekonstruirajući ideološke narative, te adresirajući odgovornost stalna je pojava u radu lingvistice Kordić. Njen rad je prepoznat i visokokvalitetno ocijenjen u mnogim naučnim centrima u svijetu, čime je zanimanje za zajednički jezik ponovo, unatoč svemu, probuđeno među brojnim istraživačima i istraživačicama. Navedeni kriteriji presudno su utjecali na izbor Snježane Kordić za osobu godine portala Tačno.net.

Koristimo ovu priliku za iskrenu čestitku!

Kratka biografija:

Snježana Kordić, lingvistica, predavala je petnaestak godina na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu. U Njemačkoj je i habilitirala 2002., a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995. Objavila je više naučnih  knjiga koje su prevedene na engleski, njemački ili španjolski. Uz to je objavila i 150 drugih lingvističkih radova na raznim jezicima. Velik interes šire kulturne javnosti izazvala je njena posljednja knjiga Jezik i nacionalizam.

Opširnije o Snježani Kordić na ovome linku.

The post Osoba godine portala Tačno.net – Snježana Kordić appeared first on Tacno.net.

Neki u Srbiji još ne mogu da shvate i pomire se sa tim da je Crna Gora nezavisna država, kaže ugledni beogradski književnik Filip David.

Ističe da u Srbiji postoji duboki nesklad između stvarnog života i političke propagande.

Govoreći o tome ko kvari odnose između Crne Gore i Srbije, David za Pobjedu kaže da „kakvi će odnosi biti, mnogo više zavisi od Srbije nego od Crne Gore“, prenosi RTCG.

„Srbija je, mora se to reći, sa nizom svojih nerešenih unutrašnjih i spoljnih pitanja, glavni uzrok nestabilnosti ovog našeg dela sveta. Pogledajte samo kakve odnose srpske vlasti imaju sa svojim susedima. Ni sa jednim od suseda ti odnosi nisu zadovoljavajući. Srpska vlast mora da se upita zašto je tako. Neće biti da je Srbija baš u svemu u pravu, kako tvrdi zvanična propaganda. Prije bi se reklo je upravo suprotno“, kazao je David.

Sagovornik Pobjede smatra, između ostalog, i da postoji „duboki nesklad između onoga što je stvarnost i slike koja se stvara o toj stvarnosti“.

„Nesklad između stvarnog života i političke propagande. Pod uticajem kontrolisanih medija i političke demagogije dobar deo naroda više veruje lažima i poluistinama nego sopstvenim očima. U tom pogledu situacija se nije bitno izmenila u odnosu na devedesete godine, matrica je ista, obmane su slične. Kako se može govoriti o nekom značajnom poboljšanju standarda kad većina stanovnika Srbije ima mizerne plate, a preko milion penzionera prima mizerne penzije. Ono što posebno zabrinjava nije samo ta materijalna beda, nego to što pod ruku sa njom ide ogromna količina korupcije, ostrašćenosti, primitivizma i prostakluka”, rekao je David.

The post Filip David: Srbija glavni uzrok nestabilnosti regiona appeared first on Tacno.net.

Foto: Aleksandar Mrdak AFP

Nakon što je crnogorski istraživački novinar Jovo Martinović, dobitnik nagrade Piter Makler za hrabro i etičko izvještavanje, u Podgorici juče osuđen na godinu i po zatvora zbog navodnog učešća u međunarodnom švercu droge, stigle su ljutite reakcije internacionalnih medijskih organizacija, među kojima i Reportera bez granica.

I dok je podgorički Viši sud prvostepenom presudom utvrdio kako je Martinović bio dio kriminalne organizacije, on od početka tvrdi da je samo obavljao novinarski zadatak, zbog koga je morao da kontaktira krijumčare droge.

Da li je to sud zadovoljio pravdu ili je na djelu još jedan udar na slobodu medija u Crnoj Gori?

To što je novinar Martinović osuđen kao kriminalac, za nezavisnog novinara Duška Vukovića nosi jasnu poruku ostalim novinarima u Crnoj Gori.

“Jasna je poruka – nemojte se petljati u nešto što nije dio vašeg posla. To je stvar koju treba da istražuje policija i pravosudni organi. Šta će novinari da istražuju kriminalne radnje? Vaše je da pratite pres-konferencije i da prenosite izjave zvaničnika. Nemojte čačkati tamo gdje vama nije mjesto”, sarkastičan je Vuković.

Na presuda Jovu Martinoviću reagovale su relevantne međunarodne medijske asocijacije, među kojima su Reporteri bez granica, upozorivši u svom saopštenju da je to “nepravična presuda”, skrećući pažnju kako Crna Gora time krši svoju obavezu da poštuje slobodu informisanja i ugrožava pravo novinara na pravično suđenje.

Njujorški komitet za zaštitu novinara Martinovićevo zatvaranje nazvao je “strašnom nepravdom, koja će imati štetan uticaj po slobodu medija u Crnoj Gori”.

Oštro je reagovao i Evropski centar za slobodu štampe i medija (ECPMF), saopštivši da su ta organizacija i njeni partneri “zgroženi presudom”. Ta međunarodna organizacija postavlja pitanje – da li je bilo pritisaka na Viši sud koji je Martinoviću izrekao osuđujuću presudu i izražava zabrinutost kako na nju nijesu uticali dokazi ili nedostatak dokaza, već da su, kako se eksplicitno navodi, presudu diktirali zvaničnici vladajuće stranke.

ECPMF je apelovao da se Martinović oslobodi u žalbenom postupku i da se sve optužbe protiv njega povuku.

Sam novinar Jovo Martinović, u izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) najavio je žalbu i tvrdi da se iza svega krije samo politika.

Na pitanje – nije li to kontraproduktivno po Crnu Goru, čija se medijska scena pomno prati, posebno nakon prošlogodišnjeg ranjavanja novinarke lista “Vijesti” Olivere Lakić – Martinović kaže da “smatra da je to stvar procjene onih koji vladaju Crnom Gorom”.

“Vjerovatno misle da kad su se izvukli sa svim dosadašnjim slučajevima, koji se tiču slobode medija i napada na novinare, im neće biti problem ni da se izvuku sa ovim. Oni šalju poruku da su oni gospodari u svojoj kući i da ih međunarodni standardi i norme ne zanimaju, osim ako nijesu u njihovom interesu”, ističe Martinović u izjavi za RSE.

Sve je počelo u oktobru 2015. godine kada je zajedničkom akcijom crnogorske i hrvatske policije uhapšeno 17 osoba, među kojima je bio i Jovo Martinović, pod sumnjom da su bili trgovci drogom i članovi kriminalne organizacije, na čijem je čelu bio crnogorski državljanin Duško Martinović, bivši član međunarodne grupe kradljivaca nakita, poznate kao Pink Panter.

Specijalno tužilaštvo za borbu protiv organizovanog kriminala podiglo je optužnicu protiv njih dvojice, kao i protiv još šest navodnih članova grupe, poslije čega je novinar Martinović 15 mjeseci proveo u pritvoru u Spužu.

Jučerašnjom presudom, osim Jova Martinovića, na višegodišnje robije kažnjeni su i njegov prezimenjak Duško Martinović, kao i šest ostalih optuženih, iako je Duško Martinović odbacio da je bilo ko osim njega samog imao bilo kakvu vezu sa švercom narkotika.

U svojoj završnoj riječi, novinar Martinović ponovio je ono što je tvrdio od početka – da mu je jedina uloga bila da zajedno sa kolegama iz inostranstva snimi dokumentarac o glavnim akterima grupe koja je švercovala narkotike.

“Iz samih prislušanih razgovora i transkripata, odnosno mjera tajnog nadzora, se jasno vidi da sam radio svoj posao, Gdje se pominje snimanje i novinarska produkcija. Znači, nema jedne jedine riječi o drogi ili bilo kakvim tajnim dilovima. Od početka smo imali dojam da je nad sudskim vijećem, koje se trudilo da bude korektno, visila neka palica koja nije sudska već partijska. Da sam stvarno bio narko diler i još da sam imao podršku struktura koje vladaju, definitivno bih bio oslobođen, kao i svi ostali pravi narko dileri”, ironično zaključuje Martinović.

Tokom višemjesečnog boravka novinara Martinovića iza rešetaka, reagovale su brojne domaće i inostrane svjetske organizacije za slobodu izražavanja i zaštitu novinara, sa zahtjevom da se Martinović pusti na slobodu i da mu se omogući pravedno suđenje.

Iz pritvora je izašao nakon što je zahtjev za to stigao i od Međunarodne i Evropske federacije novinara (IFJ i EFJ). Te dvije novinarske asocijacije pozvale su crnogorske vlasti da razmotre Martinovićev novinarski rad kao moguće objašnjenje za njegove navodne kontakte sa krijumčarima droge, s obzirom na to, kako su konkretizovali, da je mnogo uglednih novinara širom svijeta dalo iskaz u njegovu korist.

U saopštenju su dodali kako je kriminalizacija novinara, koji se specijalizuju u osjetljivim pitanjima, neposredna opasnost za slobodu štampe.

To što je slučaj Martinović od samog starta pobuđivao jače interesovanje međunarodne nego domaće javnosti i domaćih medija, Duško Vuković objašnjava time što je Martinović uglavnom radio za brojne inostrane medije pa je manje bio poznat u samoj Crnoj Gori.

“I onda niko, oni ljudi koji su ovdje vlasnici medija, koji su u asocijacijama ili nevladinim organizacijama, nekako ga manje doživljavaju kao svog i kao nekog koga treba zaštiti, jer nije dovoljno ‘naš’. To što je on bio relativno neko novo lice, koje ne poznajemo, nemamo tu vrstu identifikacije sa njim, onda to može biti jedan od razloga”, ocjenjuje Vuković.

Jovo Martinović dobitnik je nagrade Piter Mekler za hrabro i etičko novinarstvo za 2018. godinu. Radio je za najuglednije svjetske medije, kao što su The Economist, Newsday, Global Post, The Financial Times, Die Süddeutsche Zeitung i VICE medijska grupa i, prema medijskim napisima, bavio se temama koje su se odnosile na ratne zločine, šverc oružja i ljudskih organa i zloupotrebu moći na Balkanu.

U vrijeme hapšenja, Martinović je radio za francusku produkcijsku kuću CAPA Presse, koja ga je angažovala za terenske provjere i pronalaženje izvora za dokumentarac pod nazivom “Put kalašnjikova”.

RSE

The post Kako je crnogorski novinar osuđen kao kriminalac? appeared first on Tacno.net.

Najkorumpiranije zemlje Zapadnog Balkana, prema prema istraživanju Transparency Internationala (TI) su Albanija, Makedonija, pa Kosovo koje se nalaze na 99., odnosno 93. mjestu po indeksu korupcije, slijede BiH i Srbija na 89., odnosno 87. mjestu, dok je Crna Gora na 67., a Hrvatska na 60. mjestu.

TI je objavio godišnji izvještaj o Indeksu percepcije korupcije (CPI) u svijetu za 2018. godinu, koji mjeri nivo korupcije u javnom sektoru u 180 zemalja i teritorija širom svijeta. Indeks je kreiran na osnovu 13 istraživanja u poslovnom sektoru, te stručnih procjena, prenosi Radio Slobodna Evropa.

Poseban naglasak u ovogodišnjem istraživanju TI je stavljen na vezu između korupcije i krize demokratije te rasta desničarskih i populističkih tendencija, naročito unutar Evropske unije (EU) i ostalim zapadnim demokratijama.

