Tito je kriv za Sremski front, Tito je kriv za epopeju na Sutjesci, za Igmanski marš. Tito je kriv za stradanje Hrvata u Bleiburgu, Tito je kriv za masakar Albanaca u Baru. Tito je kriv za iseljavanje Srba sa Kosova, za kolektivizaciju, komasaciju, aradnociju, agrarnu reformu. Tito je kriv, Tito je kriv, kriv, kriv…

To su samo neke od optužbi koje se upućuju na Titovu adresu diljem teritorije bivše i drage nam SFRJ – Titov Jugoslavije. Hoću i ja da se pridružim puku optuživača, zašto ja da budem izuzetak, pa nastavljam:

Tito je “kriv“ za industrijalizaciju zemlje. Tito je “kriv“ za odvajanje Jugoslavije iz Socijalističkom bloka (iz Staljinovih kandži). Tito je “kriv“ za izgradnju moderne vojske, policije, državnog aparata. Tito je “kriv“ za razvoj samoupravaljanja (najveći stepen dostignuća radničkih prava). Tito je “kriv“ za bratstvo i jedinsitvo među osamnaest nacija i nacionalnosti u SFRJ. Tito je “kriv“ za izgradnju škola, obdaništa, fabrika, fakulteta, hidrocentrala, elektrana na ugalj, atomskih centrala, bolnica, autoputeva, pruga, radničkih odmarališta, Tito je “kriv“ što je jedna ratom opustošena zemlja, jedna agrarna-ruralna država dostigla stepen srednje razvijenih savremenih država sa jednim modernim društvenim uređenjem. Tito je “kriv“ što je poražen fašizam, što smo putovali širom sveta bez viza i bilo kakvog ograničenja. Tito je “kriv“ što nismo imali javnih kuhinja. Tito je “kriv“ što je postigao visoko poštovanje u svetu, to što su na njegovu sahranu prisustvovali najviši državni predstavnici 109 zemalja, odnosno 127 državnih delegacija…

Ah koliko je “kriv“ taj Tito! On je “kriv“ što su “demokratske vlasti širom bivše Jugoslavije, uporopastili privredne gigante: Litostroj, Hromos, RIZ, Rudi Čajavec, TAM, FAP, Crvenu Zastavu Kragujevac (250.000 vozila godišnja proizvodnja), Vlado Bagat, Borova, Zmaj, EI, Genex, Energoprojekt, Azotaru, MIN… Za sve on je “kriv“!

Neću se čuditi ako uskoro počne  i vreme da se računa po Titu, tj. pre Tita i posle Tita, kao p.n.e i p.n.e – pre nove ere i posle nove ere. Sve negativnosti za vreme Tita, a pozitivnosti pre Tita i posle Tita!

Toliko sa mojim optužbama dragi čitaoci, imam ja obzir, neću da vas zamaram više, inače spisak mojih optužbi bio bi mnogo duži.

O mrtvima sve najbolje

Postoji još od vremena Rimljana jedna izreka: o mrtvima sve najbolje, ali ko još čita latinsko pismo i izreke, živimo u doba optužbi komunizmu i sve što podseća ljude na to vreme. Čak i nekadašnji ugledni komunisti, postali su najveći antikomunisti, prave tužibabe. Sada su postali najvernosniji vernici, Pojavljuju se u prvim klupama crkava u vreme molitve ili mise, odnosno prvim safovima u džamijama, tu cik iza imama-hodže. Pravi kameleoni.

U nastavku tekst koji je objavljen 12/08/2018.g. u listu Kurir, a preuzet iz Politike, objavljen dana ranije.

Foto: Profimedia

Političke igre

TITO JE POKLONIO ALBANCIMA 670 SRPSKIH NASELJA: Evo kako je duplirao teritoriju

Politika 11.08.2018. 18:29h  

Broz je 1946. proširio južnu srpsku pokrajinu nauštrb centralne Srbije. Na postojećih 15 opština dao im je još 15, i tako duplirao veličinu KiM

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je, govoreći o problemu Kosova, kazao da ni Kopaonik nije pod našom upravom pošto 180 metara od Pančićevog vrha patrolira Kfor.

foto: Marina Lopičić

- Ljudi u Beogradu, recimo, ne znaju da mi nemamo Kopaonik pod svojom upravom, tamo svakog dana nedaleko od Pančićevog vrha možete videti Kforove patrole – rekao je Vučić.

Evo kako je do toga došlo. Josip Broz Tito je 1946. proširio granice južne srpske pokrajine nauštrb centralne Srbije. 

Duplirana teritorija

Južna srpska pokrajina je do tada obuhvatala samo 15 opština, Tito im je pridodao još 15 i tako duplirao veličinu Kosova.

Tako, umesto da Srbija brani 5.196 kvadratnih kilometara, koliko je nekad iznosila površina Kosova, danas se bori za 10.908 kvadratnih kilometara, koliko iznosi površina južne pokrajine posle ove Titove odluke.

Broz je Kosovu pripojio opštine: Vitina, Gnjilane, Gora, Zvečan, Zubin Potok, Kosovska Kamenica, Kosovska Mitrovica, Novo Brdo, Istok, Peć, Prizren, Lešak, Podujevo, Leposavić i Štrpce, a koje su do tada pripadale staroj Srbiji. Time je Kosovu praktično pripojeno i pola Kopaonika – Lešak, Vračevo, Jarinje, Belo Brdo i još na desetine naselja, sela i zaselaka koji su odvajkada bili deo Srbije.

Na taj način, Kosovo je od postojećih 708 naselja od Tita “na poklon” dobilo još 670 naselja, što je bilo 10,23 odsto teritorije centralne Srbije.

Poklanjanje zemlje

Zašto su komunisti to uradili nema jedinstvenog stava. Dok jedni tvrde da su tim projektom želeli da povećaju broj Srba na Kosmetu, drugi navode da je u pitanju klasično poklanjanje teritorije Srbije Albancima.

- Predsednik Foruma za etničke odnose Dušan Janjić smatra da je tom politikom tzv. teritorijalnog menadžmenta u stvari pokušana “pacifikacija neprijatelja, odnosno Albanaca” na Kosovu.

foto: Fonet, Media Centar

Projekat pripajanja opština iz centralne Srbije, gde je živelo većinski srpsko stanovništvo, vođeno je idejom da se poveća broj Srba na Kosmetu. To je bio pokušaj da se promeni demografska slika na KiM u korist Srba.

Istoričar Kosta Nikolić navodi da su komunisti u periodu od 1958. do 1963. pripojili AP Kosovo i opštine Lešak, Leposavić i Zubin Potok.
– Sve to je rađeno pod plaštom navodnog bratstva i jedinstva, a u stvari je to bilo davanje državne teritorije Srbije drugima. Neozbiljno! Nisu oni razmišljali nikad o srpskim interesima, već kako da smanje Srbiju.

Dileme
Uloga Stambolića i Krcuna

Otcepljenje dela Raškog okruga i njegovo pripajanje KiM pripisuje se Petru Stamboliću. Zvanično obrazloženje za pripajanje srezova Leposavić i Lešak 1959. bilo je da taj deo gravitira ka Mitrovici zbog rudnika.

Stvarni razlog, navodno, bilo je obezbeđivanje dovoljno glasova za izbor Stambolića među delegate Savezne skupštine. Stambolić je tvrdio da je to uradio Slobodan Penezić Krcun “da bi povećao broj Srba u pokrajini”, koja to još nije bila.

———————————————————————————————————————————————————————-

Optužbi mnogo, dokaza nigde!

 Izvori su rekla-kazala. Znam iz pouzdanih izvora, čuo sam, tako se priča, iz tajnih dosiea i mnogo drugih budalaština, jednom rečju, laži i paralaži.

Istina je sasvim drugačija, ona nije sakrivena, može svako ko se interesuje lako da nađe verodostojnu dokumentaciju o osnivanju i utvrđivanju granica AKMO, kanije SAPK, Socijalističke Autonomne Pokrajine Kosovo.

Odluka o tome, da  Kosovo i Metohija ulaze u sastav Republike Srbije i Federalne Demokratske Jugoslavije je doneta u CK KPJ na zasedanju 16-17 februar 1945.g.  tj. partijska odluka. Od 08 do 10 jula 1945.g. u Prizrenu je održana Skupština AKMO gde je odlučeno da Kosovo i Metohija budu u sastavu Srbije, a u okviru Jugoslavije kao Autonomna oblast (niži stepen autonomije). Ovu odluku je potvrdio AVNOJ-a u avgustu iste godine.

Nadležnost AKMO je utvrđena na teritorijma srezova na kojima je imala uticaj Oblasni komitet Kosova i Metohije KPJ. Predsenik komisije je bio Crnogorac iz Peći, Krsto Popivoda. Granice su kasnije, 1956. godine pomerene na severu. Zubin Potok, Leposavić i Lešak pripojeni Kosovu. Zvanično objašnjenje tadašnjih vlasti jeste da, u tom delu zemlje stanovništvo gravitira ka Kosovskoj Mitrovici kao ekonomskom i administrativnom centru, pa je bolje za građane da budu povezani sa K. Mitrovicom nego Raškom.

Što se tiče povratka kolonista na Kosovo, sadašnje priče i kuknjava nemaju veze sa istinom. Zvanični stav Komunističke partije je bio da, kolonistima kojima je bila davana u vlasništvo obradiva površina-zemljište iz državnog vlasnišva (posle Balkanskih ratova napušteno zemljište izbeglih turskih aga i begova postalo državno kao i utrine), da se ponovo daje njima ako žele da se vrate i da žive gde su bili i do okupacije države 1941.g. Na posedima koji su oduzeti od drugih vlasnika, nije dozvoljen povratak. Tako da, preko 15 hektara oduzetog zemljišta od siromašnih albanaski seljaka nije ponovo dato kolonistima.

U moje selo nisu mogli da se vrate 7 kolonističkih porodica, jer su njihove kuće i obradivo zemljište bili oduzeti na silu od seljana i davani kolonistima 1935. godine. Mome dedu su oduzete tri parcele kvalitetnog zemljišta, kvalieta prve klase u 1935. u korist došljaka kolonista. Novi “vlasnik“ je doveo porodicu 1937. g. tako da je moj deda dve godine obrađivao zemljište novog “suseda“ na polici. On je sejao, žnjeo, vršio žito koje su podelili na ravne časti, ali je mome dedu pripala plus slama u celini.

Postoji uredna službena dokumentacija o tome, Službeni listovi, Službeni glasnici, partijske odluke pa i doktorske disertacije rađene na ovu temu, ali dežurne Titove tužioce, to ne zanima, za njih dokumenti nisu važni, važno je šta čaršija traži.

The post “Za sve naše nedaće Tito je kriv, čak i za Francusku buržoasku revoluciju snosi deo krivice“ appeared first on Tacno.net.

Foto: gettyimages

Pa kako to, pitaće se neko, da posle toliko godina (skoro tri decenije) ratova, progona, ekonomske propasti i svekoliko-ostalih užasa tranzicije i privikavanja na mirnodopske uslove života, još uvek na Balkanu tako dobro prolaze hard core naci-bardovi i šovinisti radikalno-tvrde linije koji bi koliko sutra ponovo, bez trunke savesti i kajanja – naprotiv, prolivali tuđu krv za svoje ciljeve?                           

Humana preseljenja… Teritorijalna razgraničenja… Razmene teritorija… Granične projekcije… Aman zaman više ljudi, dokle? Sve ove navedene stavke nisu bile ništa drugo nego eufemizmi za ratove, progone, ubijanje, rušenje i paljenje imovine diljem naše bivše Jugoslavije. I dok su se balkanski bogovi rata dogovarali oko razmena i preseljenja ili dogovarali nove projekcije granica, a njihovi „ljudi na terenu“ izvodili svoje krvave „radove“, dotle su građani ex Juge bili prisiljeni da, zbog planova i ciljeva ratnih profitera i ostale bande, napuštaju svoje kuće i da beže srećni jer su spasili žive glave. Veliku većinu ovih isprepadanih i zbunjenih ljudi činili su građani koji nisu imali pojma da su zamenjeni i humano preseljeni na druge teritorije gde će biti nacionalano homogeniji i kao narod kompaktniji jer na tim razmenjenim teritorijama neće biti onih „drugih“ da ih ugrožavaju i kvare njihove snove o sopstvenom i nacionalno-čistom carstvu. I tako su šenlučili razni balkanski majstori smrti dok nisu našli  pravu projekciju za koje su potrošili mnogo restoransko-kafanskih salveta, gde  su crtali te projekt-granice – i koje su skupo plaćane krvlju i svekolikom nesrećom građana te toliko-prokazane-tamnice naroda tzv. Jugoslavije. I naravno, posle nekoliko godina ratnog razaranja i prevelike međusobne mržnje nekada bratskih naroda, dogovorene su granice i uspostavljene teritorije koje su, nakon “čišćenja” od nepoželjnih nacionalnih elemenata, naseljene građanima koji su takođe od nekuda proterani ili ih je pak “ubedilo” da će im život biti mnogo lepši i bolji ukoliko za komšiju više ne budu imali “zle Srbe”, “ustašoidne Hrvate” ili “fundamentalističke Muslimane”. Neki od tih projekt-majstora nisu više među živima, a neki, bogami, i danas su živi i aktivni, a i ne odustaju od svojih planova novih podela i razmena; neki su i odgovarali zbog svojih planova, i njihovih izvođača radova  na terenu,  pred Haškim sudom pa su i osuđeni na kazne zatvora po haškim “kazamatima” ili pak diljem Evrope; neki su se i izvukli i nemaju problem  sa tim da i dalje šire svoje veliko-nacionalne ideje koje su, opet, uvek povezane sa određenim teritorijalnim pretenzijama; neki od njih su držali ili pak drže tribine i druže se sa svojim istomišljenicima pa razmenjuju mišljenja i različita iskustva iz svoje bogate karijere; neki su svoje nacional-šovinističke agende uvrstile u političke programe i tako grade karijere političara koji čuvaju tekovine nacionalnog “oslobođenja” od – onih- što su nas- oduvek -ugrožavali, a koliko vidim ne ide im loše – što su ubeđeniji i vispreniji u svojim idejama/projekcijama to su i zapaženiji i bolje prepoznati od svojih budućih glasača i simpatizera.

Pa kako to, pitaće se neko, da posle toliko godina (skoro tri decenije) ratova, progona, ekonomske propasti i svekoliko-ostalih užasa tranzicije i privikavanja na mirnodopske uslove života, još uvek na Balkanu tako dobro prolaze hard core naci –bardovi i šovinisti radikalno-tvrde linije koji bi koliko sutra ponovo, bez trunke savesti i kajanja – naprotiv, prolivali tuđu krv za svoje ciljeve? E pa, naivni i neupućeni građanine, koji postavljaš ovakvo ili slično pitanje, moraš znati da je ovde, na Balkanu, još uvek prisutna ratna psihoza koja se planski raspaljuje i utišava prema planovima vlasti, bilo da se radi o Hrvatskoj, Srbiji, BiH i sl. Dakle, ako vlasti odgovara da se podiže ratna tenzija i širi retorika mržnje prema “vekovnim i osvedočenim” neprijateljima onda ona započinje svoju već dobro pripremljenu i razrađenu šemu gde se histerično optužuju oni drugi, zna se već koji, za neprijateljsko delovanje ili  pokušaj rušenja ustavnog poretka ili kako već to vlast okarakteriše, a onda se to distribuira putem nacionalnih medija koji, poput truba jerihonskih, histerično počnu da obznanjuju građanima tajne planove ili pak konkretne akcije neprijateljskih elemenata koji se, opet, češće nazivaju svojim “pravim” imenom: Srbi, Hrvati, Muslimani itd. Nemaju nikakav problem, a niti im prete neke sankcije ukoliko poličari i glasnogovornici nacional-šovinizma svoje uvek budne neprijatelje nazivaju ustašama, četnicima i sl. jer to su, u stvari, “pravi”  nazivi koji oslikavaju karakter, potrebe i aspiracije onih drugih što žive samo za to da nas mrze, olajavaju, čine zlo i sve što mogu kako bi nas ocrnili i doveli u podređen položaj. I već je postalo pravilo da kada god se potegne neka nezgodna tema o lošoj društveno-ekonomsko situaciji, na primer, najedanput vlast menja ploču ili okreće ćurak naopako i započinje ofanzivu protiv “mrskih Srba” ili, sa druge strane “dokazanih ustaša” a o Šiptarima i da ne pričamo…

Nadam se da će ove poslednje i sve češće spominjane projekcije/korekcije granica između Kosova  i Srbije, u pregovorima između srpske i albanske strane, ostati samo to – projekcije i da zbog tih korekcija neće ponovo doći do sukoba i “humanih preseljenja”. Ne moraju ti sukobi da se dese odmah, ali u bliskoj ili daljoj budućnosti mogu neki nacional-dušebrižnici da se ponovo sete istorijske “nepravde i nesreće” koju je doživeo njegov narod, pa da ponovo otpočnu kampanju za mobilizaciju branitelja nacionalnih interesa i tako prizovu novu nesreću. Daj bože da se obe strane dogovore, pa ako treba i putem razmena teritorija, ali neka se dobro zamisle da li je i koliko je to u interesu očuvanja mira i stabilnosti u ovom prenemirnom regionu… O tome trebaju da misli i međunarodni faktori koji imaju uticaja i mogućnosti da utiču na konačan dogovor srpsko-albanskih pregovarača. Sve je bolje od “zamrznutog” konflikta ili, daleko bilo, novih balkanskih ratova…

The post Zamrznuti konflikti appeared first on Tacno.net.

Američki senator Džon Mekejn (John McCain), ostaće upamćen kao jedan od najuticajnijih svjetskih političara koji je, dominantno i sasvim lično, pomogao Crnoj Gori da savlada prepreke na političkom putu ka zapadnim demokratijama, njenom učlanjenju u NATO, te djelovao u suzbijanju političkih akcija Rusije prema Crnoj Gori.

Takođe, Mekejn je bio žestoko osporavan, naročito od proruskog i antizapadnog političkog faktora u Crnoj Gori.

Kao i mnogo puta prethodnih godina, Mekejn je i svega mjesec dana pred smrt uzeo u zaštitu Crnu Goru, ovoga puta od konstatacije predsjednika Sjedinjenih Država Donalda Trampa (Trump) da je “Crna Gora zemlja agresivnih ljudi”.

Osuđujući izjavu predsjednika svoje države, on je podsjetio Trampa da se “narod Crne Gore hrabro suprotstavio pritisku koji je trpio od Rusije Vladimira Putina kako bi prigrlio demokratiju”.

Godinama unazad Mekejn je govorio o Crnoj Gori kao najljepšoj zemlji na svijetu, snažno podržavao priključenje Crne Gore u NATO, isticao da Crna Gora igra veoma pozitivnu ulogu na Zapadnom Balkanu, te ukazivao na opasnosti od uticaja Rusije na zemlje regiona, pa i Crnu Goru.

“Ovdje sam zato što sam uvjeren da ponašanje Rusije u regionu i svijetu nije prihvatljivo u ovakvim vremenima. Vjerujem da rusko ponašanje nalaže našu solidarnost i snagu kako bismo očuvali principe i osnovne vrijednosti demokratije”, rekao je Mekejn prilikom posljednje posjete Crnoj Gori 2017.

Kao snažan zagovornik teze “da će članstvo Crne Gore u Alijansi poboljšati nestabilnu bezbjednosnu situaciju na Balkanu”, senator Mekejn je dolazio u sukob i sa svojim kolegama senatorima iz Republikanske stranke koji su tada bili donekle skeptični prema toj tezi.

Tako je zabilježno da je Džon Mekejn oštro napao senatora Renda Pola (Rand Paul), republikanca iz Kentakija, koji se usprotivio i odložio prvo razmatranje protokola o članstvu Crne Gore u NATO u američkom Senatu. Mekejn je optužio senatora Pola da “radi za Vladimira Putina”, konstatujući da je “Crna Gora pod značajnim pritiskom, čak napadom Rusije”.

Dugogodišnji predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić je imao veliki broj susreta sa Mekejnom i, kako kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE), svaki susret je bio posvećen pitanju – kako pomoći Crnoj Gori.

Krivokapić kaže da je Mekejn primjer ideala kako se služi svojoj državi.

“Senator Mekejn je svjetionik onoga kako treba da izgleda parlamentarac u svijetu. Američki parlamentarci su najbliži tom idealu, ne samo senator Mekejn, nego i još neki, jer se tačno zna da je služenje državi iznad služenja partiji, da je služenje državi beskompromisna borba za vrijednosti i on je čitav svoj život to pokazivao – i kao vojni pilot i kao kongresmen koji napada svog predsjednika, predsjednika njegove partije. I kao predsjednički kandidat, manje je poznato, smirio je Ameriku, koja jednim dijelom nije htjela da prihvati rezultate i pobjedu njegovog protivkandidata (Baraka) Obame”, ističe Krivokapić.

“Sa mojim velikim parlamentarnim iskustvom, pa i ovim iskustvom iz američkog kongresa, takvi kao senator Mekejn su istorijske ličnosti, već sada mogu reći u ovim danima kada nas je fizički napustio. Njegov način bavljenja politikom, način shvatanja politike, njegova posvećenost i borbenost su nešto što je i mene djelimično oblikovalo u shvatanju politike i borbe za državni interes i interes svoje države”, objašnjava Krivokapić.

Najviši državni funkcioneri, od predsjednika države, Vlade i parlamenta, preko dijela opozicionih partija, istakli su u svojim saopštenjima, Mekejnovu hrabrost u borbi za demokratiju i njegovu podršku Crnoj Gori na putu ka zapadnim vrijednostima i zasluge za priključenje Crne Gore u NATO, nazivajući ga istinskim prijateljem crnogorske države.

Proruski dio opozicije oštro je kritikovala Mekejnovu ulogu tokom intervencije NATO-a iz 1999. godine na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju.

Politički protivnici prozapadnog političkog puta Crne Gore su senatora Mekejna ocijenili “zagovornikom ratova i političkim protivnikom Rusije”.

Sa Mekejnom se sretao Savo Kentera, generalni sekretar Atlantskog saveza u Crnoj Gori.

“Mekejn je jedan od rijetkih republikanaca koji se mogu smatrati, u pravom smislu te riječi, tradicionalnim republikancem. Koliko god u pojedinim momentima zvučao agresivno i kako su ga neki smatrali ratnim huškačem i slično, Mekejn to definitivno nije bio, već nešto sasvim suprotno od toga. On je bio neko ko se zalagao za jačanje demokratije, ne samo u Americi nego širom svijeta i u Evropi”, kaže Kentara.

Krivokapić smatra da se Crna Gora nije dovoljno odužila senatoru Mekejnu.

“Crnu Goru je volio. Možda je to najtačnija definicija. Bez njegovog lobiranja, bez njegovog uticaja, naš put bi imao još neizvjesnosti na putu ka NATO-u i u drugim elementima pomoći Crnoj Gori. Crna Gora se Mekejnu ne može odužiti, a, kao i u svemu, kasnili smo. Čekali smo da dođe pred smrt da bismo mu uručili orden, a zaslužio je mnogo više. Zaslužio je mnogo više nego razni šeici i ostali, čije ime nose ulice u Podgorici. A Mekejna se niko nije sjetio jer – Mekejn nije davao novac. Mekejn nam je davao dostojanstvo, poštovanje, ugled i vjeru da možemo bolje”, zaključuje Ranko Krivokapić.

RSE

The post Kako je Mekejn zadužio Crnu Goru appeared first on Tacno.net.

Foto: Info KS

Već duže vreme u kosovskoj štampi se pojavljuju napisi koji kažu da je lista veterana poslednjeg rata na Kosovu “naduvana“, pominje se cifra čak od 60 hiljade boraca koji su na direktan ili indirektan način učestvovali u OVK, što je zaista nonsence svoje vrste.

Da bi se nekako strasti smirile, predmet je dat tužilaštvu da se istražuje gde je u stvari istina. Da li je zaista OVK bila tako volumunozna vojnička organizacija, koliko je stvarno bilo angažovano vojnika u ratu i koliko je pomagača bilo, i na koji način se ogleda njihov doprinos?

Ovih dana na veliko je uzrbukana kosovska javnost, nadležni javni tužilac je “pobegao“ u Sjedinjene Američke Dražve. Tužilac je otišao ali je i progovorio. Poslao pismo svojim kolegama i kosovskoj javnosti. U pismu se tužilac, Eljez Bljakaj, prvo zahvaljuje svojim kolegama s kojima je imao odličnu saradnju, objasnio razloge zašto je morao da ostavi posao nezavršen do kraja. Rekao je da je imao veliki pritisak od pojedinih političara i razno-razne pretnje od drugih, pa je bio prinuđen da se povuče sa te dužnosti. On je direktno optužio državnog tužioca, da je i on vršio pritisak. Čak tvrdi da mu je zapretio da, ako ne revidira optužnicu koja je bila pri kraju, da će se sprovoditi disciplinski postupak protiv njega.

Ovo pismo je izazvalo buru protesta opozicije, koja traži ostavke premijera Haradiaja i državnog tužioca. Na drugoj strani premijer, Haradinaj javno, pred TV kamerama je nazvao tužioca lažljivcem i kradljivcem kokošaka. “Gde je on bio za vreme rata? Za vrene rata on je bio u kampu izbeglica u Blace i Stanokvec (logori proteranih Albanaca sa Kosova za vreme bombardovanje SRJ), kako on može da zna koliko boraca je bilo. On je otišao u Ameriku za bolji život, jer je dobio kao grant stipendiju da završi master a ne što je bio od pritskom“.

Predsednik Skupštine takođe je prvo oštro reagovao, nazvao ga plačljivcem, “on je plačljivac, zašto nije završio posao do kraja koji mu je poveren, zašto nije tražio posebnu zaštitu? koju svakako bi dobio”. Da bi dan kasnije omekšao svoj stav, obećao da će se pitanje naduvavanja liste veterana isleđivati do kraja.

Što se posebne zaštite tiče i ja lično mislim, da je trebao da je tražio ali nikako da se povuče sa dužnosti koja mu je poverena, jer je on taj posao sa voljom prihvatio. Smatram da ga je trebalo završiti do kraja. Ja se ne bih povukao pod bilo kakvim pritiscima, ako sam se prihvatio nečega, onda treba to i završiti.

Tužilac u svom pismu kaže da, najmanje 19.000 veterana neopravdano uživa taj status i da to na godišnjem nivou košta budžet Kosova preko 38. miliona eura.

Tužilac navodi i to, da je u dokumentaciji koju je istraživao, utvrdio da su 94 policajaca koji su bili konkurisali za status veterana ili ratnog vojnog invalida, su u svojim zahtevima priložili i dokumentaciju koja potvrđuje da imaju mentalne smetnje. Danas čitam u kosovskoj štampi, da je izvešaj sa podacima o policajcima u priloženoj dokumentaciji o njihovoj bolesti, dostavljen Inspektoratu policije Kosova, ali do sada nije preduzeto nikakva aktivnost po tom pitanju.

Premijer je zaboravio šta je govorio za OVK pre 19 godina, neposredno po završetku rata

U knjizi “Ispovest za oslobodilačku borbu – Dialog sa komandantom Ramush Haradinaj“, Komandant Operativne Zone Dukagjin, koji govori o svom uključivanju u OVK, 90-tih do konačnog oslobođenja, izveštaj KTV. U knjizi od pre 19 godin, Haradinaj razbija cifru, kada kaže da su veliki i mali učestovali u borbama na teritoriji Dukagjina. A on pominje dve cifre, kada govori za borcima broj 4 i 6 hiljada. “Posle septembra 1998.g. na teritoriji Dukagjina (na srpskom: Metohija), osnovane su osam operativnih jedinica, koje su tesno međusobno bile povezane. U jednom vremenskom razdoblju, može se reći u petomesečnom periodu, taj broj je dostigao 4.000 vojnika“, kaže Haradinaj.

Portal Espreso 23/o8/2018. donosi dve izjave nekašnjih komandanata OVK 

1. Komandant operativne zone Lab, nekadašnje Oslobodilačke vojske Kosova Rustem Mustafa – Remi, izjavio je danas, da je na kraju oružanog sukoba na Kosovu u redovima OVK bilo oko 20.000 vojnika, a ne više od 50.000 koliki je broj onih kojima je vladina komisija, prema njegovom mišljenju, nezakonito priznala status veterana. 

2. Bivši glavni komandat OVK Sulejman Seljimi, portparol OVK Jakup Krasnići i drugi visoki oficiri OVK ranije su takođe kao neistinu demantovali broj od 50.000 veterana OVK. 

Mustafa je ocenio da Kosovo ima velike potrebe za stručnim i smelim tužiocima kakav je bio bivši specijalni tužilac Eljez Bljakaj, koji je 13. avgusta podneo ostavku na tu funkciju zbog pretnji kojima je bio izložen u istrazi oko manipulacija sa brojem veterana. 

* * *

Jedan drugi prvoborac, Rexhep Selimi, koji se među trojicom onih koji su se bez maske pojavili 27 novembra 1998., pred masom naroda, prilikom sahrane jednog učitelja kojeg su dan ranije ubile srpske snage, takođe kaže da, broj OVK na Kosovu, nikada nije prelazio cifru 12.700 vojnika. Ima i takvih izjava pojedinaca, koji kažu, kada bi imali 50-60 hiljade vojnika pod oružjem, ko zna gde bi nam kraj bio!

Jedan od onih koje je tužilac naznačio kao krivca za ovakvu glomaznu listu veterana, Sadik Haljitjaha, u jednoj TV emisiji pre dve godine, je opravdao listu veterana. On je rekao da je čitao neku vojnu doktrinu, da u ratu svaki vojnik pod oružjem mora da ima još četvoricu svojih pomagača, tako da lista nije preterano dugačka, već je treba još proširiti.

Pokret Samoopredeljenje – VV, pre par dana već je organizovao protest u Prištini, gde se tražila ostavka državnog tužioca i premijera Kosova. Drugi, masovniji, je zakazan za četvrtak, takođe u Prištinu.

(LUMEZI EC – Ljumezi odlazi… 23/082018)

Traži se i razlog za obaranje vlade, koja trenutno nema ni minimum od 61 poslanika, koji podržavaju. Ona i kada je u septebmbru prošle godine obrazovana izglasana je sa svega 62 glasa od ukupnih 120 mandata koliko broji Kosovska skupština. Krajem maja ove godine lista Srpska je napustila vladu, dakle ona sada ima svega 52 mandata. Međutim, da bi bila oboreno sazivanje skupštine, opoziciji treba 61 poslanik, a ona ih ima samo 59.

