Na međunarodnom konkursu časopisa Avlija, na temu pomirenja i izgradnje trajnog mira na Zapadnom Balkanu izabrana je najbolja poezija, proza i aforizmi koji će uz eseje na temu o zajedničkom: bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom jeziku biti objavljeni u zborniku ‘’Novi mostovi/Нови мостови’’.

Najbolja pjesma je ‘’Svjetlo’’ Gradimira Gojera iz Sarajeva, drugo mjesto dijele Simonida Banjeglav iz Beograda i Milan Čorak iz Šida sa pjesmama ‘’Posle rata’’i ‘’Roditeljski amanet’’, treće mjesto dijele Vahida Mušović iz Novog Pazara i Ibrahim Osmanbašić iz Sarajeva sa pjesmama ‘’Dobrote, razuma, mira’’ i ‘’Valja nove mostove graditi na Balkanu’’.

Najbolja priča je ‘’Zemljak’’ Dženite Hrnjičić iz Sarajeva, drugo mjesto je priča ”Vojni poziv” autora Mira Radojevića iz Vrbasa, treće mjesto je priča ”Na mrtvoj straži” Dragana M. Vugdelića iz Podgorice.

Najbolji aforizmi su Marka Pajića iz Vrnjačke Banje, Vladislava Vlahovića iz Podgorice i Marine Raičević iz Bora.

Projekat ‘’Culture and joint language for new bridges – Kultura i zajednički jezik za nove mostove’’ finansira Evropska unija u sklopu projekta ”Divided Past – Joint Future – Podijeljena prošlost – zajednička budućnost” čiji je vodeći aplikant Omladinski komunikativni centar iz Banja Luke.

The post Najbolja poezija i proza za pomirenje i mir na Zapadnom Balkanu appeared first on Tacno.net.

Izvještaji o vraćanju izbjeglica iz Bosne i Hercegovine u Crnu Goru sve više dolaze do nas posljednjih nekoliko tjedana. Čini se da su bh vlasti blizu da primjene slične metode svojih susjeda iz EU kako bi spriječile izbjeglice koji traže azil da putuju prema Centralnoj Evropi

Grupu izbjeglica bh policajci su uhapsili u blizini Trebinja u Bosni i Hercegovini, i pod izgovorom da ih vode u zvanični kamp u Sarajevo, zadržani su u pritvoru 16 sati na graničnom prijelazu Klobuk – onom koji je poznat po čuvanju ljudi u kaveznim zatvorskim ćelijama. (AYS je nedavno objavio snimke snimljene iznutra: (https://medium.com/…/ays-daily-digest-23-4-19-weekend-of-vi…)

Ujutro su ukrcani u dva bijela kombija i dovedeni na granicu sa Crnom Gorom.

“Kada je grupa primijetila da nisu dovedeni u Sarajevo, oni su više puta pitali policajce: “Kuda idemo? Molim vas, dajte nam azil!” Ali policajci su odgovorili: “Ne znam engleski, nema azila, Bosna je puna.”

“Jedan 16-godišnji dječak rekao je bh. policajcima: “Reći ću UN-u ono što radite!” Jedan policajac je odgovorio: “J… mater! J… UN!” Taj policajac je nogom udario mladića sa strane svojim teškim crnim čizmama, tako da je pao iz automobila na tlo, a policajac je uzeo ‘teški metalni štap’ i tukao mladića po glavi, dvije rane su počele da krvare, jako. “

Pročitajte cijeli izvještaj ovdje: https://www.borderviolence.eu/…/april-12-2019-1600-trebinj…/

Izvještaji o vraćanju iz Bosne i Hercegovine u Crnu Goru sve više dolaze do nas posljednjih nekoliko tjedana. Čini se da su bh vlasti blizu da primjene slične metode svojih susjeda iz EU kako bi spriječile izbjeglice koji traže azil da putuju prema Centralnoj Evropi. ”
#PushbacksAreIllegal

The post Novi video snimci koje su tražioci azila zabilježili nakon nasilnog vraćanja od strane bh policije appeared first on Tacno.net.

Foto: šg

 „Ninetta cara, morire di maggio
Ci vuole tanto, troppo coraggio“
(Umrijeti u maju, o moja draga
za to treba hrabrost i snaga)
Fabrizio De Andrè

Prvi maj nastaje kao momenat internacionalne borbe svih radnika svijeta, bez geografskih barijera, još manje društvenih, kako bi se potvrdila radna prava, postigli ciljevi radničke borbe, bolji uvjeti života i rada. „Osam sati rada, osam sati odmora, osam sati sna“ nastaje kao borbena krilatica 1885. u Australiji, a prihvata je velik dio sindikalnog pokreta i radničkih organizacija. Zakoni o osmočasovnom radnom danu i svečanost 1. maja bit će u potpunosti oživotvoreni tek u dvadesetom stoljeću, odlukom II Internacioonale, donesene u Parizu (još raniije 1889. godine). Na taj je način bio probijen put općim zahtjevima za skraćenjem radnog vremena i obilježavanjem dana rada – Prvog maja – kad će se svi radnici svijeta naći, da specifičnim oblikom borbe afirmiraju vlastitu autonomiju, nezavisnost i dostojanstvo rada.

Malo historije

Na sastanku Prve internacionale, koja je već 1866. održala sastanak u Ženevi, donesena je konkretna odluka koja obuhvaća zahtjev za „osam sati rada kao zakonsko ograničenje radne aktivnosti”. Prva internacionala (1864–1876) zahtijevala je da takav zakon kao važan dio radnog zakonodavstva prihvate sve zemlje Evrope i svijeta, ali još nije imala snage ni moći da ih na bilo koji način nametne.

Veliku borbenu i sindikalnu aktivnost oko te koncepcije razvili su radnici u SAD. U državi Illinois donesen je već 1885. zakon o osmočasovnom radnom danu, ali s toliko ograničenja da su onemogućeni kako njegovo širenje tako i njegova primjena. Ipak, na dan stupanja na snagu zakona u Chicagu, Prvog maja 1886. bila je organizirana ogromna radnička manifestacija. Chicagom je prodefilirala povorka od deset tisuća radnika, dotada najveća ikada viđena radnička manifestacija u tom gradu.

Već ranije, u oktobru mjesecu 1884. Federation of Trades and Labour Unions označio je Prvi maj kao dan rada, a Prvi maj 1886. bio je određen kao dan nakon kojeg američki radnici treba da odbiju da rade više od osam sati dnevno.

Konačna odluka da se Prvi maj slavi kao dan rada donesena je 20. jula 1889. godine u Parizu, na sastanku Druge internacionale. Bila je to konačna pobjeda dugogodišnje radničke borbe sa nekoliko kontinenata, uz velike žrtve. Dan nije izabran slučajno. Bilo je to sjećanje na chicaške pogibije radnika 1886. Naime, 1886. godine 1. maj je padao u subotu, u to vrijeme radni dan. Na taj dan, 400 hiljada radnika širom SAD prekrižilo je ruke. Bila je to sugestija sindikalnih organizacija, u složnom savezu sa radničkom internacionalom, povezanom sa socijalističkim pokretima i anarhistički opredijeljenim radnicima.

Prvu sličnu manifestaciju su već na dan 5. septembra 1882. organizirali Knights of Labor u New Yorku. Ta je organizacija postojala još od 1869. godine. Knights of Labor su zaključili da se taj dan praznuje svake godine. A taj su izbor potvrdili krvavi događaji u Chicagu 1886, kad su 3. maja radnici u štrajku stali na ulaz fabrike poljoprivrednih mašina McCormic. Pozvana je policija, koja je pucala u radnke i ubila dvojicu radnika, a ranila četvoricu. Lokalni anarhisti organizirali su manifestaciju, koja je trebalo da bude održana na Haymarket Square-u, odnosno na trgu na kojem su se uobičajeno izlagale poljoprivredne mašine. Situacija je kulminirala 4. maja, kad je američka policija ponovo pucala u štrajkače i izazvala hekatobu žrtava, a stradalo je i nekoliko policajaca od bombe, koju je netko bacio. Čini se da je ubijeno osam radnika, a mnogo ih je teško ranjeno. Dan kasnije policija je ponovo otvorila vatru na radnike iz Poljske i ubila ih devetoricu. Bio je to znak za divljačku represiju radničkih organizacija širom SAD. Mnoga su sjedišta radničkih organizacija zatvorena ili potpuno devastirana, a njihovi vođe uhapšeni. U Chicagu su 11. novembra 1887. obješena četiri radnika, četiri sindikalna organizatora i četiri anarhista, zato što su godinu dana ranije, 1. maja, organizirali štrajk i veliku manifestaciju za osmočasovni radni dan. Od uhapšenih, dvojici je osuda bila preinačena u kaznu doživotne robije, a jedan je nađen mrtav u zatvorskoj ćeliji. Nikada nije otkriveno, a još manje dokazano, tko je bacio bombu i pod kojim okolnostima, iako su smjesta za to nedjelo bili okrivljeni anarhisti i radnici. Presuda je bila donesena već ranije, 20. augusta 1887. godine. Na smrt su osuđeni August Spies, Michal Swab, Sammuel Fielden, Albert R. Parsons, Adolph Fischer, George Engel i Lous Langg.

Zdravo, drugovi!

Posljednje riječi Spiesa bile su: „Zdravo, drugovi! Bliži se dan u kojem će naša šutnja biti jača od glasova, što ih vi danas ugušujete smrću!” Parsons, čija je agonija zbog nespretnosti krvnika bila strašna, jedva da je uspio nešto kazati. Ipak je povikao: „Pustite neka se čuje glas naroda!”

Sjećanje na chicaške žrtve postalo je simbolom borbe za skraćenje radnog dana i ono od 1890. živi u proslavi Prvog maja, kao dana rada.

Evo što je o tome pisao zadovoljno Friedrich Engels:

„Proletarijat Evrope i Amerike vrši smotru na taj dan čitave svoje mobilizirane snage, videći u njoj jednu jedinstvenu vojsku. Pogled na taj dan radničke snage otvorit će oči kapitalistima.”

Iako se danas Prvi maj proslavlja gotovo na cijelom svijetu, mnogo je radničke krvi proliveno i mnogo je ljudi stradalo ili godinama robijalo za slobodnu proslavu dana koji je simbol rada. U Kraljevini Jugoslaviji, za pokušaj organizirane proslave Prvog maja sudovi su izricali stroge zatvorske kazne.

Čim je vijest o chicaškoj tragediji stigla u Livorno u Italiji, izazvala je toliko ogorčenje među lučkim radnicima, socijalistima i radnim masama, koje su prvo navalile na američke brodove, što su se nalazili u luci, a zatim i na Questuru, u koju se od straha pred bijesom naroda sklonio američki konzul, kojeg su morali čuvati. Proslava Prvog maja, uz radost ili žrtve, od 1890. proširila se cijelim svijetom, kao praznik rada i metafora radničke borbe. Od tada do danas mnogo je krvi proteklo i mnogo je ljudi stradalo na taj dan i zbog obilježavanja tog dana.

Ipak se u dvadesetom stoljeću, katkad taj praznik ponegdje pretvorio u banalnu pučku svečanost u znaku trivijalnosti, ljenstvovanja ili konzumizma.

Ipak ne bi trebalo zaboraviti da je Mussolini, odmah po dolasku na vlast, zabranio proslavu Prvog maja, te je ona u Italiji, kao uostalom i u gotovo svim zemljama Evrope, obnovljena tek nakon oslobođenja 1945. godine, pobjedom antifašizma.

Jedva dvije godine nakon oslobođenja Italije, 1947, u Siciliji se dogodio pokolj na Portella della Giinestra, gdje je poginulo, na proslavi Prvog maja u prirodi, više od sedamnaestoro ljudi, a još mnogo više ih je ranjeno. Među stradalima bilo je i troje djece, između osam i petnaest godina. Najmlađa žrtva, Vincenzina La Fata, imala je svega osam godina! Pucao je iz mitraljeza čuveni odmetnik, bandit Salvatore Giuliano, po nalogu viših vlasti i izgleda ministra policije Maria Scelbe. Nakon toga ga je na spavanju ubio njegov najbliži ortak i jatak, Gaspare Pisciotta, koji je znao svu istinu i kazao ju je na suđenju, teško optuživši ministra policije Maria Scelbu i političku grupaciju oko Scelbe. Gaspare Pisciotta nije dočekao kraj suđenja – otrovan je šalicom crne kave u zatvorskoj ćeliji. (O tom slučaju postoji pjesma Fabrizia De Andrè).

Prvi maj je divan, ali ne uvijek i veseo praznik.

Umrijeti u maju

Ljudi su umirali i u maju, umirali jer je bilo potrebno umrijeti za ono u što se vjerovalo: za slobodu, za sreću, za bolji život. Dok se priroda sprema za sočno i žarko ljeto i u njoj se bude sve mlade i neistrošene, neiskvarene snage širom svijeta, ljudi gotovo u svim zemljama praznuju dan rada, dan radničke borbe, dan pogibije radnika za svetu stvar pravde i digniteta rada. Paradoks je što se u zemlji u kojoj je nasto, Prvi maj ne slavi kao dan radnika i rada, iako su oni upravo na taj dan ginuli pred tvornicama Chicaga, u borbi za osmočasovni radni dan. SAD su gotovo jedina zemlja na svijetu u kojoj Prvi maj nije praznik rada. Rad se proslavlja drugog datuma (5. septembra Labor Day), jer ni nakon gotovo stoljeća i pol ta zemlja ne želi priznati kako je objesila nevine. Ne želi priznati kako je usmrtila ljude koji su se borili za prava rada, za svoja prava i prava svih radnika svijeta.

Drugi je paradoks što se praznik rada slavi gotovo na dan Majskih ida u antičkom Rimu, na dan proljeća, kad sve buja i cvate, kad cvijeće vodi ljubav preko marljivih pčela, a mlada su srca uzburkana ljubavlju i ponosom i borbom za dostojanstvo života i rada. Za slobodu i sreću, kako je pjevao Oskar Davičo. I onda kad je nema i kad je ona nedostižna. Kad mlada generacija ljevičara govori: „Vjerujemo u klasnu borbu, ali više ne vjerujemo u revoluciju“. A generacija njihovih roditelja ili roditelja njihovih roditelja, razbarušenih šezdesetosmaša, vjerovala je u revoluciju, manje u klasnu borbu.

Zato su oni koji su je porekli napravili lijepe političke karijere, kao Cohn-Bendit, koji se prodao za dobro plaćeno mjesto u vlasti i parlamentu i ponio se kao pravi bandit u odnosu na vrijeme, kad je predvodio, u čuvenim majskim danima, revolucionarnu omladinu širom Evrope 1968, dok je Rudi Dutschke ubijen pod sumnjivim okolnostima, kao i svi nepokajani i ustrajni šezdesetosmaši, kakvi su bili oni iz Crvenih brigada ili Prve linije, ili njihovi pandani u Njemačkoj. Oni su pokušali provesti u djelo svoje ideje i dati imaginaciji i kreativnom radu istinsku slobodu nasilnim metodama i činovima, koje radnička klasa uopće nije slijedila.

Zaista je, nasuprot tome, bila potrebna ogromna moć imaginacije, da se mnogi tadašnji studentski vođi, osobito oni najglasniji sa okupiranih sveučilišta, vide kroz durbin budućnosti kao korifeji kapitala, pristaše krvavih „humanitarnih“ ratova i bacanja bombi na siromašne ili nesretne zemljice. Ogromna imaginativna moć – koju je rijetko tko tada posjedovao, izuzev Pasolinija – bila je potrebna, da se krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih ti površni, ali oduševljeni čitači jeftinih izdanja marksističke literature, zamisle, da će biti ono što su vremenom postali. Uvaljeni u ugodne fotelje ili direktorske stolice, oni su danas žestoki glasnogovornici izdajničkih socijaldemokracija, lakeji i robovi međunarodnog kapitala, koji je sve čvrsto vezao i povezao svijet lancima multinacionalnih kompanija, stavivši na prodaju apsolutno sve robe – materijalne i virtualne. Razbaštinjenim masama nudi se sve zamislivo i potrebno i još više nepotrebnog („Ja prodajem vam ljudi sve: ljubav i sreću, sve draži, radost i ushit, suze, smrt – i smrt k’o baš je traži“, kako je pjevao Charles de Coster u Tillu Eulenspiegelu u prevodu I.G. Kovačića) – od kredita po visokoj kamatnoj stopi, za što su novce od EU banke dobile takoreći badava – do pitke vode, za koju je zaista sramota, da nije više javno dobro.

Ti nekad najžešći i najglasniji, uz časne izuzetke, davno prije pada Berlinskog zida, prodali su vlastite intelektualne usluge vlasnicima kapitala: njihovim novinama i televizijama i u toj ideji tobožnjeg liberizma, teoretiziranoj od Friedricha von Hayeka i Ludwiga von Misesa, a provedenoj u djelo od Tatcherove i Regana (bila je to, kako rekoše u SAD-u, revolucija bogatih protiv siromašnih), odgajaju mlade ljude na sveučilištima i u školama i nameću im način mišljenja i ponašanja, koji odgovara klasama na vlasti. Apostati su postali kreatori odgoja: njima se duguju stavovi i ponašanje mlade generacije.

Historija se katkad ruga ljudima i nemilostivija je od same prirode. Za historiju su apostati, kako reče talijanski komičar Crota, apostoli koji imaju upalu prostate! „Porekni i pokaj se… i bit će ti oprošteno, imat ćeš ugodnu fotelju, pun džep i mnogo divnih užitaka.“ Jer, poreći i odreći se nije grijeh. I ne reče li Krist Petru: „Prije no što pijetao zakukuriče, tri puta ćeš me se odreći!“

I tako je i bilo …

Ali bilo je i drugih i drugačijih prvih majeva i treba se, bar koji put, sjetiti i njih.

Parade

Kad je Beograd umiven i u cvijeću dočekivao vojnu paradu na Terazijama ili ispred Savezne skupštine. Kad su se radnici u kutama i radnim odijelima ili u bijelim majicama atletičara vozili na kamionima prerušenim u njihove proizvode, defilujući pred tribinom na kojoj se nalazio Tito i visoki partijski rukovodioci, a zatim su se puštali šareni baloni – veliku rijetkost u vrijeme prvih godina druge Jugoslavije – i mališani bi pojurili za njima i gubili se od roditelja. Za propusnicu ne na tribinu, već za špalir građana nasuprot počasne tribine, trebalo je biti zaslužan drug i borac.

A ipak su u očima djece bile najljepše vojne parade, kad bi oficir na bijelom konju dojahao pred maršalovu tribinu na kojoj se nalazila skupina visokih partijskih rukovodilaca i „najvoljenijeg vođu“ Tita i glasno, u mrtvoj tišini, zapitao: „Druže maršale, može li početi defile?!“ A potom su, nakon potvrdnog odgovora, paradnim korakom stupali vojnici, kao izliveni i čvrsto udarali čizmama po asfaltu, a istovremeno su grmili usklici i pozdravi maršalu. „Tito, partija, narod, armija!“, prolamalo se k’o iz jednog grla, a taj poklič je zaglušivala buka tenkovskih gusjenica, grmljavina teškog naoružanja, nailazak topova okićenih zastavama s oficirima, što sjede na lafetu i nepregledno more zastava, crvenih zastava…

U Pionirskom parku su cvjetale lale i jorgovan i zgrada CK, okruglasta i žučkasta, bila je još na uglu Bulevara Armije i izlaza na skver iz nekadašnje Vlajkovićeve ulice, kasnije ulice Moše Pijade. Zatim opet nailaze kamioni radnika i omladinaca i zastave, partijske i državne i pojedinih struka i odjeci pjesama što su naivno slavile rad. Takvi su bili prvi majevi djetinjstva današnjih staraca…

Uz najbolju volju ne mogu da se sjetim ni jednog Prvog maja s kišom. Uvijek je sijalo sunce i mirisao – kako je pjevao Jesenjin – jorgovan i ostalo proljetno cvijeće, a svijet je bio razdragan i sretan i vjerovao je da je na pravoj strani i da pobjeđuju rad, istina i pravda.

I u prijateljskoj-neprijateljskoj Moskvi, na Krasnoj ploščadi – Crvenom trgu – bila je isto takva parada, samo sto puta veća, svečanija, s mnogo više vojske i mnogo više oduševljenog naroda.

Ne zna se (ali se pretpostavlja), šta je o takvim paradama mislio „narod“ satelitskih zemalja, ali se zna da su radnici u svijetu (kapitalista) toga dana bili ponosni i da su „dizali čelo“ i dobro mislili o čeličnom brkonji – drugu Kobi odnosno Staljinu.

Nova vremena

Odavno nema više ni Kobe, odnosno Staljina; staljinisti su uglavnom izumrli, a rijetko tko se danas ponosi što je radnik. Fizički rad je davno prezren, umjesto ljudi rade mašine i parije u siromašnim zemljama ili iz siromašnih zemalja, a uskoro će mašine i misliti umjesto ljudi. Zasad one – poput ekrana TV – samo prenose ono što je naređeno iz političkih, financijskih i ostalih krugova moći odnosno vlasti da (ne)misleća većina mora misliti.