Kako su naveli, ovogodišnji indeks donosi već poznatu sliku stvari – više od dvije trećine zemalja ima indeks koji ukazuje na nedovoljno efikasnu borbu protiv korupcije. No, objavljeni izvještaj procjenjuje da je najviše zabrinjava to što većina zemalja nije napravila nikakav ili jako mali napredak u oblasti iskorjenjivanja korupcije te ocjenjuje da je samo 20 zemalja napravilo značajan pomak u ovom smislu.

​Zemlje regiona su analizirane u sklopu istočne Evrope i centralne Azije. Zapadni Balkan ima drugi po redu najlošiji rezultat u indeksu. Skoro svaka zemlja pravila je vrlo ograničen napredak u borbi protiv korupcije. Manjak političke volje, oslabljene institucije i ograničenost političkih prava kreirali su atmosferu u kojoj korupcija cvjeta, a postoji jako malo volje za borbu protiv ove pošasti.

Crna Gora među boljima u regionu, ali evidentno zarobljena država

Kako navodi TI, samo tri zemlje iz regiona Istočne Evrope i Centralne Azije imaju skor iznad prosječnog, Gruzija koja se nalazi nalazi na 41., Crna Gora na 67., i Bjelorusija na 70. mjestu. U kombinaciji sa nedostatkom političke volje za borbu protiv korupcije u javnom sektoru, države oba regiona podrivaju politička prava svojih građana.

Crna Gora je u odnosu na prošlu godinu pala za jedan procenat i na djelu je, kako se ocjenjuje, stagnacija. Uprkos napredovanju u evropskim integracijima, država još uvijek treba značajno da popravi vladavinu prava. Naglašava se zabrinutost u vezi sa finansiranjem političkih partija kao i finansiranjem izbora što baca sjenku na izborne rezultate.

U atmosferi u kojoj ista politička stranka dominira više od dvije decenije, efekat zarobljne države evidentan je u Crnoj Gori, navodi TI. I pored ovih izazova, saradnik ove međunarodne organizacije za borbu protiv korupcije u Crnoj Gori, nevladina organizacija (NVO) MANS, ostaje snažan zagovornik jačanja vladavine prava i popravljanja slobodnog pristupa informacijama.

Srbija je nazadovala za dva poena u odnosu na prošlu godinu i ukoliko vlada nastavi sa trendom podrivanja tijela i institucija koje su odgovorne za održavanje vladavine prava, pad se može nastaviti.

U 2018. uprkos protivljenju NVO i profesionalnih asocijacija te drugih, vlada Srbije je nastavila sa pritiskom za povećavanje uticaja nad pravosuđem. Istovremeno vlada radi na redukovanju javnog pristupa informacijama tako što su kompanije u vlasništvu države izuzeli sa spiska dostupnog javnosti. U isto vrijeme dok vlada tvrdi da podržava slobodu medija, novinarska udruženja imaju poteškoća u uključivanju u izradi nove Medijske strategije Srbije.

Situacija u BiH zabrinjavajuća

Među zemljama kandidatima za EU i potencijalnim kandidatima, od onih koji imaju pristupne pregovore, njih četiri od sedam bilježe manje padove u stepenu percepcije korupcije od prošle godine. Uprkos jasnom evropskom uslovu o smanjenju korupcije, mnoge vlade nijesu uspjele da pokažu posvećnost demokratiji i vladavini zakona.

I Kosovo je u odnosu na prethodnu godinu opalo za dva poena. Neke od najvećih antikorupcijskih izazova na Kosovu predstavljaju nedovoljna transparentnost, slabe institucije i vladavina prava i nedovoljan prostor za građanski angažman.

Bosna i Hercegovina spada u red država za posmatranje u narednih nekoliko godina, a u toj grupi su još i Makedonija,Turska, Gruzija, Ukrajina i Jermenija. Od pomenutih samo Jermenija ima naznake pozitivnog trenda, zahvaljujući promjeni vlade.

Nedavni politički događaji u Bosni i Hercegovini su zabrinjavjući, navodi Transparency. Nakon oktobarskih izbora koji su otvorili pitanje malverzacija i loše administracije, javni tužilac u Banjaluci je odbacio pozive za sprovođenje istrage protiv Milorada Dodika, zbog nelegalnog pritiska na glasače tokom izborne kampanje.

Još skorije, vlasti u Banjaluci su napale mirne demonstrante, uhapsile i zatvorile opozicione lidere i aktiviste te zabranile javna okupljanja. Ovo je, prema ocjeni TI, jasan primjer korupcije u izbornoj kampanji koja je vodila do napada na demokratske institucije i druge učesnike. TI u BiH radi na unaprjeđenju transparentnosti i pozivanju na odgovornost za progon, kao i na nadzoru finansiranja političkih kampanja, te pomaganju građanima u prijavljivanju korupcije.

Dok je EU kandidatkinja Albanija u posljednjih pet godina bila napredovala za pet poena, u odnosu na 2017. ponovo je zabilježila pad za dva poena. Razlog zato može biti politički ćorskokak koji je blokirao nekoliko antikorupcijskih reformi. Sa novim procesom provjere u sudskom sistemu i antokorupcijskom institucionalnom okviru koji je skoro gotov, ostaje da se vidi hoće li Albanija popraviti skor ubuduće.

Naročito je, kod mnogih od svih ovih država izostalo otkrivanje dovoljno informacija o izbornim kampanjama i finansiranju političkih partija. Sa druge strane, te države djeluju protiv organizacija civilnog društva, vode istrage protiv novinara i političkih oponenata.

Kronizam, ugaoni kamen ruskog socijalnog i političkog procesa

Jedna od velikih prepreka u borbi protiv korupcije u Istočnoj Evropi i Centralnoj Aziji je zarobljena država, gdje su moćni pojednici ili grupe preuzele kontrolu nad donošenjem državnih odluka i koriste korupciju kao sredstvo zaobilaženja pravde.

Od Rusije do Azerbejdžana, Ukrajine i Uzbekistana, mnoge demokratske institucije i norme širom regiona trenutnu su pod prijetnjom. Vlade širom Istočne Evrope i Centralne Azije ne uspijevaju da sačuvaju mehanizme kontrole koji su temelji demokratije i instrument za kontrolu korupcije.

Rusija je na 138. mjestu i u odnosu na 2017. pala je za jedan poen ali to nije iznenađenje imajući u vidu generalni pad političkih i ljudskih prava jednako kao i nefikasan sistem provjere i kontrole. Vema nizak skor Rusije reflektovan je nedostatkom povjerenja među ekspertima i ljudima iz biznisa u sposobnost vlade da izvede održivu antikorupcijsku borbu.

Kronizam ostaje ugaoni kamen ruskog socijalnog i političkog procesa. Nezavisni mediji su rijetki baš kao i nazavisne NVO, koje su vrlo često zamijenjene sa organizacijama koje je kreirala i finansira vlada. Pravosudni sistem takođe je često pristrasan gdje sudovi presuđuju velike kazne nezavisnim akterima da bi ih držali na liniji vladine agende.

Potpisi na međunarodne sporazume, kao što su Konvencija o korupciji i njeno tijelo za monitoring Grupa država protiv korupcije (GRECO) koje su obje dio Savjeta Evrope, zajedno sa obavezivanjem na Antokorupcijskom summitu 2016. na borbu, prema ocjeni Transparencya stvaraju iluziju napretka u Rusiji, ali bez stvarnih rezultata.

Među zemljama regiona sa stepenom korupcije sličnim ili istim bivšem Jugoslovenskom prostoru su i članice EU – Bugarska, Grčka i Mađarska, koja je pala za osam poena u odnosu na prethodnih pet godina.

Sa prosječnim skorom 66 od 100, Zapadna Evropa i EU su znatno bolje u iskorjenjivanju korupcije nego ostali dijelovi svijeta, no iz TI navode da region, koji se ponosi time da ima jedan od najrobusnije integrisanih sistema na svijetu, mreža je u kojoj se djelimično prepliću nacionalni i EU nivo integriteta što predstavlja problem sam za sebe i još uvijek imaju dug put do potpune i efikasne borbe protiv korupcije.

Očekivano, zemlje sa najboljim rezultatima su zemlje zapadne Evrope, ali ipak niti jedna od njih nije dostigla savršenu ocjenu odnosno nultu korupciju.

Najbolje kotirana u Evropi je Danska, slijede je Novi Zeland, Finska, Singapur, Švedska i Švajcarska. Zemlje sa najgorim rezultatima su Somalija, koja se nalazi na posljednjem 180. mjestu, a odmah iznad nje su Sirija, Južni Sudan, Jemen i Sjeverna Koreja.

Najbolje rezultate imala je Zapadna Evropa, a najgore Subsaharska Afrika.

Među zemljama za koje TI smatra da su pod posebnim rizikom od ugrožavanja demokratije, a samim tim i u opasnosti od rasta korupcije, su Mađarska i Turska.

Takođe se navodi i podatak da je 40 posto populističkih lidera suočeno sa optužbama koje se tiču korupcije, ističući kao zemlje u kojima je ovo problematična pojava i SAD, Češka Republika, kao i Brazil koji bilježi rast desničarskog populizma dolaskom na vlast ekstremnog desničara i simpatizera diktatura Jaira Bolsonara.

“Korupcija nagriza demokratiju i proizvodi začarani krug u kojem se potkopavaju demokratske institucije, dok su slabije institucije sve manje u mogućnosti da kontrolišu korupciju. Mnoge demokratske institucije širom svijeta su u opasnosti, često zbog lidera sa autoritarnim i populističkim tendencijama. Moramo učiniti više, kako bi se sistemi provjere ojačali i kako bi se prava građana i građanki zaštitila”, rekla je Patricia Moreira, generalna direktorica TI.

Korupcija i kriza demokratije

Dok su zakonski okviri i demokratske institucije vitalne u mnogim Zapadnim i državama EU, još ima prostora za značajno napredovanje širom regiona.

EU je pripremila zakonski prijedlog koji će poboljšati zaštitu zviždača, koji prijavljuju korupciju, ali postoji veliki znak pitanja – hoće li biti saglasja u državama članicama da ikada bude pretočen u zakon, procjenjuje TI, koji smatra da bi trebalo sakupiti javnu podršku da bi ovaj važan prijedlog pojačao sposobnost građana da govore protiv korupcije.

Podsjeća se da su događaji od prošle godine otkrili koliko je korupcija žilava čak i Zapadnoj Evropi te kako su neke evropske demokratske institucije otkrile korupciju u svojim redovima.

Jedan nezavisan izvještaj Savjeta Evrope potvrdio je da su članovi Parlamentarne skupštine ove EU institucije bili među korisnicima takozvane Azerbejdžanske mašine za pranje para, šeme koja je predstavljala pokušaj vlasti Azerbejdžana da poprave sopstveni imidž na međunarodnoj sceni.

U posljednjih nekoliko godina u više država su na vlast isplivali politički lideri sa populističkim tendencijama, koji su radili na tome da kod građana izazovu strah od određenih ciljanih grupa. Naročito, u nekoliko država su sve snage upregnute na širenje antimigrantskog sentimenta da bi promovisali i opravdavali nedemokratske principe.

Takve grupe često koriste digitalne platforme, koje imaju nedostatak transparentnosti, a koje su otvorene za miješanje i zloupotrebe od strane stranih agenata da bi podrili demokratske izbore i procese. Posljedica toga je pad povjerenja građana u demokratiju širom Evrope.

Zapravo, prema pisanju The Guardiana, istraživanje pokazuje da svaki četvrti Evropljanin glasa za populiste i da su populističke partije više nego utrostručile svoje glasove u posljednje dvije decenije.