Predsednik poslaničkog kluba Demokratskog saveza Kosova – DSK, Avdullah Hoti, kaže da imaju podršku, VV i PSD (Pokret samoopredelenje i Partija socijaldemokrata), za sazivanje vanredne sednice parlamenta pre 7. septembra za izglasavanje nepoverenja vladi.

Dakle, želja za obaranje ne manjkava, takva želja je postojala uvek, ali kako obezbediti 61 poslanika? Jedan poslanik pozicije, Zafir Berisha, juče je izjavo, neka opozicija obezbedi 60 poslanika, ja ću biti 61., glasaću protiv vlade, pa da vidim kako će da prođu pojedini sadašnji političari na sledećim izborima.

Jedna od sednica Skupštine Kosova u 2017.g.

Dakle, burna politička kosovska jesen već je počela još u vrućm avgustu, videt će se ovih dana kako će se završiti. Mada i kada bi se obarala sadašnja Haradinijeva vlada, pitanje je kakva će biti sledeća, jer prema rezultatima anketa, raspoloženje birača se nije u monogome promenilo. Slične izborne rezultate možemo očekivati i na ponovnim izborima. Neki od dosadašnjih vladalaca u svakom slučaju ponovo mogu doći u obzir da vladaju, raznim kombinacijama političkih lidera. Ponovo koalicije s kolca i konopca, kako narod kaže, te može biti sjaši Kurta da uzjaše Murta.

The post Među zaposlenim policajcima Kosova njih 94 imaju mentalne probleme appeared first on Tacno.net.

foto: vesti.online

Država Srbija, kakva već jest, trenira mišiće na svojim i građanima drugih zemalja, a s druge strane ponizno sluša i pristaje na sve što joj se od moćnika i drugih šuša servira

Negdje oko sredine naše, tri i pol tisuće kilometara duge, balkanske turneje planirali smo put iz Skopja, preko Kosova i dalje do Sandžaka.

Prva varijanta je vodila na Prizren, kako bismo svratili do Dečana. Kako gps nije prepoznavao sve lokalne ceste kojima smo vozili pitali smo ljubazne domaćine za “bolji” put. Gotovo svi su nas upućivali na Mitrovicu i Zubin Potok. A mi ih poslušali.

Kosovo je  kao u ostalom i Albanija i Makedonija puno kontrasta. Staro i novo. Obnovljeno i dotrajalo. Urednije i neprizorno. Novoizgrađeni objekti zarasli u travulju, remek dijela pečalbara koji ili dođu jednom u godini ili i tu preskoče. Praonice automobila i ”poljske” trgovine, kao obiteljski bisnis.

Na putu iz Mitrovice prema Srbiji nepregledne kolone zastava. Na svakoj banderi i većoj šljivi. Prvo albanske, onda jedna bezzastavna zona i onda srpske. Da se zna. Čekaju zastave, u zasjedi, i njišu se na vjetru isčekivanja, tuge i prkosa.

Onda Ibar, jedna od najljepših zelenih boja koje smo vidjeli uz put. Ne žuri kao u pjesmi, ali nam odmora i oči i dušu.

Kasno je poslijepodne i već vidimo da ćemo do noći stići do našeg druga Saliha u Prijepolje.

Na neuglednom prijelazu Zubin Potok ni žive duše.

Vadimo pasoše, od kojih su dvije putovnice. Policajac ih zagleda i lista. Sad će ih, valjda, kao i svi na Balkanu, ošamariti onim plavim pečatom moći, države i policajčevog karaktera.

- Imate li lične karte? – iznenadi nas pitanjem.

Zašto pitate? – radoznalo ga pogledamo. Imamo. I pokazasmo mu, tri osobne i jednu vozačku iskaznicu, što u jednoj dalekoj zemlji koju od milja zovu Švedska, ima istu važnost kao i lična karta.

- Vas troje, važno će srpski policajac na graničnom prijelazu Zubin Potok, kantini što ne spaja, već razdvaja, dva, naoko ista, svijeta, možete ući u Republiku Srbiju, a ona ne – pokaže na “vlasnicu” one vozačke isprave.

Znači, desetak puta mu ponovismo pitanje, za vas putna isprava, od milja zvana pasoš, ne predstavlja važeći putni dokument?

- Ne, veli on, sve dok se u njemu nalazi pečat takozvanog Kosova, koje mi ne priznajemo!?

Nismo se mogli isčuditi. Potrajalo je to, ali nije vrijedilo.

Nismo ni pokušavali ”silom“, jer, kakav je, još će leći i svojim tijelom braniti prijelaz preko njive, a možda i „zvati decu“. A da nam buše gume samo bi nas usporilo.

Ne da se službenik Republike Srbije i ne pusti u Srbiju osobu koja je uzgred jedina u našem autu bila iste nacionalnosti kao i službenik.

- Nego idite vi, posavjetuje nas on, nazad, pa na Crnu Goru. A iz Crne Gore onda uđite lijepo u Srbiju i na taj ćete način anulirati onaj kosovski pečat.

Nismo mogli vjerovati. Uz put smo, a i na graničnom prijelazu s Crnom Gorom, koji spaja dva ista svijeta, ispričali događaj od prije par sati. Smijuljili su se, znajući valjda za tu praksu. I samo odmahivali glavama.

Država Srbija, kakva već jest, trenira dakle mišiće na svojim i građanima drugih zemalja, a s druge strane ponizno sluša i pristaje na sve što joj se od moćnika i drugih šuša servira.

Kod Saliha smo kasnili. Ali ne toliko da ne čujemo žubor Lima i ne kušamo domaći sir i kajmak, pa sve to, prije i poslije, zalijemo domaćom šljivovicom.

Pa se skoro i odljutili.

Legli i sanjali onu predivnu boju Ibra.

The post “Nećeš preko njive, he, he, he” appeared first on Tacno.net.

Foto: Anadolija

Od početka godine do danas iz Bosne i Hercegovine je prema zvaničnim podacima otišlo 18.000 ljudi. Odlaze cijele porodice i ne samo zbog nedostatka radnih mjesta nego zbog cjelokupnog političkog i društvenog prilično negativnog ambijenta u kojem kako kažu ne vide perspektivu ni za sebe ni za svoju djecu.

Nakon nedavne najave da Njemačka, kako pišu tamošnji mediji, namjerava do kraja godine usvoji zakon kojim će se olakšati dobijanje radne i boravišne dozvole ljudima koji dolaze iz zemalja van Evropske unije iz nevladinog sektora upozoravaju da će se broj odlazaka u narednim mjesecima dodatno povećati.

• Radnička klasa odlazi u Njemačku
• Vračić: Prekinuti šutnju vlasti o iseljavanju sa Zapadnog Balkana

Četrdesetpetogodišnja Olivera, bivša uposlenica jedne banke u BiH, odlučila je otići u Njemačku i probati izgraditi sigurniju budućnost. Za šest mjeseci našla je stalni posao, iznajmila stan i kupila auto.

“Otišla sam zbog bolje i sigurnije budućnosti. Cjelokupna situacija u društvu uticala je na moju odluku. Umorni smo od ‘anarhije’, sada tek vidim kolika je prednost kad živiš u uređenom sistemu i kada te poslodavac tretira kao ljudsko biće koje ima svoju vrijednost. Za samo šest mjeseci života ovdje život je dobio potpuno novi smisao i poslije dugo vremena mogu reći da sam zadovoljna, da i ja imam budućnost”, priča Olivera.

Mario Ivkić, novinar iz Brčkog, prije tri mjeseca otišao je sa porodicom u jedan manji njemački grad. Radio je 25 godina za brojne redakcije. Kaže novac nije bio problem ali cjelokupna politička i društvena situacija u Bosni i Hercegovini ne ostavlja prostor za vjeru u bolje sutra.

“Otišao sam kod rodbine u Njemačku za Uskrs. Proveli smo nekoliko dana u jednom predivnom gradiću. Oduševila me ljubaznost i gostoprimstvo tih ljudi. Onda smo jedan dan otišli u firmu u kojoj moj rođak radi da vidimo kako to tamo izgleda. Njegov šef mi je odmah ponudio posao. Objašnjavao sam da sam novinar i da ne dolazim iz te branše, a on mi je rekao da će mi rado pomoći da se prekvalifikujem”, kaže Ivkić.

Nakon što je sa suprugom porazgovarao, odlučili su da probaju. Već tri mjeseca su u Njemačkoj.

“Ovdje radimo i uživamo. Nama nisu novci bili problem ni nedostatak posla, ali ovdje postoji sistem, čovjek se osjeća sigurnije, bezbrižnije i samim tim zadovoljno. Sad možemo planirati budućnost. Prije četiri mjeseca nije mi palo na pamet da idem u Njemačku, sada mi ne pada na pamet da se vratim u Bosnu i Hercegovinu”, ističe Mario Ivkić.

• Politika koči ekonomski napredak regije
• Flesenkemper: Dve i po decenije da Balkan dostigne sadašnji nivo EU

U posljednjih nekoliko mjeseci mjesta poput Husina, kraj Tuzle (čuvenog po istorijskoj Husinskoj buni) Fojnice udaljene 30-tak kilometara od Sarajeva, Vareša gradića u Srednjoj Bosni i niz drugih ostala su pusta. Kuće su zaključane, roletne spuštene, a noći sablasne.

Otišle su cijele porodice. Samo iz Fojnice iselile su porodice Cvjetković, Miletić, Gujić, Bošnjak.

Predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH Mirhunisa Zukić kaže da je prema njihovim podacima od početka godine evidentiran odlazak 18.000 ljudi. U posljednje vrijeme najviše ih odlazi iz Hercegovine.

“Evidentirali smo pojačane odlaske iz kantona jedan i deset, naročito iz Širokog Brijega, Međugorja, Ljubuškog, iako ranije ljudi nisu tako masovno odlazili iz ovih krajeva. Lokalne zajednice su nemoćne da spriječe odlaske otvaranjem novih radnih mjesta, jer imaju ograničeni i mali budžet, a viši nivoi vlasti nisu do sada ništa značajnije uradili da se pozabave ovim problemom. Jednostavno zatvaraju oči”, navodi Zukić.

“S druge strane, čak i ljudi koji su pokušali poljoprivredom da omoguće sebi i svojoj porodici egzistenciju našli su se u problemu zbog hiperprodukcije aromatičnog ljekovitog bilja, nisu mogli vraćati kredite, sada su otišli u inostranstvo da tamo rade i otplaćuju dug, a država nije ništa poduzela da im pomogne”, dodaje Mirhunisa Zukić.

Njemačka predstavništva na Balkanu su preplavljena zahtjeva za radne vize. Broj obrađenih zahtjeva za vizu u prvoj polovini 2018. godine povećao se na oko 52.000 što je dvostruko više za isti period 2015. godine, piše Spiegel.

U Institutu za razvoj mladih Kult kažu kako prema njihovim istraživanjima većina mladih u BiH želi da ode u inostranstvo, jer u BiH ne vide perspektivu.

Završavaju fakultete, magistarske pa i doktorske studije i onda godinama čekaju na birou ili rade neke minimalno plaćene poslove. Njemačka je označena kao najpoželjnija destinacija. Osim zdravstvenih radnika tamo su rado primljeni i IT stručnjaci, kaže Amela Sučić iz Kulta.

“Ukoliko Njemačka usvoji zakon koji će olakšati našim ljudima dobijanje radnih i boravišnih dozvola odlasci će biti još masovniji. Prema našim informacijama naši ljudi više neće morati čekati u dugim redovima ispred ambasade nego će, ukoliko ih pozove poslodavac, moći direktno otići u Njemačku i tamo dobiti sve potrebne dozvole”, smatra Sučić.

Iz Bosne i Hercegovine ne idu više samo zdravstveni radnici. Sada idu ljudi i iz ostalih struka. Odlaze kompletne porodice. Manji gradovi, a naročito sela ostaju pusti.

RSE

The post Cijele porodice napuštaju BiH appeared first on Tacno.net.

Plesna predstava Sablazan u dolini Svetog Florijana u koreografiji Aleksandra Ilića i režiji Aleksandra Nikolića biće izvedena 8. septembra u okviru FIAT – Festivala internacionalnog alternativnog teatra 2018. koji se po tradiciji održava u glavnom gradu Crne Gore, Podgorici, na sceni KIC Budo Tomović.

U konkurenciji od 67 pristiglih prijava selektorka Ana Vujošević, izabrala je jedanaest produkcija iz deset zemalja, među kojima i plesnu predstavu Sablazan u dolini Svetog Florijana koja je nastala u produkciji Srbije, Slovenije i Bosne Hercegovine.

Sablazan u dolini Svetog Florijana burleska slovenačkog pisca Ivana Cankara koji je uz pesnika France Prešerna ikona slovenačke ne samo književnosti, koju su koreograf i reditelj oblikovali kroz savremeni plesni izraz, po oštrini zapažanja, izražavanja, otkrivanja, licemerja, gramzivosti pojedinaca tadašnjeg slovenačkog društva može stati rame uz rame uz srpskog komediografa Branisalava Nušića. Rođeni su skoro istovremeno na sličan način izvrgavali su ruglu postojan malograđanski mentalitet kome je životni moto bi ne talasaj.

Šta se dešava kada u rajsku dolinu učmalu, od samozadovoljstva, prekrivenom izmaglicom prašine, odvojenu paukovom mrežom od traganja za smislom života bane Sablazan.

Sablazan sva od sjajnih boja života, strasti, ljubavi, izazova… kao tektonska katklizma izbacuje na površinu svo samoljublje, laž, dvojni moral, pohlepu tako brižljivo sakrivane pod plaštom nedužnosti i poštenja. U svojoj nevelikoj, nezlobivoj satiri Sablazan u dolini Svetog Florijana Ivan Cankar izvrgava ruglu svu bedu društvenog licemerja suprostavljajući malograđanskim odličnicima raskrinkavajući svu bedu njihovog dvojnog morala dvoje vagabunda Petra i Jacintu, koji svojom iskrenom željom za punim životom kao uragan protutnjr povrh njih za trenutak uzvitlavši prašinu i sablaznivši ih lekciojom koju nisu shvatili.

Pred tvorcima plesne piese stoji ne mala obaveza i zadatak da zadatu temu s reči prevede na svima razumljiv jezik igre koji će obznaniti tajnu poruku skrivenu među napisanim redovima: probudite se! Stresite prašinu sa sebe! Pogledajte se u oči… Život je lep, pun izazova i radosti… ŽIVITE!

Predstavu izvode igrači iz Bosne i Hercegovine, Slovenije i Srbije: Mojca Majcen (Slovenija), Zulejha Kečo (BIH), Branko Mitrović (BIH), Miona Petrović (Srbija), Jakša Filipovac (Srbija) i Nikola Pavlović (Srbija).

Muzika Studio Lana – Lana Toković (Srbija), kostim i scenografija Neira Sinanbašić i Melisa Musić (BIH).

Predstava je premijerno izvedena 14. oktobra 2017. godine na sceni Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu u okviru projekta Balkan Dance Vol. 3 uz podršku Sekretarijata za kulturu grada Beograda, Instituta za umetničku igru i producenata Festivala Velenje iz Slovenije i Tanzelarije Sarajevo – organizacije za afirmaciju savremenog plesa iz Bosne i Hercegovine.

S uspehom gostuje na scenama i festivalima širom regiona.

The post Sablazan u dolini Sv. Florijana na FIAT Festivalu appeared first on Tacno.net.

Slobodan Vukanović “Svici su naša braća“, libreto za balet

Suvremeni svestrani crnogorski književni stvaralac, prisutan u luku širokih žanrovskih opredjeljenja, od proze, preko libretistike, poezije, književnosti za djecu i mlade, antologičarskih radova, Slobodan Vukanović, nakon nedavno objavljenog antologijskog odbira literature za mlade donosi na čitateljsku trpezu novi baletni libreto Svici su naša braća, što je zapravo libretistička inačica njegove proze, kojom se vraća dukljanskim korjenima današnjeg suvremenog crnogorstva. Kako je i njegov roman, koji Duklju drži živom u našem vremenu, intrigantan u koordinatama široke orkestracije autentičnog dukljanskog življenja i ritualno-svakodnevne običajnosti, tako i libreto za balet Svici su naša braća književno artikulira zanimljivu atmosferu dukljanske poetičnosti življenja.

Vukanovićev libreto, koji očekuje skladatelja spremnog za nadahnuti uzlet nebeskom zvjezdariju nad Dukljom, ali i tvrdoćama surih realija, u kojima zrcale tradicijski oblici starocrnogorske bogate običajnosti, nosi višestruku simboličku, ali u isto vrijeme, i potpuno realnu sliku; to je literarno visokovibrantan scenarij jedne moćne baletne kaleidoskopnosti kojoj treba iznaći glazbene oblike koji suvremeni zvuk treba da izvojšti iz snažne ritualnosti dukljanske korjenike.

Pisac je ispisivao precizne scenske slike, kotveći u njihovu temeljnu sadržajnost jasne krokije velike galerije likova, što ne znači da budućim koreografima – redateljima ovoga baletno potencijalnog spektakla ne ostaje dostatnih mogućnosti da stvaralački grade vlastiti umjetnički kod, koji i ne mora tako široko i duboko (osobito u pogledu masovnih prizora) zasjecati u ovu dukljansku baladu o slobodi, ljubavi i smrti, kako je sam Vukanović podnaslovom žanrovski numerirao svoj iznimno poetični libreto.

Zanimljivo djeluju pojedine Vukanovićeve sugestije u pogledu korištenja tradicionalnih instrumenata, na primjer frule, ili pak naznake napjeva, koje zasigurno, što zbog njihove poetičnosti, što zbog duboke ukorijenjenosti u tradiciju, treba primjeniti u budućem baletnom spektaklu.

Crnogorskoj suvremenoj književnosti ovim libretom Slobodan Vukanović širi žanrovska obzorja do neslućenih tvoračkih sloboda, pozivajući skladatelje i koreografe da piju nektar tvoračke svježine i originalnosti sa istih vrela kojima se i sam nadahnjivao.

Toplo preporučujem ovaj duboko poetični i igrivo provokativan libreto za štampu, ali jednako i za baletno-kazališnu avanturu skladatelja i koreografa!

The post SVICI SU NAŠA BRAĆA appeared first on Tacno.net.

Foto: okf-cetinje.org

Sreten Vujović „Izabrane priče & Tommy, moj prijatelj“, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Podgorica

Sretena Vujovića nije lako niti jednostavno upoznati u njegovom temeljnom književnom izričaju.
Pjesnik zavidnog lirskog vrela književne emotivnosti, akademik i jedan od fundatora Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, europski prononsirani penovac, ovaj je književni stvaralac prevashodno pjesničke vokacije, pokazao da i kao prozni spisatelj itekako ima što reći…

Njegova knjiga izabranih proza kao stvorena je za književne znalce, gurmane literature krajnje prefinjenog ukusa!

Knjiga Vujovićevih proznih tvorbi sastavljena je logikom mudre unutarnje dramaturgije iz četiri cjeline: Izabrane priče, Knjiga postanja 1991., Kako se vratiti, Zapisi iz egzila,1998. i Tommy, moj prijatelj (monodrama).

Na početku i na kraju knjige dva su teoretsko kritička teksta o vrijednom Vujovićevom djelu autora Zorana Stanojevića, Enigmatična skica moguće stvarnosti i Borislava Cimeše, Refleksivna liričnost i magnetizam nadrealne realnosti.

Poput najboljih primjeraka hispanoameričkog proznog izričaja Sreten Vujović iznimno vješto u proznu materiju upliće liriku uzbudljivo i stilski dosljedno izlazeći iz jednog i suvereno ulazeći u drugi žanr…
Vujovićeve proze kao da kreću iz proživljene dokumentarnosti, a onda ulaze u slojeviti imaginacijski stroj, da bi nerijetko poentirale potpuno neočekivanom i gotovo fantazmagorijski porođenom situacijom magnetičnog realiteta.

Apatridski statusi pisaca rađali su uvijek životno intrigantne proze, meni pak najviše imponira proza imenom Rekvijem, koja isijava čudesnu toplinu temeljne humanističke osjećajnosti. Monodramski složena proza Tommy, moj prijatelj primjer je vještih spisateljskih metamorfoza i žanrovskih preslagivanja.

Knjiga rijetko zavodljiva u žanrovskom, a imperijalno moćna u stilskom pogledu, odaje Vujovića kao majstora lapidarnosti kratke prozne forme.

The post POETSKI PRIPOVJEDNIK appeared first on Tacno.net.

Neka se pomeša srpska i albanska krv, ne u krvnoj osveti, ne na bojnom bolju, nego u deci, u nekoj novoj deci i novim generacijama koje će imati dve vere i dve domovine, Srbiju i Kosovo i ljubavlju rušiti sve granice i podele i otvoriti prozore stanova, da vekovna memla mržnje, osveta i zločina izađe iz njih, a da uđe dah mira i spokojnog zajedničkog života. U školama deca neka budu zajedno u istim učionicama, neka uče i nauče srpski i albanski jezik i neka se igraju zajedno, neka slave sve rođendane i sve verske praznike zajedno.

Petak, 12. oktobar Temperatura u Prištini 22 °C

Čujem galamu na stepeništu…

Uleće Agaton, francuski buldog moje Jovane, koji je često i kod nas. Laje i viče s vrata: Našli su Žiku! Skačem sa stolice i bacam se u zagrljaj Agatonu. Jurimo po sobi i vrištimo: Žika, Žika… Žile majstore! Agaton me liže po nosu i ušima, ne moram da se umivam. Kaže mi: Pozvao sam celo društvo da proslavimo… Upadaju u stan jedan za drugim – Vića, Crni, Zvončica, Hogar, Betoven, Lola, Miki, Buda, Viršla, Lobelija, Kiki, Murinjo, Maks, Zoja, Nole, Bob… Stidljivo se pojavljuju i nekoliko njih iz Urgentnog centra, koji nas čuvaju noću. Stan je mali da primi sve kuce iz kraja.

Odlazim do naše Bilje, kupujem kobasice i rebarca za kuce i džak hrane. Dele između sebe. Galama je neopisiva. Uzimam čašu piva i dajem svakom po prst pene. Bacaju se na mene i ode cela flaša. Jure niz stepenice i odlaze u dvorište gde se nastavlja veselje.

Napisali smo i pismo Žiki sa željom da živi još dugo. Na kraju pisma svi su se svoješapno potpisali.

Hteli smo da iznajmimo mini-bus, da se svi potrpamo u njega i da odemo da tražimo Žiku, kad je nestao posle teške nesreće u kojoj je nastradala njegova Marija.

Ostajemo sami Agaton i ja. Daj još jedan prst piva. Lizne mi uvo i šapne: Dobar si ti. Jel mogu da spavam noćas kod tebe i bake? Normalno.

Ležali smo u krevetu. Agaton me zagrlio i ja njega. Na šta misliš? Na Žiku.

I ja. I njegova Marija je sada srećna kad zna da su našli Žiku. Jeste. I Žile je srećan da više nije uplašen i sam… Vidiš, Agatone, da u ovoj zemlji ima još uvek mnogo dobrih ljudi. Agatone, jel’ me slušaš? Hrkao je. Umoran od prevelikog uzbuđenja, zaspao je.

Pokrio sam mu stomačić, šurkule i jajca, da ne nazebe…

Subota, 13. oktobar Temperatura u Karlobagu 22°C

Voditi Crnu Goru, a biti napadan sa svih strana, nije nimalo lako. Hajde od neprijatelja i domaće fukare, to je vazda bilo, ali da te ruše braća, pojedinci iz bivše vlasti Srbije i sadašnje Srpske pravoslavne crkve, to je izdaja ravna svim onim koje je Srbija činila i čini prema Crnoj Gori.

Mnogo je teških bitaka vodila Crna Gora da dočeka nezavisnost, ulazak u NATO i sledeću stanicu, članstvo u EU. Crna Gora se hrabro pridružila sankcijama Evropske unije protiv ruskih zvaničnika i priznala nezavisnost Kosova.

Mnogo se uplićemo u život Crne Gore i još uvek ne možemo da prebolimo to što je otišla od nas i nikad se ne pitamo kako to da svi odoše, a mi ostadosmo sami.

Hoće Crna Gora da ima svoj jezik, neka ga ima. Hoće svoju samostalnu pravoslavnu versku zajednicu u Crnoj Gori, kao što i Ukrajinska traži svoju autokefalnost u Kijevu. I to je njihovo pravo i ako ima božje pravde, dobiće je.

Hoće Crna Gora da zabrani ulaz pojedincima iz Srbije, da bi sačuvali mir i stabilnost svoje zemlje. Pametno. Pustiti u kuću nekog ko te ne priznaje i ko radi protiv tebe, bilo bi suludo.

Srbija troši nepotrebnu energiju da reši probleme drugih više nego svoje sopstvene.

I bilo bi pošteno reći, da nije bilo svih ovih godina Mila Đukanovića, da vodi Crnu Goru, mnogo toga ne bi imala, što danas ima.

Nedelja, 14. oktobar Temperatura u Ogulinu 22°C

Bila je duboko u sebi ranjiva, nesigurna, preemotivna.

Pocepala je nagradu koju je dobila u Kanu. U stvari pocepao je onaj deo Srbije koji i danas pljuje i cepa sve ono što je najbolje i što oni nikada ne mogu da stvore.

Oni mediokriteti i šalabajzeri koji i danas vode kulturu u Beogradu.

Po pozorištima, na filmu i RTS kao njeni direktori i urednici.

Dragan je bio pritka, oko koga se uvijala kao vinova loza i davala najlepše plodove. Štitio je od vetrova koji su je čitavog života savijali i pokušavali da polome, ali se ona uvek vraćala još jača.

Kada je otišao, nije mogla bez njega.

Milena je bila najlepši ukras u svakom domu Jugoslavije…

Ponedeljak, 15. oktobar Temperatura u Karlovcu 22°C

Bosna i Hercegovina mora biti opet jedna, jedinstvena, suverena država, sa tri ravnopravna naroda u svemu i u razlikama koje je neraskidivo vezuju.

I ne može Dodik, koji priziva opet nove ratove i nove zločine, glorifikujući ratnog zločinca Mladića i nipodaštavajući genocid u Srebrenici, ne može predstavljati Srpski narod u Bosni i Hercegovini.

Mirna Bosna, može biti samo ako žene majke vode Predsedništvo Bosne i Hercegovine. Samo one mogu voditi zemlju, bez sukoba i ratova, jer znaju kako je nositi u sebi nov život, davati mu svoju krv i mleko i gledati ga kako raste i postaje čovek. Samo one znaju, kako se kida utroba i telo, kad izgubiš dete i samo one mogu da mu uskrate život, kad vide da postaje monstrum.

Ovakav sastav „novog“ Predsedništva BiH neće dugo trajati i može biti tragičan kao nikad do sada.

Saučesnici su sva tri naroda koja su ga izabrala.

Utorak, 16. oktobar Temperatura u Virovitici 22°C

Pojedini lekari Hitne pomoći namerno nisu stizali na vreme i nisu obavljali reanimaciju pacijenata, da bi tako privatnim pogrebnim preduzećima obezbedili zaradu. Provizija koju bi lekari dobijali bila je 300 evra po pokojniku.

Jednom su pogrešili i u žurbi, živog dedu stavili u sanduk, a ne na nosila.

Kada je sanduk počeo da se spušta, od truckanja, mirisa tamjana, sveća i zapevanja popa, deda se probudio, odškrinuo poklopac, ustao i rekao: Jebote, al’ je ovde hladno… Jel’ ovi počeli sa grejanjem?

Oni u prvim redovima popadali su kao kegle.

Dedina supruga i njen ljubavnik pandrknuli su na licu mesta. Fotograf i mnogi prisutni ostali su sa trajnim nervnim posledicama u vidu nekontrolisanog trzanja glave i ruku.

Tu je bio kraj dotle uspešne, dugogodišnje saradnje lekara i pogrebnika.

Sreda, 17. oktobar Temperatura u Zemunu 22°C

Krv je ta koja spaja i krv je ta koja uništava umove, zemlje i ljude.

Koliko prelepih, mladih Albanki i Srpkinja ima na Kosovu i koliko mladića, naočitih Albanaca i Srba. Kako će se upoznati kada žive u strogo podeljenim mestima, šetaju suprotnim stranama ulica, sede u kafićima u kojima su gosti samo Albanci ili samo Srbi.

Neka se nađu na sredini ulice, neka pruže ruke jedni drugima, neka se upoznaju i neka Adnan zavoli Jasminu, a Teodora Samina i Esad i Vesna i Nermina i Pavle neka imaju puno dece sa imenima albanskim i srpskim.

Neka se pomeša srpska i albanska krv, ne u krvnoj osveti, ne na bojnom bolju, nego u deci, u nekoj novoj deci i novim generacijama koje će imati dve vere i dve domovine, Srbiju i Kosovo i ljubavlju rušiti sve granice i podele i otvoriti prozore stanova, da vekovna memla mržnje, osveta i zločina izađe iz njih, a da uđe dah mira i spokojnog zajedničkog života.

U školama deca neka budu zajedno u istim učionicama, neka uče i nauče srpski i albanski jezik i neka se igraju zajedno, neka slave sve rođendane i sve verske praznike zajedno.

Tako se postiže mir. Trajan i dugovečan.

Četvrtak, 18. oktobar Temperatura u Tokiju 22°C

Ja kad god vidim nekog popa, kao da vidim Tasu kelnera kako uzima iza uveta mastiljavu olovku, dune i pljune u nju, presavije blokče, nakašlje se i pita: Izvolte, moliću lepo, šta smo imali? Da vidimo… Dva opela. Jeste imali mala ili velika? Jedno malo i jedno veliko opelo, dođe petnaest iljada. Šta ste još imali? Jedan parastos. Tri iljade. Jedno crkveno venčanje, deset iljada… Kolko ste imali krštenja deteta? Jedno krštenje, al’ plaća i otac i kum. Svako posebno. Piše vam tako u jelovniku… Hoću da kažem u našem crkvenom cenovniku. Srećni otac dođe sedam iljada, a kum pet iljada. Jel bio neki ispraćaj u vojsku? Nije. Jebiga. Zajeba nas država s tim civilnim služenjem vojske… Da vidimo kolko je sve to đuture? Nije mnogo… Četres iljada. Bakšiš primamo, jer kao Mitropolija SPC mi smo u „materijalnoj nemoći“, što bi reko naš šef sale Amfilohije… I još kaže da je prirodno da SPC gradi stanove i drži hotele.

Sve je to u slavu Boga i za dobro naroda. Izvolte račun… Amin.