Misleća manjina, koja se ne slaže, nema moći da bilo šta kaže, što bi se jasno i glasno nadaleko čulo, a kamo li da može nešto da izmijeni. Ona uglavnom govori isto, i to sama sebi u bradu… Uostalom, opozicija mora da postoji, jer kako bi inače funkcionirala parlamentarna demokracija? U tome i jeste suština, da je opozicija sluganska i da, i u slučaju kad dobije vlast, baš ništa ne mijenja i ne kani mijenjati. Velike ideje su izišle iz mode, ideje su pretrpjele historijski poraz, ideje su dokazano bile krive i loše, štaviše liberticidne i ubilačke. „Abiura!“ govorila je Inkvizicija izmučenoj žrtvi. Odreci se i poreci! U protivnom ćeš biti živ spaljen! Odreci se uvjerenja, bilo kojeg, odreci se drugova, odreci se svega u što si vjerovao i za što si živio ili mislio da živiš. Porekni to radi budućnosti tvoje djece, opredijeli se za slatku i bezbrižnu sadašnjost, u kojoj će te zabavljati na milion načina, samo stisneš li dugme ove ili one spravice. Jedino nemoj misliti, jer postoje drugi, koji su plaćeni, da misle za tebe. Otkud ti pravo da im oduzimaš posao, da im oponiraš, da se protiviš napretku, koji daje nafta ili zalivanje gradova slapovima cementa ili prodavanje novaca uz visoke kamatne stope ili pak uživanje u jelu i piću, smućkanom od sastojaka nabujalih genetskim mutacijama? Ne vjeruj da se klima promijenila, vremena su uvijek bila promjenjiva i sve se mijenja, pa se sve i promijenilo. Zato je imao pravo Dostojevski, kad je u Velikom inkvizitoru kazao da bi Krista ponovo raspeli, kad bi mu nešto pala na pamet ideja da ponovo dođe na svijet. Na svijet u kome trijumfuju Jude, što izdaju za trideset zlatnika, na svijet u kojem su ubijani i mučeni kroz cijelu historiju Jevreji, sada postali najgori ubice Palestinaca, jer nema dana kad ne ubiju po kojeg palestinskog dječaka, jer je tobože „nožem navalio na njihovog vojnika“. I tako Jevreji postadoše Herodi, a Palestinci žrtve. Zaboravilo se također i to da su mnogi vođe muslimanskih polufeudalnih država i državica bili na strani nacista. A narod? On je u pustinji živio od datulja i kamiljeg mlijeka i bio nepismen i sigurno nije bio u stanju da razlikuje dobro i zlo u okršajima vlastitih kolonizatora. Oni, koje su Englezi natjerali da za njih ratuju, kao Indijci i još neki od anglo-saksonaca koloniziranih naroda, vratili su se iz Evrope s novim idejama u glavi, da u domovini započnu novu-staru borbu i naizgled su pobijedili i to dosta brzo. Ali samo naizgled, jer kolonizirani sada više nisu, ali ipak ljube vlastite lance i navaljuju na zemlje kolonizatora, koji su im u domovini potpalili tlo pod nogama. A sunce ne sija više ni u Africi, već padaju velike kiše i bježe od poplava i životinje i ljudi, da bi ih potom morila suša.

Makarenko je svojevremeno pisao: „Kolonisti su voleli da se spremaju za praznike, a najviše su voljeli praznik Prvog maja. Jer je to prolećni praznik. Ali one godine (1925) Prvi maj se bližio u rđavom raspoloženju. Uoči tog dana od jutra je padala kiša. Jedno pola sata prestane, pa opet sipi kao u jesen, sitna, glupa, dosadna.“ Kolonisti su (bivši besprizorni, prim. autora) odlučili da sa svojim odredima „gorkovaca“ (jer se kolonija zvala „Maksim Gorki“) ipak i po kiši krenu u grad – šest vrsta udaljen – na prvomajsku svečanost. U gradu je proslava na trgu zbog kiše bila otkazana, a omladinci su se vratili u koloniju pokisli do gole kože. Čak su i zastave, ma koliko ih čuvali, bile mokre. Vratili su se s pjesmom, ukrajinskom, tužnom, podrugljivom, o pasjem životu. Te noći se objesio Čobot, član kolonije od prvih dana i vrijedan radnik, ali u njemu je bilo premalo „gorkovskog“, a previše seljačkog, „gejačkog“, kako su se izražavali kolonisti. Zaljubio se u Natašku, koja je kao sluškinja radila kod rođaka kulaka. Čobot ju je spasio od biča razjarenog gazde, dječaci su je doveli u koloniju, djevojčice oduševljeno primile. Čobot je naumio da se ženi, beskrajno je volio Natašku i htio se vratiti na selo. A Nataška je kao sve tadašnje (1925!) Nataške, željela da uči i živi u koloniji. Gejački život joj se zgadio. Čobot to nije razumio. I mada su ga neprekidno čuvali, objesio se noću između prvog i drugog maja. U koloniji je zavladala tuga među kolonistima, čak i među odgojnim, obrazovnim i pomoćnim osobljem. Svi su objesili noseve, a sam Makarenko posumnjao u vlastiti pedagoški rad. A onda su omladinci u velikoj sali napisali parolu: „Da ne kukamo!“

Eto, bilo je i takvih – kišnih prvih majeva, čak i na početku početaka, i u samom SSSR-u!

Umiranje nade

Bio je i 4. maja 1980, kad je umro čovjek koji je male narode držao zajedno velikim idejama. A one kao da su umrle s njim. „Kompartijo, zlati ti se ruka, ti si narod izbavila muka!“ Ali, te kompartije već odavna nije bilo. Uostalom, ona je promijenila i ime i suštinu. A onda je nakon smrti velikog čovjeka, koji je umio i uspio podići najveći i najžilaviji antifašistički pokret u Evropi, počela umirati čak i jedino logična ideja zajedništva i mali ljudi nevelike zemlje postadoše neopisive zvijeri i počiniše nezamislive užase. O klanju i ubijanju ne treba ni govoriti, jer je ono samo po sebi toliko odvratno da ne zavređuje riječi. Dosta je napomenuti da je svuda većina progonila, istjerivala, ponižavala i ubijala manjinu i da prave, istinske bitke u tom kvazi etničkom ratu gotovo nigdje nije ni bilo. Svuda su samo naoružani i uniformirani ljudi maltretirali, istjerivali i ubijali nenaoružane civile i djecu. Europska unija je pristrasno navijala i neumjesno se miješala, a nerijetko su čak i sindikalne i ljevičarske organizacije zemalja članica EU pomagale oružjem i davle materiijalnu i političku podršku očitim nacionalistima i klerofašistima, a nitko nije vidio ili nije želio vidjeti istinsku klasnu suštinu sukoba. Jer, dok su se jedni klali i mrcvarili, dok su gorila udaljena sela, drugi su nesmetano krali, zaklonjeni dimnom zavjesom rata. I tako su se vlasti i moći u svim bivšim republikama zajedničke zemlje dokopale bande apostata obrođene lopužama i probisvjetima, koji su sebe još nazivali „domoljubima“ ili „patriotima“, a u stvari su služili isključivo domaćim krvnicima i prodoru svjetskog kapitala. No, sad je to već zaboravljena priča i svršena stvar: fait accompli.

Nekad i sad

A bilo je i drugačijih dana u maju. Kao, na primjer, 8. maj 1945, kad se na Reichstagu zavijorila crvena zastava. Stavio ju je mlad crnomanjast momak, crvenoarmejac. Mnogo je crvenoarmejaca velikodušno dalo svoje mlade živote širom Evrope, kao i u Beogradu i na Sremskom frontu, da bi 8. maja bio dan pobjede! Da bi se Hitler s Evom Braun ubio i dao spaliti u dvorištu podruma u središtu Berlina, da ne bi glavačke visio osuđen i egzekutiran na Piazzale Loretto (25. aprila 1945) od CNL (Comitato di Liberazione Nazionale) kao Mussolini i Claretta Petacci. Da bi se to dogodilo, više od 20 miliona građana SSSR-a položilo je vlastite živote, kako bi se dočekala slava pobjede. Crvenoarmejci su pravili mostobrane vlastitim tijelima i vlastitom požrtvovanošću – da bi kao pobjednici ušli u Berlin, Beč, Peštu. Na zgradi Albanije u Beogradu gorjela je 8. maja 1945 bengalska vatra, partizani su plesali kolo na Terazijama, Crnogorci skakali oro, a u Zagreb je ujahao mladi partizanski komandant na bijelom konju i kolona oslobodilaca dolazila je ovoga puta iz smjera Maksimira, odnosno Dubrave, kao što je četiri godine ranije kolona nacističkih okupatora, što je dala vlast domaćim izdajnicima, nastupala iz pravca Savske ceste. A valja kazati istinu: našli su se tada i takvi, i to ne mali broj, koji su im oduševljeno pljeskali.

A onda je, devedesetih, historija opet napravila luping… I tako, kako je pisao Gorki u Klimu Samginu, heroji postadoše krivci, jer su probudili velike nade, koje nisu bili u stanju ostvariti.

Teško je danas rasuđivati da li Revolucija jede svoju djecu ili su djeca pojela Revoluciju. Vjerojatno je bilo i onog prvog, a prevladalo je ovo drugo. Kad propadnu velike ideje, nastaju velike tragedije. I to je prevaljeno preko glave. “Tak malo prejdeno darog, tak mnogo zdelano ošibok…“ (Tako je malo putova pređeno, tako je mnogo pogrešaka učinjeno), pjevao je Jesenjin prije smrti.

Pa bi se možda ovom prilikom i u ovom vremenu – punom užasa i tragedija – poput groznog ubojstva u Kairu mladog doktoranda Giulija Regenija, iz Udina, omladinskog rukovodioca i studenta Cambridgea, koji se u Egiptu, što mu je bila i tema doktorata, bavio nezavisnim sindikatima, otet od egipatske tajne policije. Ova ga je danima zvjerski mučila, odsjekla uši, kopala oči, ostavila mu na licu, po izjavi majke, prepoznatljiv jedino nos, da bi ga na kraju ubila i bacila u jarak kraj ceste. Egipatski organi gonjenja nikako nisu htjeli otkriti karte, ali su talijanski istražitelji i pravni stručnjaci, zajedno s patolozima, kojima je stvar bila jasna na prvi pogled, ipak uspjeli pokazati što se dogodilo. Italija je privremeno povukla ambasadora iz Egipta, ali ne za dugo. Krivci neće biti kažnjeni, a ambasador će se ipak prije ili poslije vratiti, jer Egipat je jedina od sjevernoafričkih zemalja s kojom je ipak kakav-takav dijalog moguć, u kojoj ne vlada ratno stanje i na svakom uglu ne čekaju fanatizirani ubojice, a osim toga još neka talijanska poduzeća u toj zemlji rade i netko ih mora zastupati, jer će im bez ambasadora biti još gore.

Uvijek je loše kad se izgubi vjera i nada i prevladaju mučenja i strah. Jedan je talijanski novinar napisao, kako je Kobane, kojeg su Kurdi oteli tobožnjem Kalifatu, današnji Staljingrad. O tome postoji i knjiga i nekoliko ratnih dnevnika.

Na kraju, mogli bismo se sjetiti i drugorođenog sina Thomasa Manna, Klausa Manna, od kojeg nitko nije ljepšim i upečatljivijim riječima opisao sreću Rima i Rimljana, kad je on, kao američki vojnik početkom juna 1944, ušao u taj razdragani grad, u kojem se činilo da se veseli čak i prastaro kamenje ruševina i poznatih palata, dok je gomila svijeta ljubila i grlila oslobodioce. No, i sreća Klausa Manna nije potrajala dugo, jer je i on u oslobođenje od nacizma vjerojatno položio isuviše velike nade. Stoga je pisao: „Bilo da je netko pojava što iznenada zabljesne te nestane ili da sam postane protagonist, surovost historije nikome neće dozvoliti idilu poezije ili erosa. Jer ukoliko pendreci, na dugi rok, uvijek pobjeđuju i stiču moć nad dušom, pa bilo da je riječ o borcu Pokreta otpora, patetičnom ili oduševljenom, bilo da se radi o nekom isuviše krhkom da se hvata u koštac sa životom, bilo da se preživljava na način, što se vodi restoran, uopće ne postoji alternativa izboru da se postane okrutan mučenik bilo samog sebe bilo drugih.“

Klaus Mann je završio život u Cannesu, samoubojstvom 1949. godine.

No, na nemoć pred svakodnevnim strahotama i pred porastom nacionalizma i fašizma u cijeloj Evropi, možda bi se trebalo ponovo sjetiti davne konstatacije Wilhelma Reicha, koja sve objašnjava: „Malograđanin, kad je država u ekonomkoj krizi, osjeća kako gubi tlo pod nogama i kako se urušava njegov mučnim radom i nevjerojatnom sposobnošću štednje postignut standard i on se okreće nacionalizmu i neizostavno glasa za Njemačku socijalističku radničku partiju – Deutsche nationalsozialistische arbeiterpartei (NSDAP).“ Odnosno ljudi masovno glasaju za slične fašističke i nacističke partije u sličnim situacijama u zemljama širom svijeta.

Protiv toga se svim silama treba boriti, inače će se Evropa, kako reče Varoufakis, ne samo raspasti, nego će se naći u položaju u kojem je bila krajem tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Prsten ratova sve više se steže oko nje. Stoga moramo, za razliku od Klausa Manna, donijeti odluku da živimo kao borci, jer poezija kao i eros, preživljavaju i postaju moćniji od pendreka samo u naponu borbe za ostvarivanje slobode, za slobodu stvaralaštva i rada, uprkos tome što nam je dobro znano da će pendreci neizostavno pobijediti dušu.

Smisao je u borbi, više no u pobjedi, stoga je i Krleža za njemu nadolazeću mladu generaciju, s gorčinom primijetio: „I oni će doživjeti ostvarenje svojih ideala“.

Ako nas je okrutna historija i pobijedila, iako znamo, što Makarenko možda nije znao ili nije htio znati, da su, na dugu prugu, pendreci uvijek jači od duše, slažemo se i sa njegovim pedagoškim kritičarima, da pokoravanje i poslušnost neizostavno stvaraju roba, a ne uspravnog čovjeka.

Baš zato nastavljamo s borbom i s portalom „Novog Plamena“.

Uz onu, makar i primitivnu parolu, koja nas čini manje ranjivim i manje krhkim – što su je izmislili Makarenkovi dječaci iz kolonije bivših besprizornika imena Gorkog, u Ukrajini, koja je tada bila dio SSSR-a: „Da ne kukamo!“

Novi plamen

The post Prvi maj – Praznik rada appeared first on Tacno.net.

Josip Broz Tito, maj 1945. – © Janez Kurent, Muzej novejše zgodovine Slovenije

Četrdeset devet mjeseci natčovječanskih na­pora i prolijevanja krvi naših naroda urodilo je plodom, urodilo je punom pobjedom naših naroda u zajednici s Ujedinjenim nacijama, u prvom redu sa Sovjetskim Savezom, Britanijom i Amerikom. Nekada strašna i naoko nepobjediva sila, danas je skršena.

Josip Broz Tito: Govor na beogradskom radiju, 9. maja 1945. godine

Narodi Jugoslavije!

Vojnici, podoficiri i oficiri! Radnici, seljaci i gra­đani! Danas, 9. maja, tačno 49 mjeseci i tri dana od fašističkog napada na Jugoslaviju, najveća ag­resivna sila u Evropi, Njemačka, kapitulirala je. Osmog maja, u 23 časa i 01, njemačka vrhovna komanda potpisala je u Berlinu akt o kapitulaciji.

Četrdeset devet mjeseci natčovječanskih na­pora i prolijevanja krvi naših naroda urodilo je plodom, urodilo je punom pobjedom naših naroda u zajednici s Ujedinjenim nacijama, u prvom redu sa Sovjetskim Savezom, Britanijom i Amerikom. Nekada strašna i naoko nepobjediva sila, danas je skršena. Pobjedila je pravedna stvar Ujedinjenih naroda nad onim razorenim silama koje su htjele nametnuti čovječanstvu takozvani novi poredak, poredak ropstva i patnji. Ovaj najstrašniji rat u historiji čovječanstva koštao je Evropu desetine miliona ljudskih žrtava. Pomahnitali njemački fa­šizam, talijanski fašizam i njihove krvave sluge, koje su se našle u svim evropskim zemljama istrebljivali su u pozadini mirno stanovništvo, istrebljivali su sve one koji se nisu mirili sa sudbinom Hitlerovog »novog poretka« u Evropi. Stotine logora tipa Majdaneka i Jasenovc, logora grozote i smrti, ostaće na vječna vremena kao jezovita opomena svim narodima da nikada više ne dopuste ponavljanje ovakve tragedije, da učine sve da se uzročnik te tragedije, fašizam, u korjenu uništi.

Vojnici, podoficiri i oficiri Jugoslovenske ar­mije, partizani i partizanke!

Vaš heroizam i požrtvovanje od početka rata 1941. godine pa do danas, pod najstrašnijim uslovima, a u borbi s neuporedivo nadmoćnijim sila­ma neprijatelja, bio je primjer za sve porobljene narode u Evropi. Nadahnuti riješenošću da bra­nite do poslednje kapi krvi svoju porobljenu do­movinu, nadahnuti dubokom vjerom u pobjedu svoje pravedne stvari, vi ste od 1941. godine za­davali nemilosrdne i žestoke udarce zajedničkom neprijatelju Ujedinjenih naroda. Vi ste časno iz­vršavali svoj dug prema svojoj domovini. Vaša besmrtna djela vječito će živjeti u srcima naših naroda i njihovih budućih pokoljenja. Poprišta slavnih bitaka na Sutjesci, Zelengori, Kozari, Ne­retvi itd., ostaće vječito spomenici heroizma vašeg i vaših palih drugova. Oni će nadahnjivati buduća pokoljenja naših naroda i učiti ih kako se voli otadžbina i kako se umire za nju. Oni će biti spomenici našeg narodnog ponosa u borbi za slo­bodu i nezavisnost.

Nova Jugoslovenska armija, armija iskovana u jeku najžešćih borbi, armija koju sačinjavate vi –  istinska narodna armija koja je izvojevala tako sjajne pobjede mora ostati i ostaće nepoko­lebljivi branilac tekovina naše natčovječanske borbe. Narodi Jugoslavije, naša oslobođena braća u Istri, Slovenačkom Primorju i Koruškoj upiru u vas svoje oči s dubokom vjerom da ćete vi znati očuvati njihovu izvojevanu slobodu.

Narodi Jugoslavije!

Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogor­ci, Muslimani!

Osvanuo je dugo željeni dan koji ste vi s tako velikom čežnjom očekivali. Došao je praznik i na naše ulice. Konačno je pobjeđena najveća fašistič­ka sila u Evropi, Njemačka, koja je zadala mnogo jada i nanijela mnogo žrtava našim narodima. Pobjeđena je ona sila koja vas je htjela porobiti. Vas su njemački i talijanski fašisti zavađali da biste se međusobno istrebljivali. Ali vaši najbolji sinovi i kćeri, nadahnuti ljubavlju prema svojoj domovini i prema vama, njenim narodima, spri­ječili su ovaj pakleni plan neprijatelja. Umjesto međusobnih razdora i neprijateljstava, vi ste da­nas ujedinjeni u jednu novu i srećniju Jugosla­viju. Umjesto stare, od korupcije i bespravlja trule Jugoslavije, mi danas imamo Demokratsku Federativnu Jugoslaviju ravnopravnih naroda. To je rezultat pobjeda naše slavne Jugoslovenske ar­mije, to je rezultat vaše upornosti, vašeg pošto­vanja i vjere u svoju pravednu stvar.

Sinuo je veliki dan mira i slobode. Dolaze novi dani mirne izgradnje naše razorene zemlje. Sada treba da izvojujemo novu veliku pobjedu, da izgradimo našu razorenu zemlju i učvrstimo našu istinski narodnu vlast. Da učvrstimo još više naše bratstvo i jedinstvo, tako da ga više nikada nikakva sila neće moći razrušiti. I za tu pobjedu će biti potrebni ogromni napori svih narodnih snaga. I u tom cilju treba uložiti sav svoj elan i požrtvovanost, kao što su ga ulagali vaši si­novi, braća i sestre na bojnom polju. Samo mak­simalnim zalaganjem skratiće se rok obnove naše zemlje.

Na dan ove velike pobjede Ujedinjenih naro­da nad zajedničkim neprijateljem misli svih na­roda Jugoslavije upućene su sa zahvalnošću slav­noj i nepobjedivoj Crvenoj armiji. Upućene su sa zahvalnošću herojskim narodima Sovjetskog Saveza, koji su u ovoj natčovječanskoj borbi dali najveće žrtve. Upućene su našim velikim savez­nicima Engleskoj i Americi, i njihovim armijama, a koji su za pobjedu pravedne stvari Ujedinjenih nacija dali velike žrtve. Naše misli upućene su svim onim narodima koji su za pobjedu pravedne stvari Ujedinjenih nacija dali velike žrtve. Naše misli upućene su svim onim narodima koji su se borili i patili u fašističkom ropstvu. Na ovaj ve­liki dan pobjede upućene su misli naših naroda braći po oružju i krvi na Balkanu, koji su takođe izdržali velike patnje od istog neprijatelja i dali svoj dio u ovoj veličanstvenoj pobjedi.

Deveti maj 1945. godine jeste dan zajedničke pobjede, jeste zajednički praznik svih Ujedinjenih naroda. Želimo da ovaj veliki dan bude dan na­dahnuća i težnji svih Ujedinjenih naroda ka traj­nom miru i međusobnom razumijevanju. Uvjeren sam da tumačim želje svih naših naroda kada ka­žem da bi se narodi Jugoslavije osjetili srećni ako i poslije ove velike pobjede na bojnom polju bude među Ujedinjenim nacijama vladala ista jednodušnost i razumijevanje u miru, kao što su vladali i u ratu.

Upućujem svoj poziv svima zavedenim koji su s oružjem u ruci služili okupatoru, bez obzira da li se nalaze u četnicima, ustašama, domobra­nima i tako dalje — da odmah polože svoje oru­žje i predaju se najbližim vlastima. U isto vrijeme izjavljujem da naši narodi, graditelji nove, srećnije Jugoslavije, neće dozvoliti nikome da ih ome­ta u njihovim naporima na izgradnji. Sa svima onima koji bi to produžili, naš narod i naša vojska nemilosrdno će postupiti.

Naređujem svim vojnim jedinicama, ma gdje se one nalazile, da smjesta razoružavaju sve oru­žane formacije koje su dosad bile u službi okupa­tora ili koje bi se pokušale formirati mimo Jugoslovenske armije. Naređujem da se sav ratni materijal: lako i teško naoružanje, magacini s rat­nom spremom i hranom, vojni i drugi objekti od­mah predaju jedinicama Jugoslovenske armije.

——————————–

Dan pobjede bio je državni praznik u SFRJ, slavio se svake godine 9. maja kao Dan pobjede savezničkih snaga nad fašizmom u II. sv. ratu i kao Dan pobjede jugoslavenskih naroda nad fašističkim zavojevačima. Danas se slavi i kao Dan Evrope. U jugoslovenskoj narodnooslobodilačkoj borbi živote je izgubilo 1 700 000 ljudi.

Iz knjige Tekovine revolucije, Jugoslovesnka revija, Beograd, 1977.

The post Praznik pobjede appeared first on Tacno.net.

 A uvek me je mučilo pitanje na koje ni danas ne znam odgovor: kakvu budućnost fašisti žele svojoj deci?