I u Mađarskoj i u Poljskoj populistička retorika često je korištena da bi se diskreditovalo javno propitivanje. U obje zemlje demokratske institucije i vrijednosti su pod rizikom, a vlade se u kontinuitetu miješaju i ugrožavaju nezavisnost medija i pravosudne sisteme.

Ima, navodi TI, više slučajeve u kojima se mediji u obje zemlje koriste da bi aktiviste i ljude sa nezavisnim mišljenjem označili kao državne neprijatelje, čime se produbljuju postojeće podjele među građanima i fokus javnosti pomjera sa političara.

Kao rezultat brige o sistematskim kršenjima vladavine prava i Mađarska i Poljska sada su subjekti procedura EU, koji bi im u konačnici mogle uskratiti pravo glasa unutar bloka.

Čak i najbolje kotirane zemlje kao što je Danska nijesu imune na korupciju. Iako Transparencyjev indeks korupcije pokazuje da je danski javni sektor jedan od najčišćih na svijetu, i u ovoj zemlji korucija još postoji, kao što je nedavno pokazao skandal u koji je umiješana i Danska banka. Konkretno, estonska podružnica Danske banke je koristila više od 30 različitih valuta da bi oprala 200 milijardi eura za skoro deceniju. Jedan od najozbiljnijih slučajeva transnacionalnog pranja novca je novac koji je iz Rusije stigao u EU kroz podružnice banaka na Baltiku, koristeći fiktivne kompanije registrovane u Velikoj Britaniji.

Istovremeno, posvećenost EU da promoviše ljudska prava i dobro upravljanje širom svijeta mogli bi pojačati interregionalne antikorupcijske napore. Tokom sastanka ministara vanjskih poslova u Briselu vlada Holandije je predložila da EU popravi svoj režim sankcija da bi omogućila targetirane sankcije za pojedince i entitete izvan EU, koji su umiješani u ozbiljne slučajeve korupcije i kršenja ljudskih prava.

Ovo bi, ukoliko se usvoji, bilo izuzetno dobrodošlo, navode u TI, ali upozoravaju da to ne bi smjelo evropski blok ometati od rješavanja problema kod kuće.

Poboljšanja

Sa bilježenjem stagnacije u cijelom regionu, u kojem se kod većine država primjećuje pomjeranje za jednu ili dvije pozicije, Velika Britanija bilježi značajan napredak.

Iako je Britanija pala za dva poena u odnosu na 2017., napredovala je za šest poena u odnosu na 2012.

U prošloj godini Britanija je imala nekoliko skandala u javnom sektoru u koje su bili uključeni i poslanici, koji su proglašeni krivim zbog korišćenja neprijavljenih odmora na račun stranih država, a tu je i pitanje porijekla novca korišćenog za finansiranje referenduma o Brexitu.

Pogoršanja

Mađarska (64) i Malta (51) su zabilježile najoštriji pad u posljednjih sedam godina, buduće da se korupcija pogoršala. Primjera radi, za objašnjenje situacije u Mađarskoj najočigledniji je primjer protjerivanje Fondacije za otvoreno društvo (Open Society Foundation) i Centralnoevropskog univerziteta (CEU) osnivača Georgea Sorosa, zahvaljujući spornom zakonu o nevladinim organizacijama. Uslijedile su sporne promjene u pravosudnom sistemu po kojem ministar pravde postavlja sudije u sudovima, koji imaju ingerenciju za slučajeve korupcije, a nedavno je izbio i skandal sa zloupotrebom novca iz EU fondova, koje mađarska policija tek treba da istraži.

Malta je nazadovala za šest mjesta u proteklih tri godine, a najpoznatiji slučaj je ubistvo novinarke Daphne Caruane Galizije, istraživačke novinarke, koja je ubijena dok je izvještavala o korupciji u najvišim državnim vrhovima.

Malta je umiješana i u skandal “Panamski dokumenti” te propasti Pilatus banke, kao i njihove šeme “zlatne vize”, kojima se državljanstvo Malte prodaje bogatim stranim investitorima.

U decembru 2018. godine Savjet Evrope je u svom izvještaju naveo da na Malti postoji ozbiljan problem sa vladavinom zakona.

Dok su Rumunija (61) i Bugarska (77) prethodno napravile određeni napredak, obje države su ponovo u padu sa ozbiljnim korupcijskim skandalima u Bugarskoj i antikorupcijskim protestima u Rumuniji. Obje zemlje su trenutno pod monitoringom Mehanizma za verifikaciju saradnje (CVM) EU kojim se provjerava da li su države uskladile svoje antikorupcijske i pravosudne reforme na koje su se obavezale članstvom u EU.

Poljska (36), koja je trenutno pod istragom EU zbog sistematskog kršenja vladavine prava je stagnirala. Tu je takođe značajan pritisak na slobodu medija u toj državi. Poljska vladajuća desničarska stranka je uplivom u pravosudni sistem, i pored svih kritika i upozorenja iz EU bloka, nastavlja sa urušavanjem sistema uzajamne kontrole različitih grana vlasti (checks and balances), koji su vitalni za demokratiju i u najboljem interesu javnosti.

Posmatrati sljedeće države

Osim navedenih članica EU, u ovogodišnjem izvještaju TI se ukazuje da Grčku (67), Češku Republiku (46), Austriju (14) i Italiju (53), tri posljednje zemlje zbog rasta populističkih lidera, treba pažljivo posmatrati.

I pored određenog napretka posljednjih godina, Češku Republiku u zadnje vrijeme potresa serija skandala koji daju potpuno drugačiju sliku na terenu.

Upravo je na osnovu prijave TI u Češkoj Republici premijer Andrej Babiš proglašen krivim za sukob interesa u vezi sa vlasništvom u medijskom holdingu. TI u ovoj zemlji podnio je prijavu protiv premijera Babiša i Evropskoj komisiji tražeći preispitivanje njegovih veza sa Agrofertom, češkom kompanijom koja se bavi poljoprivredom, izgradnjom, logistikom i drugim sektorima.

EP traži obustavu dotacija firmi češkog premijera

Babiš je jedini korisnik dva povjerenička fonda u čijem su 100 postotnom vlasništvu akcije Agroferta koji prima milione eura od EU podružnica svake godine.

Ovo pitanje, koje je pokrenuo upravo TI, trenutno je pod istragom Evropske komisije.

Grčka se trenutno suočava sa teškoćama oko primjene antimonopolske legislative i dva skandala, koja su vodila do toga, a u oba slučaja tragovi vode do vlade premijera Aleksisa Ciprasa, isti problem ima i Italija za koju se navodi da aktuelna politička kultura može da podrije antikorupcijske napore koje se ulažu u zemlji.

Postoje novi izazovi naročito u onim oblastima gdje se prepliću javni i privatni sektor, pogotovo zbog nedostatka zakona o lobiranju koji pogoduje korupciji.

klix.ba

The post BiH na 89. mjestu po korumpiranosti, korupcija i populizam prijete i EU appeared first on Tacno.net.

Kardinal ni jednom riječju nije spomenuo ustašku državu, nije spomenuo ni ustaše, nije rekao ni tko je osnovao jasenovački logor, ni tko su i zašto bili njegovi zatočenici. Pazio je da ne bi slučajno među žrtvama bezumlja onoga vremena naveo bilo koga drugoga, osim Židova

Svi su zastupnici Hrvatskoga sabora ustali i dugim, dugim pljeskom popratili završetak govora preživjelog zatočenika Jasenovca koji im se obratio na posebnoj sjednici sazvanoj u povodu komemoriranja Dana sjećanja na žrtve Holohausta. Pljeskali su i lijevi, i desni, pa i  – mada malo usiljeno – oni u čijim istupanjima inače nije teško otkriti natruhe, najblaže rečeno, simpatija za režim koji je bio odgovoran za Jasenovac i njegove žrtve. Preživjeli logoraš, obraćajući se nakon predsjednika Sabora, naveo je činjenice što pokazuju kako ustaški režim nikada nije tajio kakvu je sudbinu namijenio Židovima, ali i Srbima i Romima i, naravno, Hrvatima antifašistima. Naveo je da su građani tzv. NDH od samoga početka to znali, a da su masovna uhićenja i odvođenja bila nešto, što se nije moglo previdjeti. Potom je ocrtao sudbinu svoje obitelji od koje je samo on preživio, sklonjen u krugu jedne hrvatske obitelji. U velikoj sabornici bilo je još nekoliko preživjelih zatočenika Jasenovca, bilo je – među gostima na galeriji – mladih. Nije bilo predstavnika vjerskih zajednica, jer sjednicom u Saboru država je poručila što ima poručiti u ovakvoj prigodi. Ona – država! A Hrvatska je sekularna država. I sve je to na prvome programu prenosila Hrvatska televizija. Kako, niste to vidjeli? Promaklo vam je?

Ne, nije vam promaklo. To, naime, i niste mogli vidjeti, jer toga naprosto nije bilo. Tako se nešto nije dogodilo, niti će se, prema svemu sudeći, u doglednoj budućnosti dogoditi. Da, Sabor je standardnom protokolarnom sjednicom obilježio Dan sjećanja na žrtve Holokausta, predsjednik Sabora je održao standardno-protokolarni govor, mediji su to registrirali, ali glavnu pozornost privukla je manifetacija što se u režiji Crkve i nekih pripadnika Židovske zajednice (ne Židovske općine, kako će pogrešno biti izviješteno) dogodila pred zagrebačkom prvostolnom crkvom. Jest, na zvonik je izvješen golemi tzv. baner s hebrejskim slovima i prikladnim citatom, jest kardinal je održao govor što ga je većine medija entuzijastički popratila neutemeljenim ocjenama kako je Crkva napokon napravila oštar odmak od ustaške države i kako je kardinal “osudio NDH”. A to naprosto nije istina. Kardinal ni jednom riječju nije spomenuo ustašku državu, nije spomenuo ni ustaše, nije rekao ni tko je osnovao jasenovački logor, ni tko su i  zašto bili njegovi zatočenici. Pazio je da ne bi slučajno među žrtvama bezumlja onoga vremena naveo bilo koga drugoga, osim Židova. Predstavnici države na toj su manifestaciji  bili samo smjerni sudionici. Utjecajni mediji, televizije prije svega, nisu praktično nikakvim prigodnim programima, dokumentarnim ili igranim filmovima pokušali mladima približiti vrijeme u kojemu se događao normalnom čovjeku i danas neshvatljvi zločin. Da, u nekom je čudnom terminu Hrvatska televizija emitirala film “Deveti krug” i – također u čudnom terminu – iznimno loš, prije svega scenaristički – igrani film čija je radnja smještena u Hrvatsku (Dubrovnik i okolica) i u kojemu se čak spominju i partizani, pa i vide, kao skupina civila s vojničkim kapama, naoružanih puškama, koji trče, nešto viču i – naravno – pucaju. Prikazan je i igrani film o tome kako je televizijski praćen process Eichmanu godine 1961. A kažu da je prikazan i još neki dokumentarac. Kada je, međutim, autor ovih redaka upitao unuku: “Jesu li vam ovih dana u školi govorili nešto o Holokaustu?”, začuđeno mu je odgovorila protupitanjem: “A što je to?”. Eto – tako mi.