Autor je dramski umetnik iz Beograda

Danas

The post Izveštaj o vremenu appeared first on Tacno.net.

Slobodan Vukanović „Antologija crnogorske poezije za đecu i tinejdžere“,

Crnogorski kulturni forum, Cetinje 2018.

Knjiga koju sam upravo pročitao manje je antologijski izbor, a daleko više to je izljev ljubavi njenoga tvorca i izbornika pjesništva za djecu i njihov svijet, književnika Slobodana Vukanovića i ozbiljan spisateljski respekt za one pisce koji su unatoč pojedinim osporavanjima (bez ikakvog ozbiljnijeg razloga!) ustrajno gajili ovaj sasvim i u svijetu potvrđen i verificiran književni žanr!

Slobodan Vukanović, autor iznimno ozbiljnih ostvarenja u prozi, poeziji, drami, eseju prihvatio se po mnogo čemu pionirskog posla da analitički sagleda i estetski selekcionira čitavu jednu oblast književnog stvaralaštva u Crnoj Gori. Taj njegov antologijski izbor subjektivno je začet i orijentiran, ali nemala je doza objekcije u njegovom krajnjem izboru. Prostudiravši pojedine književne opuse i valorizirajući ih (Njegoš, Risto Ratković, Mirko Banjević, Aleksandar Ivanović Leso, Dušan Kostić, Ivan Ceković, Ljubislav Miličević, Vojislav Vulanović, Dušan Đurišić, Sreten Perović, Jevrem Brković, Vitomir Nikolić, Spasoje Labudović, Milorad Kalezić, Bosiljka Pušić, Velimir Milošević, Dragomir Ćulafić, Borislav Jovanović, Slobodan Vukanović, Fehim Kajević, Radojica Bošković, Rajko Joličić, Ibrahim Berjashi, Jovo Knežević, Dušan Govedarica, Blagoje Rogač, Miroslav Jovanović Timotijev, Dragan Radulović, Dragiša Jovović, Blaga Žurić, Faiz Softić, Slavka Klikovac, Velimir Ralević, Slobodan Zoran Obradović, Ruždija Sejdović, Maristela Octek Vukanović) autor precizno određuje mjeru stvaralačke originalnosti kontekstirajući autore u autentičnu istraživačku, pa i znanstvenu optiku, koja je imponirajuća obzirom na evidentnu golemu zapostavljenost ovoga žanra književnosti.

Još jedna vrijedna knjiga iz stvaralački raznolike Vukanovićeve umjetničke radionice!

The post DAJ ODRASTI SVIJETE, BUDI JEDNOM DIJETE appeared first on Tacno.net.

Foto: Danijel Soldo / CROPIX

Iznevjerili su nas. Ne samo da se Vlast nije oduprla, ne samo da nije osudila najgrublje laži koje se pod “firmom” novih znanstvenih spoznaja nude javnosti, nego nerijetko to plasiranje laži aktivno, novčano i na druge načine podupire. A na sve otvorenije neoustaške, dakle: neofašističke provokacije, jer upravo je o tome riječ, Vlast zatvara oči i šuti. Ili ih čak opravdava, rekao je Franjo Habulin, predsjednik Savjeta Javne ustanove Spomen područje Jasenovac na konferenciji za medije koja je danas održana u Hrvatskom novinarskom domu u Zagrebu.

Konferencija u organizaciji JUSP-a Jasenovac i njegovog Savjeta sazvana je zbog novog vala historijskog revizionizma koji je preplavio javni prostor u Hrvatskoj. Pored Katoličke crkve, u čijim se prostorima redovno održavaju promocije knjiga Romana Leljaka i Igora Vukića u kojima se umanjuje broj ubijenih i negira karakter ustaškog logora smrti u Jasenovcu, prostor revizionistima sve češće pruža Hrvatska radiotelevizija. Tako je u emisiji ‘Dobro jutro Hrvatska’ u četvrtak ujutro predstavljen ‘Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer’, pri čemu su u televizijskom studiju reklamirani Leljakovi film i knjiga ‘Mit o Jasenovcu’ te novi filmski uradak redatelja Jakova Sedlara pod naslovom ‘Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018’.

Franjo Habulin – foto portalnovosti.com

Habulin je istakao:

“Prije nego upitate zašto se kao predsjednik Savjeta Javne ustanove – spomen područja Jasenovac obraćam medijima, a preko njih najširoj javnosti u Hrvatskoj, i zašto to činim upravo sada, odgovorit ću vam poznatom izrekom koja je ovdje apsolutno na mjestu.

Tko – ako ne mi?  I kada – ako ne sada?

Bilo je mnogo povoda i prilika i do sada da to učinimo. Vjerovali smo da će oni koji obnašaju odgovorne dužnosti u Republici Hrvatskoj shvatiti koliko je povijesni revizionizam, bez obzira na to što postaje sve popularniji širom Evrope, štetan za Hrvatsku i za njezinu budućnost.

Vjerovali smo da će Katoličko svećenstvo u Hrvatskoj spoznati da je napokon došlo vrijeme za istinu; mada se do dana današnjega nije odvažilo izrijekom osuditi ustaški režim kao zločinački i one svećenike koji su tom režimu pomagali. S druge strane, kriju kao zmija noge, da je na strani Narodnooslobodilačke vojske bilo i katoličkih svećenika, kao i to da ih je bilo i među žrtvama Jasenovca.

Iznevjerili su nas. Ne samo da se Vlast nije oduprla, ne samo da nije osudila najgrublje laži koje se pod “firmom” novih znanstvenih spoznaja nude javnosti, nego nerijetko to plasiranje laži aktivno, novčano i na druge načine podupire. A na sve otvorenije neoustaške, dakle: neofašističke provokacije, jer upravo je o tome riječ, Vlast zatvara oči i šuti. Ili ih čak opravdava.

A dio svećenstva podupire povijesni revizionizam, ustupajući crkvene prostore za promocije najgorih egzemplara toga revizionizma, poput knjige o utemeljitelju Jasenovca, Maksu Luburiću, u kojoj nema ni riječi o zločinima koje je Luburić počinio. 

Na sve to Vlast Hrvatske i vrh katoličke crkve u Hrvatskoj šuti.

U danima kada Hrvatskom krstari samozvani povjesničar koji dolazi iz Slovenije, inače Hrvat, i kada otvoreno, najotvorenije do sada, dovodi u pitanje istinu o kompleksu ustaških koncentracionih logora poznatih pod imenom najvećega kao – Jasenovac, mi više šutjeti ne možemo. I ne smijemo. Taj publicist i kvaziistraživač u svom filmu “Mit o Jasenovcu”, logor smrti prikazuje kao nekakav radni i tranzitni logor, u kojem je ipak u četiri godine postojanja umrlo oko 1600 ljudi.

To je tek jedan, mada najeklatantniji primjer ostvarivanja plana koji na mjesto istine želi inaugurirati laž, a na pijedestalu pobjednika u Drugome svjetskom ratu ustoličiti poražene, gubitnike toga rata.

Tezi o ustaškom logoru smrti kao o mitu, suprotstavljamo se istinom, činjenicama i dokazima, kako bismo poručili da je na djelu prizemna i podla prijevara. Jer, upravo sada, tek sada, na djelu je stvaranje mita o Jasenovcu kao o gotovo bezazlenom utaškom radnom logoru, ali usporedo s time i o Jasenovcu koji je nakon Oslobođenja godine 1945. funkcionirao kao komunistički logor smrti.

 Stoga želim ponoviti sada i ovdje i na svakom drugom mjestu:

Jasenovac je bio ustaški koncentracioni logor smrti u kojem je prema nedovršenom popisu žrtava ubijeno preko 83.000 ljudi.

Ovdje je foto-monografija izdana nedavno, ali praktično sakrivena od hrvatske javnosti, knjiga koja dokumentima i fotografijama jasno i nepobitno pokazuje i dokazuje što je Jasenovac bio u vrijeme tzv. NDH. Ona dalje pokazuje i dokazuje da su nakon 1945. itekako provođena iskapanja i što je u tim iskapanjima pronađeno. I ona, napokon, pokazuje u kakvom su stanju logor zatekle jedinice Jugoslavenske armije čime je bolje nego stotinama riječi opovrgnuta priča o poslijeratnom logoru.

Ovo je na činjenicama i dokazima utemeljeno djelo. A ovo što nam agresivno nude novovjeki istraživači, a zapravo prodavači magle i laži, to su mitovi, kojima nas žele vratiti u prošlost. Moram ponoviti: žao mi je što njihovu aktivnost na razne načine potiču, sponzoriraju, ili naprosto toleriraju i Vlast i Katolička crkva.

Osim toga, postoje, mada sve rjeđi, preživjeli iz Jasenovca. Jedan od njih danas je pored mene, pa ćete iz usta onoga koji je doživio ustaški Jasenovac čuti što se tamo radilo, tko je radio i kome.

Zašto ovo sve govorim, nadajući se da će doprijeti do hrvatske javnosti? Naprosto zato što smo došli do kritične točke. Relativiziranje ustaških zločina, a Jasenovac je nedvojbeno najveći među njima – stratište Srba, Židova, Roma i Hrvata i drugih neistomišljenika, na djelu je praktično od trenutka stvaranja samostalne Hrvatske.

U obrani od agresije, a i ja sam branitelj, posegnulo se često za najgorim mogućim uzorima: za ustašama koji su svoju vlast uspostavili doslovno na bajonetama fašističkih i nacističkih okupatora, koji su Dalmaciju, dobar dio obale i otoke predali fašistima i koji su na području pod svojim nadzorom od prvoga do posljednjega dana bili krvavi zločinci. Toliko brutalni i svirepi, da je to s vremena na vrijeme izazivalo otvoreno zgražanje, pa i otpor njihovih okupatorskih pokrovitelja.

To koketiranje s ustaštvom ne samo da je našlo odjeka u pojedinim medijima, oni su bili njegovi najglasniji pronositelji, nego se uvuklo i u naš obrazovni sustav. Udruženi političko-medijsko-crkveni pothvat, jer ni ovdje ne smijemo zaboraviti rastući utjecaj Katoličke crkve, rezultirao je kroz gotovo tri desetljeća poraznom slikom: društvom u kojem je sve manje onih koji znaju što se doista radilo u vrijeme Drugoga svjetskog rata, tko je u tim danima ocrnio, a tko osvjetlao obraz hrvatskoga naroda.

Istodobno i društvom u kojem je sve više onih koje i ne zanima što se tada događalo, jer im je uspješno “prodana” floskula: dosta nam je priča o ustašama i partizanima.

Zar nije neobično da nam je dosta tih priča kada treba pogledati istini u oči i priznati da su ustaše bili zločinci, a ne domoljubi, vitezovi i sluge domovine. ali da smo nezasitni za tim istim pričama kada treba osloboditelje i pobjednike, borce NOP-a, prikazati kao najgore zločince, koljače i zatiratelje “svega hrvatskoga”.

Javna ustanova Jasenovac i njezin stručni tim postoji da bi se i sačuvala i širila istina o zločinima jednoga režima koji je, prisvajajući hrvatsko ime, bacio tešku ljagu na hrvatski narod. No, mi smo tu u isto vrijeme i da kažemo kako je jedan dio Hrvata bio u ustašama, ali nije točno da su svi Hrvati bili ustaše.

To je osobito važno naglasiti danas kada se pokušava cijeli hrvatski narod pretvoriti u taoce ustaša i njihovih zločina, glorificirajući ustaše i negirajući zločine što su ih nedvojbeno počinili.

Ako me na kraju upitate očekujem li od svega što sam rekao neke konkretne rezultate, odgovorit ću vam ovako: mnogo toga ovisi o vama, o medijima, o urednicima i vlasnicima medija. Znam da ima poštenih novinara, onih koji su otvoreni za istinu, pa i onda kada je ona bolna i neugodna. No, znam i to na kojim pricipima funkcioniraju današnji mediji.

Da sam ja danas rekao: kao predsjednik Savjeta Javne ustanove Jasenovac priznajem da je u logoru ubijeno ili umrlo tek nekoliko stotina ljudi, a da su tisuće, i to samo Hrvata, tamo pobijene nakon 1945., to bi bila senzacija i osvanuo bih na prvim stranicama novina i na udarnim mjestima u emisijama radija i televizije.

Ja sam, međutim, govorio istinu. I znam na kakvoj je cijeni istina u društvu u kojem živimo. Pogotovo neugodna istina o ne tako davnoj prošlosti.

Moja očekivanja nisu velika i ponekad mi se naši napori čine uzaludnima, ali dobro je rekao Miguel de Unamuno, španjolski pjesnik:

“Kada bih znao da sve ono za što se borim nikada neće pobijediti, ja bih se svejedno borio . . . Lako je moguće da nikada neću pobijediti. Ali, ja ne tražim pobjedu. Ja se borim za ideju koja živi u meni.”

Ideja za koju se borim, ideja i ideal istine i na istini sazdane demokratske Hrvatske, sasvim sigurno nije samo moja i ne živi samo u meni.

Mnogo nas je koji tako mislimo. Koristim priliku da pozovem sve kojima je na srcu budućnost demokratske, tolerantne i civilizirane Hrvatske, ne bilo kakve Hrvatske, nego baš takve, da se pridruže našem glasu prosvjeda.

Neka ovo bude poziv na buđenje i ozbiljno upozorenje!”

foto portalnovosti.com

O svojim iskustvima u Jasenovcu govorio je bivši logoraš, svjedok i sudionik prošlosti, koju se želi zatajiti i zatrti: Bogdan Petković koji je u tom logoru tokom Drugog svjetskog rata proveo 135 dana.

“U logor smo otpremljeni 5. oktobra 1944. iz zatvora u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, nadajući se da će uskoro stići sloboda. Kako smo se prevarili”, rekao je Petković, opisujući stradanja sebe i drugih logoraša, od izgladnjivanja, terora ustaša i mladih šegrta koji su u logorskim postrojenjima učili zanat i usput maltretirali logoraše.

“Tokom 1944. i 1945. provođene su tajne likvidacije. Po ljude su dolazili u noći i odvodili ih. A tek nekih 50-ak kilometara dalje, u Virovitici, bile su već jedinice partizana i Crvene armije”,  posvjedočio je preživjeli logoraš.

Budući da zbog zdravstvenih problema nije mogao doći u Zagreb, Oleg Madić, preživjeli logoraš logora Auschwitz, poslao je pismo iz Opatije koje je pročitano na konferenciji. U njemu je naveo kako je u proljeće 1945. već bio u Beogradu, gdje je na obalama Save igrao nogomet sa svojim vršnjacima. ‘Jednog dana, kad je Sava narasla, vidjeli smo da rat negdje uzvodno još uvijek traje jer su njome plovili brojni utopljenici vezani žicom i s rupama od metaka u tijelu. Kasnije smo saznali da su ubijeni u Jasenovcu’, napisao je u pismu.

Ivo Pejaković, ravnatelj JUSP-a Jasenovac, osudio je teze Romana Leljaka, ističući da njegov film i knjiga ne donosne apsolutno ništa jer su svi dokumenti već poznati stručnjacima.

“Zasnivati teze samo na jednom od preko 40.000 dostupnih dokumenata izraz je nestručnosti i diletantizma”, poručio je Pejaković

The post Udruženi političko-medijsko-crkveni pothvat laži o Jasenovcu appeared first on Tacno.net.

Foto: getty images/afp/e.barukcic

Može li migrantska kriza rehabilitirati politički i moralni kredo BiH

 Prof. Dr. Nedžad Bašić

Deafinitivno bosanskohercegovačke vlasti, od centralnih, entitetskih pa do kantonalnih i općinskih, nisu položile ispit zrelosti i odgovornosti da se suoče sa tako bezazlanim problemom kao što je pitanje regulacije smještaja nekoliko hiljada izbjeglica-migranata na njihovom mirnom tranzicijskom proputovanju kroz BiH. Umjesto odgovornog državničkog ponašanja i razumjevanja za svu nesreću tih ljudi, neke političke stranke, političari i državne institucije izabrale su ovu ljudsku nesreću kao instrument politikantskih nadigravanja i međusobne diskvalifikacija. Da stvar bude još gora ni stanovništvo BiH nije prošlo ispit humanosti i razumjevanja za sve muke i patnje tih ljudi, među kojima je najveći broj nevine djece, koja bježe od rata, ubijanja, gladi i velikih nevolja koje donosi rat koji im je nametnut upravo od onih kojima su se zaputili ti nesrećnici. I dok su jedni nesebično poklanjali odjeću, obuću, hranu i ohrabrenje, drugi su im to isto prodavali i izdavali im poluprazne stanove,  devastirane kuće i šupe po hotelskim cjenama. Treći su se opet koristeći tu strašnu ljudsku nesreću dali u prikupljanje humanitarnih donacija od stranih međunarodnih humanitarnih organizacija i pojedinaca, ali bez ikakve namjere da javnosti predoče zašto je i gdje taj novac utrošen. Ponovo se u najtamnijim nijansama pokazuje naš moralni profil u kojem nema mjesta ni za najveću ljudsku patnju i stradanja, kroz koja smo upravo i sami prolazili ne tako davno. Humani lik bosanskog čovjeka definitivno je upitan: namjerno ili nenamjereno. Svijedno je.

Mada je BiH po svim kriterijima trebala i morala pokazati najviši stupanj morala, humanosti i razumjevanja za ljudske patnje migranata, ako nizašto drugo onda zasigurno zbog svih patnji i nevolja što je njeno stanovništvo preživljavalo za vrijeme nedavnog razularenog nacističkog orgijanja na njenom teritoriju. „Izbjeglička kriza“ najzornije će otkriti lice nesposobne, korumpirane, podmitljive, i neosjetljive vlasti sa čime će se naći na crnoj listi nehumanosti i srama, nesposobnosti i podmitljivosti, korupcije i nepotizma. I ta i takva vlast dobila je svoju legitimnost na nedavnim izborima od strane samih njenih građana, što je bacilo veliku tamnu sjenku na njihov moral, dostojanstvo, i razboritost.

Nesposobna da komunicira sa socijalnim, humanitarnim i političkim problemima najnižeg intenziteta sama vlast dovela je do haosa, stvaranja klime sukoba između lokalnog stanovništva i migranata, drastičnog povećanja kriminala, i u krajnjoj liniji do velike međunarodne moralne i političke izolacije BiH, čija vlast jasno pokazuju svu svoju nesposobnost riješavati socijalni, humanitarni ili politički problem sa kojim se suoče, što će imati dramatične posljedice za njenu budućnost.

Ako je sad vidljiva nemoć i neznanje vlasti BiH riješiti na adekvatan način problem smještaja i ishrane samo nekoliko hiljada migranata, šta će se tek dešavati kada budemo imali priliv više od 20.000 migranata u toku naredne godine, kako se po nekim pokazateljima predviđa. Riješavanje ovog pitanja nužno traži sistematski pristup u saradnji sa međunarodnom zajednicom, EU, Visokim komeserijatom za izbjeglice, i brojnim drugim međunarodnim institucijama.

Rješavanje „migracijskog pitanja“ samo kao privremenog humanitarnog zbrinjavanja izbjeglica (obezbjeđivanje kolektivnog smještaja) nije rješenje koje bi moglo utjecati na rehabilitaciju političkog i moralnog kolapsa BiH. Ono što bi moglo popraviti lošu sliku BiH u očima demokratswkog svijeta je kreiranje globalnog projekta tzv. „KREATIVNI MIGRACIONI CENTARI“ u kojima bi nakon registracije i ljekarskog općeg pregleda migranti mogli dobiti adekvatnu ljekarsku pomoć, informacije i pravnu pomoć u ostvarivanju njihovih prava kako na legalan način mogu doći do krajnje destinacije njihovog puta.  U ovim kreativnim migracionim centrima djeca, žene i mlađi imigranti dobijali bi minimalnu edukaciju iz zdravstvene i higijenske zaštite,

U ovim „kreativnim migracionima centrima“, koji ne bi trebali brojati više 200 pojedinaca, lako bi se mogli organizirati ZANATSKI CENTRI u kojima bi migranti mogli sticati  određene zanatske vještine i znanja, uz pomoć lokalnih zanatlija i zanatskih škola, što bi im omogućilo lakše uklapanje u društvo u kojem žele da se trajno nastane. Također u okviru ovih kreativnih migracijskih centara bilo bi jednostavno organizirati ŠKOLE STRANOG JEZIKA, u okviru kojih bi migranti mogli steći elementarno znanje jezika, poznavanje kulture, tradicija i običaja zemlje u kojoj žele da se nastane, te dobiti elementarne informacije o BiH njenim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima i standardima, što bi ih učinilo mnogo prihvatljivijim za stanovništvo tih zemalja i mnogo prijateljskijim prema BiH. One imigrante koji su kvalificirani za upis od nekih sveučilišta u BiH treba približiti univerzitetskim centrima i motivirati Univerzitete da ih uključe u sistem visokog obrazovanja.

Najnovije ankete koje su rađene u migracionim kampovima u BiH, pokazuju da 75% svih imigranata ima veliki interes biti uključeni u ovakve kreativne programe. Zemlje u koje su se imigranti uputili, UNHCR, kao i zemlje iz kojih te izbjeglice dolaze, iskazuju veliki interes participirati u ovom projektu. Na brojnim Zavodima za zapošljavanje ima mnogo mladih obrazovanih ljudi koji bi sa velikim entuzijazmom, čak i na volonterskoj osnovi, željeli biti uključeni u ovaj projekat. To bi otvorilo nove mnogo šire prostore entuzijazmu i osjećanju korisnosti kod ovih mladih edukovanih ljudi, koji sada čame na Zavodima za zapošljavanje širom BiH.

Mladi ljudi koji bi bili smješteni u te tzv. KREATIVNE  MIGRACIONE CENTRE dobili bi novu percepciju o svom životu. Imali bi jasnu sliku o tome kako na legalan i miran način ostvariti njihov životni cilj, koji traže u bježanja od smrti u ratnom nasilju i nesnošljivog siromaštva u njihovim zemljama i neljudskog poniženja kojem su izloženi u zemljama u kojima privremeno borave, u kojima moraju da kradu da bi preživjeli. S druge strane uspostavila bi se komunikacija između mladih ljudi različitih kultura i civilizacijskih navika što bi moglo dovesti do kreiranja jednog novog kreativnog substruma iz kojeg bi izvirale nove ideje, nove mogućnosti i novi izlazi iz ove dramatično nehumane situacije. Sve ove mjere, ideje i aktivnosti složene u dobro koncipiranom projektu trebao bi biti dostavljen od strane vlade BiH Visokom Komeserijatu za izbjeglice i u saradnji sa tim Komeserijatom razvijati dalje mjere i aktivnosti u pravcu riješavanja tragičnih sudbina ovih mladih ljudi, koji u sve većem broju tumaraju gradovima i selima BiH. Migrantsko-izbjegličko  pitanje nije više humanitarno pitanje već pitanje razvoja i to je od velikog značaja za budućnost BiH. Potrebno je to samo razumjeti.

Jedini zadatak lokalnih vlasti bio bi da garantiraju i spriječe zloupotrebu i krađu financijskih grantova za ovaj projekt i to od samih sebe.

The post Migrantska agonija bosanske vlasti appeared first on Tacno.net.

Podgorica, nekadašnji Titograd, uskoro ima namjeru podići spomenik Josipu Brozu Titu, odlučili su u utorak odbornici Skupštine glavnog grada Crne Gore.

Gradonačelnik i inicijator te ideje, Ivan Vuković, kazao je kako odluka o podizanju spomenika Titu ne predstavlja jugonostalgiju, već dokaz da Crna Gora ostaje vjerna antifašističkoj orijentaciji.
»Antifašizam u Crnoj Gori je živ i država nema namjeru skrenuti s tog puta«, poručio je Vuković, ocijenivši da u »Titovo vrijeme režim nije bio demokratski, ali su alternative tom režimu bile mnogo gore«.

U obrazloženju odluke navodi se da se na taj način trajno čuva uspomena na istaknutu osobu, revolucionara, borca protiv fašizma i jednog od najvećih svjetskih državnika 20. stoljeća.

Navodi se da je Tito iznimno poštivao Crnu Goru i njezinu povijest.

»Uvijek spreman da joj za njene podvige oda najveće priznanje i pomogne u svemu što, za njegova vremena, nije mogla ili smjela sama učiniti«, stoji u obrazloženju.

Podsjeća se između ostaloga da je Tito bio jedinstven primjer u povijesti borbe protiv fašizma jer je kao zapovjednik vojske bio stalno na čelu svojih boraca i da je u toj borbi bio i ranjen.

Novi list

The post Antifašizam je tamo itekako živ: Balkanska metropola podiže spomenik Josipu Brozu Titu appeared first on Tacno.net.

Foto: fritzling.com

Istog dana kad pada osamdeseta godišnjica Kristalnachta najavljena je u Zagrebu premijera filma Jakova Sedlara „Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca)“. Sedlarov opis govori o filmu koji se, uz promjenu imena, ne bi razlikovao od propagandnih uradaka koji su izlazili iz Goebbelsovog ministarstva tridesetih godina prošlog stoljeća

Devetog studenog ove godine osamdeseta je godišnjica Kristalnachta, pogroma nad njemačkim i austrijskim Židovima koji je potakla i, kao „spontane demonstracije“, organizirala nacistička stranka. Prema službenim podacima u tim „demonstracijama“ ubijen je 91 Židov, spaljene su gotovo sve sinagoge u Njemačkoj i Austriji, porazbijano je i opljačkano oko 7500 dućana čiji vlasnici su bili Židovi, a po razbijenom staklu njihovih izloga taj pogrom je i dobio ime.

Dan prije, 8. studenog 1938., izbačena su židovska djeca iz svih osnovnih škola u Njemačkoj, a tokom noći od 9. na 10. studeni tisuće i tisuće Židova napadnuto je u njihovim stanovima, premlaćivano i izbačeno na ulicu a stanovi opljačkani, uz ne mali broj ubojstava i silovanja.

Policija je imala naređenje da ne sprečava „spontani gnjev građana“ ali da pazi da se ne podmeću požari u blizini njemačke imovine. Imala je i naređenje da hapsi mlađe Židove koji su, njih trideset tisuća, poslani u koncentracione logore.

U svom izvještaju Walther Buch, predsjednik internog suda nacističke partije, nabraja poimence žrtve ubojstava i počinitelje, uz napomenu da su postupci obustavljeni “jer su članovi partije samo slijedili naređenja”. S druge strane, članovi partije koji su tokom pogroma silovali Židovke bili su izbačeni iz partije jer su se ogriješili o Nuremberške rasne zakone.

Neposredan povod za taj pogrom, kakav u Europi nije viđen od vjerskih ratova u 16. stoljeću, bio je atentat na Ernst vom Ratha, trećeg sekretara njemačkog veleposlanstva u Parizu. Počinio ga je Herschel Grynszpan, 17 godišnji dječak koga su roditelji poslali iz Njemačke stricu u Pariz kako bi izbjegao sve drastičnije zakonske mjere usmjerene protiv Židova i sve virulentniju antisemitsku atmosferu koju je nacistička vlast sustavno stvarala.

Sam vom Rath bio je slučajna žrtva; što više, pratio ga je Gestapo jer je bio pod sumnjom da je negativno govorio o nacističkoj antisemitskoj politici i da je homoseksualac.

Nacistički vrh iskoristio je taj atentat na  više načina: sva poduzeća koja su još bila u vlasništvu Židova država je oduzela njihovim vlasnicima pod optužbom „da međunarodna židovska zavjera stoji iza atentata“, njemački Židovi osuđeni su da plate državi odštetu od miljardu maraka (oko pet miljardi današnjih eura) „zbog počinjene štete nastale u demonstracijama koje su svojim ponašanjem izazvali“, mnogi članovi NSDAP, koji su već počeli pokazivati nezadovoljstvo što njihova vjernost stranci nije još adekvatno nagrađena, domogli su se židovskih dućana, stanova ili imovine, a nasilje prema Židovima Goebbelsova propaganda uspješno je prikazala, barem što se mnogih Njemaca tiče, kao još jedan dokaz da židovska manjina u Njemačkoj terorizira njemačku većinu!?

Brojni njemački dokumenti nađeni po završetku Drugog svjetskog rata nedvosmisleno potvrđuju da je nacistička vlast odlučivala kada će se „spontane demonstracije“ i pogromi dogoditi, kad im odgovaraju, a kad ne. Na to, posredno, ukazuje i jedan sličan ali manje poznat događaj koji se dogodio dvije i pol godine ranije. U veljači 1936. ubijen je Wilhelm Gustloff, osnivač i vođa nacističke stranke u Švicarskoj, inače poznat po svom antisemitizmu. Atentator je bio David Frankfurter, sin nadrabina iz Vinkovaca, koji je došao iz Hrvatske studirati stomatologiju u Njemačkoj, ali se, ogorčen nasilnim nacističkim antisemitizmom, preselio u Bern. U Njemačkoj je za Gustloffa, koji je, za naciste, bio neusporedivo važnija ličnost od vom Ratha, organiziran državni sprovod na kojem je bio cijeli vrh nacističke stranke ali Hitler nije dozvolio nikakve „spontane demonstracije“ jer se bojao da bi to moglo ugroziti održavanje Olimpijskih igara te godine u Berlinu. David Frankfurter proveo je rat u švicarskom zatvoru, a njegovog oca ubili su ustaše u Jasenovcu.

Hitlerova mržnja prema Židovima može se naći na mnogim stranicama Mein Kampfa. Ali 1936. on ju je još kontrolirao i podložio racionalnim interesima. Događaji oko Kristalnachta jedno su od onih sudbonosnih raskrižja u dvanaestgodišnjoj povijesti tisućgodišnjeg Trećeg Reicha u kojoj se godinama podjarivana nerazumna netrpeljivost i mržnja počela pretvarati u opsesiju. Opsesiju koja će gurnuti nacističku državu prema zločinima Holokausta, nadvladati svaki racionalni interes i voditi prema njenom uništenju.

Kristallnacht-galería

Nasilje i zločine u Kristalnoj noći počinilo je tisuće pripadnika nacističke stranke ali su ih gromoglasno odšutili deseci miljuna Njemaca, kulturnog i civiliziranog naroda koji je godinama bio izložen agresivnoj antisemitskoj propagandi, gdje su višestruko ponavljane klevete i laži počele formirati javno mnijenje.

Kad danas u Hrvatskoj obilježavamo osamdeset godina od Kristalne noći to nije zato što to jeste značajan povijesni događaj nego zato što je to važno upozorenje kuda sustavno poticana netrpeljivost može voditi. Ma koliko plitke bile klevete i laži na kojima se ta netrpeljivost izgrađuje, one značajno utječu na formiranje dijela javnog mnijenja ako se ustrajno ponavljaju.