Deveti maj, dan kada je kapitulirala Nemačka i time označila kraj Drugog svetskog rata, ceo svet je slavio i obeležavao kao Dan pobede nad fašizmom. Kasnije ga je EU proglasila Danom Evrope pa se danas slave oba praznika. U toj istoj Evropi bauk migranata raspalio je sve tinjale vatre fašističke ideologije i među osrednjim, ne preterano inteligentin politikantima, koji su shvatili da će na jedrima populizma izmamiti glasove neosveštenih stanovnika, kojima očigledno, sećanje traje koliko i svitac.

Ironično je što se najviši politički predstavnici u nekim zemljama, pa i u BiH, obraćaju svojim građanima čestitajući im baš Dan pobede nad fašizmom, misleći valjda de im je narod toliko tupav da se ne seća kako su ne tako davno činili i učinili sve da u najvišem zakonodavnom telu BiH, njihovi predstavnici odbiju predlog Zakona o zabrani fašističkih organizacija i upotrebi njihovih simbola. I bili su u tome uspešni. Pozivali su se njihovi vrli parlamentarci i na vitalni nacionalni interes!

Dakle, predstavnicima iz RS-a bio je vitalni nacionalni interes da odbrane četničke organizacije (pa ih tako danas ima šesnaest zvanično registrovanih!) i njihove simbole pod kojima su činili nezamislive ratne zločine i u Drugom svetskom ratu, kao i u poslednjem ratu devedesetih i genocid u Srebrenici, a kojima i danas zastrašuju one koji su sve to preživeli i vratili se na svoja uništena ognjišta.

Nisu bili manje spremni na odbranu ustaštva ni oni iz onoga što zovu Herceg Bosnom.

Pojedinci su, pak, pokušavali da objasne da Handžar divizija nije bila fašistička. Možda su bili u pravu, jer nju je formirala SS divizija, pa je ustvari bila nacistička.

I sad ti isti ideolozi, izvođači fašističkih radova širom regije čestitaju Dan pobede nad fašizmom svojim narodima!

Kakvo licemerje demokratije!

Istine radi, i onda je bio maj. Tačno pre deset godina kada je predlog zakona Fondacije Imam petlju Gariwo preko Ministarstva pravde BiH iznešen pred poslanike PS BiH. I kada su ga poslanici odbili braneći vitalne nacionalne interese.

Deset godina nakon toga nisu doneli nikakav zakon kojim bi štitili ljudska prava od fašista koji danas nesmetano divljaju Bosnom i Hercegovinom. Zato čitaocima dajem na uvid tekst predloga zakona ne bi li shvatili kome većina opetovano daje poverenje da ih predstavljaju u najvišem zakonodavnom telu zemlje.

Pa neka glasaju za takve i u buduće, ali se prvo moraju oprostiti sa budućnošću svoje dece. A uvek me je mučilo pitanje na koje ni danas ne znam odgovor: kakvu budućnost fašisti žele svojoj deci?

Na osnovu člana IV Ustava Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine na sjednici Predstavničkog doma, održanoj _______2009. godine, i na sjednici Doma naroda, održanoj ________2009. godine, usvojila je: 

ZAKON O ZABRANI SVIH FAŠISTIČKIH I NEOFAŠISTIČKIH ORGANIZACIJA I UPOTREBE NJIHOVIH SIMBOLA U BOSNI I HERCEGOVINI

Član 1

(Predmet zakona) 

U cilju sprečavanja podsticanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i nasilja među narodima Bosne i Hercegovine ovim zakonom zabranjuje se bilo koji oblik djelovanja, registrovanja fašističkih i neofašističkih organizacija kao i upotreba fašističkih i neofašističkih simbola u Bosni i Hecegovini.

Član 2

(Fašističke i neofašističke organizacije) 

1. Fašističke i neofašističke organizacije u smislu ovog zakona su grupe osnovane sa ciljem promocije ideja i doktrina koje su fašističke, rasističke ili ksenofobične i koje u svom nazivu imaju simbol ili oznaku koja je historijski potvrđena kao fašistički ili neofašistički simbol i/ili koriste fašističke ili neofašističke ili bilo koje druge simbole kojim se širi mržnja ili poziva na uništenje ili istrebljenje nekog naroda, rase ili etničke ili manjinske grupe zasnovane na superiornosti jednog od bosansko-hercegovačkih ustavotvornih naroda ili drugih bosansko-hercegovačkih ili stranih nacionalnih, rasnih ili etničkih grupa nad drugima i/ili koje u svom osnivačkom aktu imaju tekst ili sadržaje kojim se promoviraju, zagovaraju ili provode ideje ustaške, četničke i organizacije oslonjene na tradiciju Handžar divizije.

2. ‘Četnička’ organizacija je svaka grupa koja se eksplicitno ugleda na i promovira ideologiju i djela vojnih, milicijskih i paravojnih grupa koje su odgovorne za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti kako tokom Drugog svjetskog rata tako i u jugoslovenskim ratovima 1991-95, pod posebnim ili opštim nazivom ‘četnici’.

3. ‘Ustaška’ organizacija je svaka grupa koja se eksplicitno ugleda na i promovira ideologiju i djela vojnih, milicijskih i paravojnih grupa koje su odgovorne za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti kako tokom Drugog svjetskog rata tako i u jugoslovenskim ratovima 1991-95, pod posebnim ili općim nazivom ‘ustaša’.

4. ‘Organizacija koja se oslanja na tradiciju Handžar divizije’ je svaka grupa koja se eksplicitno ugleda na i promovira ideologiju i djela vojnih, milicijskih i paravojnih grupa koje su odgovorne za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti tokom Drugog svjetskog rata, pod posebnim ili općim nazivom ‘Handžar divizija’.

5. Simboli fašističkih i neofašističkih organizacija predstavljaju svaki znak tipičan za fašističke i neofašističke organizacije definisane članom 2. tačka 1., tačka 2., tačka 3 i tačka 4. ovog zakona, uključujući slike počinilaca ratnih zločina koji izazivaju strahove i širenje mržnje i nasilja među bosansko-hercegovačkim ustavotvornim narodima i etničkim grupama, kao i slike osoba krivih za ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti. Osobe krive za ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti u smislu ovog zakona proglašene su krivim za takve zločine pred nadležnim sudovima.

 Član 3

(Zabrana registrovanja) 

(1) Zabranjuje se registrovanje fašističkih i neofašističkih orgnaizacija u Bosni i Hercegovini definisanih članom 2. ovog zakona.

(2) Ako organizacija, do sada registrovana u skladu sa zakonima u Bosni i Hercegovini djeluje i/ili ima simbole utvrđene članom 2. ovog zakona, registracija iste brisaće se u skladu sa ovim zakonom.

(3) Zabranjuje se davanje naziva mjestima, ulicama i trgovima po osobama krivim za ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti, kako u Drugom svjetskom ratu tako i u jugoslovenskim ratovima 1991. – 1995. godine. Osobe krive za ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti u smislu ovog zakona proglašene su krivim za takve zločine pred nadležnim sudovima.

 (4) Izvršiće se brisanje do sada dodjeljenih naziva mjestima, ulicama i trgovima po osobama krivim za ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti, kako u Drugom svjetskom ratu tako i u jugoslovenskim ratovima 1991. – 1995. godine, u skladu sa ovim zakonom.

Član 4

(Zabrana djelovanja)

(1) Zabranjuje se bilo koji oblik javnog ili tajnog djelovanja organizacija koje djeluju ili imaju simbole definisane članom 2. ovog zakona.

Član 5

(Zabrana simbola)

(1) Zabranjuje se bilo koji oblik proizvodnje, umnožavanja, skladištenja, prezentacija, širenja, posjedovanja, odnosno bilo koji oblik upotrebe simbola koji imaju izgled i sadržaj kako je to definisano članom 2. ovog zakona.

(2) Zabranjuje se izvođenje muzičkih djela, kao i  snimanje, proizvodnja i i distribucija nosača zvuka i spotova sa muzičkim djelima koja koriste, spominju ili veličaju fašističke i neofašističke organizacije, njihove simbole i predstavnike, kako je to definisano članom 2. ovog zakona.

Član 6

(Kaznene odredbe) 

(1) Pravno ili fizičko lice koje osnuje ili uspostavi organizaciju, udruženje, političku stranku ili svaku drugu grupu navedenu u članu 2, kažnjava se:

(1.1) Pravno lice novčanom kaznom od 100.000 do 200.000 KM

(1.2) Fizičko lice kaznom zatvora u trajanju od jedne do pet godina.

(2) Fizičko lice koje postane član ili na bilo koji način podržava ovu vrstu organizacija, kaznit se kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci do četiri godine.

(3) Organizator okupljnja pripadnika organizacija definisanih članom 2. ovog zakona kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od jedne do pet godina.

(4) Pravno ili fizičko lice koje omogući u svojim prostorijama okupljanje pripadnika organizacija definisanih članom 2. ovog zakona, kazniti će se:

(4.1) Pravno lice novčanom kaznom od 50.000 do 100.000 KM

(4.2) Fizičko lice kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci do četiri godine.

(5) Službeno lice i odgovorna osoba koja omogući registraciju udruženja zabranjenu članom 2. i članom 3. ovog zakona ili ne izvrši njeno brisanje, kazniti će se kaznom zakona u trajanju od 6 mjeseci do 4 godine i novčanom kaznom od 15.000 KM.

 (6) Svako ko na javnom okupljanju ističe ili izlaže simbole koji predstavljaju ili su tipični za grupe pomenute u članu 2. ili prikazuje počinitelje ratnih zločina ili zločina protiv čovječnosti bit će kažnjen kaznom zatvora u trajanju od jedne do četiri godine i novčanom kaznom od 10.000 KM.

(7) Pravno ili fizičko lice koje dozvoli u svojim prostorijama proizvodnju, skladištenje, umnožavanje bilo koje vrste materijala za organizacije definisane članom 2. ovog zakona, kaznit će se:

(7.1) Pravno lice novčanom kaznom od 20.000. do 50.000 KM

(7.2) Fizičko lice  kaznom zatvora u trajanju od jedne do četiri godine i novčanom kaznom od 10.000 KM.

(8) Fizička lica koja vrše podjelu, prodaju ili proizvodnju simbola koji predstavljaju grupe pomenute u članu 2. ovog zakona ili prikazuju počinitelje ratnih zločina ili zločina protiv čovječnosti bit će kažnjena kaznom zatvora u trajanju od jedne do četiri godine i novčanom kaznom od 10.000 KM.

(9) Fizička lica koja na javnom okupljanju ističu ili izlažu simbole koji predstavljaju ili su tipični za grupe navedene u članu 2. ovog zakona ili prikazuju počinitelje ratnih zločina ili zločina protiv čovječnosti bit će kažnjena kaznom zatvora u trajanju od jedne do četiri godine i novčanom kaznom od 10.000 KM.

(10) Fizička lica koja izlažu simbole definisane članom 2. ovog zakona, ili ih upotrebljavaju kao simbole ili oznake za tim, ili koriste parole koje izazivaju netrpeljivost, strah i mržnju tokom sportskih takmičenja i drugih takmičarskih događaja kažnjavaju se kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci do četiri godine i novčanom kaznom od 10.000 KM, a timovi koji imaju te simbole isključuju se iz svih takmičarskih i sportskih asocijacija i trajno im sezabranjuje rad.

(11) Za fizičko lice proglašeno krivim za jedno od gore navedenih krivičnih djela, nadležni sud donosi jednu ili više sljedećih odredaba:

(11.1) primorava osuđeno fizičko lice da se vrati u svoje mjesto boravka do određenog vremena i da ga ne napušta prije isteka određenog roka, na period od najduže godinu dana.

(11.2) oduzima osuđenom fizičkom licu vozačku dozvolu, pasoš i sve druge dokumente koji važe za emigranta na period od najduže godinu dana.

(11.3) zabranjuje osuđenom fizičkom licu da posjeduje i nosi oružje bilo koje vrste.

(11.4) zabranjuje osuđenom fizičkom licu da na bilo koji način učestvuje u političkoj kampanji za izbore nakon presude, u periodu od najduže godinu dana.

Član 7

(Praćenje primjene zakona i uputstvo za brisanje udruženja) 

(1) Primjenu zakona prati Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, koje ima obavezu da prikuplja informacije o kršenju odredaba ovog zakona i o tome najmanje jednom godišnje putem Vijeća ministara Bosne i Hercegovine izvještava Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine.

(2) Ministarstvo Pravde Bosne i Hercegovine, u skladu sa ovim zakonom, obavezno je da u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, pripremi Uputstvo za brisanje registracija organizacija koje djeluju ili koriste simbole definisane članom 2. ovog zakona, kao i Uputstvo za brisanje naziva mjesta, trgova i ulica, definisanih članom 3. tačka 3 ovog zakona, iz svih postojećih registara u Bosni i Hercegovini, osiguravajući im pravo na dvostepenost postupka.

Član 8

(Usaglašavanje ostalih propisa s ovim zakonom) 

Svi  zakoni i opći propisi kojima se reguliše registracija oganizacija kao i tretiranje ostalih elemenata navedenih ovim zakonom  uskladiće se sa ovim zakonom u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 9

(Stupanje na snagu) 

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.  

O B R A Z L O Ž E N J E 

I – USTAVNO-PRAVNI I ZAKONSKI OSNOV ZA UVOĐENJE PROPISA 

Ustavom Bosne i Hercegovine članom IV 4.a) predviđeno je da Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donosi zakone u cilju izvršavanja obaveza Bosne i Hercegovine vezanih za član II 1. Ustava BiH – Ljudska prava i osnovne slobode i član 2. – Međunarodni standardi, a u vezi sa članom II 3. Katalogom prava koji utvrđuje da su sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine jednake u uživanju ljudskih prava i osnovnih sloboda počev od egzistencijalnog ljudskog prava na život, preko prava osobe na ličnu slobodu i sigurnost što uključuje zabranu mučenja, nečovječnog postupanja i kažnjavanja, držanje u ropstvu ili potčinjenosti do prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovjesti koje podrazumjeva slobodu izražavanja, mirnog okupljanja i odabira mjesta prebivališta. 

Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (iz 1950. godine) je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine i kao takva ima snagu direktne primjene u bosansko-hercegovačkoj jurisdikciji, pa samim tim i čl. 14 Konvencije koji zabranjuje svaki vid diskriminacije direktno je primjenjiv u pravnom sistemu BiH i kao i Protokol 12, kojim je uvedena opća zabrana diskriminacije. 

Takođe, i drugi međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava temelje sa na principu zabrane diskriminacije (npr. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija o pravima djeteta, te Konvencija o zabrani torture, mučenja i drugih nehumanih postupaka ili kazni).

Trajanje i vrsta kazne za svaku vrstu krivičnog djela odabrana je obzirom na različita zakonodavna iskustva drugih zemalja i relevantan anti-diskriminacijski zakon iz Krivičnog zakona Federacije, Republike Srpske i Distrikta Brčko.

Ponašanje osoba odgovornih za formiranje fašističke organizacije ili za svako od navedenih ponašanja u ovom zakonu jasno potpada pod krivično djelo  ‘poticanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, nesloge ili neprijateljstva’, kako se definiše u Članu 163 Krivičnog zakona Federacije, Člana 390 Krivičnog zakona Republike Srpske i Člana 160 u Distriktu Brčko.

Član 163 Krivičnog zakona Federacije propisuje kaznu zatvora u trajanju od jedne do pet godina.

Član 390 Krivičnog zakona Republike Srpske predvidja novčanu kaznu ili kaznu zatvora u trajanju od najviše dvije godine.

Član 160 Distrikta Brčko predvidja kaznu zatvora u trajanju od jedne do pet godina.

Kazna za ponašanje sankcionisano ovim zakonom, prema tome, ne bi mogla biti manja od kazne za krivično djelo podsticanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, jer je njegova svrha širenje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje. 

II – RAZLOZI ZA UVOĐENJE PROPISA I OBJAŠNJENJE ODABRANE POLITIKE 

Poveljom Ujedinjenih nacija uspostavljen je koncept jednakosti svih ljudskih bića koji je postao temelj duha svih međunarodnih i evropskih instrumenata za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 

Bosna i Hercegovina je duboko podijeljena po etničkim linijama zbog izbora političkih stranaka kao i zbog ustavnog sistema. Ustavna struktura koju je razvio Daytonski sporazum ne samo da dozvoljava ovakve podjele, nego ih čak i jača dajući im pravnu osnovu. Etničke razlike se, prema tome, naglašavaju i legalno promoviraju. Pravno opravdanje ovih podjela utire put diskriminatornom ponašanju među etničkim grupama. Trenutno ne postoji pravni način za krivično gonjenje pomenutih organizacija, koje stoga imaju slobodu da šire svoje diskriminatorske ideologije. Ovaj nedostatak propisa daje poruku o nekažnjivosti, koju čak i institucije prećutno podržavaju. Zato je ova pravna inicijativa važna, jer osigurava snažan izraz društvene osude određenog ponašanja i grupa koje ga podržavaju. 

Pod fašističkom organizacijom obično podrazumijevamo one grupe čiji je cilj uspostavljanje režima sa fašističkom ideologijom na štetu demokratskih institucija. Ovaj zakon ima namjeru obuhvatiti grupe koje promovišu takvu ideologiju, a koje su, uzgred, neustavne. Međutim, sve fašističke partije koje su historijski postojale u Bosni i Hercegovini odnosile su se isključivo na nacionalnu pripadnost i karakterisala ih je izražena rasistička ideologija prema onima koji nisu članovi te nacionalne zajednice.

U ovom zakonu navedeni su primjeri tri najvažnije fašističke organizacije u Bosni i Hercegovini, iako se zakonom zabranjuje svaka fašistička i neofašistička organizacija. Glavni cilj ovog zakona je suprotstavljanje diskriminacijskom ponašanju koje promovišu ove organizacije, čiji je cilj održavanje i njegovanje podjela među bosanskim narodima.

Fašistički simboli koji prikazuju počinitelje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti takođe se zabranjuju ovim zakonom zato što fašističke organizacije često koriste slike poznatih ratnih zločinaca u svrhu propagande ili zastrašivanja, obzirom da oni simbolizuju borbu za prevlast jedne nacionalne, vjerske ili etničke grupe nad drugom.

Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965. godine, čija članica je i Bosna i Hercegovina, osuđuje se svaki oblik rasne diskriminacije, a države članice Konvencije se „obavezuju da će svim odgovarajućim sredstvima i bez odlaganja provoditi politiku koja teži da ukine svaki oblik rasne diskriminacije…“   

Legenda:

Preuzeto iz Radnog teksta Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice

Prijedlozi Fondacije Imam petlju Gariwo

25. maj 2009., Sarajevo

The post Svetlana Broz: LICEMERJE DEMOKRATIJE appeared first on Tacno.net.

Uporno, a do sada bezuspješno, čekam političare – građane. Umjesto njih stalno se susrećem s političarima – pripadnicima i samozvanim braniteljima svojih nacija. S njima, koji su nacionalizam digli na razinu politike, napretka nema, niti će biti.

Ragovarao: Veseljko KOPRIVICA, Monitor

MONITOR: Sve su učestalija upozorenja da je svijet u nekotrolisanom haosu, da u Evropi jačaju desnica, pa i fašizam. Šta nas čeka u doglednoj budućnosti? 

JAKIĆ: To ne znaju ni oni koji taj kaos proizvode. Rekao bih da je pred svima nama krajnje nesigurna budućnost, prepuna izazova i prijetnji. Stvari se sve više i sve očitije otimaju kontroli. Prošlo je vrijeme državnika od formata, sada su na sceni “otpravnici poslova”, sitni činovnici, i, nemam drugog izraza za to, cirkusanti koji su umislili da su državnici. Postoje jedan ili dva izuzetka, ali to su oni poslovični izuzeci koji potvrđuju pravilo.

MONITOR: Da li nam prijeti vjerski rat globalnih razmjera s obzirom na ekstremističke obračune, a međunarodnoj zajednici nisu hitni prioriteti da spriječi sukob civilizacija? 

JAKIĆ: Nije tu riječ ni o vjerskim ratovima, ni o sukobu civilizacija. Stvar je mnogo jednostavnija, prizemnija i prozirnija. Radi se o interesima, ekonomskim u prvome redu. Zbog njih se uvode nezakonite sankcije u međunarodnim odnosima, ruše se vlade i režimi, razaraju cijele države. A, naravno, da je zaluđenost religijom – nije u pitanju samo islam – vrlo korisno sredstvo za regrutiranje novovjekih križara – bilo onih protiv nevjernika, bilo onih protiv “komunista”. Pa se tome doda i nužna porcija borbe za demokraciju i ljudska prava, uz neizbježni nacionalizam, mada on s demokracijom i ljudskim pravima veze nema, i – tu smo, gdje jesmo. Što se međunarodne zajednice tiče, to je pojam iza kojega ne stoji – doslovno – ništa. Međunarodna je zajednica to što u određenome trenutku odgovara onome koji se na nju poziva, pri čemu su Ujedinjeni narodi marginalizirani kao nikada do sada. Vlada zakon jačega.

MONITOR: Je li ovo vrijeme autoritarnih lidera, kojima u prvom planu nisu ljudska prava i mir u svijetu? 

JAKIĆ: Autoritarnim liderima uvijek je u prvome planu vlast. Ponekada neki od njih upotrijebe tu vlast i na korist većine ljudi kojima vladaju, ali to je rijetkost. A da krizne situacije stvaraju plodno tlo za pojavljivanje autoritarnih vladara koji će u uvjetima sve većeg kaosa i nesigurnosti ponuditi formula “red, rad i mir”, to nas je – ako ičemu – povijest mogla naučiti. Kao i to da će ljudi biti spremni prihvatiti takvu formula, a na štetu i ljudskih prava, pa i mira u svijetu.

MONITOR: Zašto nema globalne koalicije za borbu protiv međunarodnog terorizma i kako se uspješno boriti protiv terorizma koji je postao globalni problem? 

JAKIĆ: Globalne koalicije nema, jer ona ne odgovara Sjedinjenim Državama. Amerika je naučila operirati sa skupinom sebi lojalnih, da ne kažem podložnih zemalja. A globalna bi koalicija podrazumijevala suradnju i s onima koji o nekim pitanjima drugačije misle, tražila bi usklađivanje gledišta i dogovaranje poteza. Amerika, pogotovo današnja Amerika, za to nema ni vremena, ni živaca, a ni volje. A tako dugo dok ne bude globalne koalicije, koja bi – naravno – trebala djelovati pod “kapom” Ujedinjenih naroda, tako dugo borba protiv terorizma neće biti do kraja uspješna. Niti okončana.