A oni, dakle – Nijemci? Oni sasvim drugačije. Sazvana je, što je već tardicionalno, posebna sjednica Bundestaga. Prenosio ju je, što je također već tradicionalno, Drugi program javne televizije (ZDF). Dvorana puna. Na galeriji mnoštvo mladih. Uvodna riječ predsjednika Bundestaga Wolfganga Schaueblea koja bi sadržajem i načinom izaganja također zasluživala poseban osvrt. Za ovu ćemo priliku izdvojiti samo njegovu konstataciju kako se otpor naci-fašizmu manifestirao i spašavanjem progonjenih, kako je u tome spašavanju širom Evrope sudjelovalo oko sto tisuća ljudi i kako su oni najveći kapital Staroga kontinenta, upravo u smislu ljudskosti. Govorio je i o židovskoj djeci koja su se, izbjegavajući deportacije, mjesecima, pa i godinama sakrivala, a o čemu je – i to je spomenuo – Prvi program njemačke javne televizije (ARD) nedavno prikazao potresnu dokumentarno-igranu emisiju. No, glavni je govornik bio izraelski povjesničar Saul Fridlaender, preživjeli Holokausta. Porijekom iz Češke (rođen u Pragu), majka njemačka Židovka iz Sudeta, prvi jezik kojim je govorio bio je njemački. U vrlo mirnom govoru koji nije bio lišen emocija, ali u kojemu nije bilo ni jedne šuplje fraze, ni jedne suvišne riječi, podsjetio je na Hitlerove javno izrečene prijetnje uništenjem evropskih Židova (precizno: što je i kada rekao), podsjetio je na članke u njemačkim onovremenim novinama u kojima se već u naslovima najavljivalo “iskorjenjivanje” Židova, a podsjetio je, citirajući, i na dnevničke zapise suvremenika koji nedvojbeno potvrđuju kako je sustavno odvođenje u logore Židova i njihovo “tvorničko” likvidiranje, zajedno s Romima, Sinti i sovjetskim ratnim zarobljenicima, bilo poznato velikom krugu ljudi. Rekao je: znalo se. Poručio je, a bez da je to izrekao: tko kaže da nije znao, ili da se to nije dogodilo – laže. Potom je govorio o sudbini svoje obitelji. O roditeljima koji su, zajedno s njime, malim dječakom, iz Češke pobjegli u Francusku, nakon Hitlerovog napada – u neokupirani dio Francuske (tzv. Petainova Francuska), a nakon što su Francuzi (!) po nalogu Nijemaca i tu počeli s deportiranjem Židova u koncentracione logore – u Švicarsku. I tu su, Friedlaender će reći: u ono se vrijeme nije moglo racionalno ni razmišljati, ni zaključivati, počinili sudbonosnu pogrešku. Njega, dječaka, sklonili su u neki katolički seminar, ocjenjujući da ne bi izdržao put preko Alpa, pješice naravno. Skupina u kojoj su bili uspjela je prijeći u Švicarsku, ali ih je tu uhvatila švicarska policija. I toga je dana, reći će Fridlaender u Bundestagu, švicarska policija odlučila da će prihvatiti obitelji s djecom, ostale – ne. Njegovi su roditelji bili sami i Švicarci su ih vratili u Francusku. Iz francuskog logora, otpremljeni su u Auschwitz i tu su oboje zaglavili. Među milijunima drugih.

No, Fridlaender se nije zadržao samo na podsjećanju, kako na povijesne činjenice, tako i na svoju osobnu sudbinu. Naglasio je opasnost što je predstavljaju novoprobuđeni antisemitizam koji se, kako je rekao, šulja iz jedne evropske zemlje u drugu, rastuća mržnja prema strancima (izbjeglice!) i nabujali nacionalizam. I upozorio je na potrebu prepoznavanja antisemitizma koji se nerijetko sakriva iza kritike postupaka izraelske vlade s kojima se ni on, dometnuo je, često ne slaže. Obraćajući se izravno zastupnicima Bundestaga i najvišim predstavnicima njemačke države, doslovno je rekao: “Mi danas imamo posla s jednom iz temelja drugačijom Njemačkom i ta je Njemačka najjači moralni oslonac u borbi protiv antisemitizma, ali i protiv svih drugih oblika diskriminacije.” I rekao je istinu.

Današnja Njemačka, mislimo na državu i na državnu politiku, vrlo osjetljivo i rigorozno reagira na pojave antisemitizma, ali i netolerancije na bilo kojoj drugoj osnovi. Da, incidenata ima, da, radikalnih ekstremista ima, da, i na političkoj sceni ima onih koji bi rado vodili neku drugu politiku, zagledani u prošlost, ali to su ipak rubne pojave, to su incidenti koje se sankcionira. Da bi se to moglo, sustavno se vodi, kroz obrazovanje i kroz medije, politika njegovanja kulture sjećanja. Nije uvijek tako bilo. I Njemačka je imala svoje nacinostalgičare, svoje poricatelje Holokausta, i u Njemačkoj su (zahvaljujući Hladnome ratu i američkoj politici onoga vremena) mnogi bivši nacisti, pa i počinitelji zločina, našli svoje udobne pozicije i u društvu, i u državnome aparatu. Prekretnica je bilo, ma kako to neobično moglo zvučati, prikazivanje – prije puna četiri desetljeća – američke televizijske serije u četiri dijela “Holokaust”. Ta je serija dovela u njemačke domove temu o kojoj se do tada uglavnom šutjelo, od tada postalo je aktualno ono često citirano pitanje: “Što si radio u ratu, tata?”. Nakon te serije izmijenjen je njemački kazneni zakon i ukinuta je odredba o zastarijevanju ratnih zločina i zločina genocida. Slijedio je proces Adolfu Eichmanu, “tehničkom direktoru” uništavanja evropskih Židova (u Jeruzalemu) i tzv. Auschwitz procesi u Njemačkoj. Pred sud je izvedena skupina SS-ovaca iz najzloglasnijeg nacističkog koncentracionog logora. Većina je osuđena, ni jedan nije pokazao ni najmanji znak kajanja. Ali, javnost se počela suočavati s istinom o prošlosti i s neminovnošću toga suočavanja.

Proces toga suočavanja s (vlastitom) prošlošću traje do danas, čak se upozorava (i Wolfgang Schaueble je to učinio u govoru u Bundestagu) da se ne smije posustati, jer mladi pokazuju zabrinjavajuće neznanje; usprkos tome što su susreti učenika s preživjelima nacističkih progona redovni dio nastave. Od početka ove godine njemačke su televizije (uglavnom javne, ali i neke od komercijalnih) reprizirale seriju “Holokaust”, prikazale dvodjelnu kanadsku seriju “Uspon zla” i čitav niz što dokumentaraca, što igranih filmova koji se bave Holokaustom, usponom nacizma, uzrocima i posljedicama vladavine naci-fašizma, ali i ulogom zapadnih demokracija u nesprečavanju zla koje je bilo očito svakome tko je gledao otvorenih očiju i slušao otvorenih ušiju. Tako, dakle – oni.

Zaključak nije potreban. Osim da se zapitamo: a što Hrvatska, takva kakva je danas, traži u redovima Evropske unije u kojoj je Njemačka jedan od glavnih oslonaca? Odgovor koji bi se oslanjao na postojanje jednoga Orbana u Mađarskoj, ili jednoga Katzynskoga u Poljskoj, “ne drži vodu”. Ni, Orban, ni Katzynski, ni oni koji se u njih ugledaju (a ima ih itekako i u Hrvatskoj) nisu Evropa, niti ikada smiju postati Evropa. Oni su incident, prolazna pojava. Evropa je Njemačka, takva kakva je danas, Njemačka koja ne bježi od svoje prošlosti, koja je priznaje i koja svoju budućnost gradi na čvrstom i nepokolebljivom odricanju od nacističke prošlosti, a ne na koketranju s njome. To i samo to može biti Evropa budućnosti i samo u takvoj Evropi ima mjesta i za Hrvatsku, uz pretpostavku da se odrekne od manifestacionog i prigodničarkog antifašizma, vezanog uz dva ili tri datuma godišnje, uz istodobno trajno neskriveno toleriranje ovdašnje inačice naci-fašizma, pa i koketiranje s njome kroz prihvaćanje i promoviranje primitivnog i prozirnog povijesnog revizionizma.

I to je sve što uz Dan sjećanja na žrtve Holokausta treba reći o nama i njima.

Portalnovosti.com

The post Tomislav Jakić: MI I ONI appeared first on Tacno.net.

The post Naša vlast je amaterska pljačkaška trupa appeared first on Tacno.net.

Foto: wikipedia   

Zakonom o teritorijalnoj podeli Srbije iz 1956. teritorij Kosova odnosno kako se tada zvao Kosmeta, pripojena je ova teritorija na severu. Zvanično objašnjenje je dato, kako je narod ovog kraja ekonomski povezan sa Kosovskom Mitrovicom, veliki broj radnika radi u Trepči, tamo i pazare, pa bilo bi logično da se i administrativno povezju sa Kosovom. Za mena je ovakvo objašnjenje sasvim prirodno i prihvatljivo. Da li je tada kod nekoga možda bilo u svesti ili podsvesti promena nacionalne strukture stanovništa Kosova, neka svak razmisli svojom glavom, ali ne privatiti zakonsku regulativu, predstavlja čisto manipulisanje i negiranje istine.

Pre više od dve – tri godine, Predsednik Srbije, Aleksandar Vučić, da bi video kako reaguje srpska javnosti po pitanje Kosova, pustio je parolu unutrašnji dogovor po itanje Kosova, mada u Srbiji svi naglas kažu, Kosovo i Metohija. U srpskoj literaturi i zvaničnoj srpskoj politici, uvek, izuzev perioda (1974. do 1981-82), dok je adekvatno poštovan Ustav SFRJ. Stari naziv se ponovo vratio kada je otvoreno počelo sa rušenjem SFRJ a istvremeno i sa ukidanjem SAP Kosova (Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo). Po mome mišljenju Ustav iz 1974. godine, bio je najbolji i najkompletniji ustav koji je ikada usvojen na ovim našim balkanskim prostorima a i mnogo šire od toga.

Ako pogledamo prošlost naziv Metohija kao geografski pojam potiče iz vremena Vizantije. U enciklopediji Wikiedija, Metoh (grčki: μετοχή [metokhé] = zajednica; zajedničko dobro) ili metohija (grčki: μετόχια [metókhia]’ metohia; μετόχιον [metókhion] – metohion), je u srednjovekovnoj Srbiji bilo zemljište ili posed koji poseduje neka crkva ili manastir.^[1] Posed koji se daruje crkvi ili manastiru postaje metohija. U početku se metohijom nazivalo naselje monaha koji su obrađivali manastirsku zemlju. Ujedno se tim nazivom označavalo pojedino selo ili skup više sela, kao i manji manastir darovan ili potčinjen većem. Metohija je ponekad bila i zajedničko ime i za ljude koji žive na manastirskom ili crkvenom dobru. Područje Metohija na Kosovu i Metohiji je dobilo ime jer se na njemu nalazila Metohija hotčka. Metoh u užem smislu znači i upravno središte jedne metohije.

Na ovakav način pokušavaju da ubede sebe i svet da je ta teritorija uvek pripadala Srbima, navodno da je Kosovo i Metohija kolevka Srba i Srbije. Dok na drugoj strani, Albanci geografski pojam Kosovo i Metohija nazivaja Kosova i Dukagjin, naziv Metohija ne postoji.

Foto wikipedia

Kako unutrašnji dogovor o Kosovu nije dao očekivane rezultate, Aleksandar Vučić u svojim političkim govorima sada kaže: “Rešićemo stogodišnji spor sa Albancima, dogovor sa Albancima biće gori i od pakla, ne može biti dogovor da, jedna strana sve gubi a druga sve da dobija, nema promena granica, nema granice po etničkim principima…“ Ali nešto konkretno još uvek nije obelodanio, šta znači dogovor gori od pakla.