Istog dana kad pada osamdeseta godišnjica Kristalnachta najavljena je u Zagrebu premijera filma Jakova Sedlara „Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca)“. O svom najnovijem filmu Sedlar kaže: „(Film se bavi) velikosrpskom agresijom na Hrvatsku uključujući i sve figure koje su provodile velikosrpsku politiku i teror (nad Hrvatima) (..) Od Račana i Sanadera do Josipovića i Mesića, zatim cijelu plejadu novinara od Tomića, Pavičića, Jergovića, Hedla i drugih, uz neizostavnog Milorada Pupovca i njegovih Novosti“.

Sedlarov opis govori o filmu koji se, uz promjenu imena, ne bi razlikovao od propagandnih uradaka koji su izlazili iz Goebbelsovog ministarstva tridesetih godina prošlog stoljeća, a u kojima moćna i zlonamjerna židovska manjina, potpomognuta njemačkim izdajicama, trajno provodi teror nad naivnim njemačkim narodom.

Ova godišnjica važna je da nas podsjeti kamo je nacizam vodio. Ali možda je još važnija da podsjeti kako je počeo; s ponavljanim lažima i klevetama kako bi se stvarala netrpeljivost prema manjini i potaklo bujanje militantnog nacionalizma. Da to zvuči u današnjoj Hrvatskoj poznato razlog je za ozbiljnu zabrinutost.

The post Osamdeset godina od Kristalne noći appeared first on Tacno.net.

Foto: gettyimages

Intervju člana Predsjedništva SFRJ i Predsjedništva CK SKJ Edvarda Kardelja holandskom zborniku „Budućnost Evrope“ – decembar 1976. godine:

Vjerujem da će Evropa budućnosti biti zajednica slobodnih naroda koja će izražavati visoki i sve viši stepen humanističke integracije, u kojoj će međusobna saradnja na multilateralnom nivou dobijati sve veći značaj i u ko­joj će državne granice izgubiti značaj barijera među narodi­ma i ljudima koji sada imaju. Ali to je budućnost, koja neće doći sama od sebe. Zato je u ovom momentu najvažnije da ljudi koji gledaju na bu­dućnost Evrope na takav način, budu načisto koji putevi vode toj budućnosti i da ih grade svojom svakodnevnom aktivno­šću u Evropi kakva je danas. U stvari, svaki korak dalje na tom putu zavisi od mijenjanja čitavog niza istorijskih uslova koji dijelom zavise od samih Evropljana i razvoja njihovog društva, a dijelom od razvoja savremenog svijeta uopšte. Drugim riječima, Evropa sama ne može da se mijenja ako se ne mijenja čitav svijet.

Beograd, 24. januara 1977. (TANJUG) – Član Preds­jedništva SFRJ i Predsjedništva CK SKJ Edvard Kardelj imao je intervju sa holandskim publicistom Vilemom Oltmansom o aktuelnim problemima savremenog svijeta, a po­sebno evropskim. Intervju je objavljen krajem decembra 1976. Godine u zborniku »Budućnost Evrope«, koji izdaje izdavačka kuća »Bruna zoons« iz Utrehta.

ŠTA JE DETANT? 

PITANJE: – Jugoslavija ima znatno iskustvo u odnosima sa socijalističkim zemljama Evrope. Ponekad se kaže da istočna Evropa više dobija od »detanta« nego zapadne zemlje. Kakve bi, po Vašem mišljenju, bile prednosti za Istok, a kakve za Zapad u odnosu na »detant«?

ODGOVOR: – Detant je politika koja je racionalni proizvod više ili manje sazrelog saznanja protagonista domi­nantnih suprotnosti savremenog svijeta, da treći svjetski rat, kao izlaz iz tih suprotnosti, postaje sve manje moguć, odnos­no da on nosi u sebi rizik takve katastrofe čovječanstva koja se danas teško može predvidjeti. U tom smislu detant je sub­jektivno sagledavanje i priznanje jedne objektivne neizbjež­nosti. Mislim da to saznanje nameće prije svega jedna speci­fična pojava našeg vremena, koju je nauka, doduše, već odav­no najavljivala, ali u koju je malo ko vjerovao, a mnogi u takve teoretske prognoze ni danas ne vjeruju. Naime, tehnika i tehnologija rata veoma su se razvile; toliko je velika kon­centracija sredstava rata u rukama suprotstavljenih vojno-političkih blokova i tolika je njihova sposobnost da tu tehniku i tehnologiju paralelno dalje razvijaju, da bilo kakva perspek­tiva sticanja bitne prednosti u odnosu snaga koja bi omoguća­vala pobjedu bez rizika samouništenja, postaje zaista nereal­na. Istovremeno, u toku drugog svjetskog rata, a naročito pos­lije njega, došlo je do dubokih promjena u društvenoj struk­turi svijeta i u odnosima među narodima. U mnogim zemlja­ma, na svim kontinentima, znatno su ojačale one narodnooslobodilačke, socijalističke i demokratske, odnosno progresiv­ne društvene snage uopšte koje njihovi društveni, ekonomski i politički interesi orijentišu protiv rata, imperijalizma i do­minacije hegemonističkih sistema. Posebno je značajan fak­tor u tom pogledu postao široki pokret za oslobođenje i rav­nopravnost naroda i za promjenu svjetskog sistema ekonoms­kih i političkih odnosa među narodima. Taj se pokret naroči­to razvio u toku drugog svjetskog rata i poslije njega, da bi u toku pedesetih godina prerastao u snažan pokret politike nesvrstavanja. Taj je pokret postao realna snaga u odnosu moći svjetskih društvenih snaga samim tim što se razvija u sve snažniji faktor otpora, ne samo klasičnoj imperijalistič­koj politici podjele svijeta, već i savremenim blokovskim po­djelama. I  konačno, kao posljedica svega toga, došlo je i do značajnih promjena u svijesti ljudi, tako da je orijentaciju na treći svjetski rat sve manje moguće braniti bilo nacional­nim egoizmom, bilo sticanjem ekonomskih i političkih pozicija u svijetu odnosno hegemonije nad narodima, bilo ideo­loškom ekspanzijom odnosno nametanjem jednog ili drugog društvenog i političkog sistema drugim narodima. Taj faktor, sam po sebi, sigurno nije odlučujući, ali takođe stoji u osnovi saznanja koja nameću prva dva faktora.

Dakako, moguće je raspravljati o tome koliko je dubok i trajan taj istorijski neophodan proces i koliko je stabilno saznanje o neophodnosti detanta. Jer, nema sumnje da u da­našnjem svijetu još uvijek postoje društvene i političke ten­dencije koje dejstvuju nasuprot tom procesu i takvim sazna­njima. Ipak, vjerujem da nije odbrana jedne iluzije ako ka­žem da treći svjetski rat više nije neizbježan. Drugim riječi­ma, da li će se detant održati kao osnovni trend daljeg razvoja međunarodnih odnosa u savremenom svijetu ili će biti na­rušen nekom samoubilačkom politikom rata – sada znatno više zavisi od svjesnog odlučivanja ljudi, nego od objektivnog stanja stvari u svijetu.

DVIJE TENDENCIJE

Teško je danas ukazati na sve moguće pozitivne konsekvence saznanja da je novi svjetski rat objektivno sve ma­nje moguć i da svakako više nije neizbježan. No, kao poslje­dica takvog razvoja, ipak se već ocrtavaju dvije osnovne ten­dencije.

Prva se izražava u veoma brzom jačanju onih politič­kih tendencija u međunarodnim odnosima koje su usmjerene na miroljubivu koegzistenciju među narodima. Te tendencije su odraz saznanja da, u uslovima kada rat nije neizbježan, odnosno kada je sve manje moguć, probleme i suprotnosti koji se pojavljuju u daljem razvoju društvenih odnosa u po­jedinim zemljama i dijelovima svijeta, kao i u odnosima među narodima, mogu rješavati, da tako kažem, samo unutra­šnji društveni, klasni, politički, ideološki procesi u svakoj po­jedinoj zemlji – dakle bez miješanja spolja – i aktivna eko­nomska, politička i druga saradnja naroda u međunarodnim odnosima na bazi ravnopravnosti.

Druga tendencija se ispoljava kao nastojanje određe­nih društvenih i političkih snaga u svijetu da se u novim uslo­vima pronađu nova sredstva, odnosno da se intenzivnije kori­ste neka stara da bi se njima postiglo ono što se više ne može postići ratom. Kad to kažem, mislim na takve pojave kao što su rasprostranjena praksa i dosta izgrađen mehanizam mi­ješanja u unutrašnje poslove drugih zemalja, vršenje eko­nomskog i političkog pritiska, potčinjavanje elementarnih in­teresa pojedinih naroda globalnoj strategiji odnosa snaga među blokovima u smislu razvijanja sistema hegemonije na osnovama postojeće ravnoteže snaga, što istovremeno znači produženje blokovske podjele itd.

U detantu se isprepliću i jedna i druga tendencija. Na Konferenciji o evropskoj bezbjednosti u Helsinkiju je bila, prije svega, prisutna prva, za sada manje kao akcija, a više, takoreći, kao deklaracija. Ali ne treba potcjenjivati ni dekla­raciju, jer ona veoma rječito ukazuje na stanje duha savremenog čovječanstva. Konferencija je pokazala kakva je oče­kivanja i kakve nade, uz početne konkretne rezultate stvorio detant kod evropskih naroda. Ali, ne samo kod evropskih, upravo zato što se sve više teži ka detantu kao univerzalnoj pojavi, a ne samo kao sporazumijevanju i dogovaranju iz­među velikih sila, odnosno blokova. Ona ohrabrujuće djeluje jer ukazuje na određene mogućnosti da se od deklaracija i načelno preuzetih obaveza pređe na akciju. Pa, ipak, svjedoci smo mnogih činjenica u savremenim međunarodnim odnosi­ma koje govore o tome da detant nije prepreka, ili da bar nije dovoljna prepreka za probijanje i one druge tendencije o ko­joj sam naprijed govorio. Naprotiv, često se ona i »pokriva« njime. Zato vjerujem da će u periodu koji je pred nama do­minirati sukob tih dviju tendencija i upravo od rezultata tog sukoba, prije svega, zavisi da li će se detant održati, odnosno da li će se razvijati ne samo kao odnos između dva bloka, već i kao sredstvo za demokratizaciju međunarodnih odnosa uopšte.

Da li detant donosi više koristi istočnoj nego zapadnoj Evropi? Ako imamo u vidu kakve realne alternative detantu postoje, ne vjerujem da je realan način postavljanja pitanja. Alternativa detantu je zapravo samo jedna – naime, orijen­tacija na neizbježni rat, što bi rat i učinilo neizbježnim! Već sam rekao da takva orijentacija ne bi donijela prednosti bilo kome dijelu Evrope i uopšte. No, ako se i ne zadovoljimo tak­vom logikom razmišljanja, svakako se može reći da se sa detantom ništa nije izmijenilo u odnosu snaga između blokova. Prema tome, niko ništa nije izgubio u pogledu sadašnje mjere svoje bezbjednosti. Ali, ako je dosadašnjim tokom detanta učinjen bar jedan mali korak u pravcu da se trka u naoruža­nju i drugi oblici borbe za sticanje prednosti u odnosu snaga ili održavanju ravnoteže snaga zamijene sporazumijevanjem o tome kako izgraditi jedan sistem bezbjednosti za sve naro­de, onda to nesumnjivo ide u korist svih evropskih naroda, kako Istoka tako i Zapada. 

ILUZIJA MEĐUSOBNIH OBEĆANJA 

I, najzad, mislim da niko ne živi u iluziji da se stvarna kolektivna bezbjednost u Evropi može igrađivati samo na os­novu međusobnih obećanja o nenapadanju i slično. Zato je nerealno i strahovanje da će se detantom bilo Istok bilo Za­pad navesti na takve koncesije koje bi mogle ugroziti bezb­jednost jedne ili druge strane. Da bi se približili cilju koji se zove kolektivna bezbjednost u Evropi, svakako su neophodne realne garantije narodima i jednog i drugog bloka, a i onima koji su van blokova.

U te garanti je svakako spada i određena ravnoteža sna­ga. Ali, ne takva ravnoteža koja izaziva neophodnost sve opasnije trke u naoružavanju, kao i širenje domena uticaja i hegemonije nad narodima, već ravnoteža koja će voditi poste­penom ali odlučnom snižavanju nivoa naoružanja na putu ka opštem i potpunom razoružanju kao krajnjem cilju i uopšte ukidanju zatvorenih odbrambenih sistema koji »proizvode« hegemonizam kao svoju neizbježnu konsekvencu. Prema tome, dalji razvoj kolektivne bezbjednosti u Evropi i detanta uopšte, zavisi prvenstveno od toga da li će i kakvim tempom evropski narodi oba bloka, i oni van blokova, biti u stanju da izgrade jedan sistem realnih garantija na novim osnovama, kao što su ograničavanje naoružanja, jačanje nezavisnosti svih evropskih zemalja, njihovo međusobno ekonomsko i kulturno otvaranje i proširivanje njihove saradnje.

Razumije se da, u uslovima sadašnjih evropskih i svjetskih realnosti, takve ciljeve nije lako formulisati, a pogo­tovo realizovati. A upravo zbog toga je put detanta, sa svim njegovim slabostima, ipak jedini put koji vodi u tom pravcu. Na tom putu se ističe puni pozitivni značaj Konferencije u Helsinkiju.

Edvard Kardelj – Photo by KEYSTONE-FRANCE/Gamma-Rapho via Getty Images

AKTIVNOST NESVRSTANIH ZEMALJA

PITANJE: – Predsjednik Indonezije Sukarno inicirao je 1955. godine Bandunšku konferenciju afro-azijskih zemalja. Taj sastanak postao je istorijska polazna tačka nesvrstanog pokreta, čiji je i danas jedan od glavnih pokretača predsjednik Tito. U više navrata Jugoslavija je pokretala inicijative kako bi pomogla u rješavanju sukoba iz­među strana u sporu.

ODGOVOR: – Bandunška konferencija predstavlja zaista jedan od najznačajnijih datuma u razvoju pokreta nesvrstanih zemalja. Međutim, i prije Bandunške konferenci­je, na samom početku hladnog rata, politika nesvrstavanja pojavila se kao faktor sve jačeg otpora tendencija da blokovs­ka podjela svijeta postane dominantan oblik razrješavanja svjetskih suprotnosti. Sve od tih prvih godina hladnog rata pa nadalje, politika nesvrstavanja je djelovala u pravcu popušta­nja zategnutosti u svijetu. Zato su nesvrstane zemlje sa Beo­gradske konferencije uputile poziv vladama vodećih zemalja oba bloka da sjednu za »zeleni sto« i da nađu put iz hladnog rata. Svojim postojanjem i djelovanjem pokret nesvrstanih zemalja dao je izvanredan doprinos stvaranju uslova koji su omogućili početak jednog novog trenda u svjetskoj politici koji se danas zove detant.

U takvom svom djelovanju nesvrstane zemlje se ne zatvaraju u svoj sopstveni krug, već nastoje da sarađuju sa svim drugim zemljama sa kojima u određenom pitanju ima­ju slična gledišta. Jugoslavija je zato, upravo kao nesvrstana zemlja, u pripremi treće faze Konferencije u Helsinkiju usko sarađivala sa vanblokovskim zemljama koje ste Vi nabrojali, kao i sa nizom drugih zemalja koje pripadaju blokovima, ali koje u mnogo čemu dijele gledišta evropskih vanblokovskih zemalja. Uvjeren sam da su sve te zemlje dale ozbiljan dopri­nos uspjehu Evropske konferencije o bezbjednosti i saradnji. A to nas ohrabruje i za budućnost. Pogotovo vjerujem da ak­tivnost kakvu su spomenute zemlje razvile u pripremi Konfe­rencije u Helsinkiju treba da se nastavi, jer može biti znača­jan doprinos u daljem razvoju detanta u Evropi.

Za nas je pogotovo značajno pitanje, jer će se sljedeći akt Konferencije o evropskoj bezbjednosti i saradnji – mis­lim na sastanak predstavnika naimenovanih od ministara ino­stranih poslova zemalja učesnica – obaviti u Beogradu 1977. godine. U pripremama tog sastanka u Beogradu, jugoslovenska vlada će pravovremeno započeti konsultacije sa svim učes­nicima Konferencije u Helsinkiju, naravno, i sa onima koje Vi spominjete.

PITANJE: – Jugoslavija, kao socijalistička zemlja, otvorila je granice. Holanđanima i Jugo- slovenima više nisu potrebne vize da posjete jed­ni druge. Kada ste se vi u Jugoslaviji odlučili na to, zar se niste bojali da će špijuni i agenti – pro­vokatori moći lakše ulaziti u vašu zemlju i pravi­ti neprilike vašoj socijalističkoj vladi?

Smatrate li da bi za postizanje smanjenja za­tegnutosti u Evropi bilo potrebno da oba dijela kontinenta ukinu restrikcije sa vizama i unap­ređuju slobodnije i lakše kontakte između naro­da Evrope.

ODGOVOR: – Zaista, jugoslovenske granice su otvorene i ugovor o ukidanju viza Jugoslavija ima ne samo sa Holandijom, već i sa čitavim nizom evropskih i drugih zema­lja koje su bile spremne na takav korak. Svaki jugoslovenski građanin, sa veoma ograničenim izuzecima, ima pravo na pa­soš za inostranstvo. Jugoslovenske granice danas spadaju vjerovatno među najotvorenije granice u Evropi.

Da li smo se bojali špijuna i agenata provokatora? Reći ću Vam na to sljedeće: Jugoslavija je nesvrstana i socijalistič­ka zemlja, a uz to i zemlja socijalističkog samoupravljanja. Kao takva, ona u svijetu ima mnogo prijatelja, kao i onih koji se s njom ne slažu ali poštuju njenu nezavisnost i pravo da sama odlučuje o putevima svog unutrašnjeg razvoja i svo­je spoljne politike. No, ima i takvih snaga koje nastavljaju sa intenzivnim miješanjem u naše unutrašnje stvari.

PRITISAK OTVORENIH GRANICA

Uostalom, svi znamo da su u savremenom svijetu iz­građeni čitavi mehanizmi sa ogromnom samostalnom sna­gom, koji i postoje samo zato da organizuju miješanje u unutrašnje poslove drugih zemalja i da se na taj način stiču određene pozicije u globalnom odnosu svjetskih snaga. O tome sam govorio u odgovoru na Vaše prvo pitanje. »Otvore­na granica« u tom smislu svakako otežava našu borbu protiv takvih akcija iz inostranstva. Ali ocijenili smo da je naše soci­jalističko samoupravno društvo, iako mlado, sposobno da izdrži takav pritisak i da ga otvorena granica, štaviše, čini ot­pornijim. Praksa je takvu ocjenu potvrdila.

No, to ne govorim zbog Jugoslavije, već kao uvod u od­govor na drugi dio Vašeg pitanja. Da, mi smo načelno veoma odlučni u nastojanju da evropske zemlje učine to što Vi spo­minjete u svome pitanju i mnogo više od toga. Naša sopstvena politika je, prema tome,, samo odraz tog našeg načelnog stava. Međutim, mi moramo ipak ukazivati i na drugu stranu medalje, to jest na onu o kojoj sam malo prije govorio. Sva­kako je anahronizam da u Evropi danas još postoje tako zat­vorene granice. Nezavisno od toga kakvim se društveno-istorijskim ili drugim okolnostima opravdava, odnosno objašnja­va njihovo postojanje, činjenica je da je to istovremeno odraz jednog tihog ali globalnog rata koji se vodi iza detanta i svih legalnih međunarodnih odnosa, rata koji vode sve moguće obavještajne i druge slične službe i koji postaje jedan od najkrupnijih problema savremenog svijeta. Zato se i ne može pitanje ukidanja zatvorenih granica kao međusobne obaveze evropskih naroda postavljati drukčije nego u zavisnosti od problema miješanja u unutrašnje stvari drugih zemalja, pri čemu riječ »miješanje« vrlo blago izražava ono što se stvarno dešava. Stoga mislim da među one »realne garantije«, o koji­ma sam govorio u odgovoru na Vaše prvo pitanje, spada sva­kako i obezbjeđenje evropskih naroda od takvog miješanja. Ako to ne postignemo, odnosno dok to ne postignemo, svaka­ko treba računati s time da će pojedine zemlje u tom pogledu biti više ili manje restriktivne.

DVA »AKO« 

PITANJE: – Kako gledate na budućnost Ev­rope u toku posljednje četvrtine ovog vijeka?

ODGOVOR: – Ne mogu odgovoriti na Vaše pitanje bez dva »ako«. Prvo, ako Evropa bude oživotvorila »duh Helsinkija« izgrađivanjem realnih garantija za miroljubivu koegzistenciju evropskih naroda, ona će sebi obezbijediti mir, a time će i spasiti čovječanstvo od trećeg svjetskog rata.

Drugo, ako Evropa bude uspostavila mostove demokratije i ravnopravnosti sa nerazvijenim dijelovima svijeta, sa takozvanim »trećim svijetom«, za zajedničko rješavanje pro­turječnosti i problema koji izviru iz strukture savremene svjetske privrede, a posebno jaza između razvijenih i nerazvi­jenih zemalja – čak i po cijenu privremenog žrtvovanja određenih trenutnih materijalnih, odnosno potrošačkih inte­resa – ona će biti jedan od glavnih izvora svjetskog, a i svog sopstvenog materijalnog i društvenog progresa.

Ja se nadam da će Evropa to da postigne, tim prije što je to u izvjesnom smislu objektivni uslov sopstvenog, tj. ev­ropskog razvoja. Ali, pri tome nikako ne potcjenjujem snagu onih objektivnih i subjektivnih faktora u Evropi i van nje koji djeluju i koji će još dugo djelovati u suprotnom pravcu. Upravo zato će rezultati u najvećoj mjeri zavisiti od subjek­tivne sposobnosti vodećih političkih snaga u Evropi da nađu zajednički jezik za zajedničke probleme, a da probleme dru­štvenog i političkog sistema prepuste unutrašnjim društve­nim, klasnim, ideološkim i političkim snagama svake zemlje, bez miješanja spolja. Ako one to ne budu postigle, onda su recidivi hladnog rata, sa svim opasnostima za čovječanstvo koji iz tog proizlaze, još uvijek mogući.

PITANJE: – Ali, da Ii Vi vidite Evropu u bu­dućnosti kao 33 države koje usko sarađuju ili vjerujete da će i dalje postojati sadašnje grupisanje na »devetoricu« (Evropska ekonomska zajed­nica), neutralne i socijalističke države?

ODGOVOR: – Vjerujem da će Evropa budućnosti biti zajednica slobodnih naroda koja će izražavati visoki i sve viši stepen humanističke integracije, u kojoj će međusobna saradnja na multilateralnom nivou dobijati sve veći značaj i u ko­joj će državne granice izgubiti značaj barijera među narodi­ma i ljudima koji sada imaju.

Ali to je budućnost, koja neće doći sama od sebe. Zato je u ovom momentu najvažnije da ljudi koji gledaju na bu­dućnost Evrope na takav način, budu načisto koji putevi vode toj budućnosti i da ih grade svojom svakodnevnom aktivno­šću u Evropi kakva je danas. U stvari, svaki korak dalje na tom putu zavisi od mijenjanja čitavog niza istorijskih uslova koji dijelom zavise od samih Evropljana i razvoja njihovog društva, a dijelom od razvoja savremenog svijeta uopšte. Drugim riječima, Evropa sama ne može da se mijenja ako se ne mijenja čitav svijet.

Put do takve Evrope budućnosti pretpostavlja ne samo oživotvorenje »duha Helsinkija« i uspostavljanja mostova demokratije i ravnopravnosti sa nerazvijenim dijelovima svi­jeta, već i dalje preobražavanje društvenih i političkih odnosa unutar svake evropske zemlje, kao i u njenom međunarod­nom položaju.

Mislim na takav razvoj tih odnosa koji će ublažavati i uklanjati suprotnosti kakve nastaju u konfliktu društvenih si­stema, kao i među narodima koji nisu ravnopravni u među­sobnim odnosima. Za takav razvoj danas je od presudnog značaja, prije svega, stepen spremnosti evropskih naroda da učvršćuju miroljubivu koegzistenciju i aktivnu međusobnu saradnju i da se praktičnim rješenjima zalažu za ublažavanje i postepeno ukidanje protivrječnih procesa ekonomskog raz­voja na »sjeveru« i na »jugu« svijeta, kao i svih oblika eko­nomskog i političkog potčinjavanja naroda, to jest svih oblika imperijalizma, hegemonizma i sličnih pojava. Sve što je do sada u tom pravcu učinjeno predstavlja samo početne korake ka stvaranju jedinstvene i na drugim osnovama, da tako ka­žem, »organizovane« Evrope, koja bi kao takva bila značajan faktor opšte saradnje i povjerenja među nezavisnim i ravno­pravnim narodima svijeta. Međutim, iako nisam pesimist, ne potcjenjujem snagu objektivnih i subjektivnih činilaca u Ev­ropi i van nje, koji imaju svoju viziju blokovski »sređene« Evrope. U tom smislu su sadašnje grupacije o kojima Vi govorite, ili slične podjele koje postoje, ne samo stvarnost nego, na žalost, i dogledna budućnost Evrope.

YUGOSLAVIA – DECEMBER 07: Edvard Kardelj – Photo by Keystone-France/Gamma-Keystone via Getty Images 

TENDENCIJA BLOKOVSKOG ZATVARANJA

Tako, na primjer, u izvjesnom smislu, u posljednje vri­jeme obnavlja se tendencija blokovskog zatvaranja ne samo u vojne saveze nego i u centralizovane političke i ekonomske sisteme. Posebno zabrinjavaju mogućnosti »legalizacije« pra­va na miješanje u unutrašnje stvari pojedinih zemalja u ime nekih viših ciljeva i zaštite blokovskog poretka i kohezije blo­kova. Unutrašnje promjene u pojedinim zemljama se shvataju kao izazov ili prijetnja unutar blokovskoj, pa čak i međublokovskoj ravnoteži, a ne kao suvereno pravo svakog naro­da, kao bitan element bezbjednosti i saradnje u Evropi i kao uslov buduće evropske zajednice slobodnih i ravnopravnih naroda.

Ali, ma koliko proces prevazilaženja blokovske i druge podjele bio dug i mukotrpan posao, vjerujem u nezadrživost tog procesa, kao i u mijenjanje zastarjelog ekonomskog i po­litičkog poretka u svijetu uopšte. Evropa nije niti može biti izolovana od opšteg procesa emancipacije u svijetu. Zato se prije svega sami evropski narodi moraju boriti protiv ostata­ka vremena i odnosa kada je Evropa bila matica blokova, ko­lijevka svjetskih ratova i metropola kolonijalističkih i sličnih sistema.

I ovom prilikom bih podsjetio da je drugi svjetski rat položio temelje sadašnjeg stanja u Evropi, uključujući i blo­kovsku podjelu, ali je ujedno donio krupne pozitivne prom­jene u Evropi i čitavom svijetu. Talas ekonomske i političke emancipacije naroda, koji je u proteklih tridesetak godina po­primio karakter prave antiimperijalističke svjetske revolucije kojom je čovječanstvo zakoračilo u novo doba svoje istorije, imao je svoj korijen i u takvom karakteru drugog svjetskog rata. Narodi antifašistički ujedinjene Evrope, kao i drugih bivših kolonijalnih zemalja, pokazali su da ne žele da budu pasivan objekt nekih novih svjetskih preraspodjela, velikodr žavnih imperija i blokova, nego suvereni gospodari svoje sud­bine. Najnoviji društveni procesi u Evropi pokazuju, takođe, da je naš kontinent aktivan dio opštih težnji naroda za demo­kratizaciju međunarodnih odnosa i društveni progres uopšte.

U ČEMU JE BUDUĆNOST EVROPE?

Zato budućnost Evrope nije u njenom zatvaranju u kontinent blokovske podijeljenosti, u okoštavanju njene blokovske ili neoblokovske strukture, nego u najširem otvaranju prema sebi i prema svijetu zemalja u razvoju, ali na novim osnovama. Kad kažem na novim osnovama, onda ne mislim na formalne koncepte i akta o bezbjednosti, miru i saradnji, već na stvarne promjene u odnosima među državama i naro­dima, kako u Evropi tako i u svijetu uopšte. Pri tome bih že­lio da naglasim da su neophodne suštinske promjene u odno­sima među državama sa različitim društvenim sistemima mo­guće samo na bazi ravnopravnosti i suverenog prava svakog naroda da bira svoj način života kako mu najbolje odgovara. Niko sa strane nema pravo da »usrećuje« druge narode.

Jugoslavija kao evropska, socijalistička i nesvrstana zemlja sa posebnim interesom se bori za političko otvaranje Evrope, zapadne i istočne, prema nesvrstanim zemljama i za njeno ekonomsko otvaranje prema zemljama u razvoju. Uv­jeren sam da bez priznavanja pokreta nesvrstanih zemalja kao jednog od odlučujućih faktora svjetskog »detanta«, bez napuštanja politike konfrontacije sa tim pokretom ili njego­vog potčinjavanja blokovskim interesima, bez prevazilaženja jaza između razvijenih i zemalja u razvoju, kao i bez suštins­kog mijenjanja ekonomskog poretka koji se rodio u epohi nacionalističkog hegemonizma, imperijalizma i kolonijaliz­ma i uvođenja novog sistema međunarodnih ekonomskih od­nosa, nema stabilnosti ni progresa u svijetu, pa ni u Evropi. Ubijeđen sam da će narodi Evrope, prevazilazeći postepeno sopstvene potrebe, napuštajući prevaziđene koncepte i doktri­ne, kako u međuevropskim tako i u odnosima sa ostalim svi­jetom, stvoriti bitno nove pretpostavke svoje ujedinjenosti, stabilnosti i mira u okviru evropskog kontinenta, a time istov­remeno uspostaviti i nove mostove saradnje i humanističke integracije sa ostalim svijetom.

DIO EVROPSKE STVARNOSTI

PITANJE: – Jugoslavija će 1977. godine biti domaćin Druge konferencije o evropskoj bezb­jednosti i saradnji. Kakva su Vaša očekivanja od ove evropske konklave? Šta, po Vašem mišljenju, svaka zemlja – učesnica treba da učini da bi se adekvatno pripremila za ovaj sastanak?