MONITOR: Prošle sedmice predsjednici SAD i Rusije Donald Tramp i Vladimir Putin razgovarali su i o proširenju sporazuma o nuklearnom oružju i potencijalnom pokretanju novog sporazuma koji bi uključivao Kinu. Kako to Vi komentarišete? 

JAKIĆ: Svatko razuman to može samo pozitivno komentirati. Svaki dogovor nuklearnih sila o ograničavanju, pa onda i smanjivanju njihovih nuklearnih potencijala, dobrodošao je. Alternativa je nekontrolirana utrka u napružanju, koja bi bila izravna opasnost za mir u svijetu. 

MONITOR: Da li je NATO disolucijom Sovjetskog Saveza i raspuštanjem Varšavskog ugovora izgubio smisao postojanja? 

JAKIĆ: Onaj i onakav Atlantski pakt koji je bio zamišljen kao osnova obrane zapadne Evrope od sovjetskog hegemnizma zaista je disolucijom SSSR-a i raspuštanjem Varšavskog ugovora (koji je bio “istočni pandan”  NATO-u) izgubio i smisao i svrhu postojanja. Danas, međutim, imamo posla s NATO-om koji je zadržao ime, ali je promijenio karakter. Zadržao je ulogu garanta sigurnosti svojih zemalja članica, ali je iskoračio izvan granica Evrope i na putu je da se pretvori u gvozdenu pesnicu američke politike širom svijeta. Legitimno je upitati se je li NATO u toj svojoj novoj dimenziji nužno potreban zemljama jugoistoka Evrope. Kao garant sigurnosti – da, pogotovo s obzirom na našu nedavnu prošlost.

MONITOR: Sve se češće govori i o mogućem raspadu Evropske unije? 

JAKIĆ: Ne vjerujem u raspad Evropske unije. Mada, EU ne vole pretjerano ni Amerika, ni Rusija. Amerika zato što nije sigurna da će je Unija uvijek u svemu poslušno slijediti, a Rusija zato što EU u antiruskoj politici previše vjerno slijedi Ameriku. Smatram da EU mora ponovo pronaći, ili redefinirati svoj identitet. Evropske bi zemlje, mnoge od njih već dobrano načete virusom nacionalizma, trebale shvatiti da moraju graditi zajednički evropski identitet koji neće biti suprotnost njihovim nacionalnim identitetima. Ali, realno je pretpostaviti da će se turbulencije u EU nastaviti, što može završiti promjenom fizionomije Evropske unije.

MONITOR: Je li članstvo u EU čarobni štapić za rješavanje problema u državama njenim članicama? 

JAKIĆ: Ne! EU daje okvir, postavlja određene standarde i načela, a na svakoj je zemlji članici da to iskoristi na najbolji mogući način. Članstvo u EU – samo po sebi – ne rješava ništa. 

MONITOR: Šta je Hrvatska dobila članstvom u EU? 

JAKIĆ: Dobila je šansu, mogućnost. Na žalost, dobit od članstva mjeri se u pravilu samo milijunima Eura što ih neka zemlja uspije povući iz EU fondova. Moje je duboko uvjerenje, možda se predajem iluzijama, da bi prihvaćanje i realiziranje u praksi evropskih vrijednosti trebalo biti najveći dobitak od članstva u EU.

MONITOR: U našem regionu jačaju desne snage, nacionalizmi, vraća se retorika ratnih devedesetih… Prijete li nam novi sukobi? 

JAKIĆ: Nema političke volje da se prekine s time da vladajuće elite – u većoj ili manjoj mjeri – svoj opstanak na vlasti grade prolongiranjem strahova iz prošlosti, trljanjanjem soli u rane koje još nisu ni zacijelile, u poticanju mržnje prema “onim drugima”. Prijete li nam novi sukobi? Rado bih odgovorio samo s: ne! Moram, međutim, ponoviti frazu što je svojedobno najavila ratove u kojima će se raspasti Jugoslavija. Dakle: ni oružani sukobi nisu isključeni.

MONITOR: Kakve su šanse da se poboljšaju odnosi u trouglu Beograd-Zagreb-Sarajevo? 

JAKIĆ: Trenutno – male. Tek onda kada dočekamo političare koji će raditi na tome da vlast osvoje i zadrže, kako bi djelovali na dobrobit svih građana svojih zemalja, krenut ćemo putem poboljšavanja odnosa u trokutu Beograd – Zagreb – Sarajevo. Uporno, a do sada bezuspješno, čekam političare – građane. Umjesto njih stalno se susrećem s političarima – pripadnicima i samozvanim braniteljima svojih nacija. S njima, koji su nacionalizam digli na razinu politike, napretka nema, niti će biti. Samo u kratkom razdoblju između 2000. i 2010. krenulo se drugačije. Krenulo, ali nakon toga – stalo.

MONITOR: Jesu li moguće promjene granica na Balkanu? 

JAKIĆ: Ne, promjene granica ne dolaze u obzir. To bi definitivno otvorilo Pandorinu kutiju novih ratova. Oni koji se poigravaju s takvim idejama, barem bi to morali shvatiti.

MONITOR: Kako gledate na to što je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović mandat započela izbacivanjem Titove biste iz svoje rezidencije, što se mlade generacije odgajaju u znaku istorijskog revizionizma, rehabilitacije nacifašizma i osude antifašista kao zločinaca? 

JAKIĆ: Ako u trenutku toga sramotnoga poteza možda i nismo do kraja bili svjesni što on nagovještava, danas – vjerujem – jesmo. To nije bio tek hir nove Predsjednice, tek dodatno podilaženje desnici, nego nagovještaj nove ere u kojoj je otvoreni neofašistički i klerofašistički nacionalizam dobio puno pravo građanstva. S nesagledivim posljedicama, usudio bih se reći. To se posebno odnosi na povijesni revizionizam koji se mladima predstavlja kao napokon otkrivena istina o prošlosti što su je “zli komunisti” desetljećima skrivali. A slično je, moram reći, u Srbiji sa četništvom.

MONITOR: Kao dugogodišnji novinar i autor knjige Nijesu svi (bili) slijepi, šta mislite o današnjem novinarstvu? 

JAKIĆ: Novinarstvo u kojemu sam se formirao, bilo je uvažavana profesija, a novinari moje generacije morali su biti fakultetski obrazovani. Radili smo pošteno i profesionalno u uvjetima u kojima se, doduše, o nekim stvarima – malo ih je bilo – nije otvoreno govorilo, dok se o nekima javljalo sa zakašnjenjem. No, otvoreno se i svjesno lagalo nije. Fake news je u ono vrijeme bio nepoznat pojam. Novinar koji bi izmislio intervju, spominjem konkretni slučaj, gubio je bez ikakve dalje rasprave posao. Nije se išlo primarno za profitom i senzacijama, nego se težilo pravodobnom i objektivnom informiranju. Tada su novinari mislili, povezivali uzroke i posljedice, danas – čast izuzecima – savršeno vladaju tehnikom traženja podataka na internetu. A znati naći podatak i znati misliti, to nije isto. Bojim se da se i u novinarstvu, kao i u mnogim drugim područjima, danas traže poslušnici. Mogu samo reći da zbog toga iskreno žalim.

The post Tomislav Jakić: Regrutiranje novovjekih križara appeared first on Tacno.net.

GODINE TEŠKE
GODINE SLAVNE
GODINE ZVJEZDANE

1892.

Rodila muško Marija
majka,
hiža uz Sutlu
puntarski kraj
gdje istina sve je
i sve je bajka
i davni Gubec
i 7. maj

Devetstoteške
bravari su
najbolji drugari,
oni kazuju neprolazne stvari,
oni kuju
što u duši snuju,
oni čelik
srcem oblikuju

1937.

Trideset i sedma
objavila svijetu
da je prva vidjela
četrdeset petu.

1941.

Mrtve se kupaju
u vodi Save
dječje igre
pošle
pa stale
a jedne su oči pošteno
plave
očinski nad njima
zaplakale.

1943.

Kada je rekao:
Pasti mora,
Prozor je pao prije zore,
palo je hiljadu zlatnih zora
da život otvori
nove prozore.

1945.

Nema Slobode koja nema
nebo Drvara i polja Srema.
Nema slobode koja ne zna
kako je nebo gledano s
bezdna.
Nema slobode ako klone
Ratnik na čelu njene
kolone.

1948.

Srcem na hridi,
tim živim štitom,
pred njim i grom nejak
i pitom.
Srcem na hridi
taj nježni čelik,
s velikim srcem
narod je velik.

1950.

Fabrike radnicima Zemlja
seljacima
kreni Zemljo
kreni
korakom nad koracima
u dan rumeni.

1961.

Sretna su mora
kojima plovi
pramcem u život ljepši
i novi
s imenom ptice ta sretna
lađa
što ljubav nosi
i nadu rađa.

1977.

Druže Tito, svijetu ćemo
reći da smo s Tobom i od
sebe veći.
Druže Tito, Titom se
kunemo
s Tobom jesmo i s Tobom
idemo.
Druže Tito, pjesmo od
behara
primi pozdrav od svoga
Mostara.

1980.

Kad Tito kažem,
ja sam ljubav reko,
svog oca u ratu
i sebe u miru.
Ja sam živim srcem
besmrtnost dotakao
i jedno vječno mladu
Zvijezdu u svemiru.

Mišo Marić

Iz knjige:  Milosav Slavko Pešić “Kad te zaboli duša – Jugoslovenska poezija o Titu”, BIGZ, Beograd 1980.

The post Mišo Marić: Godine teške, godine slavne, godine zvjezdane appeared first on Tacno.net.

Foto: Peter Turnley/ peterturnley.com

Najlakše je vladati društvom sa nečistom savešću, znaju to mafijaški kumovi jako dobro

Glavni junak romana Kal (na BHSC preveden i kao Šljam) nobelovca Isaka Baševisa Singera, Maks Barabender, nekadašnji je poljski kriminalac koji se obogatio u dalekoj Argentini i postao ugledan građanin. Dve godine posle tragične smrti sedamnaestogodišnjeg sina, Maks pristiže u rodnu Poljsku u svojevrsnoj potrazi za sobom i izgubljenim libidom: naime, nakon tragedije on je izgubio seksualnu moć i spreman je na sve kako bi je vratio, odnosno kako bi ponovo uživao u slastima života. Spreman je u blato uvaljati sve čega se dotakne, a njegovo sujeverje ga ne sprečava da obeščasti i rabinovu porodicu. Maksovo nervno rastrojstvo kreće se od griže savesti do užitka u unižavanju onoga što je sveto i neoprljano, onoga što je drugačije od njegove kriminalom, lukavošću i razvratom isušene duše.

Barabender lako prepoznaje čiste duše sa kojima je lako – zbog naivnosti i siromaštva – manipulisati, a još lakše identifikuje srodna bića, šljam ogrezao u činjenju zla i manipulaciji ljudima, one sa kojim se lako dogovoriti o saradnji u raznim sumnjivim poslovima u jednom nesrećnom i autoritarnom društvu kakva je početkom prošloga stoleća bila od Rusije porobljena Poljska. A bila je to država iz koje je bežao svak kome se za to ukaže prilika, ne mareći odveć za neizvesnost koja neumitno sledi.

Pripovedajući intimnu ispovest, Singer je oslikao vrednosno unakaženu zajednicu u kojoj su osećajnost i iskrenost – neoprostive mane, pogotovo ako se iskazuju izvan četiri zida. Od iskrenih i osetljivih ljudi svi zaziru, oni su društvena opasnost, a u modi su kriminogeni tipovi koji se u kafanskoj atmosferi hvale svojim dobrim delima.

Ritualno činjenje dobra jedna je od bitnih karakteristika onih koji imaju nečistu savest. Na nečistoj savesti počiva religija, a pogotovo institucija indulgencije. Na nečistoj savesti počiva i tzv. čeriti-industrija. Osim humanosti, loši momci mogu biti, recimo, veoma požrtvovani, iskreni i brižni prijatelji, jer je to efikasna psihološka kompenzacija za zlo koje čine ne-prijateljima. Od njih često možete čuti da im je stalo jedino do toga šta prijatelji misle o njima, a sve drugo im je nebitno.

Paralelno sa humanističkim stremljenjima, oni imaju potrebu da sve oko sebe isprljaju. Za lopove – svi su lopovi, za one koji su korumpirani – svi su korumpirani. Za ratne zločince svi su potencijalni ratni zločinci, samo što nisu imali prilike da se u tome iskažu ili se okolnosti za to nisu stvorile. Oni oštro odbijaju da pristanu na činjenicu da postoje ljudi koji zaista iskreno drže do poštenja i etike. Ako posumnjaju u nekoga iz okruženja da je takav – učiniće sve da to promene. U najboljem slučaju, proglasiće ga licemernim, ludim ili nesposobnim.

Ovdašnja društva sastavljena su od bezbrojnih struktura koje liče na mafijaške piramide moći. Bilo da su u pitanju državne, paradržavne, poslovne ili kriminalne. Kada ulazite u mafiju – znamo to iz bezbrojnih filmova, a bogami mnogi ovde i iz sopstvenog iskustva – morate uraditi nešto gnusno i kažnjivo kako biste zaslužili poštovanje i poverenje. Ne radi se samo o tome što ćete tim zločinom na neki način biti ucenjeni, i samim tim verni, već i o svojevrsnom ritualnom razdevičenju, prljanju radi prljanja, e da bi se oni koji se nalaze na višim stepenicima moći osećali u sveopštoj bedastoći – bolje, sigurnije i samouverenije. Stvorene su skaredne piramide dominacije koje se, kao u tetrisu, savršeno uklapaju jedne sa drugima. U okviru tih struktura, koji stvaraju jedan neprobojan sistem, napreduju oni koji pokažu da su spremni na sve, a pogotovo da su spremni da o tome detaljno i dugo ćute.

Preduslov za ulazak u ozbiljno društvo, ono koje obrće novac i moć, jeste poštovanje svojevrsne omerte: zavere ćutanja o nečemu nečasnom što vam je zajednička karakteristika ili, još bolje, zavera ćutanja o zlodelu koji ste zajedno počinili. Sicilijanska izreka kaže: Onaj ko je gluv, slep i nem živeće sto godina u miru.

Mnogi naši političari, bez obzira na ideološki predznak i nacionalnu pripadnost – čast retkim izuzecima – dele istinski prezir prema građanima. Za njih, građani su beslovesna masa koja se oblikuje prema potrebama i sa kojom se – igrajući se ciničnog Boga – može učiniti štogod vam je volja. Kada se opuste i popiju koju, naši se političari često otvoreno podsmevaju građanima i njihovoj dečijoj naivnosti. Zamislite samo kakav odnos su prema običnim ljudima imali Milošević i Tuđman kada su na raznim mestima pravili razne paklene planove, tretirajući ljudske sudbine kao kompjutersku igricu.

Oni koji su imali tu nesreću da odsluže vojsku, znaju kako se u surovom okruženju napreduje: jednostavno, tako što ćete biti najsuroviji! Postaćete razvodnik/desetar ukoliko ste spremni da budete ponizni prema onima iznad vas i bezdušni prema onima koji su ispod. Slično je i u zatvorima. Naše zemlje postale su velike kasarne kojima dominiraju frustrirani kaplari ili zatvorske ustanove otvorenog tipa u kojima oni koji su najveći kriminalci vode glavnu reč.

Strukture ovdašnjih političkih stranaka su takođe – opet čast retkim izuzecima – dobar primer mafijaško-vojnog ustrojstva. Svako onaj ko se okušao u političkom zanatu zna kako se u njima napreduje: svakako ne zbog predanosti i znanja. Preduslov za uspon na stranačkim lestvicama je – jednostavno rečeno – kapacitiranost da sa osmehom na licu pojedete značajnu količinu govana. Što više, to bolje. Bićete proglašeni kooperativnom osobom pred kojom je svetla budućnost ako ste spremni da isprljate ruke, svoje i tuđe. Tapšaće vas po ramenu. Bićete odrasli. Ovdašnji politički analitičari definisaće politiku kao umešnost da se sa lošim ljudskim materijalom postignu određeni rezultati. A vidimo kakvi su ti rezultati, živimo ih. I znamo šta sve ovdašnja politička elita čini da ljudima zgadi politiku, kako bi je se oni najbolji klonili.

Muški šovinizam nije samo posledica društvene i fizičke snage muškarca već i zajedničke muške tajne o surovostima života i brojnim mimikrijama koje ga prate. Muškarci će u nesrećnim, tradicionalističkim društvima ženama sprečavati ulazak u visoko društvo između ostalog i stoga jer smatraju da su one nesposobne da se nose sa zlom koje oni tako hrabro, predano i samopožrtvovano nose na svojim plećima. U nesrećnim društvima žena će u muško društvo biti primljena jedino ako se dokaže, ako bude još prilježnija u obavljanju nečasnih poslova i, u smislu omerte, još samozatajnija od muškaraca.

Ne radi se ovde, međutim, samo o prljanju ljudi već i o kaljanju okruženja. Ratovi se vode da bi se učila geografija – govorio je sarkastično pesnik Duško Trifunović. Bez ratova, naime, ne bismo saznali za sva ta silna mesta po Hrvatskoj, BiH i Kosovu gde su izvršeni zločini ili su se vodile krvave bitke. Ali, ratovi se vode i da bi pogani deo ljudske duše napravio svet po svom obličju. Bezbrojnim definicijama rata mogla bi se dodati i ova: ratovi se vode da bi isprljali sve ono što je čisto. Nacionalisti i zločinci su po pravilu prvo uništili ili ućutali/uprljali sve ono dobro u sopstvenom narodu, kako bi drugima mogli činiti zlo. Oni su razdevičili sve čega su se dotakli. Minska polja, i prava i ona simbolična, nalaze se svuda oko nas. Kako recimo normalan čovek može bez snažnog treptanja želuca uživati u prirodi ako je nedaleko od mesta na kojem su se nalazile masovne grobnice? Kako može mirno pecati na jezeru u kojem su donedavno plutala tela inoveraca?

Poganoj ljudskoj duši koja vlada nad nama ne odgovara bilo kakva čistoća, pa uništava – veoma sistematično i savesno – i sopstveno prirodno okruženje, i naselja u kojima živi. Genocidolozi će reći da je logični deo genocida – urbicid i ekocid. Pogledajte na šta liče naši gradovi. Pogledajte na šta liče naše reke i naša izletišta, oni su slika i prilika jednog razorenog društva u kojem vlada zavera ćutanja.

Sve ovo što smo nabrojali – podmuklo i dugoročno uništava ljudske živote i, ukoliko se nismo pretvorili u čudovišta, postali smo nesrećni i frustrirani. Često razmišljam o sjajnim ljudima oko nas koji su se odali alkoholu ili žive u svojim temeljno izgrađenim zidinama kojima su se okružili da ne bi morali da učestvuju u raznim zajedničkim zločinačkim pothvatima. Nisu dovoljno jaki za to. I o onima, još boljim, koji su od nas, od nepravde, od omerte pobegli daleko odavde, nikada da se ne vrate.

Sistem uništava i one koji se u njemu dobro snalaze. Ako nisu sociopate, svu tu okoštalu nemost, gluvoću i slepilo neće nositi sa osmehom na licu već kao težak teret pod kojim posle izvesnog vremena počinju da posrću. Potom počinju i da gamižu. Kada se vratite iz srećnijeg dela sveta, tek tada ćete primetiti nešto na šta smo se već toliko privikli: kako ljudi ovde svoj život nose kao ozbiljan teret. I zaista izgledaju kao neko koga more mračne tajne koje nikome ne smeju da saopšte. Okrenite se oko sebe: nema osmeha – samo grč na licu.

Zaboravili smo na to da je celokupna civilizacija nastala kao težnja da se što više ljudi oseća što bolje. Da ne postoje mračne tajne, a pogotovo da se one ne skrivaju duboko u nama, kao tempirane bombe u podrumima naše savesti.

A najlakše je vladati društvom sa nečistom savešću, znaju to mafijaški kumovi jako dobro.

The post Zašto su ukaljali sve čega su se dotakli appeared first on Tacno.net.

Ako se novi briselski vlastodršci budu ponašali kao ovi koji su sada na vlasti, onda  će ovo područje ostati prirepak Evrope  i igralište za  vježbanje i odmjeravanje snaga i moći velikih igrača, kao što je, uostalom, to i do sada bio.

Piše: Savić Jovanović      

Poslije izbora za Evropski parlament  Zapadni Balkan se još više udaljio od Evrope, mada, istini za volju, ni prije  joj nije  bio nešto preblizu. Potvrdio je to i francuski predsjednik Emanuel Makron koji je na marginama samita evropskih lidera prije dva dana  odlučno izjavio: „Biću beskompromisan i odbiću svako proširenje prije  dubokih  reformi našeg  institucionalnog  funkcionisanja“. Nije Makron jedini koji o ovom regionu misli na ovaj način. I drugi bi se rado otresli briga i nevolja koje se odavde emituju , ali bi to bio veliki rizik i po njih same i po Evropu u cjelini, pa otuda  se  igra neka vrsta klackalice posljednjih godina.

Dakle, politika proširenja Evropske Unije  je vrlo bolesna, i „na samrti je“, kako je to slikovito kazala Aleksandra Štiglmajer iz Evropske inicijative za stabilnost. Kako tu politiku oživjeti i da li nova briselska administracija ima volje i snage da je oživi i Zapadni Balkan stavi pod svoj kišobran? Ako se novi briselski vlastodršci budu ponašali kao ovi koji su sada na vlasti, onda  će ovo područje ostati prirepak Evrope  i igralište za  vježbanje i odmjeravanje snaga i moći velikih igrača, kao što je, uostalom, to i do sada bio. A, kako se to ponašala sadašnja briselska administracija? Tromo, bezidejno, često i neozbiljno. Na primjer, rijetko su se stavovi i izjave briselskih i evropskih zvaničnika međusobno podudarale, bile  istovjetne, ili odražavale zajednički pristup prema  Zapadnom Balkanu. Jedni su bili za regatu, drugi za pojedinačni prijem kandidata u EU. Prvobitni  datum za proširenje bio je 2025. godine. ali, ubrzo on je postao „okvirni, indikativni, mogući, nemogući“, i ko zna koji još. Jedno su govorili kada dođu u posjetu ovom regionu, a sasvim drugo  već  sjutradan, kad se vrate u Brisel. Za jedne je Crna Gora bila lider u regionu po postignutim  rezultatima i uspjesima, a za druge lider je bila Srbija, zavisno od  toga da li su se izjave davale u Podgorici ili Beogradu. Prava šarada od izjava i stavova.  Istina, donošene su neke strategije, rezolucije, deklaracije, zaključci, ali je to bilo više za jednokratnu upotrebu i pranje sopstvene savjesti, nego neki konkretni doprinos rješavanju  određenih problema.