Kosovski predsednik Hashim Thaqi, od sredine leta prošle godine počeo je da plasira u javnosti parolu, zaključićemo sveobuvatni obavezajući sporazum sa Srbijom, uz korekciju granica, u kojem Kosovo ne gubi ni pedalj svoje teritorije, nema pomeranja granica, osim korekcije kojim će se opštine Preševo, Bujanovac i Medveđa biti priključene Kosovu. Granice koje su crtali Tito i Ranković mi ne priznajemo. U jednoj TV emisiji u kojoj je gostovao gospodin Thaqi, na pitanje novinara, da li je tako nešto moguće, ništa ne dati a dobiti tri opštine, i da li će Srbija pristati na to, on je odgovorio, neka Srbija razmišlja o tome, zašto se vi brinete za njih? Malo čudno za ne!?

Ovakva Thaqijeva parola izazvala je burna reagovanja na Kosovu. Nijedna politička partija tako nešto ne prihvata. Svi se kunu na granice u kojima je Kosovo proglasilo nezavisnost, a to su granice utemeljene na Ustavu iz 1974. koje su predviđene i po planu Mahti Ahtisaria (bivši predsednik Finske, koji je uradio plan za rešenje pitanja Kosova). Predsednik Vlade Kosova, Ramush Haradinaj je rekao, nema promene granice na severu Kosova, ali ako nam Srbija daje Preševo, Bujanovac i Medveđu mi ćemo rado prihvatiti.

Najzad pre mesec dana Hashim Thaqi je u SAD (zašto tamo, što nije to rekao u Prištini?), obavestio javnost, biće korekcije granica, malo na severu će Srbija dobiti, malo će izgubiti na jugu, ali postići ćemo sveobuhvatni dogovor sa Srbijom, koji će doneti i priznanje Kosova od strane Srbije i dobijanje stolice u organizaciji Ujedninjenih nacija.

Kosovo je u novembru prošle godine uvelo taksu u visini 100% za robu koja dolazi iz Srbije i Bosne i Herecegovine. Taksa je uslovljena sa priznanjem Kosova kao nezavisne države, što je za Srbiju neprihvatljivo i za sada nemoguće. Srbija je uslovila nastavak razgovora o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova, u Briselu, sedištu Evropske unije, sa taksom. Nema razgovora dok se ne ukine taksa.

Iz Evropske unije stižu zahtevi da se taksa ukine. Isto tako, oštro upozorenje je stiglo kosovskim vlastima i iz SAD, da se takse ukinu. Predsednik Hashim Thaqi, takođe traži da se taksa ukine, dok premijer Haradinaj ponavlja k’o papagaj, prvo priznanje od strane Srbije, pa ukidanje takse. Šta će se desiti sa sigurnošću niko ne može da kaže, ali autor ovih redova smatra da je pitanje samo dana kada će taksa nestati.

Što se korekcije odnosno promena granica tiče, tu je najveći problem. Osim SAD koje su izjavile da svaki sporazum koji je prihvatljiv za Kosovo i Srbiju, oni će prihvatiti. Predsednik Donald Trump je poslao pismo Hashimu Thaqiju i Aleksandru Vučići, koje poziva da sporazum potpišu u Beloj kući u Vashingtonu. Ovo pismo je još više osokolilo Thaqija, koji i dalje “recituje pesmicu“ nema promena granica ima korekcija granica. Iz Berlina stižu oštra reagovanja, da se ne igra sa granicama jer to bi bilo vrlo opasno, pogotovu na Balkanu. Pomeranje granica znači, “domino igra“!

Kada se sve to trezveno posmatra ova nastala situacija, zaista izgleda de je to neka igra bez granica. Da li su svesni oni koji govore o takvim opasnim potezima? Još nam je u sećanju kada je počeo Milošević sa promenama granica, ukinuo autonomiju Kosova, rušio vlasti i partijsko rukovodstvo u Crnoj Gori i Vojvodini, kada je došlo do krvavog rata gde su poginule na stotine hiljade ljudi. Sa pripajanjem delova opština Preševo, Bujanovac i Medveđa, i delova opština Leposavić, Zubin Potok i Zvečan Srbiji, ne rešava se albansko niti srpsko pitanje. Ne postoji kapa koja pokriva svaku dlaku na glavi. Ostavite postojeće granice, neka ljudi žive tu i dalje kako su živeli do sada. Ne treba prekrajanja granica, treba stvoriti uslove za dostojan život građana tu u mestu življenja.

I na kraju da se vratimo još jednom paroli, ne priznajemo granice koje su crtali Titoi i Ranković. Mnogi na Kosovu kažu da je u vreme osnivanja Autonomije Kosova (Kosmet), Preševo, Bujanovac i Medveđa su pripale Kosovu, ali kasnije Srbija da bi promenila etnički sastav Kosova, ove tri opštine je isključila iz Kosova a pripojila sever Kosova (Leposavić Zubin Potok i neka sela). To je apsolutno netačno. Po Zakonu Republike Srbije objavljenom u Službenog Glasniku 9. septembra 1945. teritoriju Kosova su činila 22 sreza. Nisu obuhvaćeni Preševo, Bujanovac i Medveđa. Međutim nisu obuhvaćeni ni Zubin Potok, Leposavić i neka druga sela na severu Kosova.

Zakonom o teritorijalnoj podeli Srbije iz 1956. teritorij Kosova odnosno kako se tada zvao Kosmeta, pripojena je ova teritorija na severu. Zvanično objašnjenje je dato, kako je narod ovog kraja ekonomski povezan sa Kosovskom Mitrovicom, veliki broj radnika radi u Trepči, tamo i pazare, pa bilo bi logično da se i administrativno povezju sa Kosovom.

Za mena je ovakvo objašnjenje sasvim prirodno i prihvatljivo. Da li je tada kod nekoga možda bilo u svesti ili podsvesti promena nacionalne strukture stanovništa Kosova, neka svak razmisli svojom glavom, ali ne privatiti zakonsku regulativu, predstavlja čisto manipulisanje i negiranje istine.

The post BEZGRANIČNA “IGRA“ GRANICAMA: Ne priznajemo Titove i Rankovićeve granice       appeared first on Tacno.net.

Danas je prvi mart.

U zemlji u kojoj sam prije pedeset godina rođen to je bio sasvim običan dan, možda baš ovako kišan kao i ovo jutro.

Jugoslavija, Bosna i Hercegovina, Livno.

Sa sjevera pamtim onu zimsku britkost bure iz bosanskih planina koja se miješala sa proljetnim mirisom jabukovog cvijeta i pogled u daljinu juga na kojem su se dinarski vrhovi ljubili sa nebom dalmatinskog plavetnila i mora.

Danas je prvi mart.

U zemlji u kojoj sam prije pedeset godina rođen, sve je uništeno, opljačkano, prevareno i pobijeno.

U mojoj zemlji u kojoj sam rođen nema razloga za slavlje.

Teško mi je i patim kao čovjek.

Na toj žili, volim tako to reći, koja spaja Bizant i Zapad, uvijek su se lomila istorijska koplja, a različite civilizacije darivajući nas ostavljale svoje tragove kulture.

Mozaik je to koji ne poznaje granice i koji nam je ostavljen u amanet kao jedinstveno kulturno nasljeđe ovih prostora.

Zašto smo izabrali zlo pored svog tog bogatstva, kad nam je ta žila kucala slobodom, zajedništvom i prosperitetom u jednoj viziji zajedništva i razvoja koju je samo trebalo malo nadograditi – a zaista je malo falilo?!

Jugoslavija je kao životni ambijent, zapamtite to dobro, neuništiva.

Neuništiva je zbog stotina godina građenog mozaika koji sam već spominjao, zbog zajedničkog jezika i zajedničke kulture, ali i zbog istorijskog bremena koji će ovi narodi podnositi i ubuduće, upravo zbog tog bogatstva i geopolitičkog značaja – da ponovim – te žile koja spaja Bizant i Zapad.

Zakucajte ekser na današnji datum, na ovaj prvi mart koji se u kalendaru dvije hiljade i devetnaeste obilježava – dajte molim vas, nezavisnišću!, nezavisnošću od čega?! – i povucite ga hiljadu godina unazad, kad god je na ovoj žili – a zapamtite i to dobro – među našim narodima bila fizička granica, ljudi su sa ovih prostora odlazili i bježali u daleke Amerike.

Ovo stanje zla nas je zaista i konačno – i to je tako – odvelo u ropstvo, zatucanost i propast.

Krivi smo, da, krivi smo.

Krivi smo jer i danas pristajemo i slavimo namete i forme nacionalizama, pristajući na dresove i ponižavajuće relikte iz strašnih devedesetih – a za svakog razumnog čovjeka to je jedna ponižavajuće pozicija izvrnuta ruglu i obezvrijeđena otimanjem iskonskog ljudskog dostojanstva.

Zašto priznajemo nametnute zastave i relikte, zašto priznajemo granice među našom braćom?! – ma neka ide sve sa svojim reliktima iz devedesetih u vražji mater.

Živjeti nam je zajedno, mi smo ljudi koji moraju porušiti te luđačje granice iz devedesetih – to je naša obaveza!

Hoću kući!

Hoću kući u Livno, Split, Mostar, Sarajevo, Niš, Beograd, Novi Sad, Banja Luku, Zagreb i Nikšić.

I u Kruševo i Skoplje, i u Ljubljanu i Maribor kući hoću.

Hoću Jugoslaviju kao ambijent, pod istim ovim nebom i bez zidova.

Sve je to moja kuća… i tvoja… i ona ista naša… samo bez bitangi, prevaranata, hulja i slobodno ću reći – primitivnih nacionalizama i domaćih izdajnika koji su nas doveli u ovaj dan!

Danas je prvi mart, sasvim običan dan u kratkom životu jednog običnog čovjeka.

Tamo hoću, u te dane koji negdje žive među nama…

Tamo, negdje, kući…gdje nikad nije bilo devedesetih.

The post #nezavisnost appeared first on Tacno.net.

Foto: Savo Prelević (RFE/RL)

Crnogorska istraživačka novinarka Olivera Lakić, koja je ranjena prošle godine ispred svog stana, dobitnica je Međunarodne nagrade za hrabre žene (International Women of Courage Award), prema izboru State Departmenta.

“U svojoj 16-godišnjoj karijeri u nezavisnim dnevnim novinama Vijesti zaradila je reputaciju predane, odlučne i poštovane novinarka koji se bavi istraživanjem kriminala i korupcije, često uz lični rizik”, navedeno je u službenoj biografiji Olivere Lakić na stranici State Departmenta, gde su pomenuti i napadi na nju i njenu kćerku te činjenica da napadaći do danas nisu pronađeni: “Gospođa Lakić je postala podsticaj za reformu medija i borbu za sigurnost novinara u Crnoj Gori.”

Dodela Međunarodne nagrade za hrabre žene iz celog sveta biće održana 7. marta u Vašingtonu i prepoznaje žene iz celog sveta koje su pokazale izuzetnu hrabrost i vođstvo u zalaganju za mir, pravdu, ljudska prava, rodnu ravnopravnost i u osnaživanju žena, uz rizik i ličnu žrtvu, navedeno je u saopštenju State Depratmenta.

Lakić je jedina novinarka i jedna od dve Evropljanke koje su nagrađene ove godine.