ODGOVOR: – Nadam se da će se odvijanje procesa popuštanja i evropske saradnje, čemu je Helsinki dao snažan podsticaj, nastaviti i da će Beogradska konferencija biti još jedan doprinos tom procesu. Naravno, uspjeh zavisi od spremnosti i snage svih učesnika da tome procesu i dalje daju odgovarajuću podršku, u duhu uzajamnog razumijevanja i uvažavanja interesa svih i svake evropske zemlje.

Završni dokument iz Helsinkija je danas dio evropske stvarnosti, prema kojem Evropa treba da živi i postupno us­kladi svoje odnose, što – imajući u vidu postojeće evropske, a i svjetske podjele i realnosti – predstavlja vrlo složen i du­goročan proces.

Stoga će biti svakako prvi zadatak Beogradske konfe­rencije da potvrdi neophodnost svestranih i konstruktivnih napora svih zemalja Evrope za dosljedno sprovođenje donijetih odluka. Jer, saradnja i bezbjednost evropskih država su međusobno uslovljeni kao dijelovi jednog opšteg procesa po­puštanja, kao jedine alternative politici sa pozicija snaga i rata, bilo u vidu svjetskog rata ili u vidu neprekinutog lanca lokalnih ratova i drugih vidova nasilnog mijenjanja odnosa moći u svijetu putem miješanja u unutrašnje prilike pojedi­nih zemalja.

Naravno, Beogradska konferencija bi – imajući pred očima sadašnje evropske realnosti – promašila svoj cilj ako bi se pretvorila u polemiku oko toga koliko se ko pridržavao odluka Konferencije u Helsinkiju. O tome bi se, doduše, mo­glo reći prilično mnogo neprijatnih istina, ali ne vidim čemu bi takve polemike vodile, sem produbljivanju međusobnog nepovjerenja. Zato mi se čini da je najvažnije to da učesnici još jednom potvrde svoju spremnost da svojim praktičnim postupcima doprinose ostvarivanju postavljenih ciljeva. Uto­liko prije što su neki efekti Konferencije u Helsinkiju, ipak, već prisutni u evropskoj praksi, a treba očekivati da će ih biti još više.

Upravo zato, po mom mišljenju, Beogradska konferen­cija ima i svoj drugi zadatak, to jest da učini maksimalni na­por u smislu ukazivanja na konkretne nužnosti i mogućnosti za dalju praktičnu primjenu odluka Konferencije u Helsinki­ju. A u tom pogledu se nalazimo pred jednim širokim spek­trom problema – od stanja tekuće ekonomske, kulturne, po­litičke i druge saradnje, do stanja u oblasti međusobnih odno­sa evropskih zemalja i njihove nezavisnosti i suvereniteta i razoružanja. Neću ulaziti u konkretnu analizu tih problema, ali je očigledno da Beogradska konferencija može biti uspješ­na samo ako konstruktivno doprinese stvaranju povoljnijih uslova za rješavanje bar nekih od tih problema i ako time po­jača međusobno povjerenje evropskih naroda.

Stoga bi trebalo očekivati da pristup i angažovanje po­jedinih evropskih zemalja u rješavanju svih tih problema neće biti uslovljeni toliko logikom održavanja blokovske po­djele Evrope, koliko zajedničkom težnjom da se stvore uslovi za savlađivanje te podjele.

SUMIRANJE REZULTATA U BEOGRADU

Naravno, svjestan sam da su blokovi jedna realnost istorijske epohe u kojoj živimo i njihovo ukidanje nije samo stvar subjektivnog »htjeti«. U stvari, blokovi su više posljedi­ca stanja, odnosno strukture društvenih i međunarodnih od­nosa, nego uzrok takvog stanja. Zato jednostavnim raspušta- njem vojno-političke organizacije blokova ne bi nestale svjetske suprotnosti, niti sukobi koji iz tih suprotnosti izviru. Iza tih suprotnosti, naime, stoje društvene snage na oba pola, bez obzira da li su organizovane u blok ili ne. Razrješavanje blokovskih suprotnosti i nastajanje svijeta bez blokova mo­guće je, dakle, samo u jednom istorijskom procesu u kojem će se mijenjati svijet kao cjelovit sistem ekonomskih i politič­kih odnosa među narodima. Drugim riječima, neće se svijet izmijeniti raspuštanjem blokova, već će blokovi nestati mije­njanjem svijeta.

Pa ipak, svijet se mijenja, i zato mora da slabi i snaga uticaja blokovskog sistema na međunarodne odnose. A od na­roda, od ljudi, zavisi da li će se taj proces odvijati brže ili spo­rije. Osnovno u tome jeste da se ne možemo i ne smijemo mi­riti sa shvatanjima prema kojima je globalna podjela svijeta jedina i neminovna perspektiva budućnosti. I upravo u tome je suština i istorijski značaj politike i akcije pokreta nesvrsta­nih zemalja i njihovog odnosa prema blokovima. To je os­novni razlog što su se nesvrstane zemlje, iako zahtjev za ne­posredno formalno raspuštan je blokova nisu ocjenjivale kao realnu mogućnost, ipak odlučno suprotstavljale i suprotstav­ljaju se pritiscima da budu potčinjene blokovima i dalje insi­stiraju na zahtjevu da svjetske probleme ravnopravno rješa­vaju svi narodi svijeta u uslovima miroljubive koegzistencije, nenametanja društvenog i političkog sistema i nemiješanja u unutrašnje poslove drugih naroda, priznajući svim narodima ne samo pravo na samoopredjeljenje nego i pravo na demo­kratsku ravnopravnost u svim međunarodnim odnosima.

Istorijska kretanja ka tom cilju su istovremeno jedini realni put prevazilaženja sistema blokovske podjele svijeta i zavisnosti mira u svijetu od ravnoteže moći blokova. A sve to se još posebno odnosi na Evropu, gdje su blokovi nastali, gdje imaju najdublje korijene i najveću snagu i gdje prije svega treba stvoriti uslove u kojima će postepeno slabiti uticaj blo­kova na sistem međunarodnih političkih, ekonomskih i dru­gih odnosa.

U svjetlu svega izloženog vidim i zadatke svake pojedi­ne zemlje, učesnice Beogradske konferencije. Njihovu ulogu treba posmatrati u kontekstu potvrde i učvršćivanja onog što

je postignuto od Helsinkija do danas, a istovremeno i nastav­ljanja i produbljivanja procesa kome je završni dokument u Helsinkiju dao osnovu za podsticaj i to u pravcu kolektivne bezbjednosti u Evropi, koja se neće zasnivati na borbi za rav­notežu moći blokova, nego na priznanju neprikosnovenosti nezavisnosti i ravnopravnosti svih naroda i na kolektivnoj zaštiti takvog njihovog položaja od svakog miješanja spolja. Nakon dvije godine iskustva u ostvarivanju dogovora iz Hel­sinkija, Konferencija u Beogradu predstavljaće značajan fo­rum za sumiranje rezultata i biće od velike koristi kako u po­gledu jasnijeg određivanja pravca daljeg kretanja i precizira- nja neposrednih zadataka – što u Helsinkiju, ili do sada, nije bilo moguće – tako i u pogledu pokretanja inicijativa za raz­matranje i rješavanje izvjesnog broja konkretnih pitanja iz pojedinih oblasti odnosa među evropskim zemljama i u svije­tu uopšte.

————————————————————————————————————————————————

Iz knjige –   TITO: Nesvrstanost – izraz interesa cijelog čovječanstva; KARDELJ: Razvoj socijalizma kroz najrazličitije oblike –  Itervjui i izjave Josipa Broza Tita i Edvarda Kardelja’, NIŠRO “Oslobođenje”, Sarajevo, 1977. 

The post Kardelj: Niko sa strane nema pravo da »usrećuje« druge narode appeared first on Tacno.net.

Foto: Muzej Jugoslavije

S napadom njemačkih, italijanskih, bugarskih i dru­gih osvajača na našu zemlju, počelo je ne samo istrebljenje našeg naroda od strane osvajača, nego se, svim silama, širila i mržnja između pojedinih nacionalnosti, s ciljem da se narodi sami među sobom istrebljuju. Ustaše su, pod rukovodstvom Nijemaca, ubijali stotine hiljada Srba, četnici Draže Mihailovića, pod rukovodstvom Italijana i Nijemaca, ubijali su desetine hiljada muslimana i Hrvata. Našim narodima prijetila je strahovita opasnost potpunog uništenja. Kada su naše srpske jedinice Stigle u Istočnu Bosnu, na dnu bistre Drine njihale su se hi­ljade leševa nedužnih žena, djece i staraca muslimana. U Bosni i Hercegovini, a naročito u Krajini, našli smo velike prirodne ponore pune leševa poklanih Srba – žena, djece i staraca. Naša parola bila je bratstvo i je­dinstvo naroda Jugoslavije. Mi smo činili sve napore, dokazujući ogorčenom srpskom življu i zavedenim čet­nicima da svi Hrvati nisu zlikovci, da svi muslimani nisu zlikovci, već samo jedan mali dio u ustaškim odredima, koji pod vodstvom Nijemaca vrše zlodjela. Dokazivali smo svim mogućim načinima ojađenom muslimanskom i hrvatskom življu da Srbi nisu zlikovci, nego da zvjerstva vrši samo šaka četnika Mihailovića, Pećanca i Nedića. To je bio naporan rad naših herojskih brigada i parti­zanskih odreda, beskompromisnih boraca ne samo protiv okupatora nego i protiv ustaških i četničkih zlikovaca, koji su bili samo oruđe u rukama okupatora. Ovi naši napori urodili su plodom. Stvoreno je, u ovoj jedinstvenoj i nadčovječanskoj borbi, trajno jedinstvo i bratstvo naroda Jugoslavije, kakvog nikada prije rata nije bilo. 

Da bi svjetskoj javnosti, koja je toliko varana s raz­nih strana, bila što jasnija slika pravog stanja u Jugo­slaviji, potrebno je da se, u kratkim potezima, osvrnemo na događaje u Jugoslaviji od prije okupacije pa do danas. 

Gospodin premijer-ministar Churchill izjavio je u en­gleskom parlamentu da su komunisti Jugoslavije imali tu čast da prvi počnu borbu s okupatorom. U ovoj kratkoj rečenici izražena, je činjenica kojom se ponose ne samo komunisti u Jugoslaviji, nego i ostali rodoljubi svih na­roda Jugoslavije. Mnogo prije napada na Jugoslaviju, iako u najtežim uslovima ilegalnosti, komunisti su, naročito poslije okupacije Austrije, neprekidno upozoravali na strašnu opasnost koja narodima Jugoslavije prijeti od osvajačkog njemačkog fašizma. Sav rad i svi napori ko­munista, bez obzira na progone i surove kazne od strane režima, bili su usmjereni u pravcu koncentracije svih ro­doljubivih snaga zemlje za otpor u slučaju napada na Ju­goslaviju. Ti napori nisu ostali bez rezultata. Omladina Jugoslavije, naročito omladina beogradskog univerziteta, srednjoškolska omladina, radnička omladina – okupljala se i spremala da – ujedinjena pod vodstvom Komuni­stičke partije – dočeka teški čas koji je zadesio našu zemlju invazijom hitlerovskih hordi.

A kakve su prilike vladale u državnom vodstvu Ju­goslavije? I vojnički i politički Jugoslavija se nalazila u kaotičnom stanju. U vrhovima generalštaba sjedili su izdajnici Neđićeva tipa, koji su se nalazili u službi Nije­maca. Jugoslavija je bila preplavljena njemačkim špijunima – »turistima«. Korupcija i krađa vladala je u svim ustanovama, a najviše u vojnom ministarstvu. Od dvanaest milijardi državnog godišnjeg budžeta, četiri mi­lijarde išle su u vojne svrhe, pa ipak je jugoslavenska vojska bila slabo naoružana i nespremljena. Nacionalno pitanje, a naročito nacionalno pitanje Hrvata, sve se više zaoštravalo. Izvjestan kompromis, odnosno sporazum iz­među Mačeka i Cvetkovića, značio je samo podjelu vlasti, a nikako rješenje nacionalnog pitanja Hrvata. Od dolar­ska Stojadinovića na vlast, beogradski vlastodršci (od 1935. g. dalje) sve više su se povezivali s osovinskim silama i napuštali stare saveze, kao na primjer Malu an tantu, savez s Francuskom i drugim zemljama. Radilo se punom parom da Jugoslavija bude što usamljenija, što slabija i zrelija da postane plijen njemačkih osvajača.

Kroz dvadeset godina Jugoslavija je bila jedina dr­žava u Evropi čiji su vlastodršci, bez obzira na zahtjeve čitavog naroda, odbijali da uspostave diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom. Do priznanja SSSR došlo je tek onda kada je njemački osvajač već snažno zakucao na vrata Jugoslavije. – To su sve činjenice koje pokazuju zašto su njemački i drugi osvajači mogli pregaziti Jugo­slaviju za nepunih deset dana.

Tito i Čerčil – foto Wikimedia Commons

Dvadeset sedmi ožujka 1941. godine ostat će u historiji našega naroda kao jedim od svijetlih tačaka. Režim izdaj­ničkog princa Pavla, u kome su igrali rukovodeću ulogu Cvetković i Maček, bio je zbačen zbog sramnog potpisi­vanja Trojnog pakta i pristupanja Jugoslavije osovini. Preko stotinu hiljada građana Beograda i ogromne mase demonstranata u svim krajevima Jugoslavije pokazali su da su narodi Jugoslavije spremni da radije podnesu najveće žrtve nego da iznevjere slavne tradicije svojih pre­daka, da postanu osovinsko roblje. Nova Simovićeva vlada, koja je došla poslije Cvetkovića, nije se snašla zbog toga, što nije znala da pravilno ocijeni i da se osloni na neslomljivu snagu koja postoji u našim naro­dima. Ona je ostavila sav stari korumpirani državni aparat, koji je bio ne samo nesposoban, nego je i otvoreno sabotirao sve mjere koje su bile potrebne za obranu zemlje.

A onih 10 dana u toku kojih su okupatori pregazili našu zemlju, – to su najsramniji dani u historiji naših naroda. Tada se ispoljila sva ona trulost, sva izdaja koja se do toga vremena vještački prikrivala. Da li su narodi Jugoslavije htjeli braniti svoju domovinu? Jesu. Na pro­glas za mobilizaciju pohrlili su seljaci i radnici, pohrlila je omladina i poštena inteligencija. Na izričiti poziv vod­stva Komunističke partije pohrlili su svi članovi partije koji su podlijegali vojnoj obavezi. Ali, sav taj narodni borbeni entuzijazam bio je, uzalud, jer je državno i voj­no vodstvo zatajilo. Vojne obveznike slali su iz jednog garnizona u drugi. Pravile su se krive maršrute. Vojnici su na front slani bez municije. Kada je došlo do kapitulacije, generali i viši oficiri – pod prijetnjom smrti – naređivali su vojnicima da polože oružje pred neprijate­ljem. Postoje stotine i stotine primjera koji pokazuju da su vojnici odbijali da izvrše ove zapovijesti.

Čitave divizije i armije položile su svoje oružje pred Nijemcima skoro bez ikakve borbe, a vojnici su otpre­mani u njemačko ropstvo. Poznati sramni izdajnik srp­skog naroda, general Nedić, bio je jedan od prvih koji je predao svoju armiju Nijemcima, pošto je neke svoje je­dinice natjerao da bez ikakvog protivutenkovskog oružja nasrnu na njemačke tenkove i budu desetkovane. Videći tu strahovitu izdaju, vojnici su plakali i – proklinjajući – odlazili svojim kućama, ukoliko su uspijevali da se istrgnu iz pandži njemačkih okupatorskih trupa.

Nakon toga su nastali najstrašniji dani koji su ikada postojali u historiji naših naroda. U Hrvatskoj, okupa­tori su doveli na vlast izrode hrvatskog naroda – ustaše, na čelu sa zlikovcem Pavelićem, koji je bio pitomac Mussolinija i Hitlera. Započelo je masovno istrebljivanje srpskog naroda u Bosni, Hercegovini, Vojvodini itd. Nesrećni seljaci ovih krajeva bježali su u šume sa svojim porodicama, samo da bi spasili svoje glave. Ali ustaše, zajedno s Nijemcima, priređivali su hajke na ove bjegunce i istrebljivali ih ondje gdje bi ih stigli. U takvoj strašnoj situaciji (u kojoj su se nalazili ne samo Srbi, nego i svi pošteni napredni ljudi), narod je postepeno, najprije neorganizirano, počeo da se brani čime je god mogao – samo da se spasi od uništenja. Iste stvari odi­grale su se i u Sloveniji, gdje su Nijemci i Mađari počeli da istrebljuju čitava sela i da deportiraju desetine hiljada građana i seljaka u Njemačku ili u druge kra­jeve na rad, oduzimajući im svu imovinu.

U takvoj situaciji vodstvo Komunističke partije po­duzelo je sve mjere za organizaciju narodnog ustanka. Još u jesen 1940. stvorena je, u najvećoj tajnosti, tzv. Vojna komisija, sa zadatkom da u redovima jugoslavenske vojske, kod vojnika i oficira, stvara raspoloženje za otpor u slučaju napada na Jugoslaviju, a u slučaju kapitulacije da preuzme vojno vodstvo u svoje ruke. Ova komisija bila je, poslije aprilske kapitulacije, proširena i dobila je naziv Glavni štab partizanskih odreda Jugoslavije koji se kasnije pretvorio u Vrhovni štab. Odmah poslije kapitulacije Jugoslavije i masovnih pokolja srp­skog življa u Hrvatskoj i Bosni, Komunistička partija počela je da šalje svoje članove da organiziraju odbjeglo stanovništvo po šumama u gerilske odrede.

Još prije napada na Sovjetski Savez vodstvo Komu­nističke partije stvorilo je sporazum o saradnji s vod­stvom Srpske zemljoradničke stranke Dragoljuba Jovanovića i grupom dr. Ivana Ribara. Dvadeset drugog lipnja kad su njemačke horde iznenada napale Sovjetski Savez, vodstvo Komunističke partije hitno je održalo sjednicu, zajedno s Vojnom komisijom, na kojoj je doneseno rje­šenje da se započne s ustankom u svim djelovima Ju­goslavije. Na ovoj sjednici zaključeno je da Vojna komisija nazove Glavni štab partizanskih odreda Jugoslavije i da on rukovodi svim operacijama u zemlji. Ovaj štab razaslao je svoje članove u razne pokrajine, davši im u zadatak da preuzmu rukovodstvo nad organizacijom par­tizanskih odreda i rukovođenje operacijama. Osim toga, bile su organizirane male diverzantske grupe koje su počele da uništavaju telefonske i telegrafske veze i da vrše napade na magazine i druge vojne objekte. U tim danima beogradska omladina pokazala je takve primjere herojstva, kojima će se ponositi daleka buduća poko­ljenja naših naroda. Mladići i djevojke, od 14 godina pa dalje, napadali su usred bijela dana švapske kamione, polijevali ih benzinom i uništavali. Usprkos vješalima koja su bila postavljena u Beogradu nasred Terazija, omla­dina – srednjoškolska, studentska i radnička – vršila je napade s nesmanjenom žestinom.

Tito i Ivan Ribar – foto wikipedia

Dok se do napada na Sovjetski Savez, osim akcija po gradovima, borba tu  i tamo vodila jedino u bosan­skim i hercegovačkim brdima, poslije napada na So­vjetski Savez partizanski pokret počeo se naglo širiti u svim ostalim dijelovima zemlje. Već u srpnju mjesecu 1941. godine s uspjehom djeluju valjevski, kragujevački, užički, homoljski i drugi partizanski odredi. Po 20 do 30 boraca, s jednom ili dvije puške i kojom bombom, napa­daju manje njemačke grupice, ubijaju Nijemce i na taj način se naoružavaju.

Dok se u Srbiji partizanski pokret razvijao poste­peno i tako dobijao sve masovniji karakter, u Crnoj Gori već je 13. srpnja 1941. godine pod vodstvom komunista organiziran i izvršen opći narodni ustanak. Desetine hi­ljada Crnogoraca, na dati znak, napali su italijanske garnizone u čitavoj Crnoj Gori i zauzeli sve varoši osim Cetinja i Podgorice. Bilo je zarobljeno oko 6.000 italijanskih vojnika i oficira i zaplijenjena velika količina rat­nog materijala. Zatim su crnogorski rodoljubi nastavili svoju tešku i krvavu borbu protiv nekoliko italijanskih divizija koje je Mussolini poslao da uguše ustanak.

U kolovozu mjesecu 1941. godine partizanski odredi u Srbiji oslobodili su skoro čitavu Mačvu i Posavinu do Obrenovca. Bila su zauzeta mjesta Lajkovac, Ub, Ljig, Krupanj, Loznica, Stolice, a početkom rujna Užice, Čačak, Užička Požega, Gornji Milanovac i druga manja mjesta. Tako su partizani oslobodili skoro cijelu Zapadnu i dobar dio Istočne Srbije.

Još u kolovozu, Glavni štab partizanskih odreda Ju­goslavije preselio se, pod najtežim okolnostima, iz Beo­grada – najprije u gradić Krupanj, a kasnije u Užice. U početku rujna 1941. godine održano je u rudniku Stolice kraj Krupnja prvo vojno savjetovanje delegata iz svih krajeva Jugoslavije. Na savjetovanje su, pod neo­bično teškim uslovima, došli delegati iz Slovenije, Hr­vatske, Srbije, Bosne i drugih krajeva. Na ovom savjeto­vanju doneseni su dalekosežni i važni zaključci. Glavni štab je dobio naziv: Vrhovni štab partizanskih odreda Jugoslavije, a za Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Crnu Goru bili su obrazovani glavni štabovi, čiji su komandanti bili istovremeno i članovi Vrhovnog štaba. I kao što je još u Beogradu bio donesen plan da se očisti Zapadna Srbija i stvori baza za dalje operacije, tako je na ovom vojnom savjetovanju bio donesen plan za vođenje operacija i stvaranje baza u svim ostalim dijelovima Jugoslavije. Pored čisto vojnih zaključaka, na ovom savjetovanju do­nesen je čitav niz političkih odluka, kao, na primjer, da se pozovu na sarađnju i zajedničku borbu sve ostale snage koje nisu stupile u službu okupatora.

Još je u Beogradu Glavni štab partizanskih odreda saznao da se negdje u brdima na Ravnoj Gori skriva pukovnik Draža Mihailović s jednom grupom oficira, s kojima je uspio da se skloni i da ne bude odveden u ropstvo. Draža do tog momenta nije uopće vodio nikakve borbe, niti su bosanski seljaci koji su bili ustali u obranu svojih života, stajali pod njegovom komandom. Ja sam lično, još u srpnju mjesecu, naredio štabu Valjevskog partizanskog odreda da stupi u vezu s Dražom Mihailovićem i da ga privoli na borbu u saradnji s nama. Ali on je odlučno odbijao da išta poduzme protiv Nije­maca i to, prvo – što uopće nije imao nikakve vojske a drugo – što se bojao represalija. Do ruku našega štaba dopro je jedan dokumenat, u kome nas je jedan čovjek  iz Dražine grupe obavještavao da Draža Mihailović želi da otpravi neke nepokorne oficire u Bosnu, tj. ljude koji su željeli da se bore. Jedan od tih nepokornih bio je poručnik Ratko Martinović, koji je od prvog dana, za­jedno s popom Vladom Zečevićem, sarađivao s nama, stvorivši jedan četnički odred na teritoriju Krupnja. U tom dokumentu se govori da je Draža Mihailović riješio da pomoću jednog kriminalnog tipa ubije poručnika Martinovića kada bude prelazio Drinu.

Odmah po dolasku na oslobođeni teritorij u kolo­vozu 1941. otišao sam na Ravnu Goru kod Draže Mihailovića, koji me nije primio u svom ravnogorskom grijezdu, nego u selu Struganiku, u kući vojvode Mišića. Sastanku je prisustvovao, pored Draže, i poznati velikosrbin Dragiša Vasić i major Mišić. Sastanak je, u stvari, dao slabe rezultate. Draža Mihailović je uporno odbijao da započne bilo kakvu borbu protiv Nijemaca, govoreći da još nije vrijeme itd. On je već imao izvjesne četničke odrede organizirane na teritoriju Zapadne Srbije, kojeg su bili oslobodili partizani. Bilo je doneseno samo usmeno rje­šenje o lojalnom ponašanju Mihailovićevih četnika prema partizanima i o tome da oni ne će napadati partizane, kao što su to činili četnici vojvode Pećanca.

Pošto je Draža Mihailović, ne znam iz kojih razloga, i tada pa i dugo kasnije držao da sam ja Rus, on je potpuno otvoreno govorio o Hrvatima i svim ostalim na­rodima Jugoslavije. On je, kada sam ga pitao šta misli o nacionalnom pitanju, izjavio nedvosmisleno da Hrvati muslimani i svi ostali moraju biti najstrože kažnjeni i poslije izvjesne odmazde potpuno potčinjeni Srbima. Po­što sam se suprotstavio, rekao je da je njegovo gledište sasvim pravilno, jer su svi Hrvati krivi za ustaške zlo­čine, svi su ustaše i izdajice, koji su prodali Jugoslaviju Nijemcima. Na svršetku mi je Draža kazao da će se još predomisliti kada i na koji način će njegove jedinice poći u borbu i da će to saopćiti.

Tito i partizani u Drvaru © Imperial War Museums – Wikimedia Commons

U rujnu mjesecu naše su partizanske snage za­jedno s jednim odredom kapetana Račića bile opsjele Šabac i jurišale na nj. Taj je kapetan Račić, također, onda bio u nemilosti kod Mihailovića zbog učešća u borbi zajedno s nama. Poslije napada na žabac, koji nije uspio, Nijemci su brzo dovukli svoje dvije divizije, dva ili tri hrvatska puka i nešto ljotićevaca i započeli još u rujnu mjesecu prvu ofanzivu na nas, koja je, s prekidima, trajala do svršetka studenoga. Najteže borbe Vođene su u Mačvi, na Ceru i Pocerini, u dolini Jadra i kod Zavlake. Naše su trupe polagano odstupale, braneći svaku stopu zemlje. Još prije ofanzive bilo je riješeno da seljaci iz Mačve prebace što više žita u brdske predjele oko Krupnja i Sokolske Pla­nine. Hiljade i hiljade seljačkih kola kretalo se u pravcu brdskih predjela. Neprekidno izloženi njemačkim bom­barderima, seljaci su bježali u šume. Nijemci su bili us­pjeli da zauzmu Loznicu i teren do doline Jadra. Skoro bez ikakvog protivutenkovskog oružja, naši borci uspjeli su da unište 20 njemačkih tenkova. Preko hiljadu Nije­maca i drugih neprijatelja palo je u tim borbama. Oko 600 bilo je zarobljeno.

Pošto su Nijemci naišli na suviše jak otpor i pošto su pretrpjeli velike gubitke, oni se nisu usudili da produže ofanzivu u brdskim predjelima, već su se počeli sistematski pripremati za ofanzivu na širo­kom frontu od Kraljeva preko Valjeva do Drine. Naši partizanski odredi ponovo su prešli u protivunapad, po­novo su oslobodili veliki dio Mačve i Posavine, a naj­krupniji partizanski odred, valjevski, potpuno je opkolio njemački garnizon u Valjevu. Isto talio naše trupe, uz učešće četnika Draže Mihailovića, potpuno su opkolile i grad Kraljevo i pomoću teške artiljerije i tenkova pro­drle i u sam grad. Kao što se iz ovoga vidi, već u listopa­du mjesecu, u operaciji kod Valjeva i Kraljeva, zajedno s našim snagama učestvovalo je oko 1.200 četnika Draže Mihailovića. Do toga učešća došlo je na taj način što sam ja, iz Krupnja, za vrijeme ofanzive protiv nas, upu­tio pismo Draži Mihailoviću i predočio mu opasnost koja mu prijeti, ako mi izgubimo slobodan teritorij. Draža Mihailović se saglasio s mojim navodima – i tako su ove njegove snage učestvovale u borbi od listopada do studenoga mjeseca. Ali i za vrijeme tog kratkog perioda saradnje, četnici, pod komandom majora Mišića, nakon prvih jačih okršaja s Nijemcima, pobjegli su s položaja.

Oslobođenjem Užica u naše ruke pao je bogat plijen, kao, na primjer, 100 raznih motornih vozila, tvornica oružja i municije, tvornica koža, filijala Narodne banke sa oko 55 miliona dinara gotovine itd. Od 150 pušaka i 40-50.000 metaka dnevno – koliko je tvornica izrađivala do našeg dolaska, mi smo uspjeli podići kapacitet proiz­vodnje na 420 pušaka i 80.000 metaka dnevno. Ovi veliki uspjesi naših partizanskih odreda izazvali su, s jedne strane, zabrinutost kod Nijemaca i nedićevaca, a s druge – zavist kod Draže Mihailovića i njegovih oficira. Oni su se, u listopadu, potajno spremali za napad na nas, da nam otmu Užice. Nedić je infiltrirao u redove Dražinih četnika sve više svojih pristalica, koji su sistematski vr­šili provokacije, kako bi izazvali otvoreni sukob između partizana i četnika Draže Mihailovića. Oni su, na silu, prigrabili Užičku Požegu, stalno ometali naš željeznički promet prema Čačku i Milanovcu i vršili provokacije. Vrhovni štab poduzimao je sve da se izbjegne sukob i ponovo je predložio Draži MIhailoviću – preko oficira za vezu Mitića, koji je bio pri Vrhovnom štabu – da se organiziraju pregovori i sklopi sporazum. Draži Mihailoviću je predloženo da se pregovori vode na neutralnom zemljištu, kod mjesta Kosjerića, ali je on na sve moguće načine izbjegavao da dođe na pregovore. Poslije toga ja sam, po drugi put, s dvojicom članova Vrhovnog štaba (Sretenom Žujovićem i Mitrom Bakićem) pošao na Ravnu Goru. Spremio sam, kao prijedlog, 10 tačaka, koje su jav­no poznate. Na pregovorima, u selu Brajići kod Ravne Gore, gdje je učestvovalo oko desetak oficira Mihailovićeva štaba, nije došlo do sporazuma u najvažnijim tačkama, i to u pitanju zajedničke komande, koju smo mi predlagali, u pitanju formiranja zajedničkih vlasti na bazi narodno-oslobodilačkih odbora itd. Do sporazuma je najlakše došlo u pitanju diobe oružja iz užičke tvornice, diobe novca Narodne banke, u pitanju komande mjesta itd. Kao prvi ratni materijal mi smo odmah, drugi dan poslije pregovora, izdali Draži Mihailoviću iz naše tvornice 500 novih pušaka i 25.000 metaka. Interesantno je primjetiti da je Draža Mihailović odlučno odbio moj pri­jedlog da na pregovorima učestvuje i engleski kapetan Hadson, koji je sjedio u drugoj sobi.