 Ako, dakle, Evropa i SAD  nemaju jasne stavove i politiku za Zapadni Balkan, što je nedavno konstatovano u raspravi Američkog kongresnog Odbora za spoljne poslove, zašto onda toliko ljutnje i nervoznog reagovanja na povećan uticaj Rusije, Kine, pa i Turske na ovaj region, kako ekonomski, tako i politički. Amerika i Evropa su prije  15-stak godina propustile  priliku  da uvedu red i pospreme Balkan. Mogle su, ali nijesu, i pored upozorenja predsjednika Evropske komisije Žan Klod Junkera da će, „ ako se EU ne otvori ka Balkanu izbiti rat kao devedesetih“. A, atmosfera u ovom regionu je takva da se samo čeka da „neka budala na Balkanu sve zapali“, kao što je Bizmark govorio oko 30 godina  prije početka Velikog  rata. A pošto  tih budala na Balkanu ima previše, dovoljno je da samo jedna izazove varnicu. To,čak, predviđa i amerčka Nacionalna  obavještajna agencija, koja konstatuje da bi Zapadni Balkan mogao biti „pod određenim rizikom od nasilja niskog nivoa i mogućeg otvorenog vojnog sukoba tokom 2019. godine“. Ti sukobi „niskog  nivoa“  upravo odgovaraju najviše velikima, koji  ih, najčešće,  sami izazivaju, da bi se, poslije  određenog  haosa i meteža, pojavili kao  pregovarači i miritelji između sukobljenih strana i koji se obračunavaju preko naših leđa. U tim situacijama  veliki uvijek misle i na sebe: kako iz svega toga izvući neke benefite – političke, ekonomske ili neke druge. Upravo, za te velike Balkan predstavlja ogledni politički prostor u  kojemu  se ispoljavaju sve njihove nesuglasice, nedorečenosti i improvizacije, kako u međusobnim odnosima, tako i prema ovom prostoru. Pitanje je koliko će Balkan još biti  predvorje  evropske civilizacije, ili još gore, eksperimentalna  politička  radionica, prvenstveno, briselske  birokratije.

 Jasno je da Evropska Unija ne zna šta će sa Balkanom. Da ga primi u svoje redove natovariće na svoja pleća ogroman teret, da ga pusti niz vodu, brzo bi bila suočena sa haosom. Istini za volju treba biti pošten pa reći da se donekle mora razumjeti i Evropa, što se dinstancira od ovog prostora. Jer, Zapadni Balkan je težak bolesnik, zarobljen kriminalom, korupcijom i nacionalizmom. To su siromašna društva, na dnu Evrope po svakom kriterijumu, „od raka grlića materice do umrlih beba i nepismenih građana“, duhovito je primijetila poznata srpska istoričarka Dubravka Stojanović. Ovaj prostor, dakle, još nije postao stanište za napredne ideje,  pametne i sposobne  pojedince . Zbog  toga mnogi bježe odavde, ili su već pobjegli. I treba bježati, po mogućnosti što dalje, kako nebi svakodnevno slušali sve jači eho ratnih truba, primitivna nadgornjavanja i optužbe međusobno posvađanih lokalnih elita. Evropa, dakle , hoće da se kloni naše  prkosne  sirotinje i našeg  balkanskog  prokletstva.

The post Evropa i Zapadni Balkan: Proširenje na samrti appeared first on Tacno.net.

Foto: EPA

Crna Gora je službeno ispunila sve obaveze  i ciljeve preuzete prije dvije godine kada je postala punopravna članica NATO-a.

Potpisivanjem Deklaracije o završetku procesa integracije u NATO, u utorak u Podgorici, Crna Gora je službeno ispunila sve obaveze  i ciljeve preuzete prije dvije godine kada je postala punopravna članica tog saveza.

Deklaraciju su na svečanosti potpisali načelnik Generalštaba vojske Crne Gore Dragutin Dakić i zapovjednik Vrhovne komande Savezničkih snaga za transformaciju Andre Lanata, prenosi Hina.

„Vojska Crne Gore pristupit će profesionalno svakom zadatku kako bi dostigla NATO-ove standarde i pokazala da je vjerodostojna država i pouzdan saveznik u Alijansi“, kazao je Dakić i dodao da je članstvom u NATO-u Crna Gora ostvarila jedan od dva svoja vanjskopolitička prioriteta.

Lanata je rekao da je kraj procesa integracije Crne Gore “sjajan uspjeh” za tu državu, ali i za NATO u cjelini.

Sjevernoatlanski savez još jednom je pokazao koliko je privlačan kao zajednica koja je voljna dijeliti i braniti zajedničke vrijednosti i principe, dodao je.

Kolektivni napori

“Vaš uspjeh je rezultat kolektivnog napora koji obuhvata napore svih institucija u Crnoj Gori”, istaknuo je Lanata.

Lanata se u Podgorici susreo i s crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem koji je zahvalio na podršci Savezničkom zapovjedništvu u protekle dvije godine.

„Crna Gora ostaje aktivno posvećena prioritetima i pravcima djelovanja NATO-a, uključujući politiku otvorenih vrata, podršku integraciji Sjeverne Makedonije, kao i prisustvo u misijama Alijanse“ rekao je Đukanović.

Crna Gora je u junu 2017, na svečanosti u Washingtonu, predajom „instrumenata o pristupanju“ formalno postala 29. Članica NATO-a.

Aljazeera Balkans

The post Crna Gora potpisala Deklaraciju o završetku procesa integracije u NATO appeared first on Tacno.net.

Foto: Twitch/hitch_live

Kada pogledam mlade ljude oko sebe, ponekad mi se učini da svi nose karton sa natpisom „Odavde“. Bilans našeg orgijanja u „veselom soliteru“ nisu samo bezbrojne nesrećne sudbine, o kojima će se i ubuduće pisati romani i drame, i snimati filmovi, već i činjenica da mladi ljudi odavde beže glavom bez obzira. Da su u pitanju samo egzistencijalni razlozi, možda bi i postojala mogućnost da se nekada vrate. Ne, oni beže od naše nesreće. Ne, oni se neće vratiti. Oni odlaze jer ne mogu da nam oproste to što smo od naših društava napravili – paklove, što smo rasturili sve čega smo se dotakli.

Nedim Sejdinović

Nekoliko godina pre početka jezivih ratova na tlu bivše Jugoslavije, novosadski šmeker, kantautor i antiratni aktivista Đorđe Balašević napisao je i uskladbio duhovitu pesmu koja je najavljivala kraj jedne velike države – Jugoslavije. Na albumu Panta rei (godina 1988.) nalazi se, naime, pesma Soliter, u kojoj se u veselom ritmu pripoveda o šestospratnoj zgradi neobičnih stanara i podstanara, međusobno zavađenih, koji, puni samoopuzdanja, furaju svoje fazone. Od tih njihovih fazona i uopšte „talasanja mase“, soliter – koji simbolizuje SFRJ i njenih šest republika – opasno se ljulja i preti da će se urušiti. Fasada drži, a temelji klize – radosno je đuskala cela država, sa osmehom na licu, sve dok đavo nije odneo šalu. A i kada je đavo odneo šalu, đuska se nastavila.

Valjda ne postoji država koja se toliko kao SFRJ, sa guštom i grohotom, smejala užasnoj tragediji koja će je vrlo uskoro zadesiti i razoriti. Godine pre ratova jako smo se dobro zezali sa patologijom i primitivizmom koji su bili u punom zamahu – setimo se samo Top lista nadrealista, Šovinističkih farsi i ostalih uradaka koji su duhovito najavljivali ratove i ono što će oni doneti – bezmalo sto i pedeset hiljada mrtvih i milione unesrećenih. Jedino se legendarnim skečevima nisu smejali oni koji su u svojim tamnim sobama sa stilskim nameštajem, za debelim hrastovim stolovima, analizirali mape i crtali nove, etničke granice država, krvlju obrubljenih. Nisu se smejali ni oni koji su, na svadbama i drugim svečanostima, radost iskazivali kako drugačije do pucajući iz šmajsera u nebo, uz zvuke novokomponovanih patriotskih pesama.

Sa ove tačke gledišta, deluje potpuno nestvarno da je država kakva je SFRJ uopšte i mogla da postoji. Uz sve svoje mane, ona danas deluje kao paranormalni, utopijski fenomen kojeg narodi i kulture koje su je tvorili jednostavno nisu bili zaslužili, nikada. Zapravo su naša prava mera – ove male nesrećne, zatvorene državice na periferiji, opsednute sopstvenim neuspesima i frustracijama. Države u kojima žive nesrećni, ranjeni, rastureni ljudi, od kojih se mnogi nalaze u dubokom mamurluku posle višegodišnjeg opijanja. Države iz kojih beže oni najbolji.

Devedesetih smo prisustvovali krvavim orgijama, višegodišnjoj žurci na kojoj se pevalo, pucalo, ubijalo… Pila se jeftina rakija od koje su mnogi oslepeli, uživali su se svi narkotici ovoga sveta. Bilo je svađa, grljenja, sevali su noževi, a stan je ostao rasturen, krvav. Krvavi tragovi se svuda vide bez obzira na to što su mnogi pokušavali da ih potom očiste jakim dezinfekcionim sredstvima. Od ljudske krvi se ruke najteže peru, napisao je neko. Tumaramo, tako, okolo mamurni, pokušavajući sebe da ubedimo da se krvavi pir zapravo nije ni desio. Ne može se pohvatati ko je s kim tokom svih tih bučnih noći spavao, i svi se stide da jedni druge pogledaju u oči.

„Veselo zdanje“ „pod izvesnim uglom“ iz Balaševićeve pesme pretvorio se, tokom krvavih orgija, u jedan drugi soliter, onaj crveni, prijedorski, provincijalni, iz knjige Darka Cvijetića „Schindlerov lift“. Cvijetić u ovom kratkom romanu pravi sažeti bilans orgija, pripovedajući o tragičnoj sudbini stanara solitera koji se nalazi u gradu poznatom po ratnim zločinima i koncentracionim logorima. Nema nikoga ko je ostao neoštećen. Soliter postaje simbol tragedije koja je zadesila Bosnu i Hercegovinu, ali i celu bivšu Jugoslaviju.

Fascinantne su i beskrajno tužne Cvijetićeve pripovesti o ljudima koji su ubijani i zlostavljani, koji su izgubili svoje najbliže i od tuge sišli s uma, koji su negde pošli a nikada na to mesto nisu stigli, i koji su svi živeli na istom mestu, služeći se liftom marke „Schindler“. Ne smemo međutim zaboraviti – bez želje da tuge upoređujemo – da ne postoji zgrada u BiH, kao ni u čitavoj bivšoj Jugi, o čijim se stanarima u kontekstu rata ne mogu ispričati teške priče, prepune boli i nesreća. Rat je ostavio duboke tragove čak i tamo gde ratova nije bilo, bar ne neposredno, čak i tamo gde su s ružama ispraćani tenkovi koji su krenuli da ruše i „oslobađaju“ neke „tuđe“ gradove. Nema nikoga ko nije upao u koloplet tuge, orgija i mamurluka i nikoga od tzv. običnog sveta koji je iz svega ovoga izašao kao pobednik.

Kroz Cvijetićevu knjigu promiču likovi koji su nam tako poznati iz naše nedavne prošlosti, i iz naših prijateljskih i porodičnih, tragičnih saga, iz svedočenja žrtvi: komšije u crvenom prijedorskom soliteru su se međusobno ubijale, ljudi su nestajali u masovnim grobnicama, a njihove ostatke su doskorašnje komšije bagerima pretovarali iz primarnih u sekundarne i tercijarne grobnice, drugovi koji su u detinjstvu razmenjivali sličice sada su na linijama razgraničenja razmenjivali mrtve i ranjene… Pored strašnih, tragičnih priča, tu su i one manje strašne, koje međutim takođe dokazuju da nam se svima desilo ogromno zlo koje bezmalo ni trideset godina potom ne možemo da sažvaćemo i svarimo.

Nedavno je novosadski pisac Laslo Vegel rekao kako ga kao književnika interesuju demonske sile koje se nalaze iz zločina – duševni život onih ljudi koji su devedesetih godina bili pod jakim opijatima, i koji su iskreno verovali u svoje zablude i pritom uništili i svoje i sudbine svoje dece. Šta je bilo kada su se otreznili, kada su se probudili? Vegel smatra da je upravo to taj mamurluk koji danas živimo. Da li ti ljudi i dalje sebe lažu i neće da shvate šta se desilo? Da li povezuju svoje orgijanje sa činjenicom da se svojom decom i unucima čuju samo vikendom, preko skajpa?

Često se setim dogodovštine mog brata, koji već decenijama živi u inostranstvu, a koji je tih nekih, užasnih devedesetih krenuo da me poseti, u Novi Sad. Živeo je tada kod majčine familije, u Srbiji, u selu nadomak Loznice. Njega i našeg zajedničkog prijatelja jedan drugar je dobacio do kafane koja se nalazi na regionalnom putu Loznica-Šabac. Plan je bio da odatle auto-stopom dođu kod mene. Nisu imali dovoljno novca za autobus. Prvobitna očekivanja su bila velika – i na kartonu, koji su držali u ruci, napisali su „Novi Sad“.

Nijedan automobil u narednih par sati međutim nije stao. Potom su prohteve malo snizili i na kartonu napisali – „Rumska raskrsnica“. Time su – kako su mislili – značajno povećali mogućnost da ih neko pokupi, pošto je rumska raskrsnica mesto gde se razdvajaju putevi za Beograd i za Novi Sad. Dakle, u obzir dolaze i automobili koji su krenuli ka Beogradu. Opet su ih vozači ignorisali. Doduše, u to vreme i nije bilo baš mnogo autombila, pošto je benzin bio skup i teško se nabavljao. Odlučili su onda da još malo spuste kriterijume, i da se zadovolje time da ih neko prebaci do Šapca, pa su onda nekoliko sati držali papir sa natpisom ovog grada. Ali, opet i opet, ništa. Nastupili su trenuci lucidnog očaja i na karton su napisali – „Odavde“. U Novi Sad su stigli u ranojutarnjim satima, a – dobro se sećam – usput su popili litar rakije koju mi je deda poslao po njima, da je poklonim dragom prijatelju, sada pokojnom Vojislavu Despotovu, književniku koji je predlagao da Jugoslavija promeni ime u Jugostalgija.

Elem, kada pogledam mlade ljude oko sebe, ponekad mi se učini da svi nose karton sa natpisom „Odavde“. Bilans našeg orgijanja u „veselom soliteru“ nisu samo bezbrojne nesrećne sudbine, o kojima će se i ubuduće pisati romani i drame, i snimati filmovi, već i činjenica da mladi ljudi odavde beže glavom bez obzira. Da su u pitanju samo egzistencijalni razlozi, možda bi i postojala mogućnost da se nekada vrate. Ne, oni beže od naše nesreće. Ne, oni se neće vratiti. Oni odlaze jer ne mogu da nam oproste to što smo od naših društava napravili – paklove, što smo rasturili sve čega smo se dotakli.

Istraživanja pokazuju da čak dve trećine mladih razmišlja da ode ODAVDE, a da jedna trećina već aktivno radi na tome. Manje-više, to je tako u svim zemljama regiona. Možda bi nam rat i halalili, ali ne mogu da halale to što nikada nismo bili sposobni da iz rata – izađemo. Što nismo sposobni da – kako bi rekao Vegel – prošlost dostojanstveno sahranimo, podvučemo crtu, pogledamo se u oči, priznamo sebi ko smo i šta smo – i krenemo dalje. Ne mogu da nam oproste što nikako ne možemo da izađemo iz mamurluka i što prošlosti – kao onomad ubijene – prebacujemo bagerima iz primarnih u sekundarne i tercijarne grobnice… Beže u potrazi za srećom, prihvatajući pre velike rizike i izazove nego da žive sa nama.

Vratimo se opet u Prijedor. Ne znam da li ste čuli da postoji jedna sjajna umetnička inicijativa koja se zove Četiri lica Omarske? Znate, međutim, sigurno da je rudnički kompleks Omarska tokom ratova pretvoren u jedan od onih zloglasnih prijedorskih logora u kojima su ljudi ubijani i izlagani svakovrsnoj torturi. Pre toga je Omarska bila ugledni privredni subjekat „iz vremena procvati socijalističkog samoupravljanja“. Nakon rata kompleks postaje vlasništvo jedne multinacionalne kompanije, a s vremena na vreme iznajmljuje se za snimanje istorijskih etno-blokbastera. Priča o četiri lica Omarske, poput Cvijetićevog solitera, pripoveda sagu o sudbini ovih prostora.

Opsednuti ratovima i masovnim orgijanjem nismo ni primetili da se na ovim prostorima desila razbojnička, prvobitna akumulacija kapitala, da se rodila nova oligarhija koja, poput novokomponovanih pevača, preskače sve granice. I koja je – zašto da se lažemo – neumitno povezana sa stranim kapitalom. Tu novu klasu boli ona stvar za ljudska prava, demokratiju i suočavanje sa prošlošću – jedino što njih interesuje jeste profit i jeftina radna snaga. A oni kreiraju ovaj svet, čak mnogo više nego političati, koji su tek njihovi izvođači radova, i koji nas zasipaju lažima i ludačkim spinovima. I za to smo mi krivi, i za to mladi beže odavde.

Ostavljaju nas, ti mladi ljudi, u ovim našim tužnim, oronulim sivim i crvenim soliterima, da se vozamo liftovima marke „Schindler“, zadovoljni ako oni uopšte rade, i srećni ako stignemo tamo gde smo naumili. Ništa bolje nismo ni zaslužili.

The post Od solitera do solitera: Srećni samo oni koji su pobegli odavde appeared first on Tacno.net.

Kraj je avgusta. Vrijeme kad se analiziraju rezultati turističke sezone, prije onih konačnih decembarskih. U Crnoj Gori s ponosom ističu da je avgust za četrdeset i nešto bolji nego li prošlogodišnji. Drago mi je zbog komšija, a pogotovo što je to i udarna vijest na dnevniku, a ne kao kod nas gdje su prve minute obavezno rezervisane za neki od događaja iz devedeset i neke. Čitavo mi je punoljetstvo prošlo u crnogorskom izbjeglištvu, pa kad krenem put Titograda nikad ne znam jesam li došao ili pošao od kuće, jesam li doma u Mostaru, ili sam na putu ka đetićima.

A da dotle stigneš, moraš put Stoca, uz izbor da kreneš lijevo preko Berkovića, ili desno, a nešto duže preko Trebinja. Ne znam da li zbog onih dvadesetak kilometara bliže, ili što me nešto nalijevo vuče, obično se odlučim za Berkoviće, Bileću i Viluse. Znam, ako krenem put Popovog polja i Trebinja onda moram kod svog druga i prijatelja Rade Aleksića. Svratim u njegov kafić, ljudski se ispričamo, progovorimo o njegovom i našem heroju Srđanu. Urežu mi se njegove Dučićevske riječi, hercegovačka promišljanja i crnogorski korijeni. U obe varijante iza ostaje Stolac, otprilike podijeljen kao i Mostar iz kog dolazim.

U Berkovićima, novoformiranoj opštini, jedna osnovna i srednja škola, policijska stanica, propali Inkos i dva-tri kafića. Ako je pazarni dan, nešto više naroda i obavezno ograničenje na samo trideset na sat pa revnosni policajci imaju pune ruke posla, pogotovo za one koji dolaze sa strane pa i ne primijete ovaj ograničavajući faktor.

Nešto prije Bileće, u Pađenima gdje uz puno truda možete zbrojiti jedva desetak kuća, moderna-evropska mljekara. Vlasnik, sarajevski Bilećanin za koga kažu da pravi najbolji sir pa je odavno zakoračio u Evropu. No važnije od toga što vam svi do jednoga iz Istočne Hercegovine, pa bilo da su iz Gacka, Nevesinja ili Trebinja, obavezno naglase da se radi o jedinstvenom privredniku koji nikada niti jedan dan nije kasnio da plati otkupljeno mlijeko.

A u Bileći, od Titine zaostavštine jedino je ostala sportska dvorana i oronula kasarna u kojoj su se nekada školovali rezervni oficiri bivše nam vojske. Kažu mi da je to zajednička vojska sadašnje nam države. Po vanjskim obilježjima i onom što se da vidjeti „izokola“ ne vidim puno zajedničkog, pa mi sve to više izgleda na kasarne bilo onoj u Čapljini, ili u Rajlovcu. Svugdje dominiraju nacionalni i vjerski predznaci. Možda je to novo zajedništvo koje ne razumijem, ili neću da razumijem? A tu, tik uz Bilećko jezero, prekrasan restoran povratnika iz Amerike koji je odlučio da svoju ušteđevinu vrati u hercegovački krš i da se umjesto proizvodnjom poznatih bilećkih tepiha bavi ugostiteljstvom. Neobično uspješan, i on i dvadesetak uposlenih.

Slijedi mi dva granična prelaza i čekanje u Vraćenovićima. Granični policajci ljubazni pa im poklanjam svoju knjigu – Priče o dobrim ljudima -. Nikšićanin, koji sigrurno ima Njegoševske genetike, oduševljeno zahvaljuje i veli: „Sretan Ti put, čoče“. Preko Vilusa, rodnog kraja reditelja Veljka Bulajića, pa pjesnika Mirka Kovača, i velikog glumca Miše Janketića, stigoh na kafu u novootvoreni hotel Maršal u Nikšiću.