Uz Oliveru Lakić, među hrabrim ženama sveta našle su se i pravnica i borkinja za ljudska prava Rohindža populacije Razia Sultana iz Bangladeša, mirovna aktivistkinja i borkinja za prava manjinskih zajednica u Burmi Naw K’nyaw Paw, policajka Moumina Houssein Darar iz Džibutija koja se bavi borbom protiv terorizma, humanitarna radnica Mama Maggie iz Egipta koja je posvećena radu sa decom i porodicama u slamovima, pukovnik Khalida Khalaf Hanna al-Twal iz Jordana, koja se godinama bavi izbegličkim pitanjem u toj zemlji, misionarka Orla Treacy iz Irske koja je posvećena obrazovanju devojčica i devojaka u Južnom Sudanu, te nacionalna koordinatorka za tužioce iz oblasti zaštite životne sredine u Peruu Flor de María Vega Zapata, Marini de Livera iz Šri Lanke, osnivačica nevladine organizacije “Sestre u zakonu” koja se bori za prava žena i dece žrtava kriminala i tanzanijska aktivistkinja za ljudska prava Anna Aloys Henga.

Lakić je četvrta žena sa prostora Balkana koja je dobila ovu nagradu, a pre nje su nagrađene tri Kosovarke – društvena aktivistkinja Valdeta Idrizi (2008), novinarka Arbana Džara (2015) i izvršna direktorka Centra za rehabilitaciju žrtava torture u Prištini Ferida Rušiti (2018).

Od 2007. godine, kada ju je State Department ustanovio, nagradu je dobilo preko 120 žena iz 65 zemalja.

Američke diplomatske misije kandiduju jednu osobu iz zemlje u kojoj se nalaze, a finaliste biraju viši zvaničnici Departmenta.

Dodela nagrada organizuje se 13 put za redom, a uz državnog sekretara Mikea Pompea, svečanosti će prisustvovati i prva dama SAD Melania Trump.

RSE

The post State Department: Olivera Lakić među 10 hrabrih žena sveta appeared first on Tacno.net.

Foto šg

Laž je branitelj histerije laži unesene u srpske udžbenike istorije, akademske manifeste, državne dokumente, televizijske emisije, novinske članke. Srbijansko društvo se mora preispitati kao optuženik od svog potomstva koje treba izaći pred etički sud nove generacije. Zbog toga je Hannah Arendt tvrdila da je moguće ostati moralan jedino kroz neposluh, odnosno postavljanjem načela moralnosti i istine iznad svih ostalih, ma koliku cijenu morali platiti. Srbija čeka takvu generaciju koja će prekinuti laž svojih očeva!

Strateško poricanje zločina radi pogubne velikosrpske politike ’90-ih nijednog trenutka nije došlo u pitanje. Iza nje stoji moćna medijsko-akademska mašinerija koja to radi vrlo predano i lojalno svim postratnim državnim vladama, pa je došao na red i Vučićev režim. Isti oni koji su tih kobnih godina pozivali ljude na rat, sipali mržnju u svojim kolumnama i intervjuima, plasirali nebulozne priče o srpskoj ugroženosti, izmišljali gnusne stvari kako se srpska djeca bacaju lavovima u sarajevskom ZOO vrtu, tako danas sa istom strašću negiraju zločine, a presuđene ubice predstavljaju kao nevine. Najnovija epizoda beščašća objavljena je 4. marta u državotvornim Večernjim novostima pod naslovom “EKSKLUZIVNO: Smrt u Tuzli sejalo sedam islamskih terorista”. Onda i sada u takvoj mašineriji na čelu je bio  Milorad Vučelić, Miloševićev lični Gebels, aktuelni glavni i odgovorni urednik Večernjih novosti.

U tekstu se negira odgovornost generala Novaka Đukića za masakr na Tuzlanskoj kapiji 25. maja 1995. godine i osporava pravosnažna presuda Suda BiH koji je Đukića za ovaj zločin 2014. godine osudio na 20 godina zatvora. Večernje novosti se pozivaju na “ekspertnu analizu” pod nazivom “Diverzija na tuzlanskom Trgu kapija” koju potpisuje general Ilija Branković, a u kojoj se navodi da na Tuzlanskoj kapiji tog dana uopšte nije eksplodirala granata, već da je “u pitanju simultana teroristička eksplozija”, pa je “vrlo moguće” da je “na trgu punom ljudi, zapravo, bilo sedam istovremeno koordinisanih detonacija”. Ništa novo za oficijelni diskurs kulture laži i poricanja, koju ne zanimaju sudski utvrđene činjenice, iskazi svjedoka i dokazana forenzička istina. Vučelić je dobro iščitao “oca nacije” Dobricu Ćosića kreatora doktrine laži. Doktrina koja treba da opravda krvave ruke pred domaćom i svjetskom javnošću, što je sve programski i obznanio Ćosić u knjizi “Bosanski rat”. Bez stida on masakre na Markalama u Sarajevu i Kapiji u Tuzli pripisuje “samogranatiranju muslimana” čime dostiže vrhunac njegove patološko-perverzne mašte upotrebljene u dnevno političke svrhe sa idejom “istorijskog spasa” Srba. On kao autor apodiktično piše: “Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž”.  Zatim Ćosić ubjeđujući sunarodnjake u sveistinotost opravdane laži kaže još i ovo: “U ovoj zemlji svaka laž postaje istina”, siguran da je samo treba ponoviti hiljadu puta i biti uporan u tim lažima. Dakle, bez stida, pokušao je kreirati ličnu kartu Srba i Srbije čiji je državni interes laž, pa je svojevrsnu odu laži pjesnički i nadahnuto napisao ovako:

“Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga.
Lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu;
Lažemo zbog poštenja;
Lažemo zbog slobode;
Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije;
Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno;”

Nisam siguran da je Ćosić uspio u svojoj nakani stvaranja ontološke laži kao etno monolitne kategorije, više je opisao sebe i sistematsku laž kao politički putokaz novim političkim elitama koje treba da se sakriju kukavički i karijeristički iza naroda. On je slika i prilika Louisa Darquiera Pellepoxa, nekadašnjeg komesara vlade u Vichyju nadležnog za jevrejska pitanja tokom 1942., lično odgovornog za deportaciju 70.000 Jevreja. Darquier je poricao sve, u intervju kojeg je dao u Expressu 1978. godine kaže: “Kako su fotografije nagomilanih leševa montirane, kako su statistike o pobijenim milijunima Jevreja izmišljene od samih Jevreja i njihovih lobista koji su oduvijek željni publiciteta, sažaljenja i obeštećenja, da je deportacija sa njegovim potpisom možda i bilo, ali da nije znao u kojem smjeru i sa kakvim ishodom; da su plinske komore postojale u Auschwitzu, da, ali u njima su se uništavale vaške…itd.”

Ovaj bijednik i ništarija je dugo vremena nesmetano živio u Španiji, ali se u njemu može prepoznati tipična slika čovjeka koji je uvijek spreman lagati u javnosti, na kraju to čini i privatno, čak i samom sebi kako bi izgradio prihvatljivu istinu koja mu može omogućiti život u miru. Ćosić laže i iz svojih, istorijsko-idejnih razloga i politikantskih pobuda u kojem Bosnu vidi kao privremenu tvorevinu, a Republiku Srpsku kao nacionalnu utjehu, teritorijani trijumf za sveopšti poraz. Zato se treba lagati, da bi se ostvario u miru ratni cilj, jer laž je poput granate koja ne samo da ubija po drugi put žrtve, već to sada čini i njihovim porodicama. Laž razara mogućnost izgradnje povjerenja, rađanja politika mira, potom destabilizira BiH koja ima budućnost ako se zločinci privedu pravdi, kako ne bi potomstvu ostavila u nasljeđe svijet ubica. Znao je to Ćosić dobro, pa je  morao da laže uprkos svemu viđenom i ostavi to u amanet svojim sljedbenicima kako bi post festum nastavili negirati svjetski dokazane fakticitete, zabilježene pred mnoštvom tv kamera i foto aparata, ovjekovječene kao riječ i slika o neporecivom zločinu. Naravno, sve je to pravno presudio i moralno osudio civilizovani svijet, ali ne i današnja Srbija koja štiti ubicu pred Višim sudom u Beogradu gdje se već godinama vodi postupak na kojem se razmatra preuzimanje služenja dvadesetogodišnje Đukićeve kazne, ali bez ikakvog rezultata. I tako već godinama. Riječi poricanja zamijenili su rafalne metke i zvižduke granata, kontinuirana laž pretvara mir u novo vođenje rata drugim sredstvima. George Orwel je u svojim ratnim dnevnicima opisivao selektivnost ljudske pažnje, sjećanja i osjetljivosti. Posljedica takvog stajališta je propadanje u moralni bezdan i besramnost. U dijalogu Leonidasa Donkisa i Zygmunta Baumana govori se o uznemirujućem fenomenu koje je duboko ukorijenjeno u manifestacijama tekućeg zla, a radi se o nemoralnim oportunistima koji se predstavljaju kao mučenici i disidenti, kojima fašizam i radikalni nacionalizam jesu dekadentni životni izbor. U svojoj knjizi “Tekuće zlo” navode primjer nama dobro poznatog ruskog pisca Eduarda Limonova koji je pucao snajperom po građanima Sarajeva, inače on je utemeljitelj neofašističke stranke u Rusiji koja se u početku snažno suprostavljala Kremlju i Putinu, kako bi naposljetku prihvatio ruskog predsjednika kao svog junaka. U autobigrafskoj fikciji “To sam ja Eddie”, Limonov zapisuje: “Nemam ni srama ni savjesti, pa me savjest ni ne muči”. Koliko se srpskih političara može ogledati u ovoj rečenici, objašnjavajući fenomen ljudi poput Limonova, kojeg odlikuje istinski nemoral i odsustvo osjećaja srama, jer prikloniti se zlu znači napraviti izbor da pronađeš sebe unutar gomile kojom vlada masovna histerija. Laž je branitelj histerije laži unesene u srpske udžbenike istorije, akademske manifeste, državne dokumente, televizijske emisije, novinske članke. Srbijansko društvo se mora preispitati kao optuženik od svog potomstva koje treba izaći pred etički sud nove generacije. Zbog toga je Hannah Arendt tvrdila da je moguće ostati moralan jedino kroz neposluh, odnosno postavljanjem načela moralnosti i istine iznad svih ostalih, ma koliku cijenu morali platiti. Srbija čeka takvu generaciju koja će prekinuti laž svojih očeva!

The post KO TO KAŽE DA SRBIJA NE UME DA LAŽE appeared first on Tacno.net.

Foto: wikipedia

Kome to danas služe Maksovi mesari na stadionima protiv kojih zvanično politika ne diže glas, kome to služi Čović koji neće da osudi postrojavanje četnika u Višegradu i kome to služe ratkomladićevska mladunčad koji svoje sugrađane u genocidnoj tvorevini zvanoj Republika Srpska koju vodi Dodik tjeraju da skidaju grb i zastavu države u kojoj žive – i sve pod prijetnjom i strahom izgovaraju da poštuju istog i Republiku Srpsku?! Kome, onda, u tom svemu služe SDA i rječiti Bakir Izetbegović koji visoko iznad svoji glava drže ploču – škola Mustafa Busuladžić?!

Nije Koča Popović, što je rođen na današnji dan, razlog ovom tekstu, nego razmišljam o toj vječitoj borbi dobra i zla, kao i o onom vremenu pred i za vrijeme Drugog svjetskog rata u kojem su nacisti i fašisti provodeći rasne zakone ubijali nevine ljude i zatvarali ih u koncentracione logore. Maks Luburić je bio ustaški oficir i vođa Crne legije, nacističke vojske koja je ubijala, pljačkala i spaljivala čitava sela, tamo gdje je god zločinačka NDH uz pomoć njemačkih nacista i talijanskih fašista uspjela oformiti vlast. Pod pamfletom stvaranja slobodne hrvatske države ustaše su lagale i varale ljude da se bore za pravednu stvar i pravednu hrvatsku državu, dok su u isto vrijeme u njihovom klaonicama nestajale čitave obitelji – djeca, žene starci. Na tim kamionima za Jasenovac, kako je to opjevao i slavni pjevač PT Marko, stizali su na ubijanje i klanje nedužnih ljudi i “slavni” Maksovi mesari, “heroji” koji su djeci, ženama i starcima četiri duge godine držali kamu ispod vrata. Nestajali su ljudi, čitave familije, sela.