Četiri dana poslije pregovora četnici Draže Mihailovića napali su na nas kod Uzičke Požege, i to onim istim puškama i municijom koju su dobili od nas. Za ovim na­padom došli su slijedeći događaji: četnici Dražina kape­tana Glišića nasilno su izvukli iz voza u Užičkoj Požezi našeg komandanta šumadijskog odreda, Blagojevića, koji se vraćao iz Vrhovnog štaba, i zvjerski ga ubili. Ja sam odlučno protestirao u štabu Draže Miliailovića i tražio da se komandant Blagojević smjesta pusti na slobodu. Odgovor je bio – da se ne zna da je takav čovjek uhap­šen. U isto vrijeme, nama su pali u ruke vrlo važni do­kumenti iz četničke komande mjesta u Kremni, u kojima se govorilo da svi mobilizirani četnici moraju biti 2. stu­denoga u 5 sati ujutro u jednoj šumi 10 km od Užica. Nama je odmah bilo jasno da Draža Mihailović sprema oružani napad na Užice. Druga činjenica koja nam je to potvrđivala, bila je što je Draža Mihailović povukao od Kraljeva svojih 800 četnika, s ciljem da napadne Čačak, kao što se to kasnije ispostavilo. Ti četnici ne samo što su Nijemcima otvorili front kod Kraljeva, nego su našim jedinicama s tog sektora na prevaran način, uzeli nekoliko teških topova i par tenkova, da bi ih iskoristili u napadu na Čačak. Razumije se, mi smo isto tako mo­rali povući jedan dio svojih snaga s fronta kod Valjeva, da bismo zaštitili Užice i Čačak. Iz događaja koji su ka­snije uslijedili, vidi se jasno da je Dražin napad na nas bio u dogovoru s Nedićem, pa i s Nijemcima, jer je, isto­vremeno, uslijedio i napad Nijemaca od Kraljeva do Drine.

Znajući tačno pokret četničkih jedinica prema Užicama, naše su snage dobile zadatak da 2. studenoga u 4 sata ujutro izvrše ptotivnapad. Osam kilometara od Užica, na raskrsnici Užice-Užička Požega-Kosjerić, naše jedinice naišle su na 800 četnika i nakon višesatne borbe potpuno ih razbile. Tu je poginuo sam četnička komandant i ne­koliko stotina četnika pokrilo je bojno polje. Naredili smo opći napad na Užičku Požegu, kao glavnu bazu čet­nika. Poslije vanredno krvave borbe, koja je trajala či­tav dan, naše su trupe zauzele grad Požegu i počele brzo gonjenje četnika u pravcu Ravne Gore. Naše snage obu­hvatile su Ravnu Goru s tri pravca: od Čačka, Gornjeg Milanovca i Užičke Požege. Draža Mihajlović, videći da je opkoljen sa sviju strana, hitno je poslao u naš štab oficira za vezu, Mitića, koji je sa sklopljenim rukama molio da naredim da se obustavi ova krvava borba. Iako je kod partizanske vojske vladala neodoljiva mržnja i želja da se što prije uništi izdajnička klika, ja sam pri­stao da se borba obustavi i to pod uslovom od tri tačke:

1. da se smjesta sve četničke snage povuku na liniju Kamenica-Brajići;
2. da se smjesta obrazuje zajednička komisija, koja će ispitati slučaj u Požezi i druge krivice; — i
3. da se smjesta obrazuje komisija za definitivne pregovore o sporazumu.

Komisija za pregovore sastala se u Čačku, ali do ne­kog sporazuma nije moglo doći, jer su Nijemci uspjeli da probiju naš front kod Valjeva i Kraljeva, pa su, po­moću tenkova, počeli vrlo brzo napredovati. Otpočele su vanredno žestoke i krvave borbe na čitavom sektoru od Kraljeva do Drine, četnici Draže Mihailovića otvoreno su u to vrijeme surađivali s Nijemcima. Tako, na pri­mjer,  razoružali su u Gornjem Milanovcu na prevaran način, noću, 500 partizana, koje su na Ravnoj Gori svu­kli do gola, pa ih uz najgore zlostavljanje, po hladnoći, otpremili Nijemcima u Valjevo. Nijemci su na zvjerski način poubijali skoro sve te, heroje. Kod Mionice su čet­nici uhvatili 17 bolničarki i jednog liječnika, koje su po­klali i o svom junaštvu poslali izvještaj Nijemcima. Tako je, od tada, nastala tijesna saradnja Mihailovićevih čet­nika i Nijemaca.

Skoro cijeli studeni naše su partizanske snage da­vale besprimjerni otpor nadmoćnim njemačkim i nedićevskim snagama. Najžešće borbe vodile su se na sek­toru Valjeva kod Bukovika, na sektoru Pecke, Krupnja i Loznice, na sektoru Gornji Milanovac-Kraljevo. Ni­jemci su upotrebljavali veliki broj tenkova i avijacije. Gubici na obje strane bili su vanredno veliki. Nijemci su, konačno, uspjeli da oko 25. studenoga zauzmu Užice i Čačak. Glavnina naših snaga povlačila se u pravcu Zlatibora i Ivanjice. Posljednje jače borbe bile su na rijeci Uvcu, između Sandžaka i Srbije.

Jedan veliki dio partizanskih snaga vratio se u ma­njim odredima ponovo u unutrašnjost Srbije, gdje je nastavio svoju herojsku borbu protiv okupatora i njiho­vih slugu. Iz drugog dijela stvorene su naše slavne bri­gade – I. i II. srpska, koje su, zajedno s crnogorskim bri­gadama dva puta prošle svoj slavni put od Crne Gore do Bosanske Krajine.

Dok su se u Srbiji zbivali ovi događaji i narod vodio nadčovječansku borbu s okupatorom idomaćim izdajni­cima, u Crnoj Gori, još od srpnja 1941. trajale su nepre­kidno borbe s italijanskim okupatorom, pa je, početkom prosinca, oko 3.500 crnogorskih partizana napalo Plevlje, jako utvrđeni grad u Sandžaku, koji je branila čitava italijanska divizija. U neodoljivom naletu naše su snage prodrle u grad i poslije vanredno krvavih bojeva zauzele skoro veći dio grada. U uličnim borbama poginulo je oko 2.000 talijanskih vojnika. Poslije dvodnevnih bojeva naše jedinice su se morale povući iz grada, pošto, bez teškog naoružanja, nisu mogle zauzeti utvrđenja s topovima, koji su neprekidno obasipali grad vatrom. U ovim boje­vima i mi smo pretrpjeli velike gubitke. Borbe su se, dalje, nastavile u Bosni, naročito oko Rogatice i Zvor- naka, tako da je u listopadu mjesecu bila očišćena cijela Istočna Bosna s gradovima: Rogatica, Vlasenica, Han Pi­jesak, Srebmica itd. Naše snage stajale su pred vratima Sarajeva, na Romaniji i kod Stambolčića. U Lici i Kor­dunu naše snage bile su oslobodile veći dio teritorija. U Bosanskoj Krajini, već u kolovozu mjesecu, naši odredi bili su zauzeli Drvar i neka druga mjesta. Tu su borbe s italijanskim i ustaškim snagama također imale vrlo žestok karakter, četnici su i tu, i već u to vrijeme, uda­rili našim snagama u leđa. Tada počinje i slavna epopeja Kozare i bojevi koji će ostati kao najslavnija tačka u historiji naše borbe. Borbe su bile vrlo žestoke i u Petro­voj Gori, gdje je neprijatelj preduzimao nekoliko žesto­kih ofanziva. U drugim mjestima, u Hrvatskoj i Slove­niji, počele su u jesen borbe manjeg karaktera, ali su se i tu od samog početka vodile diverzantske akcije.

Poslije našeg povlačenja iz Srbije zauzeli smo Novu Varoš, gdje su se naše jedinice izvjesno vrijeme odma­rale, a zatim je Vrhovni štab, s jednim dijelom srpskih jedinica, krenuo u pravcu Istočne Bosne. Usput je za­uzet gradić Rudo, gdje je formirana I. srpska brigada, koja je drugi dan po formiranju razbila tri kolone Tali­jana i četnika Draže Mihajlovića, koji su bili krenuli u pravcu Rudog.

U Istočnoj Bosni bila je, u to vrijeme, za partizanski pokret zavladala vrlo teška situacija. Tamo su partizani i četnici sarađivali složno prilično dugo. Poslije sjajnih uspjeha koji su bili postignuti, počela je razorna propa­ganda oficira koje je slao Draža Mihajlović, tako da su sve više prevladavali elementi koji su bili za obustav­ljanje borbe protiv Nijemaca i za borbu protiv partiza­na. Glavni Dražini povjerenici za Istočnu Bosnu bili su majori Dangić i Todorović. Major Dangić je u to vrijeme stajao u vezi s Nijemcima i bio je počeo s napa­dima na partizanske odrede, razoružavajući ih. Nešto pod djelovanjem razorne propagande ovih oficira, naro­čito pod prijetnjom, seljaci su napuštali borbene redove partizana i odlazili na stranu četnika, odnosno svojoj kući. Dolaskom I. srpske brigade u Istočnu Bosnu, stvar se počela iz osnova mijenjati. Kao izvanredno jaka, voj­nički sposobna i disciplinirana jedinica, ona je svojim uspjesima u borbi s neprijateljem brzo stekla ugled i tako se raspadanje partizanskih odreda obustavilo. Oni partizani koji su bili prišli četničkim redovima, vraćali su se ponovo u partizanske jedinice, jer su se uvjerili da je propaganda o uništenju partizana u Srbiji bila lažna. Zajedno s partizanskim odredima Istočne Bosne naša I. srpska brigada vodila je u prosincu mjesecu borbe kod Vareša i na Romanlji. Pošto su se partizanske snage u Istočnoj Bosni ponovo ojačale, Nijemci su odlučili da poduzmu protiv nas svoju drugu ofanzivu. Ova ofanziva počela je s četiri pravca: od Zvornika, Višegrada, duž višegradske željezničke linije i od Sarajeva preko Romanije. Nijemci su bacili u borbu prilično velike snage, pot­pomognute ustaškim, domobranskim i četničkim jedini­cama. Uoči samog početka ofanzive, štab četničkih sna­ga za Istočnu Bosnu na čelu s Todorovićem i Dangićem izdao je četnicima strogu zapovijest da ne smiju, ispaliti ni jednog metka protiv Nijemaca, već da im idu na ruku ili da im se uklone s puta.

Uslijed velike, zime i snijega borbe su bile vrlo teške. Zbog pomanjkanja municije, naše su snage, poslije pet dana borbe, morale napustiti Rogaticu, Vlasenicu i druga, mjesta. Bosanski partizanski odredi, svojim vještim ma­nevrima ponovo su se bacili za leđa neprijatelju, a naša slavna I. srpska brigada bila je podijeljena na dva dijela, pa je jedan dio, zajedno s Vrhovnim štabom, odstupio preko Glasinca na planinu Jahorinu, a drugi je, sa šta­bom brigade, izvršio jedan od svojih najslavnijih po­kreta ispod samog Sarajeva, preko Sarajevskog Polja i Igmana, i kasnije stigao u Foču. U tome maršu, jednom od najtežih u ovom ratu, izvršenom po hladnoći od 23 gradi, promrzlo je 160 boraca, tako da su mnogima noge bile amputirane. Prva kolona, koja je išla s Vrhovnim štabom, uspjela je da na Jahorini zadrži nastupanje ustaša i Nijemaca, četničke jedinice, koje su branile ovaj sektor, a vođe su ih bile napustile i pobjegle, stupile su pod našu komandu. Nekoliko dana nakon toga, jedan bataljon I. brigade i crnogorske snage zauzele su Foču, Goražde i Čajniče. Tako je ponovo stvorena baza ne samo za odmor i reorganizaciju jedinica, već i za mobi­lizaciju novog ljudstva.

Čitavi mjeseci veljača, ožujak i polovina travnja isko­rišteni su za sređivanje i reorganizaciju četničkih jedi­nica (preko 10.000), koje su se bile razočarale u četničkom vodstvu i stupale pod našu komandu. Tako su, pored partizanskih odreda, stvorene i tzv. dobrovoljačke jedini­ce, a Vrhovni štab promijenio je svoj naziv u Vrhovni štab Narodno-osiobodilačkih partizanskih i dobrovolja­čkih odreda.

U toku čitave ove zime, sve do druge polovine travnja, kada je neprijatelj počeo svoju treću ofanzivu, naše par­tizanske i dobrovoljačke jedinice vodile su vrlo žestoku borbu na sektoru Jahorina-Romanija, oko Rogatice (koja je bila opkoljena), kod Kalinovika (gdje je tali­janski garnizon također bio opkoljen), a naročito u Cr­noj Gori na sektoru Kolašina i Sinjajevine, kao i na sek­toru Nikšić-Grahovo. U isto vrijeme naše srpske snage, koje su bile na sektoru Prijepolje-Nova Varoš, prebaci­vale su se u Čajniče, gdje je formirana II. srpska brigada. Druga i prva srpska brigada dobile su zadatak da krenu u pravcu Vlasenice i da očiste teritorij od četničkih bandi na čelu s Dangićem i Račićem, koji su otvoreno sarađivali s Nijemcima. Poslije brzog marša naše su bri­gade stigle do Vlasenice i Srebrenice, gdje su Dangićeve bande bile potpuno razbijene i odbačene preko Drine za Srbiju. Usput je II. srpska brigada uništila u Borikama čitav četnički štab rogatičkog sektora. Ovaj marš, poduzet po najvećem snijegu i preko najvećeg brda Devetaka, naše jedinice izvršile su sjajno. Pošto se u to vrijeme, tj. početkom travnja 1942. godine, jasno vidjelo da Nijemci, Talijani i ustaše pripremaju svoju treću ofanzivu, obje brigade dobile su nalog da se hitno vrate na sektor Goražda-Čajniče.

D. Mihailovic- Vasic foto – Pogledi

Kao što već spomenuh, u Crnoj Gori su u to vrijeme vođene vrlo teške borbe ne samo sa talijanskim okupa­torima, nego i s četnicima Draže Mihailovića i majora, Durišića. Kako je do toga došlo? Od općeg narodnog ustanka u srpnju 1941. skoro veći dio Crne Gore bio je oslobođen. Stvorene su mnogobrojne partizanske jedinice, koje su neprekidno napadale okupatora i ugrožavale njegove komunikacije. Nikšić je cijelo vrijeme bio opko­ljen. Talijani su trpjeli vrlo velike gubitke u ljudstvu i materijalu. Talijanski okupatori su napregli sve snage da u redovima crnogorskog naroda nađu izdajnike, i oni su ih našli u licu Baja Stanišića i majora Đurišića. Draža Mihailović poklao je cijelu grupu svojih, oficira da raz­biju jedinstvo crnogorskog naroda stvaranjem četničkih odreda. Bajo Stanišić je, u to vrijeme, još uvijek odr­žavao vezu s našim Glavnim štabom za Crnu Goru. On je iskoristio i stvarao unutar partizanskih redova, po­tajno, svoje organizacije, te je uspio da jedan dobar dio partizana stavi pod svoj utjecaj i pretvori ih u četnike. Stanišićev puč došao je iznenada. Stanišić se odvojio s jednim dijelom zavedenih partizana i prešao na stranu okupatora. U Vasojevićima Đurišić je uspio da mobili­zira dosta jake snage i da ih naoruža talijanskim oruž­jem. U veljači i tokom skoro čitavog travnja naše par­tizanske jedinice u Crnoj Gori vodile su, pod najtežim okolnostima, borbu protiv Talijana i izdajnika, i kada je započela treća neprijateljska ofanziva na našu oslo­bođenu teritoriju, veći dio naših crnogorskih jedinica morao se, uz borbu, povlačiti iz Crne Gore.

Treća neprijateljska ofanziva bila je vrlo temeljito pripremana i u njoj su bile angažirane skoro sve tali­janske snage, njemačke snage i četnici Draže Mihailovica. Ta ofanziva počela je na teritoriji Bosne i Crne Gore i kasnije se proširila na Sloveniju i Dalmaciju, kao i na Kozaru. Uoči ofanzive, u Pljevljima je bila skoncentrirana cijela talijanska divizija »Pustena« i neko­liko četničkih odreda iz Srbije i Sandžaka. Dvije grupe talijanske divizije bile su koncentrirane oko Nikšića, Podgorice, Kolašina i jedna divizija u Hercegovini, kod Gackog i Nevesinja. U Sarajevskom Polju, osim njemač­kih snaga, bilo je još 30.000 talijanskih vojnika. Nepri­jatelj je napadao iz Pljevlja u pravcu čajniča i Foče. Iz Sarajeva njemačke snage nastupale su u pravcu Tr­nova i Kalinovika. Na Romaniji su nastupale njemačke i ustaške snage u pravcu Rogatice i Goražda. Borbe su počele, po prilici, polovinom ožujka i produžile se sve do 20. lipnja. Naše snage iz Bosne postepeno su se, pred nad­moćnijim neprijateljem, povlačile u Crnu Goru. Kada je, sredinom svibnja 1942. neprijatelj zauzeo Foču, počele su se naše snage povlačiti i s planine Sinjajevine i od Nik­šića preko Durmitora u pravcu Pivske Planine i Herce­govine. Na sektoru Goranska i Gackog vođene su najžešće bitke treće ofanzive. Krupne talijanske i četničke snage bile su pritisle s tri pravca. Da bi se izbjeglo opkolja­vanje naših snaga na Pivskoj Planini, Vrhovni štab na­redio je povlačenje preko planina Volujaka i Maglića na rijeku Sutjesku. Najbolje svoje jedinice, kao što su bile I. i II. srpska brigada, Vrhovni štab hitno je prebacio na sektor Gackog i u pravcu Golije, da spriječe brzo na­diranje Talijana, koji su htjeli da na Gackom i Čemernu i u gornjem toku Sutjeske odsjeku našu odstupnicu. Prva i Druga brigada, uz jako velike žrtve, sjajno su izvršile svoj zadatak. Mnogobrojna teška artiljerija, koja je bila koncentrirana oko Gackog, tukla je naše kolone s ranje­nicima, koje smo evakuirali iz Crne Gore. Poslije neko­liko vrlo žestokih bojeva na trouglu Hercegovine, Crne Gore i Bosne, sve naše jedinice, zajedno s ranjenicima, prebacile su se na sektor Tjentište-Kalinovik. Tu su, od crnogorskih i sandžačkih partizanskih odreda, stvorene dvije crnogorske udarne i jedna sandžačka brigada, kao i jedna hercegovačka udarna brigada. Tako se, na ovom najglavnijem sektoru, završila treća neprijateljska ofanziva. Nijemci nisu imali dovoljno snaga da produže borbu na ovom terenu, pa su koncentrirali glavninu svo­jih snaga prema našoj herojskoj Kozari, gdje su otpočele vanredno žestoke borbe. Nijemci su htjeli da unište ža­rište krajiškog ustanka. S druge strane, Talijani također nisu imali više vremena da produže borbu na ovom sek­toru, pošto su svoje trupe morali hitno odvlačiti, kao pojačanje, u Dalmaciju i Sloveniju, jer je i tamo narodni ustanak bio zahvatio velike razmjere, naročito u Slove­niji, gdje je bio oslobođen veliki dio teritorija i gdje, su bile ugrožene najvažnije saobraćajne linije neprijatelja. Osim toga, neprijatelj je mislio da su naše snage na ovom sektoru toliko iznurene glađu i gubicima u borbi, da dugo ne će biti sposobne za neku veću akciju. Ostavivši u Crnoj Gori više manjih partizanskih odreda, u Istočnoj Bosni VI. bosansku udarnu brigadu i nekoliko partizan­skih odreda, a na sektoru Tjentište-Kalinovik, radi osi­guranja naših bolnica i manjih akcija, jednu crnogorsku i hercegovačku brigadu, Vrhovni štab odlučio je da s ostalim brigadama (I. i II. srpskom, III. sandžačkom i IV. crnogorskom) krene brzim maršem u pravcu Zapadne Bosne, tj. Bosanske Krajine. Bio je izrađen detaljan plan pokreta preko najneprohodnijih planina, kao što su Treskavica, Bjelašnica itd. Plan je bio: iznenada obuhvatiti mostarsko-sarajevsku prugu od Turčina do Rame i uni­štiti sve željezničke instalacije i mostove. Ova operacija je sjajno izvršena i u naletu je uništeno nekoliko vozova na pruzi, svi mostovi od Tarčina do Rame i pruga u du­žini od 80 km. Uništene su sve stanice i oko 40 lokomo­tiva, veći dio specijalnih za brdski teren. Osim toga bio je zauzet grad Konjic, Ostrožac i druga mjesta. Nepri­jatelj je bio potpuno iznenađen. U vozovima je bilo za­robljeno nekoliko stotina neprijateljskih vojnika.

Pokret preko ove željezničke linije vršen je u dva pravca. Jedna kolona išla je preko Igmana, ispod samog Sarajeva, i ona je poslije izvršenja svog zadatka na pruzi, krenula dalje u pravcu Kreševa, Fojnice i Bugajna. Druga kolona kretala se u pravcu željezničke stanice Bradina i Konjic i ona je, poslije svog zadatka na pruzi, u krvavim dvodnevnim bojevima, zauzela utvrđeni gradić Prozor. U međuvremenu, prva kolona zauzela je Gornji Vakuf. Tako su se obje kolone spojile za daljne opera­cije. Još prije našeg dolaska, krajiške jedinice bile su zauzele gr ad  Prijedor, da bi olakšale opkoljenoj Kozari.

Dolazak spomenutih naših jedinica u Bosansku Kra­jinu imao je veliki značaj po dalji razvitak ustanka ne samo za Bosansku Krajinu i Dalmaciju, nego i za Hrvat­sku i Sloveniju. Uz sudjelovnje krajiških partizanskih odreda naše jedinice zauzele su, osim Prozora i Gornjeg Vakufa, grad Livno, Tomislavgrad, Jajce, Mrkonjićgrad itd. Zauzeće Livna imalo je veliki značaj naročito za ustanak i mobilizaciju narodnih snaga u Dalmaciji. Po­čele su se stvarati nove brigade i udarne brigade od kra­jiških, dalmatinskih, ličkih i slovenskih partizanskih od­reda. Stvorena je Narodno-oslobodilačka vojska i Vr­hovni štab dobio je naziv Vrhovni štab narodno-oslobo dilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.

Poslije zauzeća grada Bihaća naše jedinice počele su prodirati u Centralnu Bosnu, koju su većim dijelom oslo­bodile a zauzele gradove Prnjavor, Kotor Varoš, Teslić itd. Tako je bio oslobođen veći dio Centralne Bosne, skoro sva Bosanska Krajina, jedan dio Dalmacije, skoro čitava Lika, Kordun i dobar dio Slovenije. Treća nepri­jateljska ofanziva, koja se završila u Sloveniji, nije us­pjela, jer je nastao novi veliki polet i jačanje Narodno-oslobodilačke vojske. Najveći doprinos u žrtvama dala je u ovoj ofanzivi herojska Kozara.

U jesen 1942. Vrhovni štab poslao je jednog svog člana u Makedoniju da organizira partizanske odrede i koordinara operacije s Grčkom i drugim susjednim zem­ljama. Osim toga poslao je svog načelnika i 10 oficira u Sloveniju radi organizacije regularnih jedinica od par­tizanskih odreda.

Ovi veliki uspjesi, koje su narodi Jugoslavije postigli u svojoj nadčovječanskoj borbi do jeseni 1942. godine, mnogo su zabrinuli njemačke i talijanske okupatore i oni su već u prosincu mjesecu počeli pripremati svoju četvrtu ofanzivu. Četvrta ofanziva pripremana je dubokim strateškim opkoljavanjem, s ciljem taktičkog ste­zanja obruča oko glavnine naših jedinica. I ovog puta, kao i ranije, neprijatelj je svoj glavni udarac bio usmje­rio u pravcu one tačke gdje se nalazio Vrhovni štab, pod čijim su se neposrednim rukovodstvom nalazile i naj­udaljenije jedinice. Nijemci su koncentrirali svoje snage u Karlovcu, Glini, Bosanskoj Kostajnici i Banjoj Luci. Koncentracija u Sarajevu uslijedila je kasnije, kada je bilo predviđeno da će naša glavnina biti potisnuta iz Bosanske Krajine u dolinu rijeke Neretve i Vrbasa. U Lici (kod Gospića i Ogulina) i u Dalmaciji (kod Knina i Sinja) bile su koncentrirane talijanske divizije, nami­jenjene za četvrtu ofanzivu. Nama su još u prosincu 1942. došli do ruku dokumenti koji su govorili o tome da je Draža Mihailović napravio s Nijemcima sporazum za zajedničko djelovanje u četvrtoj ofanzivi protiv nas. U či­tavoj Crnoj Gori, Sandžaku i Srbiji kao i u Hercegovini, vođena je jaka propaganda među četnicima za pokret prema Bosanskoj Krajini, gdje će četnici preuzeti vlast u selima i gradovima i likvidirati partizane i ustaše.

Četvrta ofanziva počela je već u prvoj polovina si­ječnja. Nijemci su nastupili iz Karlovca u pravcu Slunja, iz Gline i drugih mjesta u pravcu Banije, a Talijani su neprekidno pokušavali da prodru na oslobođeni terito­rij Like, gdje su bili odbijeni uz velike gubitke. Nijemci su, nakon 15 dana borbe, uspjeli da zauzmu cijeli teri­torij do Slunja, u njihove ruke pala su sva mjesta na Kordunu i Baniji. Oni su bili bacili u borbu veliki broj bombardera, i aviona za obrušavanje. Preko 50 000 izbje­glica s Korduna i Banije povlačilo se zajedno s našim trupama, koje su neprekidno vodile krvave borbe. Po­vorke nesretnih žena, djece i staraca bile su na puto­vima stalno izložene nemilosrdnom bombardiranju nje­mačkih zlikovaca, žrtve su bile vrlo velike. Kad se ne­prijatelj približio Bihaću, Vrhovni štab se preselio u rajon Petrovca, odakle je neposredno rukovodio operacijama.

Vrhovni štab je tada izradio plan koji se sastojao u slijedećem: hrvatske snage ostat će u Lici na svom te­renu i branit će teritorij. Sedma banijska divizija, koja se nalazila na pravcu Slunj-Bihać, bit će zaštitnica, od­nosno spriječavat će brzo prodiranje neprijatelja na oslobođeni teritorij. Prvi bosanski korpus, koji se danas zove Treći korpus sprečavao je brzo prodiranje nepri­jatelja u planinskom masivu Grmeč-Mrkonjićgrad. Prva i Treća divizija nalazile su se u Centralnoj Bosni blizu Save i Doboja, a Druga divizija na sektoru Livno i Dal­macija. Vrhovni štab je odlučio da hitno koncentrira ove tri divizije i da brzim manevrom razbije slabije nepri­jateljske garnizone u dolini Neretve i Vrbasa, da zapo- sjedne željezničku liniju od Ivan-Sedla do Mostara i da tako stvori mostobran za povlačenje trupa i evakuaciju ranjenika, kojih je bilo oko 4.000. Osim toga, Vrhovni štab je odlučio da, poslije povlačenja preko Neretve, poduzme, kao glavnu operaciju, gonjenje četnika Draže Mihailovića i čišćenje Crne Gore i Sandžaka kao i Hercegovine od podlih okupatorskih slugu. Druga divizija dobila je zadatak da u brzom naletu zauzme utvrđeni gradić Imot­ski i ostala mjesta i da se hitno prebaci u dolinu Ne­retve blizu Mostara, te da presiječe svaku vezu talijanske komande s njenim garnizonima u Prozoru, Konjicu, Jablanici, Rami itd. Treća divizija dobila je zadatak da zauzme Prozor, koji su – prije mjesec dana – Talijani bili ponovo osvojili. Prva divizija dobila je zadatak da s jednom brigadom zaposjedne Ivan-Sedlo i tako pre­siječe vezu Konjic-Sarajevo. Dvije brigade Prve divizije dobile su zadatak da zaštite pravac od Bugojna. Sve tri divizije došle su u neprekidnim marševima u rekordno vrijeme na svoje određene tačke. Prozor je, pod svaku cijenu, morao pasti u naše ruke, jer je stajao na komu­nikaciji našega pokreta.

Bitka na Neretvi – foto Muzej Jugoslavije

Dvije, brigade Treće divizije, poslije dvodnevnih kr­vavih bojeva, zauzele su grad, koji je imao veoma jaka utvrđenja. Talijanski garnizon od oko 1.000 ljudi bio je potpuno uništen. Bile su zaplijenjene ogromne količine ratnog materijala, naročito artiljerijske municije i hra­ne, jer je tu pripremana baza za zatvaranje obruča oko nas – kada Nijemci budu dali znak za to. Druga diyi- zija zauzela je Imotski, likvidirala talijanski garnizon u Drežnici, brzo krenula prema Jablanici, gdje je bio ta­lijanski puk; u veoma krvavoj borbi zauzela je Jablanicu, porušila skoro sve mostove na Neretvi i, također, osvojila ogroman ratni plijen. Ivan-sedlo bilo je zauzeto, ali bri­gada koja ga je zauzela, morala je, zbog brze interven­cije jačih njemačkih snaga, da se povuče u pravcu Ko­njica, koji nije mogao biti osvojen u prvom jurišu. Ta­lijanska divizija »Murge«, koja je zaposjela čitav ovaj sektor, bila je skoro potpuno uništena – od nje je ostalo svega nekoliko stotina ljudi, čitavo njeno naoružanje palo je u naše ruke. Put za prebacivanje preko Neretve bio je otvoren, ali je pitanje ranjenika koji su se još na­lazili na stotine kilometara daleko, prikivalo naše jedi­nice za ovaj teren, gdje je trebalo osigurati evakuaciju ranjenih boraca. Po najtežem terenu i vremenu, kamioni su neprekidno dovlačili ranjenike na sektor Prozora, odakle ih je trebalo prebaciti preko Neretve, čim padne Konjic.