Rasuli su se državljani BiH – širom dunjaluka. Među onih milion i dvije stotine hiljada veliki je broj našao utočište u Crnoj Gori. A u Titogradu srešćete mnogo Mostaraca i Hercegovaca. Ako vam ustreba zdravstvena zaštita možete se slobodno obratiti doktoru medicinskih nauka i našem Trebinjcu Mensudu Grboviću. U vrijeme dok je bio zamjenik ministra zdravstva u Crnoj Gori, a odmah nakon katastrofalnih poplava koje su zadesile Bosnu, zamolio sam ga da nam obezbijedi nedostajući medicinski materijal. I dr. Grbović, za nepuna 24 sata, doturi sve što smo tražili. Kad si daleko od svog topraga najviše cijeniš i pomažeš onima što su bosonogi provjeravali tvrdoću hercegovačkog kamena, brali kuke, ili lovili u Neretvi. Nije zaboravio Mensud koliko smo imali muke i strpljenja da njegovoj majci povratimo „okupirani“ stan u Trebinju. Srešćete u Titogradu i Milana Vukajlovića, bivšeg generalnog direktora Sokola. I u Crnoj Gori uglednog privrednika i čovjeka koji okuplja Mostarce, od Nikšića do Ulcinja. Tu je i doktorica Vesna Oborina za koju ne znate da li je bolji doktor, slikarka ili pjesnikinja. Svi oni malo stariji sjetiće se kontraverznog i dobrog Mostarca Bore Dubljevića koji iz Bulevara Josip Broz u Titogradu, žestoko i bez dlake na jeziku, kritikuje sve one što Mostar pretvoriše u ono što danas – nije više Mostar. Jedan od najuglednijih univerzitetskih profesora na Pravnom fakultetu je i naš Drago Radulović, pa opet još jedan od desetine profesora, čapljinskih korijena, arhitekta Lazarevski. Inženjer iz Alumijnija, Božo Okuka je svoje znanje stečeno u ovom nekadašnjem gigantu pretvorio u sopstvenu firmu kod Danilovgrada i nikad nije tražio stalno obećavane dionice. Da je čekao, danas bi možda dobio, kao i ostalih 500 radnika, ono što zovu otpremninom. A ustrebali vam, ne daj bože, pravna pomoć, tu u centru Titogradu, obratite se najuglednijem advokatu Simoviću, onom Simoviću iz bivše mu kancelarije u Šantićevoj, tačno preko puta kino Partizan. Vrsne su mostarske zanatlije, rukama i donijetim znanjem, stekli i ugled i majstorke titule, ali i uzdrmali „uspavane Crnogorce“. O njihovoj djeci i onom što oni stvaraju, posebna je priča.

Pa, opet, kad prošetate, ne ulicom, već Bulevarom Srđana Aleksića, stid vas je što mu u Mostaru ni sokak ne nadjenuše. Zato nastavite, opet, do centra grada, do novootvorenog spomenika drugu Titu, pa u jedan od najpoznatijih restorana Maršal Tito. Nemojte pomisliti da je i ovdje sve idealno. Kad se tek obnavljala crnogorska državnost onda su njeni protivnici u inat sebi i državi, provjeravali jačinu države, pa nešto sjevernije postavili „znamenje“ ratnom zločincu. Za razliku od naših vlastodržaca u BiH, ni država ni njen državnik, nisu ni časa čekali. Ujutro tog spomenika nije ni na mapi bilo. Valjda se tako prave države, a ne rušenjem antifašističkih spomenika.

Sutradan skoknem do kampa Fudbalskog saveza Crne Gore. Da budem ličan, moram na trening starijeg unuka koji igra za Budućnost i s ponosom mi pokazuje petokraku na njegovom dresu. Zna unuk, šta đed i nona vole. Tu, na jednom od četiri stadiona sa svim sadržajima, razgovaram sa predstavnicima bivšeg FK Mladost. Nedavno su promijenili ime u FK Titograd, koji je već, za crnogorske uslove, ostvario zapažene i međunarodne rezultate. Pričamo o (ne) mogućoj saradnji sa Mostarom. A i danas se pitam, s kim i kako?

Prođe vikend. Vraćam se u Mostar, a ne znam jesam li poš’o, ili doš’o?

The post Milan Račić: VIKEND U TITOGRADU appeared first on Tacno.net.

Foto: EPA/Valdrin Xhemaj

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je povodom prevremenih parlamentarnih izbora na Kosovu, koji će se održati 6.oktobra 2019.godine pripremio analizu aktualne političke situacije. Iz opširne analize „Prevremeni parlamentarni izbori na Kosovu 2019: Građani žele političke promene“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije delove.

Koreni kriminala na Kosovu

Enver Hoxhaj definitivno zaustavio međunarodna priznanja

Izbori u znaku tri glavna politička rivala 

Albin Kurti uverljivo vodi kao premijerski kandidat

Kada Ustavni sud suspenduje demokratiju?

Građani „taoci“ Veselija i žele političke promene

Susret Merkel-Vučić u New Yorku

Kompleksna situacija na Kosovu koja traje već duže vreme dovela je do toga, da se kosovski političari međusobno obračunavaju i pripremaju za izbore. EU je izgubila kontrolu nad procesom dijaloga između zvaničnog Beograda i Prištine. Potreban je novi pristup, nova ideja i novi posrednik, koji bi priveo dijalog potpisivanjem pravno obavezujućeg sporazuma. Na drugoj strani predsednik Srbije Aleksandar Vučić (SNS) potvrđuje svoju poziciju – ključnog političkog lidera u regionu. Tu poziciju mu je na svojevrstan način priznala i potvrdila nemačka kancelarka Angela Merkel (CDU), koja je tražila susreta sa Vučićem na marginama zasedanja Generalne skupštine UN u New Yorku. Merkel se nije sastala ni sa jednim drugim čelnikom iz regiona. Upravo su Merkel i Vučić najzaslužniji za pokretanje Berlinskog procesa u avgustu 2014. godine, koji se pokazao kao do sada najvažnija inicijativa za jačanje regionalne saradnje zemalja Zapadnog Balkana i njihove evropske integracije. To će doprineti ubrzanju pozitivnih procesa, ekonomskom oporavku i saradnji u regionu.

Merkel i Vučić u New York; foto: Tanjug

Dok se Kosovo nalazi u svojevrsnoj (samo)izolaciji predsednik Srbije Vučić će 7. i 8. oktobra 2019. godine biti domaćin predsedniku Turske Recepu Tayyipu Erdoğanu (AKP) i članovima Predsedništva Bosne i Hercegovine, koji učestvuju na trilateralnom sastanku Republike Srbije, Bosne i Hercegovine i Republike Turske. Tada će biti položen i kamen temeljac za početak izgradnje najvećeg infrastrukturnog projekta u regionu, gradnja autoputa Beograd – Sarajevo.

Predsednik Srbije Vučić će 9. i 10. oktobra 2019. godine biti domaćin u Novom Sadu premijerima Albanije i Severne Makedonije, Ediju Rami (PS) i Zoranu Zaevu (SDSM). Na svim tim susretima neće biti predstavnika Kosova. Vučić intenzivno radi na re-brendiranju Srbije i na njenoj ulozi u regionalnim i međunarodnim odnosima.

Srbija je zahvaljujući predsedniku Vučiću, ipak, postala epicentar dešavanja u regionu i ključna za mir i stabilnost. Zajednički ekonomski razvoj i uspostavljanje malog Schengena su prioriteti u regionalnoj saradnji. Pojedinačno male zemlje ne mogu da privuku globalne investitore i teže mogu da osiguraju održiv ekonomski rast i razvoj. Zbog toga bi za odstranjivanje unutrašnjih graničnih barijera, carina, bilo dobro za zemlje Zapadnog Balkana da imaju usaglašenu infrastrukturnu politiku i da zajednički rade na ekonomskoj obnovi regiona. Nedavno otvaranje integrisanog graničnog prelaza „Preševo/Tabanovce“ između Srbije i Severne Makedonije je korak u tom smeru. Najava otvaranja integrisanog graničnog prelaza „Kafasan/Qafë Thanë“ između Severne Makedonije i Albanije je nastavak započetih aktivnosti, koje vode ka stvaranju carinske unije što je jedna od namera Berlinskog procesa.

Analitičari smatraju, da će predstojeći prevremeni izbori na Kosovu biti u znaku ponovnog obračuna dela srpske opozicije i albanskih političkih stranaka sa Srpskom listom (SL), koju predvodi Igor Simić i podržava predsednik Srbije Vučić. Ustvari preko Srpske liste, koja je favorit izbora u srpskoj zajednici na Kosovu pokušat će, da se obračunaju sa predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Zbog toga će na Kosovu u završnici izborne kampanje posebno rasti tenzije usmerene prema Srpskoj listi, ne isključujući i mogućnost korišćenja nasilja. Od izuzetne važnosti je, da se okonča dijalog između zvaničnog Beograda i Prištine potpisivanjem pravno obavezujućeg sporazuma, ukinu granice u regionu i otklone barijere i tako započne intenzivna međusobna saradnja, jer to je onda istinsko evropsko ponašanje.

The post Prevremeni parlamentarni izbori na Kosovu 2019: Građani žele političke promene appeared first on Tacno.net.

Photo: EPA/Valdrin Xhemaj

The International Institute for Middle-East and Balkan Studies (IFIMES) in Ljubljana, Slovenia, regularly analyses events in the Middle East and the Balkans. IFIMES has prepared an analysis of the current political situation in Kosovo in the light of the early parliamentary election scheduled for 6 October 2019. The most relevant and interesting sections from the comprehensive analysis entitled “Kosovo 2019 early parliamentary election: the citizens want political changes” are published below.

The roots of crime in Kosovo

Enver Hoxhaj definitely stopped international recognitions

Election marked by three main political rivals 

Albin Kurti convincingly the favourite candidate for prime minister

When the Constitutional Court suspends democracy?

The citizens as Veseli’s hostages want political changes

Merkel-Vučić meeting in New York

The post Kosovo 2019 early parliamentary election: Citizens want political changes appeared first on Tacno.net.

Foto: Boris Grdanoski/AP/dpa – Premijer Sjeverne Makedonije Zoran Zaev: Najavljena ostavka i novi izbori

EU je jednom Makedoniji i Albaniji čvrsto obećala početak pristupnih pregovora – i sada je to obećanje prekršila. Političari tih zemalja su blamirani. Šta sad dolazi nije uopšte dobro.

Piše: Keno Verseck
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Integracija za reforme – sa ovim obećanjem, objavljenim 2003. u „Agendi iz Soluna“ EU je čvrsto obećala šest zemalja zapadnog Balkana pristup EU. Nezvanično ovo obećanje je već odavno pod znakom pitanja jer je u Uniji zavladao umor od proširenja.

Sada je međutim EU prvi puta otvoreno pogazila riječ: Zbog veta Francuske Albanija i Makedonija ne mogu započeti već obećane pristupne pregovore.

Odluka samita EU od prošlog petka izazvala je u cijelom regionu Zapadnog Balkana nevjericu i ogorčenost. Političke posledice odbijanja mogle bi biti veoma ozbiljne a mnogobrojni vodeći političari iz zemalja EU već govore o „istorijskoj grešci“.

Posebno gorko je nezapočinjanje pristupnih pregovora za Makedoniju. Zaključak iz Brisela izazvao je u zemlji političku krizu – socijaldemokratski premijer Zoran Zaev govorio je o „velikoj istorijskoj nepravdi“ i najavio prijevremene izbore za april slijedeće godine kao i svoju ostavku u januaru.

U januaru je Makedonija nakon skoro tri decenije neprekidnog spora oko imena sa susjedom Grčkom ime države promijenila u „Sjeverna Makedonija“. To je bio ne samo jedinstven postupak u svjetskoj istoriji nego i za veliki dio Makedonaca izuzetno ponižavajući. Ipak vlada pod premijerom Zaevem je prihvatila ovaj bolni istorijski kompromis u takozvanom Prespanskom dogovoru – i radi toga da bi otvorila put za pristupne pregovore sa EU.

Narušavanje tabua moglo bi postati normalno

Osim toga Sjeverna Makedonija je trenutno jedina zemlja na Zapadnom Balkanu koja ozbiljno teži ka baznim demokratskim i državnopravnim reformama. Proces je trnovit i praćen mnogim zastojima. Već nekoliko mjeseci zemlju potresa jedna teška korupciona afera. Makedonija je ipak nakon uspješne „šarene revolucije“ iz 2016. pozitivan primjer u regionu.

Međutim ako nakon prijevremenih izbora slijedećeg proljeća na vlast ponovo dođu nacionalisti, put zemlje biće nepredvidiv. Jedno je sigurno: Bivši premijer Nikola Gruevski, koji je 2018. pobjegao u Mađarsku, bio je za vrijeme svoje vladavine toliko beskrupulozan da je bio spreman zemlju uvesti u građanski rat da bi ostao na vlasti.

U slučaju Albanije odbijanje pristupnih pregovora je već shvatljivije. Reforme pravosuđa i pravne države su zakočene a nominalno socijalistički premijer Edi Rama, koji je na vlasti od 2013., je pod sumnjom da se njegova partija drži na vlasti uz pomoć organizovanog kriminala, posebno droga mafije. Sam Rama, na Zapadu poznat po svojim nastupima u teniskama i obožavan kao umjetnik, unutrašnjepolitički sve više drži autoritarni stil.

Podjela pristupnih pregovora – sa odlaganjem za Albaniju i početkom za Sjevernu Makedoniju – bila je mogućnost za EU da sačuva svoju vjerodostojnost u regionu. Međutim, Francuska se suprotstvila i ovome prijedlogu.

Time je EU odbacila opciju da na zapadnom Balkanu djeluje miroljubivo i da daje podstreke. Političko i državnopravno narušavanje tabua moglo bi sve češće postajati normalan slučaj:

• Ponovno otpočinjanje dijaloga između Srbije i Kosova pod pokroviteljstvom EU nije realno, u najboljem slučaju može se održati uz posredovanje dvojice novih američkih specijalnih izaslanika Palmera i Grenella; vjerovatnije je da će obje zemlje intenzivirati svoj diplomatski rat.
• Scenario „Velike Albanije“ – dugoročno ujedinjenje Albanije i Kosova – moglo bi se etablirati kao realna dugoročna politička perspektiva.
• U Bosni i Hercegovini politički predstavnici Hrvata i posebno Srba oko Milorada Dodika dovodiće još jače nego do sada u pitanje bosansku državu i radiće na separatističkim scenarijima.
• Odluka je težak udarac za aktere civilnog društva u regionu i pojačani signal na vladare kao što je crnogorski šef države Milo Đukanović, da korupciju i nepotizam još otvorenije provode.

Nasuprot raširenom političkom šaputanju odluka EU samita za sada ipak ne znači da će Rusija, Kina ili Turska na regionu Zapadnog Balkana uskočiti u prazan prostor koji ostavlja Brisel. Jer prije svega Rusija i Turska nemaju ni izdaleka finansijska sredstva koja Evropa trenutno ulaže u regionu. Međutim, bez sumnje Rusija, Kina i Turska znaće iskoristiti nekonzekventnost EU. Zapadni Balkan će time ubuduće postati još nepreglednija geopolitička siva zona.

spiegel.de

The post Nema pristupnih pregovora sa EU za Albaniju i Sjevernu Makedoniju: Poniženje iz Brisela appeared first on Tacno.net.

Foto: КАПИТАЛ

Ideja Balkanske unije je sjajna ideja, ali nikako da je jasno „ispljunu“ i nametnu lideri razvijenih ekonomskih zajednica. U takvom scenariju bi se Turska kao večiti kandidat za EU nametnula kao regionalni lider. U cilju ekonomskog razvoja i plasiranja robe i usluga, Turska bi za sobom povukla i zemlje bivše SFRJ ali i Grčku u nekom trenutku. Još ako bi se to primilo i razvijalo u dobrom pravcu možda bi Italija i Španija dovele u pitanje svoj boravak u EU. Balkanska unija bi sigurno rešila probleme teritorija i pretenzije umišljenih usijanih glava u Albaniji i na Kosovu. Stavljanjem tačke na ideju Velike Albanije prestale bi brige Crne Gore i Severne Makedonije, ali i Bosne i Hercegovine i Srbije. Navedene zemlje bi konačno bile geopolitički pozicionirane. Postale bi „zatvoreni sistemi“ i kao takve mogle da otpočnu strukturne reforme, ekonomske i institucionalne. I sve ovo bi bilo veoma izvodljivo i korisno za sve učesnike kada bi poglavice plemena na Balkanu videle dalje od svog nosa. Mučenici, od drveta ne vide šumu. Bave se tračevima, zaglupljuju narod, grade „imperije“ kao da će u grob da ih nose. Eno, Sloba i Mira sijaju kao Zevs i Nike sa neba. Oslepesmo od njihovog sjaja. 

Sasvim je jasno da je EU presisala, napunila se svega i svačega i samo čeka da povrati. Tačku je trabalo staviti još kod Slovenije. Šta je ušlo, ušlo je. Ostali, stoj! Međutim, Evropljani tada nisu znali šta ih čeka u novom milenijumu: ratovi koji su pokrenuli migracije, kolone izbeglica u potrazi za novim domom, neliberali na periferiji i nacionalističke alternative u centralnim delovima EU. Sa druge strane, ekipa na obodu Jugoistočne Evrope izgleda nema nameru da prestane da se bavi sama sobom. Istini za volju, njima u poslednje tri decenije nije bilo dosadno. Međutim, ne vide da više liče na razbacana plemena divljaka čije poglavice imaju sve osobine kompletne budale nego što predstavljaju ozbiljne države svesne u šta se i zbog čega upuštaju. Ne mogu da kažem da su im i vračevi, duhovne vođe išta bolje, ali… Boranija. Poslednja izjava francuskog predsednika Emanuela Makrona da se „pristupni metod ponovo razmotri pre nego što počnu pregovori sa aktuelnim kandidatima, Severnom Makedonijom i Albanijom“ i nije toliko loša. Štaviše, odlična je.

Srbija je unazad 30 godina u tranziciji. Ona u stvari živi tranziciju. Od raspada Jugoslavije do danas narod Srbije vodili su oni čiji se minuli rad ogledao u slabljenju i zloupotrebi institucija, forsiranju iskrivljenog sistema vrednosti i naravno plasiranju ustajalog nacionalizma. Rezultat politika sa ovakvim, bogatim sadržajem je „balkanizacija“ Srbije; sindrom neograničenih podela čiji je ishod gubljenje kritične mase. Iz ovog scenarija izuzimam Antu Markovića i Zorana Đinđića. Njihovi ekspozei i način na koji su želeli da ih sprovedu u stvarnost bili su nešto sasvim novo i drugačije. Drugačije je strano, skoro vanzemaljsko; ono uliva strah i kao takvo mora biti sasečeno u korenu. U prvom slučaju sečeno je ratovima na prostorima bivše Jugoslavije, a u drugom, zrnima u grudima premijera. Plemena su, plaćajući svoju glupost i neznanje, nastavila da životare na periferiji Evrope gde su i danas, geografski.

Evropska unija je napravila par propusta u svom širenju. Možda je najveći Hrvatska koja se više ponaša kao plemenski savez na Balkanu nego kao uređena država jedne uređene Unije oivičene idejama sadržanim u 35 poglavlja. Istini za volju, „europljani“ su smatrali da će se „indijanci“ kultivisati kao članovi Unije i biti primer ostalim plemenima kako treba da se transformiše jedno konfuzno društvo u moderno. Kakav zajeb. Čak i početak pregovora o članstvu Srbije i Crne Gore je bio gest dobre volje EU da se stavi tačka na decenijske probleme ove dve države. Srbija da završi svoju tužnu kardio-vaskularnu priču i posveti se izgradnji institucija, a Crna Gora iz države organizovanog kriminala pređe u organizovanu pravnu državu. Međutim, ambicije velikih poglavica plemenskih saveza na ovim prostorima su izgleda nešto drugačije od onih koje u njima vide lideri razvijenih ekonomskih zajednica. Ne svi, naravno.

I onda se neko napravio pametan, suprotstavio se entuzijazmu nemačke kancelarke a da nije ni trepnuo, rekao šta mu je na umu. Francuski predsednik smatra da „ni Severna Makedonija, a posebno Albanija, nisu dovoljno napredovale za početak pregovora o članstvu i da proces pristupanja nije više adekvatan zadatku“. Basuner i Vogel iz berlinskog Saveta za politiku demokratizacije navode da nijedan od argumenata nije bez osnova, ali oni ne daju pravu sliku.

Tako je. Ne daju pravu sliku jer ta slika je mnogo gora nego što izgleda. Po mom ukusu g-din predsednik Emanuel Makron je bio još i fin i veoma blag u svojoj izjavi. Trebalo je jasno da kaže da se projekat proširenja EU mora „hitno zatvoriti“ i da se zemlje Balkanskog poluostrva moraju samo-organizovati u nekakvu novu plemensku uniju, na primer Balkansku uniju.

Reakcije pojedinih teoretičara i analitičara idu u pravcu teorije da je za Makrona važno pitanje liderske uloge Francuske u postbregzitovskoj EU, a da su balkanske države i proces proširenja samo kolateralna šteta u njegovom pokušaju da ostvari nadmoć. Može da bude, ali ne mora da znači. Mislim na plan Francuske da „zanemoća“ Nemačku, s obzirom na to da su balkanske države već decenijama unazad nečija kolateralna šteta. Ako smo Jugoslaviju posmatrali kao „zid“ čija je uloga nakon Drugog svetskog rata bila da spreči širenje „proruskog“ komunizma na Grčku, Italiju i Španiju onda ideje o ulozi neke Balkanske unije mogu da budu raznolike: da amortizuje eventualni talas izbeglica iz Sirije, da „rastereti“ funkcionisanje EU nakon Brexita, da postane predmet interesovanja u potkusurivanju Putina i Trampa u podeli sveta. Ruku na srce, BU bi bila idealna „igračka“ u rukama velikih poglavica na ovim prostorima.