Koča Popović je utjelovljenje borbe dobra protiv zla. Dijete iz bogate trgovačke obitelji, kasnije student filozofije na Sorboni. Materijalno situiran mogao je izabrati i puno mirniji i sigurniji život. Koča je, međutim, u zlu vremenu izabrao borbu protiv zla, put revolucije i ideal o boljem svijetu koji će ga u borbi prativ fašizma prvo odvesti u redove Španjolske republikanske armije, a po dolasku nacista i fašista na balkansko tlo i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i u prve redove narodnooslobodilačke borbe. Svjestan kao i cijelo rukovotstvo partizanskog pokreta da se samo zajedništvom može pobjediti zlo, u ustaničkoj borbi okuplja pod borbenu zastavu borce iz svih krajeva Jugoslavije, od Dalmacije do Šumadije, od Makedonije, preko Bosne i Hercegovine do Slovenije.

Bila je to zastava Prve proleterske kojoj je Koča bio komandant, zastave koja je prolazeći preko rijeka i planina, kroz sela i gradove nosila sa sobom slobodu, skidajući našim narodima okove zla.

Maksovi mesari, jasenovački koljači nacističke vojske NDH koji su se povlačili zajedno sa razbijenim grupama četnika i belogardejaca, vukući sa sobom na prevaru mnoštvo civila, potražili su spas u predaji savezničkim snagama na sjeveru, usput pružajući oružani otpor, ali i koristeći civile kao zaštitu i bez obzira na potpisanu kapitulaciju. Svoj su put završili na Bleiburgu gdje su se predali saveznicima, a ovi ih pak predali vojsci narodnooslobodilačke borbe. Luburić je pobjegao u Austriju sa novcem preko Celja, ostavljajući svoje “mesare” u rasulu i kaosu, baš kao i njihov poglavnik.

Predaja ustaša, četnika i belogardejaca zajedno sa civilima je izvršena na Bleiburgu. Predaja, koja zbog četverogodišnjeg terora NDH i Maksovih mesara rezultira odmazdama nad gotovo svima koji su se tamo zatekli u uniformama. Na žalost, kolateralni subjekt te osvete za četverogodišnji teror NDH, četnička orgijanja i klanja, bile su i mnogi nevini civili koji su krenuli na taj put, neprocesuirani i bez prava na pravnu zaštitu, ali to je poseban historijski kapitel.

Nije Koča Popović, rekoh, razlog ovom tekstu, već vječita borba protiv zla, ista ona koja nas je u povijesnoj zabludi odvela u mržnju i bratoubilački rat iz devedesetih, pa oživjela i ideologije i duhove zla iz najgorih vremena, ustaše, četnike, simpatizere handžar divizija, revizionizam.

Danas oni ne služe samo za mržnju kao ideološki pamflet oživljenog zla, već imaju samo jedan konačni cilj – a to je vlast po svaku cijenu i bogaćenje nacionalnih elita iza paravana hrvatstva, srpstva, bošnjaštva i tog i takvog domoljublja.

Treba se, dakle, zapitati – kome to danas služe Maksovi mesari na stadionima protiv kojih zvanično politika ne diže glas, kome to služi Čović koji neće da osudi postrojavanje četnika u Višegradu i kome to služe ratkomladićevska mladunčad koji svoje sugrađane u genocidnoj tvorevini zvanoj Republika Srpska koju vodi Dodik tjeraju da skidaju grb i zastavu države u kojoj žive – i sve pod prijetnjom i strahom izgovaraju da poštuju istog i Republiku Srpsku?! Kome, onda, u tom svemu služe SDA i rječiti Bakir Izetbegović koji visoko iznad svoji glava drže ploču – škola Mustafa Busuladžić?!

Nije, rekoh, razlog ovom tekstu današnji rođendan starog i prekaljnog borca antifašiste, već borba protiv fašizma i zla!, pa eto zašto ovaj tekst, zapravo, nije o tom velikom komandantu Prve proleterske i jednoj borbi i viziji o boljem i pravednijem svijetu, već je to eto, nažalost, tekst o vremenu u kojem živimo i tekst – o nama.

The post Tekst o nama appeared first on Tacno.net.

foto seecult

Tokom traganja za materijalom za knjigu koju privodim kraju, naišao sam na jedno pismo za kojeg smatram da je vrlo interesantno da, još jednom objavim da se čitaoci prisjete ko sve snosi odgovornost za rušenje nama drage SFRJ. Pismo sam svojovremeno napisano na srpsko-hrvatskom jeziku koje je poslato u nekoliko listova tadašnje Jugoslavije. Pored drugih listova objavljeno je i u nedeljniku Kosovarja (Kosovka), na albanskom jeziku. Pismo iz moje arhive koje prenosim nešto malo se razlikuje od originala jer svaki put kada se prevede po malo gubi od originalnosti.

Autor pisma je u početku jugoslovenske krize svim silama nastojao da se očuva državna zajednica onako kako je uređena po ustavu 1974. godine. Napisao je mnoga otvorena pisma tadašnjim političkim moćnicima. Kada mu je bilo sasvim jasno da, Jugoslaviji nema spasa, onda se zalagao za mirni razlaz. Predložio je tadašnjem rukovodstvu SFRJ eutonazaciju za Jugoslaviju.

Sva otvorena pisma, prvo su upućena na adrese onih kojima je namenjeno, poštom, faxom ili lično predate u kabinet dotičnog, tek posle dan dva, po jedna kopija dostavljena je dnevnoj i revijalnoj štampi.

                                                *         *          *

Gospodo i “gospodo“ predsednici,

U vreme kada se suočavamo sa razno-raznim, mnogim problemima, kada nam rapidno pada standard, kada imamo svakodnevno štrajkove radnika, kada hiljade radnika ostaju bez posla, kada nas guši inflacija, kada bande i hajduci čine teror diljem zemlje…, kada nas svakim danom sa malog ekrana “bombarduju“ crnim hronikama, jedino osveženje dolazi, koju nam vi pružate svakog četvrtka, cirkuska predstava najvišeg nivoa. Ovakve predstave mogu da pružaju samo “profesionalci“ visokog ranga, BRAVO! Ovo što vi radite, može da bude jedna od najboljih pozorišnih predstava, ali treba da znate, gospodo i „gospodo“, malo ko je zainteresovan za predstave i zabavljanja.

Ozbiljno nam preti građanski rat. Jeste, jeste, građanski rat, rat kejog vi izazivate, uvodite građane u katastrofu. Vi jugoslovenska šestorka izigravate uloge nekih velikih svetskih državnika. Sastajete se na “ničijem“ dvorištu, praktično na “državnim granicama“, a zatim alternativnon u dvorište svakog od vas jugo-predsednici! Putujete specijalnim avionima, uključujući i vojne…Da li ste svesni preduzete odgovornosti? Vi jugo-šestorica, vi i niko drugi, gurate nas u građanski rat. Ovo što činite neće vam oprostiti istorija. Bilo je i drugih ovakvih kabadahija, koji su govorili: “Posle mene potop”, “država to sam ja“ idr., ali svi su oni odgovarali za svoje postupke, tako da se nadamo, nećete se izvući odgovornosti ni vi jugo-predsednici.

Istina je to, gospodo i “gospodo“, da je svaki rat pa i onaj stogodišnji između Engleza i Francuza, završio za okruglim stolom. Međutim, vi se ne sastajete da zaključite ugovor o miru, za završetak rata, da se ne uzrokuje rat… Vi radite na tome da počne rat i to što je moguće pre!!!

Da li stvarno mislite da, to što projektujete na vašim sedeljkama lažnih državnika, da će građani Jugoslavije obe ručke zagrliti? Treba da budete svesni da, ukoliko se niko drugi neće suprotstaviti, dva miliona Albanaca u Jugoslaviji, neće “kušati čorbu koju vi kuhate“. Prirodno bi bilo da pravi državnici ne čine ništa što može da izazove nezadovoljstvo ni 3-4 čoveka, dok vi jugo-šestorka negirate miliona njih.

Istina je da, i pre vas Albance niko nije pitao za bilo šta. Njihovo nezadovoljstvo traje od kada su pali pod vlast Slavena u 1912. godine. To nije interesovalo nikoga, bilo se ta država zvala Srbija, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija ili sadašnja Nova Jugoslavija. Ali vremena se menjaju zar ne, jugo-predsednici?

Na vašim konferencijma za štampu vi kažete da, narodi imaju pravo na samoopredeljenje, uključujući i pravo na otcepljenje. Zašto onda više od dva miliona Albanaca ne uzimate u obzir kao subjekt kojima isto tako pripadaju sva prava kao i drugima? Jedno treba da vam bude jasno, Albancima ne pada na pamet da mole bilo koga za svoja nacionalna prava. To što je njihovo, niko neće moći da im oduzme.

Samo po sebi se postavlje pitanje, koje je do sada ostale bez odgovora. Država Jugoslavija, na mig kojeg je dao Milošević, poslala elitne policijske snage na Kosovo. Poslata je i vojska. I vojska i poilicija pucaju nad goloruki albanski narod, kao da gađaju glinene golubove. Sve se ovo radi pod motivacijom, da se brani ustavni poredak zemlje! Na Kosovu je pala i krv, ubijeno je desetine mladih ljudi od kuršuma jugo-policije. Navodno tamo se deluje protivustavno. Pa u čije ime i po kojim ustavom radite vi jugo-predsednici, kada se sastajete protivno odredbama važećeg ustava, u čije ime su ugašene desetine života mladih Albanaca? Može li biti veće ironije od ove?

Treba da nam odgovorite: kako mislite da se izlazi iz ove situacije a da sve to bude u duhu Ustava SFRJ, koji još uvek nije promenjen? Vi znate da, ako skupština jedne republike ili autonomne pokrajine ne daje saglasnost, nema nikakvih promena spoljnih ili unutrašnjih granica. Skupština Kosova neće davati saglasnost za promene koje negiraju postojanje albanske nacije kao važan faktor jugolovenske države, nezavisno od toga kako se ona naziva: nacija ili nacionalnost! Skupština Kosova postoji, njeno postojanje garantuje Ustav iz 1974.g. Zašto vi nemate hrabrosti da se suočavate sa antiustavnim izborom kojeg imponuje Milošević, to je druga stvar, ali jedno je sigurno, Albanci ovo vaše kolebanje ne mogu više da trpe!

Možda vi, jugo-šestorica mislite da, Makijavelijeva teorija, cilj opravdava sredstvo, ili Lambrozina, kriminalci se poznaju od rođenja, treba da se primenjuje i kada su u pitanje Albanci, tako da nećete „razbijati glave“ za ustavna rešenja idr. Neka bude tako, i mi smo bar nešto naučili iz istorije, a treba da znate i vi da, nijedan narod se nije pomirio da večito bude pod tuđom vlasti, tako da ni Albanci neće.

Na kraju da završim. Vi radite kako hoćete, vi možete da se sporazumete kako god vam je želja. Ukoliko to prihvate vaši narodi, koje predstavljate, sve će biti dobro i za vas i za vaš narod. U takvoj situaciji Albanci ostaju slobodni, njih ne obavezuju nikakvi vaši dogovori, za to što sa vama ne učestvuje i njihovi predstavnici. Oni će sami rešiti, da li će se ujediniti i sa kim. Ovo je njihovo pravo, oni su kadri da vladaju sobom. Srpski narod je bio u ropstvo pod Turcima pet stotina godina i na kraju se oslobodio. Sličnu sudbinu su imali i Hrvati i drugi narodni u okolini. Nema razloga da na kraju ne budu slobodni i Albanci, da sami sebi grade kuću.