Na ovom terenu razvila se bitka, koja je trajala 37 dana. Nijemci su brzo dovlačili nove snage. U Bugojnu su koncentrirali 369, 36 i dijelove 114 divizije kao i vrlo jake snage domobrana i ustaša. Od Sarajeva je nastu­pala 118 divizija s ustaškim i domobranskim snagama. Od Mostara i od Glavatičeva preko planine Prenj dovla­čio je izdajnik Draža Mihailović oko 18.000 četnika, koji su zajedno s Talijanima trebali da nas napadnu s leđa i da nam presijeku put. Vodila se jedna od najslavnijih bitaka u toku oslobodilačkog rata. Bila je primijenjena taktika brzog manevriranja po unutrašnjim pravcima. Borbe između Donjeg Vakufa i Prozora poprimile su dra­matičan karakter. Nijemci su već bili uspjeli da prodru na dva kilometra od naših ranjenika. Ali brza interven­cija herojske IV. crnogorske i III. krajiške brigade spasila je naše ranjene drugove. Borbe su vođene dan i noć. S naše strane upotrebljavana su sva sredstva, kao teški topovi i tenkovi, pored drugog naoružanja koje nam je palo u ruke pri uništenju talijanske divizije. Po najvećoj hladnoći na brdu Makljenu i na Raduši položaji su pre­lazila iz ruke u ruku. Vodeći neprekidno »danju i noću« bitke naši borci, osobito borci VII. divizije, bili su toliko iscrpljeni, da su od iscrpljenosti umirali na položajima.

U isto vrijeme snage naše IV. crnogorske brigade i dijelovi IV. divizije napadali su neprekidno Kjonjic, a veći dio VII. divizije vodio je neprekidno uporne ‘borbe s nje­mačkim i ustaškim snagama ispod planinskog masiva, Bitovnje. Naše su jedinice već bile zauzele cijeli dio va­roši na lijevoj obali Neretve, ali su u tom momentu stigli četnici Draže Mihailovića i udarili našim trupama u leđa. Četiri naše divizije, skupa s 4.000 ranjenika, bile su sada u jednom kotlu i napadane sa sviju strana. No, Vrhovni štab je odlučio da pod svaku cijenu razbije neprijatelja i prebaci ranjenike preko Neretve. Poslije višednevnih. upornih bojeva i naše veoma jake artiljerijske vatre, naše su jedinice razbile njemačke snage na sektoru Gor­nji Vakuf i prisilile ih da se hitno povuku prema Bu­gojnu.

Prije nego što su naše jedinice prešle na lijevu obalu Neretve, Vrhovni štab je naredio da se sruše svi pre­ostali neretvljanski mostovi, iako je preko njih trebalo prebaciti naše ranjenike i vojsku. To je bila ratna varka, da bi Nijemci pretpostavili drugi pravac našeg nadiranja. Ona je potpuno uspjela. Naši pioniri su zatim hitno sa­gradili jedan most kod srušenog željezničkog mosta u Jablanici i preko njega su prešli svi naši ranjenici, skoro sva naša vojska sa skoro svim naoružanjem (osim ten­kova i teških topova, koje smo, zbog uništenja mostova, također morali uništiti). Plan Vrhovnog štaba je u cje­lini uspio. Ranjenici su bili prebačeni na lijevu obalu Neretve. Neprijatelj je kod Gornjeg Vakufa bio razbijen i trebalo mu je više vremena za reorganizaciju. Četnici i Talijani na lijevoj obali Neretve na planini Prenju, bili su – pod vanredno teškim okolnostima – potpuno razbijeni i počeli su panično da se povlače. Sa spome­nute četiri divizije preko Neretve se prebacila i IX. dal­matinska divizija, koja se iz Dalmacije povukla pred nadmoćnim neprijateljem.

Sada je počelo gonjenje četnika Draže Mihailovića. Naše su snage nastupale u dva pravca: u pravcu Nevesinja u Hercegovini i u pravcu Kalinovika. Na brdskom masivu kod Glavatičeva i kod Kalinovika bili su četnici Draže Mihailovića još jednom potpuno razbijeni i one­sposobljeni za svaki dalji otpor. Mnogi su počeli da pre­laze na našu stranu. Mnogi su u panici brijali svoje brade i preoblačili se u seljačka odijela, da ne bi, kad padnu u ruke partizana, bili prepoznati kao četnici. Naše jedinice, brzim pokretima, stigle su na Drinu i pod naj­težim okolnostima forsirale rijeku, razbivši na desnoj obali talijansku diviziju »Taurinense«. U snažnom naletu bilo je u Hercegovini zauzeto Nevesinje, Gacko, a u Cr­noj Gori su naše trupe došle do Kolašina. Svibanj mjesec trebao je da bude mjesec odmora za naše slavne divi­zije. Ali dok smo mi čistili Crnu Goru od četnika, nje­mački okupator, Talijani i ustaše pripremili su već svoju petu i najžešću ofanzivu protiv nas. Tu ofanzivu naša vojska dočekala je u vrlo teškim okolnostima. Nekoliko hiljada boraca bilo je iscrpljeno pjegavim tifusom. Hi­ljade ranjenika bile su, uslijed vanrednih napora na putu, potpuno iscrpljene i trebalo im je ne mjesec, već više mjeseci njege za oporavak. Ali neprijatelj nam nije dao vremena za odmor. Pripremao je svoju petu ofan­zivu da bi nas uništio. On je znao da se u Crnoj Gori nalaze Vrhovni štab i naše najbolje jedinice. Zato je ovog puta bacio mnogo veće snage i mnogo temeljitije pripremao svoje napade. Doveo je neke svoje divizije iz Grčke, kao na primjer I. alpinsku, doveo je Bugare i nedićevce, ustaše, domobrane, Talijane i svoje trupe. Počela je peta i najžešća bitka, iz koje su naše slavne jedinice, iako s ogromnim žrtvama, ponovo izašle čitave, nani­jevši neprijatelju ogromne gubitke. O Petoj ofanzivi me­đunarodna javnost već zna prilično i još će se o tome pisati, pa je ja ovdje ne ću opisivati.

Poslije četvrte ofanzive, u svom pobjedonosnom po­hodu u Crnoj Gori, mi smo potpuno likvidirali četnike Draže Mihailovića, i oni od tada nemaju više nikakvog vojničkog značaja. Kao što se vidi, za vrijeme Četvrte i Pete ofanzive, glavnu težinu ponijele su na svojim le­đima gore spomenute jedinice. Ali, u isto vrijeme borba se vodila i u svim dijelovima Jugoslavije. Partizani i bri­gade VI. korpusa u Slavoniji neprekidno su napadali ko­munikacije. Isto tako su se vodile borbe u Sloveniji, Dalmaciji, Srbiji i drugim mjestima. Val narodnog ustanka se širio po čitavoj zemlji. Veliki napad okupa­tora na našu glavninu nije zastrašio ostale naše krajeve i naše snage, već je imao suprotno djelovanje. U svim ovim borbama vršena su masovna junaštva, kojima će se, vjekovima, ponositi pokoljenja naših naroda.

*

Usporedo s razvijanjem partizanskih odreda i Narodno-oslobodilačke vojske stvarala se i usavršavala naša narodna vlast. Još u 1941. godini počelo je, na oslobođe­nom teritoriju Srbije, Crne Gore itd., po selima i po gra­dovima, stvaranje narodno-oslobodilačkih odbora. Oni su došli umjesto starih seoskih, općinskih i drugih vlasti, koje su se – sve od reda – stavile u službu okupatoru. Ti su odbori, spočetka, imali uglavnom zadatak da se brinu za snabdijevanje partizanskih odreda, ali su po­stepeno preuzimali na sebe sve nove dužnosti koje mora vršiti jedna vlast sela, općine, sreza, okruga itd.

Kad je, u jesen 1942. godine, već bio oslobođen veliki dio Jugoslavije, – pokazala se potreba da se za cijelu Jugoslaviju stvori jedno političko tijelo, koje će rukovo­diti svim odborima, odnosno – preuzeti od Vrhovnog štaba razne političke funkcije, koje su se, silom prilika sve više koncentrirale u njegovim rukama. Bilo je rije­šeno da se sazove Antifašističko vijeće narodnog oslobo­đenja Jugoslavije. Vijeće se, kao što je poznato, sastalo 26. studenoga u Bihaću, i na njemu su učestvovali delegati svih naroda Jugoslavije. Bile su donesene dalekosežne od­luke i izabran je Izvršni odbor. Vijeće je imalo općepartijski karakter i u njemu su bile okupljene sve političke struje, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Zadatak vijeća bio je da mobilizira sve za pomoć Narodno-oslobodilačkoj vojsci i da produži dalje stvaranje narodno-oslobodilačkih odbora, ne samo na oslobođenom teritoriju, već i na neoslobođenoj teritoriji.

Pored Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije stvorena je, još 1941. godine, Osvobodilna fronta Slovenije, koja je, za Sloveniju, imala funkcije istog karaktera kao Antifašističko vijeće za cijelu Jugoslaviju. U proljeće 1943. godine stvoreno je Zemaljsko antifašističko vijeće Hrvatske. U drugoj polovini iste go­dine stvoreno je Zemaljsko antifašističko vijeće narod­nog oslobođenja Bosne i Hercegovine, vijeća za Crnu Goru, za Sandžak itd. U isto vrijeme stvarani su, na čitavom teritoriju Srbije, narodno-oslobodilački odbori, a kao centralni organ – stvoren je Pokrajinski narodno-oslobodilački odbor. Ova razlika u nazivu dolazi otuda što je u Srbiji – zbog velikog terora okupatorskih trupa, nedićevaca i četnika Draže Mihailovića – bilo nemoguće, putem najširih izbora, izabrati odgovarajući organ.

Avnoj – Bihać;  Foto Mzuej Jugoslavije

Dvadeset devetog studenoga 1943. godine održana je u Jajcu druga plenarna sjednica Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije. Na plenumu je uče­stvovalo 240 delegata iz svih krajeva naše zemlje. Na ple­narnoj sjednici donesene su dalekosežne i historijske od­luke. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije pretvoreno je u vrhovno zakonodavno tijelo Jugoslavije, sa svim pravima parlamenta. Izabran je Prezidium od 56 članova, na čelu s dr. Ivanom Ribarom. Obra­zovan je i Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, kao privremena narodna vlada. Donesena je odluka o anuliranju odnosno podvrgavanju reviziji svih ugovora koje je stvorila jugoslavenska izbjelička vlada. Svi ugo­vori koje bi, od sada pa dalje, bilo s kim, stvarala ta vlada, ne će biti priznati. Donesena je odluka kojom se kralju Petru II. zabranjuje dolazak u zemlju dok poslije rata narodi, na slobodnim izborima, sami ne riješe pitanje monarhije i definitivnog unutrašnjeg uređenja. Donesena je odluka da se Jugoslavija organizira kao de­mokratska federativna država, u kojoj bi svi narodi do­bili svoja jednaka prava i federativne jedinice bile: Hr­vatska, Srbija, Slovenija, Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina.

Takav oblik unutrašnjeg ustrojstva Jugoslavije nije nikakva apstraktna tvorevina, već jedino pravilno rje­šenje, koje se zasniva na općim željama svih naroda Ju­goslavije i na teškom iskustvu u prošlosti.

S napadom njemačkih, italijanskih, bugarskih i dru­gih osvajača na našu zemlju, počelo je ne samo istrebljenje našeg naroda od strane osvajača, nego se, svim silama, širila i mržnja između pojedinih nacionalnosti, s ciljem da se narodi sami među sobom istrebljuju. Ustaše su, pod rukovodstvom Nijemaca, ubijali stotine hiljada Srba, četnici Draže Mihailovića, pod rukovodstvom Italijana i Nijemaca, ubijali su desetine hiljada muslimana i Hrvata. Našim narodima prijetila je strahovita opasnost potpunog uništenja. Kada su naše srpske jedinice Stigle u Istočnu Bosnu, na dnu bistre Drine njihale su se hi­ljade leševa nedužnih žena, djece i staraca muslimana. U Bosni i Hercegovini, a naročito u Krajini, našli smo velike prirodne ponore pune leševa poklanih Srba – žena, djece i staraca. Naša parola bila je bratstvo i je­dinstvo naroda Jugoslavije. Mi smo činili sve napore, dokazujući ogorčenom srpskom življu i zavedenim čet­nicima da svi Hrvati nisu zlikovci, da svi muslimani nisu zlikovci, već samo jedan mali dio u ustaškim odredima, koji pod vodstvom Nijemaca vrše zlodjela. Dokazivali smo svim mogućim načinima ojađenom muslimanskom i hrvatskom življu da Srbi nisu zlikovci, nego da zvjerstva vrši samo šaka četnika Mihailovića, Pećanca i Nedića. To je bio naporan rad naših herojskih brigada i parti­zanskih odreda, beskompromisnih boraca ne samo protiv okupatora nego i protiv ustaških i četničkih zlikovaca, koji su bili samo oruđe u rukama okupatora. Ovi naši napori urodili su plodom. Stvoreno je, u ovoj jedinstvenoj i nadčovječanskoj borbi, trajno jedinstvo i bratstvo naroda Jugoslavije, kakvog nikada prije rata nije bilo. Sada podjednako Srbe, Hrvate i Slovence, Crnogorce, Makedonce i sve ostale prožima jedna te ista misao: istjerati što prije okupatora iz naše zemlje, spriječiti pod svaku cijenu da se nikada više ne povrati ono staro što je u bivšoj predratnoj Jugoslaviji dovelo dio katastrofe, – kazniti sve glavne krivce ove strahovite tragedije naših naroda i stvoriti jednu novu istinski demokratsku fede­rativnu Jugoslaviju, u kojoj će svi narodi Jugoslavije živjeti u bratskoj slozi i ljubavi.

Ogromno oduševljenje naroda, koje se ispoljilo u svim djelovima Jugoslavije na oslobođenoj i neoslobođe­nom teritoriju u vezi s odlukama (Drugog zasjedanja Anti­fašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, do­kazuje da smo na pravom putu i da će ideja koja nas je vodila kroz tri godine ovoga rata – pobijediti.

Iz svega toga se vidi koliko smo mi bili u pravu što smo digli narodni ustanak odmah u početku, prije nego što bi neprijatelj uspio u svojim paklenim namjerama. On je, samo u roku od tri mjeseca 1941. godine, u Hrvat­skoj, Bosni, Hercegovini i Vojvodini, pomoću zlikovačkih ustaša uništio preko pola milijima Srba. Oni koji su u zemlji izvan naše zemlje stalno propovjedali da još nije vrijeme za borbu, vršili su pravi zločin prema našem na­rodu, prisiljavajući ga na taj način da sam prigne svoju šiju pod krvnički mač okupatora. Skoro dvije godine svjetska javnost bila je varana o tome šta se događa u Jugoslaviji. Nama je to, razumije se, u mnogome otežalo našu borbu. Naši su borci i seljaci po selima škripjeli zubima od muke, kada bi čuli kako se slavi glavni izdaj­nik Draža Mlhailović preko raznih radiostanica i novina, dok on u isto vrijeme stoji pod komandom njemačkih oficira i vodi borbu protiv nas. Uzmimo samo primjer borbe oko Konjica, gdje je Draža učestvovao zajedno s Nijemcima, nedićevcima, Bugarima itd. u borbi protiv nas sa svojih 18.000 četnika, a inostrane radiostanice su istovremeno javljale kako Draža Mihailović napada neprijatelja s juga i time pomaže partizanima. Da li je ikada u historiji bilo većeg cinizma i nepravde nanesene jednom narodu, koji podnosi tako teške žrtve?!

Sada je toj obmani konac. Izdajnik Mihailović, za­jedno s Pavelićem i Rupnikom, prikovan je na sramotni stup historije. Mi smo zahvalni našim Saveznicima što su, iako prilično kasno, ipak na vrijeme uvidjeli tko se u Jugoslaviji bori i kome treba pomoći.

Mi smo u toku ove tri godine nadčovječanske borbe izdržali takve napore, borili se pod takvim uslovima, ka­kvim možda nema primjera u historiji. Mi smo bili mala oaza u evropskoj hitlerovskoj tvrđavi i ogromna nepri­jateljska snaga stalno se upinjala da nas uništi. Ali šta je bilo to što što je spriječilo Hitlerove planove? To je bila, prvo, neodoljiva volja naših naroda i odluka da ra­dije umru s oružjem u ruci, nego da budu roblje fašistič­kih osvajača. Drugo, to je bila duboka vjera u pobjedu Saveznika na čelu sa Sovjetskim Savezom. Treće, u pro­cesu ove džinovske nejednake borbe stvarala se i rasla naša herojska Narodno-oslobodilačka vojska, koja je uvi­jek iz najvećih bitaka izišla još jača i još upornija.

Danas mi imamo Narodno-oslobodilačku vojsku, koja broji oko 300.000 boraca, koja je svojim vlastitim rukama otela oružje od neprijatelja. Uz savezničku pomoć u na­oružanju, mi možemo stvoriti vojsku od 7-800.000 voj­nika, koja će, zajedno sa Saveznicima dati posljednji udarac fašističkim njemačkim okupatorima.

Danas mi imamo svoju pravu narodnu vladu, koja je izrasla u procesu ove borbe i koju je narod sam izabrao. Naš narod želi i on je uvjeren da će Savzenici uskoro priznati ovu vladu kao jedinog pravog predstavnika na­roda Jugoslavije.

Danas mi imamo vrhovno zakonodavno tijelo – An­tifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, koje se brine da se na istinski demokratskim principima pri­prema unutrašnje uređenje naše zemlje.

Mi imamo – a to je naša najvažnija tekovina – bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije.

Iz knjige – Tito: Borba naroda porobljene Jugoslavije, Naprijed, Zagreb 1945.
Naslovna strana: snimak Ž. Skrygin

The post TITO: Borba naroda porobljene Jugoslavije appeared first on Tacno.net.

Tito i Kardelj 1944.

II zasedanje AVNOJ-a u Jajcu (29. i 30. 11 1943.) učinilo je iste korake za čitavu Jugoslaviju te je izborom Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije stvarno uspostavilo i privremenu vladu nove Jugoslavije. Proklamovanjem federativnog uređenja II zasedanje AVNOJ-a je ujedno potvrdilo izvojevano pravo naroda Jugoslavije na samoopredeljenje. U rezoluciji II zasedanja AVNOJ-a to je i izričito podvučeno. Rezolucija konstatuje da su narodi Jugoslavije oružjem u ruci i svojom vlastitom borbom izvojevali pravo na samoopredeljenje i da kao slo­bodni narodi polažu temelje novoj federativnoj demokrat­skoj Jugoslaviji.

Neće biti na odmet ako ovom prilikom ponovim da je sovjetska vlada reagirala na osnivanje AVNOJ-a i NKOJ-a potpuno negativno, čak sa više rezervi nego vlade zapadnih država, koje su zaključke II zasedanja AVNOJ-a ubrzo primile kao činjenicu koja se ne da izmeniti. Nama je tada bilo jasno da narodi Jugoslavije neće za takve re­volucionarne mere nikad kasnije imati povoljnije uslove od onih koji su postojali krajem godine 1943. Narodnooslobodilački pokret bio je na čitavoj teritoriji Jugoslavije u najvećem poletu. Kapitulacijom Italije mnogo se povećala oslobođena teritorija Jugoslavije. NOVJ je ojačala u broju ljudstva, oružju i udarnoj snazi. U isto vreme su rezul­tati kapitulacije talijanske vojske na jugoslovenskom tlu već sami po sebi i do kraja raskrinkali razne emigrantske, mihailovićevske, belogardističke, mačekovske i druge laži o snazi Draže Mihailovića i drugih izdajnika, koji su svoju saradnju sa okupatorima pokušavali da kamufliraju pred inostranstvom.

Krajem 1943 godine bilo je celom svetu jasno da u Jugoslaviji nema druge stvarne borbene snage protiv okupatora osim NOVJ na čelu sa Vrhovnim štabom i drugom Titom. U političkom pogledu bio je time zadat smrtni udarac svim špekulacijalna da će u poslednjem trenutku biti moguće istrgnuti vlast iz ruku naoružanog i naroda. Formirati AVNOJ kao Vrhovni organ vlasti i NKOJ kao privremenu vladu značilo je u to vreme učvrstiti osvojene pozicije narodnooslobodilačkog pokreta i zadati strahovit udarac svim elementima izdaje i saradnje s okupatorom. Formirati te organe značilo je čvrsto za­pisati da je pobeda narodnooslobodilačkog rata i narodne revolucije u Jugoslaviji stvar naših vlastitih borbenih revolucionarnih energija. To je značilo, dalje, da narodi Jugoslavije ne žele biti moneta za potkusurivanje među velikim silama, nego da o svojoj sudbini hoće da odlučuju sami.

Danas je jasno da je sovjetska vlada baš zbog toga negativno reagirala na osnivanje NKOJ-a. Njoj je nova Jugoslavija kao samostalan politički faktor stajala na putu. Njoj je tada bila potrebna takva Jugoslavija kojom bi se posle sa drugim velikim silama mogla praviti trgo­vina po pravilu: 50% meni, 50% tebi. II zasedanje AVNOJ-a je pokazalo da narodi Jugoslavije u svojoj otadžbini hoće da imaju sami svih 100% uticaja. Otud nezadovoljstvo u Moskvi, otud razne izjave da smo sa II zasedanjem AVNOJ-a „zaboli nož u leđa Sovjetskom Savezu”.

Događaji su potvrdili da je CK KPJ imao pravo kad se odlučio na taj korak. Uspesi, pobede i snaga oslobo­dilačkog fronta Jugoslavije, koji je stajao iza odluka II zasedanja AVNOJ-a, doneli su svuda u svetu priznanje tim odlukama. Pobeda odluka II zasedanje AVNOJ-a je ujedno značila i učvršćenje takvog rasporeda unutrašnjih poli­tičkih snaga u Jugoslaviji koji je obezbedio pobedu soci­jalističke revolucije. Narodi Jugoslavije dakle s pravom proslavljaju dan II zasedanja AVNOJ-a kao praznik Re­publike i Narodne revolucije.

Edvard Kardelj: Deset godina Narodne revolucije, 1941-1951, Kultura, 1951.

The post Kardelj: Kako smo II zasedanjem AVNOJ-a „zaboli nož u leđa Sovjetskom Savezu” appeared first on Tacno.net.

Foto: Christopher Morris

Odlomci iz uvoda južnokorejskom izdanju knjige Vjekoslava Perice Balkanski idoli: religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama koje izlazi u Seulu početkom 2019 u prijevodu Dr. Keunjae Chunga.

Kolikogod da ni jedna Jugoslavija nije bila oličenje stabilne države, bila je neovisna država kao ni jedna prije ili poslije a države nasljednice imale su više suvereniteta kao federalne jedinice SFRJ nego kao samostalne države. Uz to je balkanizacija devedesetih stvorila jednu trajno nestabilnu, neartikuliranu smjesu na ruševinama SFRJ i niz malih nesposobnih država polukolonijalnog statusa. Za sada im je unutarnja prijetnja stabilnosti veća od vanjske. Opasnost desničarskih udara i diktatura je stalna a jedini slabašni osigurači i garantori kakve-takve stabilnosti su postojeći slabašni, uvelike diskreditirani i korumpirani režimi poput hadezeovskog u Hrvatskoj, ne manje nacionalističkog srbijanskog i apsurdnog bosanskog. Tko je normalan mogao zamisliti da bi jednog dana trebalo moliti boga za zdravlje i dug boravak na vlasti političkih likova poput srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, hrvatskog premjera Andreja Plenkovića, predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i troglavog bosanskog predsjedničkog čudovišta. Jer progresivne lijeve alternative njima nema a desničarska je realna i prijeti novim balkanskim pokoljima. Možda ove sadašnje korumpirane elite u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu shvate da im se isplati poniziti, pomiriti, oprostiti i surađivati. Možda nađu par umjerenih popova i hodža i prirede spektakularnu multietničku i interkonfesionalnu turneju po svim glavnim stratištima, priznaju užase počinjene u ime vjere i nacije, nazovu genocide tim imenom i steknu kakav-takav legitimitet na dulju stazu. To bi bila jedina moguća, iako simbolična, „obnova Jugoslavije“. Time bi možda izumirući narodi nekadašnje jugoslavenske jezgre pogođeni demografskom katastrofom i masovnim iseljavanjem, barem osigurali kakvu-takvu mirnu i dostojanstvenu starost i smrt.

Piše: Vjekoslav Perica

Ovih dana, povodom stote godišnjice osnutka zajedničke države južnih Slavena, povjesničari, nostalgičari i istjerivači balkanskih duhova promišljaju povijesna iskustva, lekcije i upotrebe ove povijesti u današnjim regionalnim previranjima. Jugoslavenska je nacionalna država povezala nekoliko evropskih etničkih grupa srodnih po slavenskom porijeklu, jeziku i zajedničkom iskustvu objekata imperijalne hegemonije ali podijeljenih trima velikim svjetskim religijama i etnocentričnim nacionalnim ideologijama. Jugoslavenski je državno-nacionalni projekt trajao sedam desetljeća pod raznim režimima i u osjetljivoj ravnoteži prekidanoj ratovima. Samo u dvadesetom vijeku bilo je na tom prostoru barem šest većih ratova i tri ciklusa etničkih čišćenja i genocida. U perspektivi moderne svjetske i globalne povijesti, jugoistočna periferija Evrope može se metodološki posve opravdano zanemariti i tako dati više prostora drugim a ne samo zapadnim regijama i narodima, jer na Balkanu od starogrčkih filozofa i atenske demokracije naovamo ništa svjetski značajno nije postignuto. Osim možda lekcije o zajedničkoj državi južnih Slavena koju bi svaki ambiciozniji kurikulum svjetske povijesti ipak trebao obraditi. Radi se naime o tome kako su se ti mali narodi sa najzaostalije evropske periferije uspjeli nekim čudom trenutačno ujediniti, modernizirati i izvući se iz inferiornosti pred civiliziranim svijetom a potom, opet sve uglavnom zajedničkim snagama, tragično sebe upropastiti.

Kamo sreće da su time pouke s balkanskih prostora iscrpljene, jer nove su lekcije u pripremi. Restrukturiranje država i nacija na zapadnom Balkanu uvijek se barem u zadnjih dvjesto godina događalo u širem kontekstu turbulentnih promjena svjetskih poredaka. Kako ovaj sadašnji svijet nije više isti onaj s kraja Hladnog rata koji je uz domaće faktore skrojio sadašnje post-jugoslavenske aranžmane, niti više postoji ona fantomska „međunarodna zajednica“ o kojoj su Balkanom kružili gorki vicevi za ratova devedesetih, novi svjetski poredak koji se nazire a možda i novi svjetski rat, mogao bi dati priliku Balkanu za nove ratove i nove još bezveznije države od ovih današnjih. Balkanski narodi tu priliku ne bi smjeli propustiti. Oni imaju talenta za neprepoznavanje i upropaštavanje svojih pravih povijesnih prilika za slobodu i razvoj, ali će bez greške  prepoznati i ubrati priliku da se opet pokolju i ovaj put ubrzano istrijebe još prije nagoviještenog roka prirodnog demografskog izumiranja.

Kao rezultat balkanskih ratova krajem dvadesetog vijeka, uništena je jedna veća evropska država za života popularna i na Istoku i na Zapadu i na njenim ruševinama sklepano sedam manjih država. Od njih Evropu trajno boli glava a podanici tih država masovno ih napuštaju dok preostali izumiru. To tim tvorevinama etničkih čišćenja devedesetih ne smeta da se proglase kompletnim nacijama svaka s posebnim jezikom, državnom religijom i etnički homogeniziranom populacijom, glomaznim vojskama, graničnim prijelazima i carinarnicama na nekad zajedničkom prostoru na koji su se ljudi takvim vjekovima naviknuli. Ove su operacije koštale oko 150,000 ljudskih života, ne računajući još daleko veći broj tjelesnih i duševnih invalida i njihovih obitelji unesrećenih za cijeli život. Uz to je nekoliko milijuna ljudi istjerano iz svojih domova i prisilno raseljeno prema nacrtima nacionalističkih elita s ciljem razbijanja mješovitih multietničkih zajednica i homogenizacije novih država. Istina o ovim strahotama ne bi se po post-jugoslavenskim etničkim režimima nikad saznala jer oni govore samo o zločinima „onih drugih“ a nikako o vlastitim. Utvrđivanju činjenica pomogao je unatoč svim kontraverzama, takozvani „Međunarodni tribunal za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji“, iako bi mu bolje odgovarao naziv tribunala za zločine izvršene pri rušenju te zemlje i nakon nje. U nizozemskom Den Haagu, tribunal je odradio 10,800 radnih dana u sudnicama, saslušao je i konzultirao 4,650 svjedoka i eksperata, predočio na raspravama 2,5 milijuna stranica transkripata i dokumenata, i podignuo 161 optužnicu koje su većinom okončane presudama za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, genocid, etničko čišćenje, masovna silovanja, mučenje i pljačkanja ljudi. Daleko veći broj takvih optužnica i presuda trebale su donijeti nove zapadno-balkanske države ali one su tu međunarodnu obavezu odrađivale s mukom i nikad nisu bile orne suditi domaćim zločincima koje su vidjeli junacima i žrtvama međunarodnih urota.