Ideja Balkanske unije je sjajna ideja, ali nikako da je jasno „ispljunu“ i nametnu lideri razvijenih ekonomskih zajednica. U takvom scenariju bi se Turska kao večiti kandidat za EU nametnula kao regionalni lider. U cilju ekonomskog razvoja i plasiranja robe i usluga, Turska bi za sobom povukla i zemlje bivše SFRJ ali i Grčku u nekom trenutku. Još ako bi se to primilo i razvijalo u dobrom pravcu možda bi Italija i Španija dovele u pitanje svoj boravak u EU. Balkanska unija bi sigurno rešila probleme teritorija i pretenzije umišljenih usijanih glava u Albaniji i na Kosovu. Stavljanjem tačke na ideju Velike Albanije prestale bi brige Crne Gore i Severne Makedonije, ali i Bosne i Hercegovine i Srbije. Navedene zemlje bi konačno bile geopolitički pozicionirane. Postale bi „zatvoreni sistemi“ i kao takve mogle da otpočnu strukturne reforme, ekonomske i institucionalne. I sve ovo bi bilo veoma izvodljivo i korisno za sve učesnike kada bi poglavice plemena na Balkanu videle dalje od svog nosa. Mučenici, od drveta ne vide šumu. Bave se tračevima, zaglupljuju narod, grade „imperije“ kao da će u grob da ih nose. Eno, Sloba i Mira sijaju kao Zevs i Nike sa neba. Oslepesmo od njihovog sjaja.

Kažu da je Makronova politika osuđena na propast jer izbegava „savez s popularnim eksponentima temeljnih vrednosti EU izvan njenih redova“. Kažu da njegova politika vodi „slabljenju Evrope u trenutku kada joj je potrebno da se konsoliduje oko svojih temeljnih vrednosti kako bi se suočila sa društvenim i civilizacijskim izazovima bez presedana“. Bulshit. Države Evrope živele su lepo i bez EU. Jugoslavija je bila nadnacionalna država nekoliko naroda pre EU. Da su lideri na ovim prostorima pametni kao što nisu batalili bi priču EU jer evidentno je da nas neće među sobom (a i mi se mnogo femkamo), i krenuli bismo putem stvaranja ekonomske zajednice balkanskih država. Ogroman je prostor i ogromne su mogućnosti samo „pojedinci“ treba da ih  prepoznaju, naprave zaokret i krenu napred. Za tako nešto potrebno je napraviti dogovor vlasti i opozicije o minimumu nacionalnog interesa, raspisati fer i demokratske izbore, sastaviti vladu nacionalnog jedinstva i početi sa strukturnim reformama. Tada bi EU bila u državama Jugoistočne Evrope, a zemlje Jugoistočne Evrope bi gradile novu nadnacionalnu državu. Nešto vam je smešno?

The post Putem za EU skrenuti ka BU appeared first on Tacno.net.

Ilustracija: colombotelegraph

Onog trenutka kad su novinari pristali na tarife po kojima je isplativije postalo prešućivati, skrivati i cenzurirati informacije, nego raditi novinarski posao u interesu javnosti, novinarska korupcija zamijenila je u stvarnosti, u svakodnevnom funkcioniranju u struci novinarsku etiku. Da crnjak bude još veći, zaboravljena novinarska etika često je bila oružje u rukama onih koji su pristali na novinarsku korupciju da bi iz struke malo po malo eliminirali i izgurali one koji nisu pristajali na takve igre. Jer samo njihovo postojanje i to što su se još tu i tamo trzali i davali znakove novinarskog života za korumpirani medijski mejnstrim bila je opasna. Da javnosti ipak ne bode oči da nešto tu i nije u najboljem redu.

Danima se nakanjujem napisati ovo pismo, za koje niti ne znam što je. Svakako ne želim da bude obračun bilo s kim, ali ponekad su i obračuni koliko nužni, toliko i zdravi. Suočavanje svakako. Jer mislim da bismo svakodnevno trebali biti suočeni sami sa sobom, pa bez obzira radili pogrešno ili ispravno (već po izboru) da to radimo kako treba. Sjednem tako za stol, krenem pisati, i sve zastane na naslovu. Jedno pismo o novinarstvu. Pa odgodim pisanje, jer prvo pokušavam sam sebi odgovoriti zaslužujemo li mi uopće išta drugo od ovog u čemu smo se našli i trebam li uopće napisati pismo o tome što se stvarno događa s novinarstvom na ovim prostorima, kad smo svjesni toga da svi sve jako dobro znamo, ali o svemu šutimo. Izabrali smo prešutno pristati na zatrpavanje novinara i novinarstva u ova tranzicijska govna, očito kako bi se što bolje uklopili u okolinu i stopili, društveno asimilirali s okruženjem. S druge strane pitam se kojeg smisla išta više ima napisati ovoj truloj javnosti koja ne vidi dalje od vlastitog dupeta, od vlastitog komfora, ugode i privida lagodnosti i preživljavanje koje opstaje na kreditima, hipotekama, ovrhama, neimaštini, i koječemu što bih mogao da nabrajam doista natrpavajući u ovaj tekst riječi kao lopatom u rečenice koje već dugo ni za kog nemaju nikakvog smisla. I onda tako razmišljajući, poput one starinske “Je li starija kokoš ili jaje?”, pitam se tko su veća govna – mi novinari ili javnost, pa zaklopim laptop, preklopim bilješke i sam sebi kažem – Jebiga!

E, jebiga!

Teško će dvadeset i dvije godine u novinarskim cipelama da stane u tekst jednog pisma, a nije to niti neki materijal za knjigu, jer evo ovih dana baš scenarije na tu temu pišu oni koji su svoje novinarske karijere podigli i izgradili na takvom “novinarstvu”, punom prevara, plaćenog PR-a, prljavog marketinga, na visokim honorarima koje su im isplaćivali medijski gazde od prljavog novca stečenog tranzicijskom pljačkom, pa su ti njihovi novinarski honorari zapravo bili čisto pranje prljavog novca elite krvavih ruku. I znali su to, ali okrenuli su glavu, novac je bio bitniji. Status je bio važniji. Sve su to jedan do drugog prevaranti koji glume već godinama medijske tobožnje novinarske i intelektualne disidente, a da im nikad “dlaka s glave nije pala”, nit im je ikad išta usfalilo, nisu morali brinuti hoće li bit na ulici bez kifle i jogurta i hoće li imati za račun od struje i vode. Nikad im se ništa nije dogodilo, jer i elite i mediji i ovo društvo trebali su te lažne disidente i lažne novinare kao dekor. Netko mora da odigra, pa makar i lošu predstavu, ispred kulisa iza kojih se ubijalo i pljačkalo. A oni su u tobožnjoj kritici svega toga ipak pazili da ne pretjeraju i da prijeđu granicu u kojoj bi ih se označilo kao stvarnu smetnju. Cijelo su vrijeme ziheraški igrali po toj tankoj liniji, pristajući prešutno na nagodbu da za pare i status, i sigurnost, ali istovremeno i taj dobro osmišljeni lažni položaj disidenta, ipak od javnosti skrivaju ono što je vrhu elite bilo najbitnije – trag do njihovog ratnog plijena. Nisu njima bili toliko bitni ni počinitelji ratnih zločina, ništa, sve je njima služilo kao dimna zavjesa da trag ne dovede do njih. A u tome su ovakvi, dominantni medijski tobože disidenti, odigrali presudnu ulogu. Da crnjak bude veći upravo ti i takvi danas najviše prozivaju one koji nisu igrali takve igre poput njih.

Prije godinu dana jedan takav medijski radnik napisao mi je u poruci: “Radio sam za austrijske popove, njemačke lopove i američke biznismene i nikad nisam učinio ništa nemoralno”. Nije li upravo ta njegova rečenica jedna od najboljih definicija onoga što danas nazivamo novinarstvom, jer ne želimo sami sebi ni javnosti priznati notornu činjenicu.

Da novinarstva više nema.

Uvjeren sam, da budem potpuno iskren i otvoren, da stvarnog, pravog, neovisnog, a pogotovo istraživačkog novinarstva više niti nema. Niti ga može biti. Neće ga ni biti. I nisu ga, kao što volimo govoriti, prozivati, pisati, laprdati, vikati, i optuživati uništili nikakvi tajkuni, nikakvi političari, nikakvi mafijaši, nisu ga ušutkali i onesposobili nikakvi tranzicijski, posttranzicijski, demokratski, financijski, bankarski, kojekoji moćnici i lobisti. Svi ti krugovi moćnika, naprosto imaju svoju agendu, koja je takva kakva jeste. I novinarstvo s njima nikad nije bilo, odnosno nikad nije trebalo biti, niti smjelo biti, nit je ikad ma i “za dlaku” trebalo prijeći na njihovu stranu, jer mi smo potpuno suprotstavljene strane. Ne neprijatelji, ali suprotne strane. Oni rade za svoje privatne interese. A mi novinari, kako sam to cijeli život idealistično i naivno vjerovao morali bismo raditi za javni interes, odnosno mi bismo morali biti prva i zadnja linija obrane interesa javnosti. E, tu sad negdje dođe, još jedno moje – Jebiga! Glasnije i prostije nego ono prethodno. Već malo izgovoreno kroz zube, taman ped sljedeću psovku, koju kao iz pristojnosti i obzira neću baš odmah da izgovorim, a mogu i da je izgovorim u sebi da našoj inače vrlo ćudorednoj i osjetljivoj, da ne kažem senzibilnoj javnosti ne zasmeta moj inače nepriličan riječnik. Nitko nije novinarstvu kao pozivu od javnog interesa bio i jeste takav dušman kao mi novinari. Danima odustajem od pisanja ovog pisma i zato što će mnogi medijski radnici koji sebi vole tepati da su novinari, sad opet reći (ako ne javno, a onda licemjerno i govnarsku i svojim zatvorenim klikama, klanovima i kružocima) – evo, opet Margetić sere. A opet, kad bolje razmislim ti isti licemjeri, ti isti medijski radnici koji si iz milja tepaju nazivajući se novinarima, to će govoriti tako i tako. Jer, zapravo, prva faza uništavanja novinarstva krenula je time što je jedna, pa da budem iskren, prilično mala i uska, ali utjecajna, dobro raspoređena, i logistički izvrsno podržana grupa medijskih mejnstrimaša podijelila struku na klanove, klike, grupice i kružoke, iz kojih se opet dijele mejnstrimaši od medijskog škarta kojeg su naravno oni odlučili proglasiti škartom, kako bi za sebe zadržali dobro plaćene i stabilne medijske sinekure, koje im ne osiguravaju samo preživljavanje, nego istovremeno i potpuno neopravdanu mejnstrimašku dominaciju strukom, čime u suštini guše svako pravo novinarstvo.

Medijski biznis i novinarstvo nisu jedno te isto.

A vrijeme je pokazalo da kako stvari stoje niti ne idu jedno s drugim. Medijski je biznis potpuno istisnuo novinarstvo, a medijski radnici koji žive od tog medijskog biznisa o tome šute i time su kroz duži vremenski period suučesnici uništavanja novinarstva. Mnogi od njih danas se pitaju – što je s novinarstvom?! Pa ništa. Šutke se predalo interesima, parama, prljavom kapitalu, zakulisnim igrama i kombinacijama, te političkim i mafijaškim klanovima koji stoje iza medijskog biznisa. Novinari su znali sve. I tko su im gazde. I da se kroz te medije vrte sumnjive pare. I da se igraju političke igre. I točno su znali tko s kim i tko za koga igra. Umjesto da pruže novinarski otpor takvom gušenju novinarstva kao struke, oni su pristali zaigrati igru svojih gazda, kako bi se očajnički željni preživljavanja pod svaku cijenu dokopali svojih mrvica tog pokvarenog kolača medijskog biznisa. Tako je na temeljima medijskog kriminala, nastala novinarska korupcija. Medijski radnici pristali su novinarstvo kao poziv javnog interesa zamijeniti unosnijom profesijom medijskih profesionalaca, te su prihvatili pravila te nove medijske igre. A sve pod krinkom novinarstva. Tu je počela korupcija javnog interesa i prava javnosti da zna, prava javnosti na informaciju i obaveze novinara da informaciju donese javnosti. Tu je počela korupcija koja je omogućila kapilarno širenje korupcijske mreže u društvu, jer u društvu u kojem znaš da skrivanje istine možeš platiti, korupcija uzima maha kakvog je uzela u ovom našem tranzicijskom društvu. Nikad u struci nismo o tome progovorili. Ali baš nikad. Naprosto zato jer su one klike koje su na vrhu strukovnog i medijskoj mejnstrima duboko umiješane u tu korucpijsku mrežu i upetljane u korumpiranje novinarstva protiv interesa javnosti. Zato se o tome ne govori. Novinari su s vremenom vidjeli razliku i shvatili da moraju izabrati stranu. S jedne strane od novinarstva koje radi u interesu javnosti bilo je sve teže i najčešće nemoguće čak i preživljavati, dok se od novinarske korupcije u sprezi s medijskim kriminalom moglo živjeti odlično i steći status “uglednog novinara” u društvu koje je takve poremećene odnose prihvatilo kao zadane vrijednosti. Suočeni s tim, sve veći broj novinara birao je onu profitabilniju stranu, a sve manji je ostajao na principijelnoj, na strani javnog interesa. Sve je više bilo novinara koji su od javnosti skrivali informacije i za to bili dobro plaćeni i imali dobra radna mjesta, i istovremeno sve je više onih novinara koji nisu pristajali na takve dogovore i odnose ostajalo bez posla, bez egzistencije, što je često bilo praćeno i brojnim drugim političkim, financijskim, pa čak i pritiscima koji su dovodili i do fizičkih napada, prijetnji ubojstvima i pokušaja ubojstava.

Onog trenutka kad su novinari pristali na tarife po kojima je isplativije postalo prešućivati, skrivati i cenzurirati informacije, nego raditi novinarski posao u interesu javnosti, novinarska korupcija zamijenila je u stvarnosti, u svakodnevnom funkcioniranju u struci novinarsku etiku. Da crnjak bude još veći, zaboravljena novinarska etika često je bila oružje u rukama onih koji su pristali na novinarsku korupciju da bi iz struke malo po malo eliminirali i izgurali one koji nisu pristajali na takve igre. Jer samo njihovo postojanje i to što su se još tu i tamo trzali i davali znakove novinarskog života za korumpirani medijski mejnstrim bila je opasna. Da javnosti ipak ne bode oči da nešto tu i nije u najboljem redu.

Taj korumpirani mejnstrim skrivao je afere, cenzurirao teme, a to možda najbolje pokazuje Slučaj Karamarko. Kad je cijeli slučaj ipak završio pred nadležnim institucijama, jedan mejnstrim “novinar”, koji se inače voli kurčit kako je veliki istraživački novinar u jednom dnevnom mediju čiji je tajni i skriveni vlasnik, na netransparentan pretvorbeno-privatizacijski način sumnjivim novcem postala Katolička crkva uz pokroviteljstvo politike, rekao je: “Jebiga tko je kriv Margetiću što je tu temu otkrivao kad nije trebalo. Sad je to došlo na red, sad kad su je naručili, pa smo je i mi odradili”. Iako su, naravno, sve godine najmanje desetak godina ranije imali sve podatke, sve informacije, sve dokumente. Ali gazde nisu dali. A oni rade za gazde i njihov interes, a ne za javnost. I tu je računica jasna.

Ali tu je i razlika jasna. Razlika između medijskih profesionalaca i novinara. Razlika između novinarstva i novinarske korupcije. Uostalom, razlika između obične i davno zaboravljene ljudske časti i običnog, ali nikad zaboravljenog itekako profitabilnost karakternog kurvarluka, koji je danas ionako društveno dominantan faktor traznicijske trgovine interesima u kojoj svatko nađe svoju zaradu.

Svima je godinama jasno koje su teme i kad zabranjene, a koje su dozvoljene. Svima je jasno da tiskani mediji niti četvrtinu svojih stvarnih troškova ne mogu pokrivati od svoje prodaje. Neki vrlo napuhani mejnstrim tjednici ne prodaju se u više od pet tisuća primjeraka, a najčešće niti toliko, što je ispod svake granice ikakve profitabilnosti. Neki portali koji se samoproglašavaju slobodnijima od same slobode, bardovima istraživačkog i slobodnog novinarstva, uz to što godinama uz znanje struke krše novinarska i radna prava, nameću urednički i vlasnički diktat, krše autorska prava novinara i kradu tekstove i fotografije kolega, uz sve to imaju i skrivene suvlasnike, koji su naravno tajni, prema dogovoru i tajnim aranžmanima s nominalnim vlasnikom. I svi to znamo. Svi znamo da marketinška industrija nije samo PR i marketing, nego da je to korupcijski mehanizam kojim se medijima plaća šutnja o određenim temama, koje u određenom trenutku moćnim krugovima u društvu ne odgovara da se nađu pred javnosti.

Svi to znamo. Samo se o tome šuti, i struka o tim problemima novinarstva, koji su suštinski pitanje ikakvog opstanka ovog zanata, ne želi progovoriti, jer klike koje su u struci mejnstrim to ne žele. Jer bi se raspravom o tome razotkrio kriminalni i korupcijski karakter medijskih sinekura na kojima desetljećima i godinama dobro žive. Jedan novinar svojevremeno je kupio vilu u centru Zagreba. Kad su ga pitali: “Jel ovo od objavljenih tekstova?”, nasmijao se i odgovorio: “Ne. Ovo je od neobjavljenih”. Jedan drugi mejstrimaš, koji bi u novinarskim antologijama trebao ostati zapamćen po ulizivačkim mailovima premijeru koji je kasnije zatvoren zbog korupcije, ali i po tome što je tim istim email prepiskama pripremio i objavio lažni intervju s tim istim kasnije zbog korupcije osuđenim premijerom, od novinarskih je honorara svojevremeno zaradio za stambeni objekt u elitnom dijelu Zagreba. Tada je radio kao zaposlenik propagandnog aparata medijskog tajkuna koji je u nekoliko afera bio financijski partner i suučesnik u projektima danas za organizirani kriminal optuženog bivšeg vlasnika Agrokora. Kako se od novinarskih honorara zaradi stambeni objekt u elitnom naselju Zagreba, e to ostavljam mašti svih onih koji peživljavaju od pisanja, od kojih mnogi kolege vjerojatno nemaju u vlasništvu više od kofera stvari. No, eto neki drugi su na nekoj drugoj vrsti “novinarstva” zaradili podosta. Primjeri koje sam naveo samo su recimo najdrastičniji, ali moglo bi se poprilično nabrajati takvih slučajeva.

Sve se u novinarskim krugovima zna. Sve. Ali šutimo.  Gadljivo.

Sjećam se kad sam prije dvije godine radio temu o jednom naftnom tajkunu. Nakon što smo snimili njegovu izjavu, K. je mrtav hladan doputovao u moj kvartovski kafić u Zagrebu, i na kavi mi nudio “koliko tražim da emisija ne ide”. Kad sam odbio njegovu ponudu i rekao mu da će nakon ovog razgovora ići više nastavaka ove teme, kako ne bi mislio da sam se uplašio ili da sam voljan trgovati, čovjek mi je počeo nabrajati kojim je sve novinarima, urednicima, vlasnicima medija plaćao za šutnju i koliko. Začudili bi se kad bi čuli kojim je urednicima i kojih medija kupovao luskuzne automobile, a kojem je vlasniku jednog portala platio stan. Samo da neki dokumenti i priča o tome ne isplivaju u javnost. “Vi ste budala”, nasmijao se i otišao. Ja sam objavio nekoliko nastavaka te priče u interesu javnosti i za sve dobio parsto kuna, plus kasniji otkaz na televiziji za koju sam radio. Ne trebam niti reći da nas tajkun nikad nije tužio.

Dakle, tarife se znaju. Znamo tko je i od koga primao novac.

Ali taj začarani krug novinarske korupcije nastavlja se i dalje. I još gore, šutnja novinarskih krugova o tome veća je nego ikad. Prava omerta kakvu srećemo još samo u tvrdokornom mafijaškom miljeu.

I poslije svega, zadnji čavao u lijes novinarstva jest potpuni slom novinarske solidarnosti. Ona, naime, ne postoji. Nemojmo si lagati. Novinarska solidarnost postoji samo unutar mejstrimaškim klika i grupica, i tek kad je netko od njih nečim ugrožen, a to je sad sve češće jer su sve nas druge već toliko zgazili da nas mogu jedino pobit ko zečeve, e tek onda se diže glas i uzbunjuje javnost zbog ugroženih novinarskih sloboda. Ali samo za pripadnike klika. Za one druge – tišina. I to svi znamo i opet šutimo. Šuti se svaki put kad netko iz tih klika za nekog kolegu kaže – ma on je ovakav i onakav i ne treba reagirati. Ma nemojte! A tko su ti klikaši koji prozivaju takve kolege? Recimo, kako nekom koga je prljavim novcem plaćao Ninoslav Pavić, Todorićev partner, uopće ima obraza prozivati nekog kolegu tko je on/ona i kakav je on novinar?! Ma nemojte me zajebavati! A takvi su prvi na okidaču! Jer održavanjem tih klika unutar propale i raspadnute struke, koja više nije ni na koljenima nego ugušena u govnima, takvi likovi su doveli novinarstvu ovdje gdje je ono danas.

Davno su i Andrić i Krleža, da ne nabrajam mnoge druge, pisali o klikama u medijskom, novinarskom i svijetu književnosti.

Precizno i pravo, prepoznali su te klike kao pravu i jedinu stvarnu opasnost, koja će neminovno dovesto do urušavanja i u novinarstvu i u književnosti, a što će na kraju imati izuzetno loš odraz na formiranje javnosti i funkcioniranje društva u cjelini. Ništa za novinarstvo u ovim tranzicijskim društvima nije bilo opasno kao to mejnstrimaško formiranje i grupiranje po medijskim klikama, koje je dovelo do negativne diferencijacije unutar struke i praktički do njenog nestanka. Počnimo od početka. Kad su krenule pretvorbe i privatizacije medijskih kuća, je li se itko od tih mejnstrimaških medijskih radnika, koji si samotepaju da su novinari (to naprosto moram da ponavljam, kako bih u očaju pokušao ostaviti traga da negdje možda postoji poneki zalutali novinar i slobodni novinarski strijelac kojeg klike još nisu potpuno ušutkale i onesposobile). U suštini, ništa se nije promijenilo. Klike su i dalje ostale dominantni faktor u onome što tepajući samo sebi nazivamo novinarstvom.

I bolje, možda, da ovim zaključim. Naposljetku, ovo je tek jedno pismo o novinarstvu. Novinarstvo je, eto, šaptom palo. Mnogi su u tome dobro zaradili, a oni drugi pošteno najebali. I još im ovi koji su na tome zaradili i dalje jebu sve po spisku, jer valjda trpajući nas dublje u ta govna, još uvijek tu i tamo nešto naplate od tko zna kojeg gazde.