Foto: B92

NAPOMENA: Jugo-šestorica su predsednici republika, Slobodan Milošević – Srbija, Franjo Tuđman – Hrvatska, Milan Kučan – Slovenija, Alija Izetbegović – Bosna i Hercegovina, Momir Bulatović – Crna Gora, Kiro Gligorov – Makedonija.

                                                           Objavljeno: 24/04/1991. – Kosovarja br. 16

The post CIRKUSKA PREDSTAVA NA NAJVIŠEM NIVOU: Otvoreno pismo jugoslovenskoj šestorci appeared first on Tacno.net.

foto: pri.scree.youtube

Nekažnjeni za svoju ratnohuškačku djelatnost pojedini novinari su ponovo u funkciji klerofašističkih krugova u Srbiji i Hrvatskoj i podržavaju velikodržavne ambicije i projekte onih koji bi u miru da ostvare neostvarene ratne ciljeve pohoda na Bosnu i Hercegovinu.

Kada se sumiraju rezultati djelovanja Haškog tribunala za Jugoslaviju (ICTY) teško je, pogotovo nama, suvremenicima agresije na međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih naroda, državu Bosnu i Hercegovinu, dati objektivnu ocjenu. Ali je sigurno da su prisustvo i odluke Tribunala brana novim agresivnim pohodima.

Ono što nije procesuirano u Hagu, a što je moralo biti predmetom interesovanja ovog međunarodnog sudišta je rad i aktivan upliv pojedinih medija i novinara u pripreme i konačnu izvedbu agresije na Bosnu i Hercegovinu, na ratne pohode srbo-četničke armade na Sloveniju, Hrvatsku i Kosovo.

Neće biti da smo zaboravili djelovanje medija, posebice onih iz srbijanske metropole, koji su iz dana u dan ispisivali ratnohuškački pledoaje za krvave pohode srbo-četničke soldateske. Uporno se,  dobro isplaniranim metodima gebelsovštine, podizao nacionalistički zov, a sve pod paskom patriotizma, kojim je trebalo gazimestanski ostrastiti i zatrovati tisuće lakovjernog svijeta, koji je pisanje medija prihvatao, nažalost jedan kroz jedan.

Sad se tek vidi koliko je bio potreban, čak i neophodan ozbiljan pristup glavnih tužitelja Haškog tribunala (ICTY) ratnim zločinima novinara. Sasvim je nejasno zašto isti glavni tužilac za Jugoslaviju i Ruandu jeste podigao brojne optužnice protiv novinara za zločin genocida u Ruandi, a niti jednu za ratni zločin novinara u Jugoslaviji. Rad novinara je javan i ne može nedostajati dokaza. Jer nekažnjivo  podsticanje na izvršenje klerofašističkih namjera koje opet prijete krvavim sukobima na Zapadnom Balkanu neće donijeti ništa dobro.

Rječnik tih trovača bio je krajnje prizeman, sa jednom jedinom namjerom da se što lakše regrutuje topovsko meso za buduće ratne pohode. Nažalost, bojim se da prisustvujemo reprizi priprema za krvavu agresivnu rabotu.

Nekažnjeni za svoju ratnohuškačku djelatnost pojedini novinari su ponovo u funkciji klerofašističkih krugova u Srbiji i Hrvatskoj i podržavaju velikodržavne ambicije i projekte onih koji bi u miru da ostvare neostvarene ratne ciljeve pohoda na Bosnu i Hercegovinu.

Nekritičko pisanje i veličanje političara koji se ne ustežu otvoreno zagovarati disoluciju jedne međunarodno priznate države je u normalnim okolnostima čin višestruko podložan kaznenoj politici. Kako mnogi medijski potpaljivači agresorskih vatri nisu procesuirani na vrijeme, regrutovanje novih poslušnika gebelsovštine nastavlja se.

Nažalost, Hag se nije bavio nalagodavcima, medijskim podstrekačima i izvršiteljima zločina, kao njihovim slugama. A odgovor na pitanje zašto novinarima iz Jugoslavije Hag nije sudio mogla bi biti obimna doktorska disertacija.

Zato i imamo ovo što imamo u medijima koji opslužuju režime izrazito nenaklonjene poštovanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine od najbližih susjeda.

The post ZAŠTO NOVINARIMA IZ JUGOSLAVIJE HAG NIJE SUDIO appeared first on Tacno.net.

Foto: FB

Raspadom SFRJ izgubili smo svi, bez obzira što su se neki dograbili granice Evropske unije, pa sada putuju bez viza i zapošljavatju se širom kontineta. Bez viza smo putovali i pre 50 i više godina. Širom Evrope i van nje smo se zapošljavali i ranije. Nisu srećni oni koji se mogu zapošljavati negde u EU, srećni smo bili kada smo imali radna mesta kod kuće. Ja sam jedan od onih koji su se zalagali za očuvanje tadašnje države ali kada su propali svi pokušaji očuvanja, teškog srca ali ipak sam traži razlaz mirnim putem, da se podelimo kao braća a ne kao neprijatelji. Odlučio sam da se još jednom objavi pismo, jer žal zbog gubljenja SFRJ još uvek je prisutan, i biće večito kod mnogo nas koji pamtimo ta srećna vremena.

Zaista je teško se odlučiti da li treba regulisati pitanje eutanazije pravnim normama. Ima li iko pravo da oduzme život drugom? Oduzimati ono što je priroda dala, pa i kada neko ne dvosmisleno moli za to.

Teško je odlučiti se za eutanaziju za ljudsko stvorenje, ali kada je u pitanju, to što su ljudi stvorili, kao što je AVNOJ-ska Jugoslavija, situacija je sasvim drugačije. Ja npr., ne samo što se angažujem za to, nego i apelujem kod najviših državnih organa da, ubrzaju njen kraj. Njena dalja egzistecija više nikoga ne interesuje, na drugoj strani nastojanja za njeno postojanje postala su noćna mora za sve nas. Ako je stvarno istina da, nema više leka za Jugoslaviju, ajde bar što pre ljudski da je „sahranimo“ kao što dolikuje kulturom i civilizovanom društvu i vremenu u kojem živimo.                

Neki kažu da, u AVNOJ–skoj Jugoslaviji nisu bili, i nisu ravnopravni, pa se angažuju za konfederalno uređenje, tj. kreiranje nove države. Drugi, takođe tvrde da nisu bili i nisu ravnopravni, bili su eksploatisani i persekutovani u postojćem društvu poslednjih petdeset godina, ali liju krokodilske suze za očuvanje federativnog uređenja države, tako da ne prihvataju niti razgovarati o ikakvoj drugoj formi državnog uređenja, osim federativno koja sada postoji,

Čudno zar ne? One prve možemo razumeti. Ako nisu bili zadovoljni u dosadašnjem, normalno da traže nešto drugo, bolje. Ali kako razumeti ove druge, koji su najgromoglasniji u isticanju svog nezadovoljstva sa dosadašnjim ugnjetavačkim položajem a prete i oružjem da će braniti postojeći sistem uređenja!!!

Zasjedanje Savezne narodne skupštine 27. oktobra 1958 – foto: wikipedia

Ovde nešto nije u redu, nije normalno. Smatramo da ovo nije posao za ljude koji se bave politikom, već za psihijatra i to visokog ranga. Kako je moguće da se, čovek s mozgom u glavi zalaže za očuvanje „ropskog“ položaja?

Od “oslobođenja” stalno su nam vlastodržšci trubili da je stara Jugoslavija bila hapasana za narode. Za ovakvu tvrdnju niko i ne sumnja, ali ni sa drugom, današnjem niko nije zadovoljan. Zašto onda nastojanja i angažovanja za njen spas?

Ako je stara Jugoslavija, bila zatvor za narode koji su živeli u njenim granicama onda i sadašnja je postala, postala najzloglasnija zatvorska ćelija za Albance. Njima danas ne preti samo bezgranična ugnjetavanja već i fizičko uništavanje. Prema programima srpskih političkih partija militarističke Srbije, koja polako klizi u pravcu „demokracije“, ukoliko one i uspevaju da uđu u parlament, ne mogu očekivati ništa dobro oni koji se nisu deklarisali kao Srbi, a najgore će proći Albanci.

Velik broj ovakvih „demokratskih“ partija u Srbiji svoj program počinju himnon „Bože pravde“. Međutim, njihovi programi nemaju ništa drugo osim srbizba i srpske države. Neki kažu da su granice Srbije svugde gde ima Srba, drugi insistiraju da se Albancima uskratiti autonomiju (ona je veću uskraćena), neki treći kažu da Albancima treba zabrani njihov jezik i da se zatvori univerzitet u Prištini. Pametan čovek rekao bi: Čuvaj nas Bože, o Bože pravde! Ipak nešto mi ne uđe u glavu. Kako je moguće da, polovina naroda koji žive u Albaniji da se zovu Albanci, a druga polovina istog naroda koji žive u Jugoslavi budu Šiptari? Zašto ne prati ista sudbina i Srbe?  Međutim, bez obzira gde oni žive, svi oni se nazivaju Srbi.                     

Pre dve večeri na Beogradskoj televiziju pojavila se nekakva „Nova demokratija“, nova oformljena politička partija koja ne vidi dalje od svoga nosa. Za ovu partija ne postoji nijedan drugi narod, ne samo u Jugoslaviji, nego ni na svetu koji može da se meri sa srpskim narodom. Ovi ne samo što su usvojili u svom programu šovinizam, nego i predviđaju neke demografske pokrete na Kosovu, bazirajući na modelima Pol Pota i Jicak Shamira.

Predviđaju proterivanje preko trista hiljada Albanaca sa njihovih ognjišta. Idu toliko daleko sa svojim budalaštinama da „posade“ po jedan srpski grad sa 10 do 15 hiljade stanovnika, na Kosovu, između svakog grada ili naselja u kojima žive Albanci. Ovu megalomaniju bi poželeo i sam vojnik Šoven, naime Adolf Hitler. S pravom se postavlja pitanje u kakvoj tajnoj misiji je boravio pre izvesnog vremena u Srbiji Izraelski ministaar, Ariel Sharon?

Nije dobro da se bavimo prognozama da li će biti obnovljen i ukoliko će biti realizovan srpski program, da li će postići cilj, ali ujedno smo više nego sigurni, na Kosovu će biti proljivanje krvi, ito vrlo brzo.

Ukoliko se u međuvremenu ne desi nešto, ukoliko ne dođu pameti militantne horde, kojima je duševna hrana Kosovo i patnje Albanaca, doći će do masakra, i to većih razmera nego pre šesto godina. Međutim, postavlja se pitanje: ko će slaviti pobedu, a ko oplakivati gubitak? Ima li smisla da se slavi Pirova pobeda? Bilo bi pametno da se realno pogledaju stvari, da u svakom slučaju živi imaju veća prava nego mrtvi, kao što je rekao jedan bivši američki predsednik. Blizu pameti je očekivati jedan žestok otpor Albanaca kad budu ugoženi istrebljenjem–progonom.

Albanci su odolevali 500 godina osmanlijskim osvajačima, sačuvali jezik, kulturu, vitalnost, hrabrost i svoj otpor. Srbija je malena u poređenje sa nekadašnjim carstvom Osmanlija.

                                                                                  Kosovarja, br. 22, novembar 1990.g.

The post TRAŽIM EUTANAZIJU ZA JUGOSLAVIJU appeared first on Tacno.net.