The post Jedno pismo o novinarstvu appeared first on Tacno.net.

Foto: Dž. Kriještorac/Radiosarajevo.ba

Pravosudni organi zemalja iz regiona napade na novinare, bilo fizičke ili verbalne, moraju procesuirati u najbržem mogućem roku, saopšteno je iz Udruženja BH novinari.

Novinari ne smiju biti napadani dok obavljaju svoj posao, istaknuto je na press konferenciji u Sarajevu povodom 2. novembra – Svjetskog dana borbe protiv nekažnjivosti napada na novinare, koju je organizovalo Udruženje BH novinari u saradnji sa partnerima iz regiona.

O potrebi efikasnijeg procesuiranja napada na novinare, sprječavanju nekažnjivosti te efikasnijoj primjeni standarda Vijeća Evrope u primjeni člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima, na press konferenciji su govorili Marija Vukasović iz Nezavisnog udruženja novinara Srbije, Marijana Camović iz Sindikata medija Crne Gore, Ivan Breshovski iz Udruženja novinara Makedonije i Borka Rudić iz Udruženja BH novinari.

Od početka 2019. godine u Bosni i Hercegovini je registrovano 48 slučajeva napada na novinare i kršenja prava na slobodu izražavanja, kazala je Borka Rudić, generalna tajnica Udruženja BH novinari, naglasivši kako je nekažnjivost u velikom broju slučajeva posljedica direktne povezanosti napadača sa centrima političke moći.

U maju ove godine počela je funkcionirati Regionalna pravna pomoć novinarima u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori sa fokusom na pružanje besplatne pravne pomoći novinarima i medijima iz regiona Zapadnog Balkana i jačanje mreže advokata koja će se baviti odbranom novinara pred sudovima te stvaranjem uvjeta za efikasniju primjenu principa medijskog prava u zaštiti slobode izražavanja i slobode medija. Od maja do kraja septembra kroz institut Regionalne pravne pomoći procesuirano je 80 slučajeva.

“Tužilac bio previše umoran”

“Ubistvo Duška Jovanovića, glavnog i odgovornog urednika lista Dan, koje se desilo 2004. godine je najdrastičniji primjer napada na novinare u Crnoj Gori, ali i primjer kako država nije u stanju da se izbori sa takvim slučajevima. I dalje ne znamo ko je pucao u Jovanovića, ko je naručio to ubistvo i zašto. Prije nekoliko dana smo dobili objašnjenje da je nadležni tužilac bio previše umoran u noći ubistva da bi saslušao ključne svjedoke i saučesnike“, rekla je rekla je Marijana Camović iz Sindikata medija Crne Gore.

Ona je pomenula i pokušaj ubistva novinarke Olivere Lakić prošle godine, te kako se do danas ne zna ko je pucao u nju i po čijem nalogu.

“Vlada Crne Gore je prošle godine formirala komisiju koja se bavi istragama slučajeva napada na novinare i medije, komisija je dala preporuke, ali do sada nadležne institucije nisu postupile ni po jednoj od tih preporuka”, zaključila je Camović.

Nekažnjivost napada na novinare mora postati prošlost, poručio je Ivan Breshovski advokat Udruženja novinara Makedonije.

I novinari i medijski profesionalci u Srbiji svakodnevno su izloženi napadima, prijetnjama i pritiscima.

“NUNS je u ovoj godini zabilježio veći broj napada i prijetnji nego u prethodne tri godine. Meta napada su najčešće novinari koji pišu kritički i svoj posao obavljaju u skladu sa profesionalnim standardima. Česti su pritisci na novinare, kada visoki funkcioneri i političari etiketiraju novinare nazivajući ih neprijateljima države, špijunima i slično. Političari, umjesto da osuđuju takve napade, samo ih ohrabruju”, naglasila je Marija Vukasović iz Nezavisnog udruženja novinara Srbije.

Ona je spomenula slučaj paljenja kuće novinaru Milanu Jovanoviću prošle godine, gdje se predsjednik Općine Grocka sumnjiči da je jedan od umiješanih u tu paljevinu.

“Iako su napravljeni određeni pomaci u saradnji sa pravosuđem, i dalje su veoma rijetki sudski epilozi slučajeva napada na novinare u Srbiji, a kazne su blage”, dodala je Vukasović.

Prije tri godine uspostavljena je regionalna mreža Safejournalists sa ciljem zaštite prava novinara iz regiona. Na web stranici ove mreže nalazi se jedna od najvećih baza podataka o napadima na novinare – čak 570 registrovanih slučajeva iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije i Kosova.

Kako su naglasili predstavnici novinarskih udruženja iz regiona, ovakva mreža predstavlja veoma dobar alat za sprječavanje svih oblika nekažnjivosti napada na novinare, a pogotovo izbjegavanja suđenja napadačima, među kojima su i osobe koje obavljaju najviše funkcije u državi, saopšteno je iz Udruženja BH novinari.

Radiosarajevo.ba

The post Napadi na novinare u regiji appeared first on Tacno.net.

Foto: Fabian Weiss

Autoput koji finansira Kina treba Crnu Goru da oslobodi iz izolacije i siromaštva – a ipak postoje dvojbe.

Piše: Andrea Jeska
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Kad stojite na Moračica mostu oblaci vam izgledaju bliže nego zemlja. 160 metara ispod vas sve je minijatura: seoske kuće, stada ovaca, automobili. Na jednoj strani most nestaje u dubokom grlu jednog tunela a na drugoj postaje cesta na stjenovitom platou. Kada bi se penjali još više mogli bi smo na jednom vrhu par kilometara dalje vidjeti dva druga mosta. Tara 1 i Tara 2. Kao divovski blizanci idu jedan pored drugoga, bacaju duge sjene na dolinu ispod sebe i rijeku Taru koja boluje od građevinskog otpada, iskopane zemlje i otpadnih voda sa gradilišta. Ona vijuga sa mukom kroz čelične stupove i mase betona koji zatvaraju njeno korito i njenu bistru vodu boje u mliječnu. Na obalama na kojima rade građevinske mašine i koje su pokrivene iskopanom zemljom ptice više ne pjevaju.

„Cesta je život.“ Tako je vlada Crne Gore promovisala autoput Bar – Boljare, „projekat stoljeća“ male balkanske zemlje. Život koji treba puno vremena da bi takav postao. Već 1969. počelo se u brdovitoj zemlji sanjati o cesti koja bi je povezala sa svijetom. Ili u najmanju ruku sa bratskom zemljom Srbijom. Jer tada Crna Gora nije bila uklopljena samo između dramatičnih planinskih lanaca nego i u socijalističku republiku Jugoslaviju. Crnogorska Podgorica zvala se još Titograd a uzduž jadranske obale, gdje se konačno imao slobodan pogled ponekad čak do 120 nautičkih milja udaljene Italije, nije bilo monstruoznih hotelskih kompleksa.

San o cesti koja vodi iz tjesnaca dolina i zagrljaja vrhova i planinskih lanaca, bio je težnja ka izlasku iz izolacije i beznačajnosti. Tada zbog topografskih činjenica i kasnije, nakon što je Crna Gora 2006. postala nezavisna i morala preživjeti bez bratskih država, zbog ekonomskih. Crna Gora, zemlja crnih planina, je zemlja čiji položaj mnogi do danas ne znaju. Direktna ruta od crnogorske luke Bar, koja bi direktno vodila do tržišta većih gradova kao Podgorica, a onda prolazila kroz marginalizirani i osiromašeni sjever zemlje, mogla bi pokrenuti gospodarstvo i privući investitore i turiste. Ona bi opkoljenost brdima i osamljenost dolina konačno riješila u korist širokog horizonta.

Crna Gora u finansijskoj zavisnosti od Kine

Mora se uzeti u obzir ova žudnja da bi se razumjelo kako je od sna postala tragedija. Pola stoljeća kasnije cesta je u izgradnji a Crna Gora je prva zemlja u Evropi koja bi – kao već prije nje Šri Lanka, Džibuti i Mongolija – mogla dospjeti u đavolji krug zaduženosti i finansijske ovisnosti od Kine.

Autoput Bar – Boljare, koji treba voditi od jadranske luke do Srbije je sa trenutno 21 miliona evra građevinskih troškova po kilometru ne samo najskuplji autoput na kontinentu nego možda i najkatastrofalniji građevinski projekat na cijelom Balkanu. Pritom nije čak ni sigurno da li će on izaći iz brda ili će postati autoput koji nigdje ne vodi.

Jer sa mukom i naporima izgrađen je za četiri godine, provučen kroz doline i bušen kroz brda, samo prvi od četiri odsjeka. On je finansiran kreditom od poludržavne kineske Exim banke a radove izvodi kineski konzorcijum CRBC uz pomoć 3.000 kineskih radnika i građevinskim mašinama, made in Kina, za čiji uvoz u Crnu Goru Kinezi nisu morali platiti carine.

Autoput Bar – Boljare je dio kineske inicijative Belt and Road (BRI), globalne mreže puteva, šina i morskih puteva. Ovaj 900 milijardi težak infrastrukturni projekat uveo je u život 2013. doživotni predsjednik Kine Xi Jinping da bi se postiglo ono šta Kina želi da postane do 2040. – svjetska sila broj jedan. Ovoj inicijativi se već priključila 61 zemlja među njima sve zemlje Zapadnog Balkana, koji je za Kinu ulaz u srce Evrope.

Crna Gora ima ino zaduženost 80 posto BDP– zahvaljujući i jednom kineskom kreditu.

Kineski kredit, 809 miliona evra i time 85% troškova gradnje, podigao je inostrano zaduženje Crne Gore na približno 80% bruto domaćeg proizvoda. To je broj koji izaziva vrtoglavicu kad se nasuprot tomu računa koje prihode i mogućnosti rasta ima Crna Gora. Kao jedna od najsiromašnijih zemalja Evrope – na Human Development Indexu nalazi se između Rusije i Bugarske na 50. mjestu – Crna Gora se može nadati samo na budući turizam. Bruto domaći proizvod 2017. iznosio je 4,26 milijardi evra, otprilike četiri puta više od sume koju Crna Gora sada duguje Kinezima.

I kao da ovi dugovi ne pritišću dovoljno, vlada Crne Gore potpisala je ono što su potpisale i druge vlade za dobijene kredite od Kine: U slučaju spora nadležan je kineski sud, u slučaju platežne nesposobnosti Kina može zahtijevati zemljište ili luke. Ove tačke nisu objavljene u Crnoj Gori. Ugovor je proglašen tajnim, čak ni poslanici parlamenta nemaju pristup njemu.

Na posjetnici Miroslava Mašića je odslikan zlatno dvoglavi orao sa krunom, koji nosi insignije nekadašnje crnogorske dinastije. Ispod toga stoji: Head of the Department for the maintenance and safety of state roads. To se ne može baš najbolje prevesti ali pokazuje da je on predstavnik ministarstva transporta.

Mašić je smiren čovjek, tip činovnika. Da nije sve košer u gradnji autoputa i ugovoru sa Kinezima, da već sada postoji sumnja u korupciju i optužbe za bogaćenje, da su crnogorske podizvođačke firme bliske sa članovima vlade, da je autoput nerentabilan i da je Crna Gora finansijski na ivici propasti, da će rijeka Tara, dio Unescove svjetske baštine, izgradnju ceste života platiti možda smrću svoga biodiverziteta – to i još pola tuceta kritičkih tački on je očigledno toliko često čuo da se svako pitanje odbija od njegovog izlaganja kao da nije ni postavljeno.

Studije izvodljivosti su pokazale da autoput nije rentabilan

Nakon početnog ćutanja o pojedinostima dogovora sa Kinezima ministarstvo transporta se, obzirom na sve optužbe, prije nekoliko mjeseci osjetilo obaveznim da na svojoj web stranici objavi dugačak tekst o toku projekta, statistike i karte. „Nakon nastavljenog optuživanja određenih crnogorskih medija da je vlada Crne Gore… neodgovorna …, ministarstvo želi da informiše o sljedećim nepobitnim činjenicama…“ Neke od ovih nepobitnih činjenica ostaju u oblasti poluistina. Naprimjer, tri studije izvodljivosti, koje su tamo nabrojane pokazuju da autoput nije rentabilan ali to se ne spominje.

Protiv svih pitanja Mašić radije igra sa dva aduta. Autoput ima potpunu podršku stanovništva. I još: izgradnjom se samo ispunjava jedan od uslova za članstvo u EU, naime izgradnja transportnih puteva i povezivanje sa susjednim zemljama.

Činjenica je da su u Crnoj Gori jedinstveni da bez autoputa ne može biti budućnosti i gospodarskog rasta. Na sadašnjim putevima prema sjeveru, koji su puni oštrih okuka, do sada su poginule stotine ljudi. Vrijeme vožnje od glavnog grada do na sjever, otprilike 100 kilometara, iznosi otprilike pet sati a do 450 kilometara udaljenog Beograda potrebno je, ako imate peh, više od deset sati. Zbog toga nisu kritikovani Kinezi ali postupak vlade izaziva nezadovoljstvo i u medijima i društvenom diskursu uzima puno prostora.

„Na ljestvici od 1 do 10? Ja bih rekao 9“. Lazar Garkin, zamjenik predsjednika MANS, jedne od EU finansirane neprofitne organizacije za monitoring rada vlade, pokušava da opiše mjeru frustracije sa netransparentnošću tendera i toka gradnje. Vrijednost 9, dodaje on, važi za dobre dane, one kada MANS uspjeva da pobijedi na poene vladu i dobije tražene informacije. „To se skoro nikad ne događa“, kaže Garkin. „Oni su otporni na pritisak.“

Loši dani su oni u kojima njegova organizacija nailazi samo na ćutanje. „Nema nikakve spoljne kontrole na način postupanja CRBC i šta iz toga proizlazi, pogledajte samo razaranje Tare“. Prošle godine MANS je zajedno sa šest drugih organizacija podnio javnom tužilaštvu tužbu protiv vlade. Prekršaji koji su navedeni: zloupotreba položaja, zapostavljanje obaveze nadzora, prouzrokovanje ekoloških šteta. U jednom momentu došao je odgovor, to će se ispitati. Otada: tišina.

Crna Gora: Simbol za geostratešku borbu za prevlast na Balkanu

Moglo bi se sve to smatrati tragičnom istorijom jedne zemlje koja je zaključila faustovski pakt a nije znala šta radi. Moglo bi se željeti da je istina da ćutanje odgovornih znači da drže situaciju pod kontrolom. Ili to smatrati balkanskom smicalicom u kojoj se malo ljudi obogaćuje a mnogo ih se ne brani.

Kineski veleposlanik Liu Jin i crnogorski premijer Duško Marković – © Fabian Weiss

Nije li ovaj primjer simboličan za geostrategijsku borbu za prevlast na Balkanu i pitanje da li je EU ovu borbu već izgubila. Od Rusa, koji svoje prisustvo pokazuju prije svega u Srbiji, od Turaka, koji investiraju u džamije i socijalne ustanove ili od Kineza, koji svuda tamo gdje ekonomska slabost i nedostatak kapitala stoje na putu ostvarenja infrastrukturnih snova mađioničarski iz svojih džepova izvlače kredite, radnu snagu, proizvodne mašine i znanje kako građevinski realizovati takve projekte. Pošto oni svoje kredite sa darežljivim kamatama i rokovima ne uslovljavaju, kao evropski kreditori – sa Good Governance, reformom pravosuđa, ekološkim procjenama, čak ni sa borbom protiv korupcije – čini prihvatanje njihovog mamljenja lakšim.

Nekadašnja predsjednica Liberije, Ellen Johnson Sirleaf, rekla je nedavno da su Kinezi u Africi tako jaki jer Evropa nije prisutna. To je mogla reći i za Balkan. I Federica Mogherini, visoka predstavnica EU za vanjsku i politiku sigurnosti, upozoravala je prije nekoliko godina da Balkan može postati šahovska tabla za „the big power game“, svjetsku borbu za prevlast.

Crna Gora čeka na pristup EU

Crna Gora, kao i druge balkanske države, sjedi već godinama u čekaonici pristupnih kandidata i njene šanse, da ostvari pristup, su sa visokom zaduženošću upravo smanjene a nepodržavanje francuske vlade da se EU proširi balkanskim zemljama Albanijom i Sjevernom Makedonijom, i u Crnoj Gori je razbilo nadanja. Svejedno sa kim se govori, sa mladim studentima u restoranu, taksistima, slučajnim poznanicima, svi govore o svome razočarenju u EU.

I ekonomski stručnjak i nekadašnji savjetnik predsjednika, Zarija Pejović, vidi neodlučno ponašanje EU kao razlog za to da se prihvataju kineska namamljivanja. „Evropa mora više uraditi za ovaj region, inače on će pasti pod uticaj drugih snaga.“ Crna Gora i cijeli Balkan trebaju neku vrstu Maršalovog plana. „Zapadni Balkan je sa 250 milijardi evra prezadužen. Tu par miliona koliko investira EU malo koriste.“

Pejović kaže da se dugo očekivalo više, prije svega od Njemačke. „Od 2008. do 2012. Njemačka je bila vrlo aktivna u području antikorupcije i jačanja opozicionih partija. Tada je podrška nestala i uticaj Kineza je porastao.“ U interesu stanovništva EU bi morala ponovo priskočiti. „Mi imamo rastući nacionalizam i rastuću ksenofobiju. Ne samo u Crnoj Gori, također u Srbiji i na Kosovu.“

„Region treba jačanje a ne kineski novac.“ Pejović je prošle godine zajedno sa CIN, Centrom za istraživačko novinarstvo, uradio studiju o zaduženosti Crne Gore. Naslov: „Opasna lakoća pozajmljivanja.“ U njoj autori ukazuju da budžet Crne Gore nije dovoljan za otplatu kreditnih dugova a uopšte ne za novi kredit kojim se može finansirati druga etapa radova.

U septembru 2020. pravovremeno pred parlamentarne izbore u Crnoj Gori treba da bude gotov prvi odsjek autoputa, sa zakašnjenjem od 15 mjeseci. Prvobitno utvrđeni građevinski troškovi do danas su se povećali za 20 miliona. Drugi građevinski odsjek vlada želi finansirati sa Public Private Partnership. Od maja 2020. treba da se prikupe ponude od mogućih investitora. Jedna firma je svoj interes već javno najavila: Kineski građevinski konzorcij CRBC.

fr.de

The post Kina finansira autoput u Crnoj Gori – od sna ka tragediji appeared first on Tacno.net.

Foto: RFE/RL

Saobraćaj u Podgorici je jutros normalizovan, nakon celodnevne blokade grada zbog nenajavljenih protesta protivnika Zakona o slobodi veroispovesti koji je rano jutros usvojen uz povišene tenzije, incidente i privođenja poslanika opozicionog Demokratskog fronta (DF).

U gradu je mirno, a sveštenstvo Mitropolije crnogorsko-primorske SPC i nekoliko stotina pristalica te crkve koji su se od juče u znak protesta okupili na jednoj od glavnih gradskih saobraćajnica, razišli su se rano jutros pošto je Skupština izglasala zakon.

Policija je deblokirala ulazne i izlazne saobraćajnice ka Podgorici i iz nje, koje su juče u znak protesta, a na poziv DF-a blokirale pristalice tog saveza, prenosi Beta. Policija je privela oko 20 ljudi zbog blokade saobraćaja, izvestili su mediji u četvrtak.

U policiji, po navodima medija i dalje traje saslušanje 18 poslanika DF-a uhapšenih posle sinoćnjeg incidenta u Skupštini Crne Gore, uoči izglasavanja Zakona o slobodi veroispovesti.

Poslanici DF su tokom rasprave o zakonu pozvali na sukobe, a pošto su poslanici vladajuće većine odbili amandmane Mitropolije crnogorsko-primorske na zakon, izazvali teške incidente u Skupštini. Oni su u skupštinskoj sali bacili pirotehničko sredstvo, lomili inventar, gađali bocama poslanike vladajuće većine i opozicone SDP, te fizički nasrtali na njih.

Zbog toga su privedeni u policiju, a predsednik Skupštine Ivan Brajović im je izrekao meru zabrane prisustva sednici u narednih 15 dana.

Nakon hapšenja, poslanici vladajuće većine i opozicione SDP su usvojili zakon.

Premijer Duško Marković koji je tokom celodnevne rasprave u Skupštini sa poslanicima “branio” vladina rešenja, je rano jutros, posle usvajanja zakona, osudio ponašanje poslanika DF-a i poručio da “ne očekuje radikalizaciju situacije” u zemlji.

“Osuđujem ovaj čin, on je neprimeren i neodgovoran prema drugim poslanicima i neodgovoran prema građanima Crne Gore, ali verujem da će ovo biti dobro iskustvo za sve i da se ovo više nikada neće ponoviti”, kazao je Marković.

Za sada nije poznato kakvi bi mogli biti potezi Mitropolije crnogorsko-primorske (MCP) SPC i da li će biti novih okupljanja.

U saopštenju objavljenom jutros mitropolija svu “odgovornost za posledice donošenja Zakona o slobodi veroispovesti” pripisuje poslanicima koji su glasali za njegovo usvajanje, Vladi, koja ga je predložila, i predsedniku Crne Gore Milu Đukanoviću.

“Svu odgovornost za posledice donošenja ovakvog Zakona snose direktno poslanici, Vlada, predsednik Crne Gore… naročito hapšenjem opozicionih poslanika i nasiljem prema okupljenim građanima širom naše zemlje, nečuvene deobe i mržnju i uvodeći Crnu Goru u situaciju koja nikome dobra doneti ne može. Zahvaljujući ovome, pravoslavni vernici u Crnoj Gori dočekuju jedan od najtužnijih Božića u novijoj istoriji”, saopšteno je iz MCP.

Mitropolija zakon smatra “diskriminatornim i neustavnim”.

Navodi da je odbijanjem njenih amandmana i usvajanjem zakona “potvrđena sumnja” te crkve o “otimačini” imovine Pravoslavne crkve i time započela realizacija cilja iz programa vladajuće partije, koji je proklamovao predsednik te partije i predsednik Crne Gore – stvaranju/”obnovi” nove, državne, podobne i poslušne režimu autokefalne crnogorske pravoslavne crkve”.

RSE

The post U Podgorici jutros mirno, poslanici DF-a i dalje u policiji appeared first on Tacno.net.