Foto: nspm

Uzorci tih brojnih ratova, etničkih čišćenja i genocida na Balkanu nisu bili, kako su neki zapadni mediji spekulirali devedesetih, spontani izljevi divlje etničke i vjerske mržnje usađene u mentalitete naroda evropske periferije– mržnje koju je mogla samo najtvrđa komunistička diktatura obuzdavati. Radi se naime o etničkom čišćenju, genocidu i represiji nad manjinama kao odavno zamišljenim, planiranim i uvježbanim metodama etnocentričnih i klerikalno-sektaških nacionalističkih ideologija i njihovih državnih projekata. Jedine nenasilne alternative etničkom čišćenju bile su im asimilacije i vjerske konverzije ili razmjene teritorija i stanovništva između susjednih država koje se tako zatvaraju svaka u svojevrsnu naciju-sektu. Prepreke ostvarenju ovakvih projekata bile su panslavenske integracijske ideologije ali i karakteristike prostora na kojem je bila vjekovima formirana pluralistička struktura mješovitih zajednica. Jedna od tih integracijskih ideologija iznjedrila je Jugoslaviju. Ukratko, SFRJ nije iznenada propala usred kaotičnog kolapsa komunizma zbog svojih sistemskih defekata i erupcije etničke i vjerske mržnje koju je komunistička diktatura tek uspavala. Nego je uništena kroz petnaestogodišnju krizu zaključenu ratovima i to ne zato što je bila komunistička i autoritarna nego jer je bila zajednička, multietnička i pluralna a uništili su je etnički separatisti koji su svi  imali autoritarne ambicije i priželjkivali neliberalne države. Zapadni Balkan devedesetih poharale su etno-sektaške nacionalističke kontrarevolucije. One su uništile cijelu jednu civilizaciju a ne samo baštinu antifašizma i socijalističke modernizacije. Rastrgali su društveno tkivo multietničkih regija i gradova, rastavili etnički miješane obitelji, sravnili sa zemljom vjerske i druge simbole mrskih kultura, palili knjige i knjižnice i dizali u zrak spomenike antifašističkoj borbi i zajedničkoj državi. Nove su države pobjednici prikazali kao uskrsnuće srednjovjekovnih etničkih kraljevstava pa stoga tobože „prirodne“ nasuprot „vještačkoj“ Jugoslaviji. U zbilji su te postjugoslavenske etničke nacije bile hibridi i tvorevine recentne povijesti kao i uvijek kombinacijom međunarodnog menadžmenta zaostalih naroda  i domaćih nacionalističkih pokreta. Stoga su bile i jesu vještačke koliko i Jugoslavija ako ne i vještačkije od nje. Takvih država i nacija nikad tu prije nije bilo niti postoji bilo kakav kontinuitet s bilo čime osim sa kvislinškim režimima iz Drugog svjetskog rata i protujugoslavenskom hladnoratovskom emigracijom. Na Balkanu se tako od devedesetih naizgled ponovila povijest Drugog svjetskog rata ali kako se povijest ne ponavlja, onda jedna igra analogija i kontrasta: Njemačka bez Trećeg Rajha ali s EU kojom dominira, gospodar je kvislinških državica i okupiranih teritorija na Balkanu gdje ovaj put nema domaćeg antifašističkog pokreta, ni partizana ni komunista. Glavna je antifašistička sila u Evropi danas upravo ta Njemačka (barem je to još bila u trenutku nastanka ovog teksta) kojoj imamo zahvaliti što razni neofašistički režimi u Istočnoj Evropi ne smiju voditi ratove, zavoditi teror i diktature, otvarati koncentracijske logore i provoditi teže kriminalne i genocidne aktivnosti ali never say never nadaju se oni.   Recentni se karakter i lažno pozivanje na dugu tradiciju postjugoslavenskih etničkih država najbolje očituje u njihovim novim državno-nacionalnim ideologijama u kojima se tek reda radi navodi davna povijest i izmišljaju kontinuiteti ali se naglasak u konstrukciji i implementaciji novih identiteta stavlja na modernu revidiranu i mitologiziranu povijest, posebno Drugog svjetskog rata, Hladnog rata i Balkanskih ratova devedesetih.

Naslijeđe imperijalnih osvajanja, migracija i vjerskih konverzija na Balkanu proizvelo je mozaik regija, provincija, kultura i društvenih struktura koje je bilo nemoguće restrukturirati u etnkonfesionalno homogene nacionalne države bez ratova, genocida i etničkog čišćenja. Integracije u veću nacionalnu državu nametnule su se ne samo kao izbjegavanje tog najgoreg genocidnog scenarija, nego i kao imitacija povijesnog iskustva stvaranja nacija u Zapadnoj Evropi, te racionalno rješenje za očuvanje političke suverenosti, ekonomski razvoj, i izlazak iz zaostalosti tog najsiromašnijeg dijela Evrope.  Naravno, uvijek su ambicije pojedinih napose većih etničkih nacionalizama hranile fantazije o ujedinjenu cijelog tog prostora pod baš tim jednim samoproglašenim izabranim narodom, što bi opet vodilo u rat, etnička čišćenja i destrukciju. Nasuprot tim ekstremima relativno kratkoročnog utjecaja, razni integracijski panslavizmi bili su kroz dvjesto godina nacionalizma na Balkanu trajniji i utjecajniji od  etničkih separatizama. Ovi potonji, kao ideologije unutarnjeg razdora i destrukcije i tako prirodni saveznici tuđinskih imperijalizama, dobili bi šansu u izuzetnim povijesnim turbulencijama kad nije bilo mnogo vremena za debate i razumna rješenja ili je to jednostavno izvana silom nametnuto. Takav je primjer Drugi svjetski rat i nacifašistička okupacija koja je tako uposlila domaće snage na bratoubilačkom poslu umjesto da iscrpljuje resurse ambicioznih okupatora svijeta. Takav je sličan povijesni moment bio i kraj Hladnog rata i kolaps komunizma. Tada su zapadni pobjednici glorificirali religijske i etničke resurse kao antikomunističke snage što je legitimiralo balkanske tribalizme i klerikalizme prikazujući ih faktorima progresivnih promjena iako to oni nisu nikad bili niti to mogu biti, a kakvi su, ubrzo su pokazali u ratovima devedesetih.

gettyimages

Etno-konfesionalno homogenizirane nacije nastale na ruševinama socijalističke jugoslavenske federacije začete su u tribalnoj i sektaškoj mržnji, zločinu i privatizacijskog pljački ogromnog bogatstva i resursa socijalističke ere koje su stvorili deseci milijuna ljudi kao društveno vlasništvo da bi se preselilo u ruke nekolicine domaćih i stranih privatnika. Žrtava i zločina bilo bi još više da zapadne sile nisu prekinule balkanske ratove i prisilile zaraćene strane da prihvate unutarnje granice SFRJ kao međunarodno priznate granice novih nacionalnih država. To je bilo sve što su te tvorevine preuzele i naslijedile iz SFRJ jer su sve bogate ekonomske, društvene i kulturne resurse modernizacijskog socijalizma ubrzo rasprodale stranom kapitalu ili uništile. Nikakve smislene „tranzicije“ tu nikad nije ni bilo osim donekle u Sloveniji, ali su se zato nove države iscrpljivale u rekonstrukcijama kolektivnih identiteta i međusobnim trvenjima oko novije povijesti. Srbi i Hrvati, primjerice, kao narodi utemeljitelji Jugoslavije ali i njezini glavni grobari, konstruirali su nove nacionalne identitete uglavnom negativno u međusobnom odnosu, isto tako u odnosu na zajedničku državu i na susjedne narode. Bosna i Hercegovina je kao etnički i konfesionalno najheterogenija najviše stradala u ratu i u miru. Zapadne su velesile ozakonile genocidnu tvorevinu takozvanu Republiku Srpsku kao što je na tom prostoru nacistička Njemačka u Drugom svjetskom ratu ozakonila genocidnu tvorevinu takozvanu Nezavisnu Državu Hrvatsku. U zapadnoj Hercegovini je nedaleko Gospinog mirotvornog ukazanja u Međugorju, Tuđmanov režim formirao mini-NDH ovaj put okrenutu ne samo protiv Srba nego i Muslimana. Bosanski Muslimani su se za to vrijeme nastavili mučiti oko sekularizma, identiteta i nacionalnosti a narasli religijski faktor doveo je u BiH fenomene poput saudijskog vehabizma ili iranskog šijizma koji su Bosni strani koliko i japanski šintoizam. Kosovu su zapadne sile dale državnost, a albanski nacionalizam je na ranije srpske pokušaje etničkog čišćenja Albanaca odgovorio etničkim čišćenjem Srba.  Crna Gora je postala samostalna europska mini-državica ali ne kao Monaco ili Luksemburg, nego kao umanjena i stoga bolja ali potencijalno još gora Srbija. Aristotelova domovina Makedonija u koju su se poslije doselili slavenski migranti, nije se uspjela izboriti ni za priznato ime a kamoli otkloniti opasnost rascjepa na slavensku i albansku državu. Uza sve to je na krajnjem jugoistoku Balkana otvorena mogućnost homogeniziranja teritorija s albanskom etničkom većinom i stvaranja veće albanske države ravne Srbiji. Ako ili bolje kad zapadne velesile zaborave na Balkan,  i Srbima i Albancima se otvaraju velike uzajamno istrebljivačke mogućnosti pogotovo ako Srbi nastave vjerovati da im je Kosovo najsvetija zemlja poput Jeruzalema što im inače, kako je pokazala novija studija Ivana Čolovića, nije padalo na pamet 500 godina dok nije krajem 19tog vijeka izmišljen Vidovdan.[1]

Nasuprot titoizmu koji je relativno rano i vizionarski započeo s odumiranjem države ali je ta ideja ostala teško razumljiva i prenosiva, shvaćanje nacionalizma kao prije svega kulta države, skupo je otpočetka koštalo post-jugoslavenske države. Nakon sveopće privatizacijske pljačke i de-industrijalizacije, osiromašena su društva nastavila stenjati pod teretom tustih birokracija, preglomaznih vojski, državnih religija i klerikalne parazitske klase a napose novih do koštane srži korumpiranih vlastodržaca bez vjere, morala i ideologije. Uz njih su i ratni veterani kojih je sveukupni broj od nekoliko desetaka tisuća koji su stvarno ratovali devedesetih narastao na par milijuna, a koje su naročito dvije glavne balkanske siledžijske države, Srbija i Hrvatska, podmazale izdašnim penzijama da stalno budu orni za nove ratove, državne udare i vojne diktature ako zaprijeti bilo kakva progresivna promjena ili ne daj bože obnova nekakve Jugoslavije. Ne treba zaboraviti opterećujuće budžetske stavke vezane uz etabliranje novih nacionalnih ideologija, na primjer, vjerska indoktrinacija u javnim školama, financiranje državnih televizijskih kuća

kao propagandne mašinerije, plaćanje iz budžeta revizionističkih istraživanja iz povijesti, izmišljanje nove slavističke lingvistike, izgradnja kolosalnih bogomolja i vjerskih simbola, podizanje spomenika novim državnicima, svecima i mučenicima, gradnja hodočasničkih centara, rezidencija vjerskih autoriteta i slični ekonomski neisplativi i neproduktivni projekti. Inače, novi su etnički nacionalizmi bili svi odreda naglašeno religioznog karaktera. Nove su državne elite skupa s klerikalnim pokazivale pobožnost kao glavnu odrednicu patriotizma. Svaki je etnos imao biti spojen s konfesionalnom pripadnošću. Vjerski programi dominirali su državnim televizijama, a ateizam nije bio slobodna svjetonazorska opcija novih naraštaja nego prepreka javnom djelovanju i karijeri.

Foto. Flickr

Jedina smetnja ovoj provincijalnoj tribalno-klerikalnoj idili bilo je sjećanje na socijalističku Jugoslaviju zbratimljenih naroda koje je živjelo u dušama i srcima milijuna pripadnika svih podijeljenih i zavađenih etnokonfesija. Posthumna vitalnost socijalističke Jugoslavije i njezina trajna vrijednost kao lekcije iz povijesti, ima više uzroka među kojima se može izdvojiti slijedeće: ona je zanimljivo povijesno iskustvo, trajna i važna lekcija iz povijesti za onog tko želi nešto objektivno naučiti; dalje, ona je društvena, generacijska i dijasporska kultura sjećanja;[2] zatim, ona je također danas i simbol drukčijeg svjetonazora i opozicijskog stava u odnosu na frustrirane državice koje su došle poslije nje i na cijeli taj Apsurdistan, da posudim termin bosanskog rock benda Dubioza Kolektiv. Potvrdila se je  i u duljem međunarodnom kontekstu jer današnji je svijet postao bezidejna moralna ruina koja se ne zna izvući ni iz eksplozivnog ekološkog otpada koji prijeti svima i svakome, tako da principi koje je SFRJ promicala u vanjskoj politici pokazuju se kao progresivna i ambiciozna vizija. Uz to joj život nesvjesno produžuju same te post jugoslavenske državice i narodi, napose Srbi i Hrvati, jer su im nacionalni identiteti negativne konstrukcije. Ali kako ta Jugo-Slavija, zemlja Južnih Slavena, nije nikad bila neko strano tijelo izvan njih, nego su Jugoslavija uvijek bili oni sami samo su se okolnosti i međusobni odnosi mijenjali,  tako zapravo  dalje uništavaju sami sebe jer u svijetu mitova i samodopadnih fantazija ne mogu živjeti ni izolirane sekte ili ekstremni religijski kultovi a kamoli nacionalne države. Pomiriti se ne mogu jer bi time prestali biti to što su postali i kako su svoje nove nacionalne identitete koncipirali od devedesetih naovamo. Ako se pomire, mogli bi doći u opasnost spoznaje da su mogli sačuvati zajedničku državu  u nekom obliku, spasiti ono najbolje iz nje i izbjeći rat koji većini nije ništa dobra donio osim relativno malobrojnim zločincima, pljačkašima i parazitskim elitama. Možda bi se mogli jedino prije nego izumru zbog demografske katastrofe i iseljavanja, barem simbolično pomiriti i pustiti povijest na miru da bude kakva je bila, da bi to izumiranje proživjeli u kakvom-takvom dostojanstvu. To bi čini se mogla biti jedina smislena „obnova Jugoslavije“ kojom inače vladajuće elite dnevno plaše svoje podanike.

Termin balkanizacija postao je do danas globalni koncept koji označava iracionalnu prepreku političkim, ekonomskim, kulturnim i svim ostalim racionalno opravdanim regionalnim, nacionalnim ili globalnim integracijama.[3] Evropa se plašila balkanizacije uoči i po svršetku Prvog svjetskog rata kojem je balkanizacija bila jedan od okidača a kasnije glavobolja i za dizajnere versajskog poretka. Balkanizacija opet kao noćna mora Zapada oživljava i kvari Evropi trijumfalne povijesne momente 1989 i 1992. Strah od provincijalnog separatizma i iracionalnog usitnjavanja država raste početkom balkanskih ratova koji su izbili usred euforije europskih integracija pred ugovor u Maastrichtu. Dok su na Balkanu pjevali topovi i popovi i SFRJ je raspadala, na Zapadu je Toto Coutugno zapjevao onu „Zajedno – Evropa ujedinjena“. S top liste još ne silaze i „Škorpioni“ s himnom u čast okončanja Hladnog rat „Vjetrovi promjena“ u čast svršetka Hladnog rata i pada Berlinskog zida. Kad smo već kod toga, oživio je i deset godina ranije objavljeni album „Zid“ Pink Floyda uz historijski nastup Rogera Watersa i gostiju u integriranom Berlinu na koncertu iz 1990.[4] Kao kontrast ovim zvucima civilizacije, na Balkanu se izvode ratničke pjesme i guslarske ode u slavu rata do istrebljenja.

Foto: quora.com

Živ je taj strah Zapada od balkanizacije i danas dok separatistički pokreti muče Britaniju i Španjolsku i ne samo njih. Ima takvih pokreta i drugdje po Starom kontinentu i svi će oni, kako je još 1981. prognozirao hrvatski nacionalistički povjesničar i kreator sadašnje Hrvatske Franjo Tuđman, ostvariti svoje etnički čiste države poput njegove Hrvatske.[5] S obzirom da je uspješna nacionalna država ipak nešto ozbiljnije i ambicioznije od međunarodnog sporta kojim se i ničim drugim pozitivnim Tuđmanova Hrvatska do danas pročula po svijetu (i to zahvaljujući temeljima koje je postavila jugoslavenska škola sportskog razvoja od 1960tih do 1980ih, ali to se u Hrvatskoj čuva kao najstroža državna tajna kao i to da bi SFRJ da je opstala bila svjetska sportska velesila puno jača od svake pojedinačne državice nasljednice), neki pametniji državnici upozoravaju na opasnost od balkanizacije po Evropu i svijet. Tako poglavar svjetskog rimokatolicizma papa Francisco Bergoglio, za vrijeme referendumskih kriza i naleta separatizma u Kataloniji i Škotskoj, putuje po Evropi i propovijeda o prijetećoj „tragedije balkanizacije“ pozivajući Evropu da se tome odupre. Zapadne su demokracije ipak nekako odoljele, nisu prošla već tako dva referenduma u kanadskom Quebecu, ni ovi nedavni u Škotskoj i Kataloniji. Za vrijeme katalonske krize, poručivao je tamošnjim separatistima bosanski postjugoslaven Almir Methadžović: „Pogledaj nas Katalonijo,  i ne ponavljaj naše greške.“[6] U međuvremenu se dogodio Brexit koji je pokazao da vrag ne spava ali je do sada narasla spoznaja i u Britaniji i drugdje koliko je taj Brexit bio bezuman i štetan potez i kako treba biti oprezan s huškačima i demagozima.

Izvorno, nacionalizam je bio progresivna ideologija građanske klase nastao u zapadnoj Evropi otprilike od 17.-19. vijeka i prema tom su historijskom iskustvu i presedanima postavljeni standardi uspješnih nacionalnih država. Sve je te standarde balkanski etnoklerikalni nacionalizam odbacio, sve je posve suprotno učinio, i time, pored ostalog, sam sebe učinio antipodom Evrope više nego što su ga zapadnoevropski intelektualci krivo razumjeli odnosno „orijentalizirali“. Prema karakteru koji je takozvani zapadni Balkan pokazao od devedesetih do danas, postaje jasno da možda i nije sva krivica na pogrešnim percepcijama Zapada kako smatra primjerice Vesna Goldsworthy ne primjećujući užase balkaniziranog evropskog jugoistoka ili izbjegavajući ih nazvati pravim imenom.[7] Krivo je čini se shvaćena i uvelike citirana bugarsko-američka povjesničarka Maria Todorova koja zamjera zapadnim liberalnim intelektualcima takozvani „balkanizam“ kao podvarijanatu Saidovog orijentalizma, dakle problematičnu konstrukciju Balkana kao ne-evropskog, barbarskog i nasilničkog prostora, što on kao nije.[8] Ali nije Todorova kanila braniti države, režime i narode nastale na ruševinama Titove Jugoslavije, nego je od tih diskreditiranih Južnih Slavena koji su sami sebe upropastili htjela distancirati svoje Bugare kao mirni evropski civilizirani narod koji se kao i ostala zapadna i srednja Evropa zgražao nad onim što se devedesetih na jugoslavenskim prostorima događalo. Naravno, i Golsworthy i Todorova znaju dobro što je taj njihov tj. naš Balkan, kad je i zbog koga i čega podivljao, ali čuvaju svoje karijere u akademskim centrima Zapada i ne pada im na pamet zamjeriti se tamošnjim liberalima i desničarima tako što će pohvaliti jugoslavenske komuniste koji su pokazali da i najgori Balkan može biti civiliziran i moderan i najvažnije, da takav ne mora biti samo pod brutalnom prisilom jer titoizam nije uvijek bio ista diktatura kao u početku revolucije. Na kraju je uostalom SFRJ i mogla biti tako brzo i lako uništena jer je od titoizma ostalo više civilne religije bratstva i jedinstva, samoupravljanja i odumiranja države nego diktature.

Nekoliko je osnovnih karakteristika formiranja nacija u zapadnoj Evropi kojih ne samo da nema u balkanskom etničkom nacionalizmu nego je tu sve suprotno. To su: integracija i modernizacija, odnosno ujedinjenje regija i provincija u nacionalnu zajedničku državu, zatim, vodeća (pijemontska) uloga najrazvijenih regija s najviše gradova i najbrojnijom građanskom klasom, i ne manje važno – sekularna država, sekularizam i ponekad otvoreni konflikt između crkve i države u kojima država izlazi kao pobjednik. Primjeri za transregionalnu integraciju i modernizaciju mogu biti Njemačka, Nizozemska, Švicarska, Engleska, Francuska i Italija onako kako se formirane od otprilike sredine 17. vijeka do Prvog svjetskog rata kad su sve ovo postale kompletne, dovršene i razvijene nacionalne države. Potrebno je dakle da bi se postalo kompletnom nacijom stotinu godina pa i više, i stoga nisu u pravu čak ni benevolentni studenti jugoslavenskog projekta kojem su presudili kao nemogućem u “prvom poluvremenu“ nakon 20 a u drugom nakon 45 godina trajanja. Da Njemačka koja je poslije Vestfalskog mira sredinom 17. vijeka imala 300 država, nije do kraja devetnaestog uspjela sve to integrirati u Njemačko carstvo, i da isto tako Francuska poslije revolucionarne 1789. nije uspjela premostiti sve brojne regionalne razlike i centralizirati nacionalnu državu oko Pariza te do Prvog svjetskog rata pretvoriti francuskog seljaka u građanina Francuske, današnja bi Evropa izgledala kao Srednja Amerika gdje bi Berlin bio glavni grad nekakve europske Nikaragve a Pariz Hondurasa. Pri tome su odmah po integraciji i konsolidaciji države a puno prije dovršene nacionalizacije, te uspješne nacionalne države odmah krenule u modernizaciju i ekspanziju kao svjetske ekonomske i političke velesile i možda je stoga greška dviju jugoslavenskih država što nisu nikoga u susjedstvu ili po svijetu napale i kolonizirale. Slično ka u Njemačkoj i Francuskoj je bilo u Engleskoj, SAD, Nizozemskoj, Italiji, Švicarskoj, itd. Glede vodeće uloge najrazvijenijih regija i gradova, u primjerice vjerojatno najstarijoj naciji na svijetu – Nizozemskoj, to je protestantski sjever predvođen Holandijom. U britanskom slučaju, integraciju i modernizaciju vodi ekonomski najrazvijenije srce (uglavnom protestantske) Engleske od Londona do Manchestera i Liverpoola a ne ruralna Engleska. U Njemačkom slučaju ujedinjenje vodi (opet protestantski) sjever s Berlinom i Prusijom a ne zaostali katolički jug. U SAD, američka nacija stvarno je rođena ne kad su Amerikanci krajem 18. vijeka u Bostonu pobacali Englezima pošiljke čaja u more, nego u drugoj polovici 19tog kad je industrijski sjever u građanskom ratu savladao poljoprivredni jug i odredio strategiju nacionalnog razvoja. Konačno, sekularna je država prevladala vjerske fundamentalizme i klerikalne ambicije kao u slučaju Francuske revolucije, njemačkog kulturkampfa i napose važnog primjera odnosa talijanske republike i katoličke crkve i Italije kao zemlje koja je uvijek bila i ostala katolička ali je u njoj povijest zabilježila i legendarni antiklerikalizam.[9]

Foto: FB

Na Balkanu, panslavenski nacionalizmi bili su napose u varijanti jugoslavenstva, integracijski, pluralistički i modernizacijski a etnički dezintegracijski, antimoderni i klerikalni. Na kraju se samo socijalistička Jugoslavija privremeno ostvarila kao moderna nacija po originalnom zapadnoevropskom modelu. Etničke su nacije i njihove države bile sve suprotno od toga: podrivale su integraciju, modernizaciju i sekularnu državu. Napose drastičan je primjer regija i provincija koje su igrale pijemontsku ulogu centara nacionalnih pokreta. Na Balkanu to su često bile zaostale regije iz koji su pokrenuti ustanci protiv tuđinskog jarma a i prva se jugoslavenska država ujedinila ne pod vodstvom svojih najrazvijenijih i najzapadnijih dijelova nego pod zaostalijom balkanskom Srbijom. Najdrastičniji primjeri pijemontske uloge zaostalih provincija su upravo post-jugoslavenske etnoklerikalne države. Tako Pijemont današnje Srbije nije bio ni Novi Sad niti Beograd gdje je pod uglavnom zapadnim utjecajem nastala moderna Srbija u 19.vijeku, nego provincijalni srbijanski balkanski jug–Kosovo i Metohija i šabačko-valjevska eparhija Srpske pravoslavne crkve te emigrantski manastir Nova Gračanica kod Chicaga. Slično se dogodilo Tuđmanovoj Hrvatskoj. Taj tvrdi etnonacionalist je imao najjaču opoziciju u zapadnoj i srednjoevropskoj Hrvatskoj, to jest u najrazvijenijom dijelovima Hrvatske, u gradu Zagrebu, u Istri, Rijeci i Hrvatskom Primorju, i svaka je ova regija mogla biti hrvatski Pijemont. Umjesto toga, Tuđman je sukreatore svoje vizije Hrvatske nacionalne države pronašao u zaostalim provincijama, u zapadnoj Hercegovini, Lici, dijelovima srednje Bosne i bosanske Posavine, sjeverne Dalmacije i dalmatinske Zagore, te slično srpskom slučaju, u opskurnijim krugovima hladnoratovske hrvatske antijugoslavenske emigracije iz Kanade. Uz ovaj provincijalizam išao je i klerikalizam tako da su novim nacijama nametnuti kao „očevi utemeljitelji“ ultrakonzervativni klerikalni zeloti poput Nikolaja Velimirovića i Alojzija Stepinca dok su Dositej i Strossmayer gurnuti u zaborav. Ukratko, današnju Srbiju i Hrvatsku definitivno nisu stvorili ni njihove najkulturnije regije ni najbolji pripadnici ta dva naroda. Rezultat se zove – primitivizam, kako se taj najnoviji „izam“  danas na zajedničkom jeziku s četiri imena neslužbeno ali općeprihvaćeno zove.

Iako je većini ovih napaćenih naroda odavno postalo jasno da su im na vlast došli najgori među njima i će oni još gore i nesposobnije postavljati oko sebe tjerajući one najbolje, najpoštenije i najpametnije u emigraciju a ako zatreba i u logore i zatvore, ovi im nesretni narodi grade spomenike (dok najboljima ruše) i brane s istim legendarnim borbenim duhom svoje narode od „onih drugih“ u susjedstvu za koje su im ovi najgori među njima lagali da ih ugrožavaju. Pri svemu tome i dalje ne razumijevajući što je to zapravo nacija. Paradoksalno je da skoro svaki čovjek s ovih prostora, bez obzira na školsku spremu, često posve sam svojim rukama zna sebi i svojoj obitelji sagraditi solidnu kuću da traje generacijama ali nema pojma da isto tako solidno znalački i odgovorno treba sagraditi naciju i nacionalnu državu u kojoj će biti ta njegova obiteljska kuća. Nacija ne pada s neba, ne stvara je bog, ona se gradi, konstruira i to samo manjim dijelom u ratovima i s borbenim duhom heroja, a većim i težim dijelom u miru, znanjem i pameću. O moralnosti, znanju i pameti tih arhitekata, inženjera i graditelja nacije ovise buduće generacije. Za razliku od socijalističke Jugoslavije u kojoj je bilo i previše ideologije, vjere u teoriju i znanost, postjugoslavenske nacije na zapadnom Balkanu stvorili su neznalice bez ikakve koncepcije i osjećaja za progres i opće dobro. Njihova je odgovornost ipak samo djelomična jer su današnji zapadnobalkanski aranžmani krojeni u centrima političke moći na Zapadu. No ni ovi strani dizajneri novog balkanskog poretka nisu bili puno stručniji od domaćih balkanskih snaga. Tako američki dejtonski i vašingtonski eksperti za BiH i Kosovo zaslužuju samo epitete koje bi mogli probrati iz retorike Predsjednika SAD Donalda Trumpa kad opisuje visoke službenike i službe vlastite države.

Foto: SB

Produkti ovih bizarnih integracija i balkanizacija kao novonastale nacionalne države bili su prisiljeni voljom zapadnih sila skučiti se i pripitomiti u granicama nekadašnjih „unutarnjih granica“ tobožnje „vještačke“ Jugoslavije čime tu tako postale „vještačkije“ i od versajske i od avnojske Jugoslavije. Pitanje je za svakoga tko se smatra nacionalistom (patriotom, domoljubom) kome bi odgovarao taj čudni kompromis osim zapadnim silama (da tako zaustave ratove na tlu Evrope i svaka za sebe ponešto geopolitički ušićari) i novim domaćim etničko-klerikalnim elitama, ratnim profiterima i dobitnicima privatizacijskih pljački. Ali ovih je relativno malo u odnosu na sveukupnu populaciju da bi te tvorevine postale legitimne, stabilne i održive na dugu stazu. Većini koja je osiromašila status quo ne odgovara, a još manje radikalnim desničarima i ekstremnijim nacionalistima koji su brojniji od poratnih vladajućih elita. S obzirom da nema ni organizirane jake ljevice ni bilo kakvog pokreta za obnovu Jugoslavije, ekstremna etnička i kleronacionalistička desnica je jedina politička alternativa sadašnjim vladajućim strukturama. Ona je i jedina prava prijetnja stabilnosti i jedina organizirana snaga koja bi se usudila izvesti državne i vojne udare i uništiti čak i postojeće nesavršene demokratske institucije. Desnica ne vidi razloga zbog čega prihvatiti ta polovična rješenja, kompromisne i vještačke granice (to su stalno govorili i za svaku Jugoslaviju) a ne pokušati realizirati četničku Veliku Srbiju ili uskrsnuti ustašku NDH u njihovim već ranije zamišljenim granicama ili Veliku Albaniju, ili Islamsku državu u Bosni, sve te projekte koje radikalni etnički i klerikalni nacionalisti stalno snuju. S druge strane, sadašnje države ne odgovaraju ni njihovim najrazvijenijim regijama pa se u njima promišljaju regionalni separatizmi. Teško je objasniti Vojvođanima zbog čega da financiraju „srpski Jeruzalem“ na albanskom Kosovu, kao i Istranima u toj najbogatijoj i najzapadnijoj hrvatskoj regiji, zašto bi plaćali održavanje hrvatske paradržave u Bosni i Hercegovini, penzije veteranima HVO-a, te glomaznu hrvatsku državnu i partijsku hadezeovsku birokraciju, diplomaciju, policiju i vojsku u kojima bosanskih i hercegovačkih Hrvata ima puno više od istarskih. Separatistički razmišlja i u srbijanskoj regiji Sandžaku većinsko muslimansko stanovništvo kojima su i bošnjačka Bosna i Hercegovina i Turska možda čak i Katar, bliži od današnje „kosovsko-vidovdanske“ Srbije i koju bi ovakvu kakva je teško prihvatili kao domovinu.

Uz unutrašnju nestabilnost usporedivu s notorno krhkom međuratnom kraljevinom ili najkritičnijim momentima SFRJ, postjugoslavenske države mogu samo sanjati o suverenosti i nesvrstanosti, što je bilo, bilo je, u zlatno doba SFRJ imale su više suvereniteta kao republike članice federativne države nego sada kao samostalne države. Tada su postigle i historijski maksimum u smislu formiranja nacija, naime one su bile nacije ostvarene u SFRJ i mogle su ostati takvima samo dok traje taj kontekst. Stoga je, sad se čini, bio u pravu predsjednik Predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević kad je na mitingu u Beogradu u veljači 1989. kazao da će Srbija i ostale republike bez SFRJ biti nitko i ništa u svijetu. A nije se moguće složiti s tezom koju je nedavno iznio sociolog Sergej Flere, kad kaže da je Jugoslavija svojim članicama poput Slovenije, Srbije, Hrvatske, bila nepotrebna jer da su one bile već ostvarene zrele formirane nacije.[10] Postavlja se pitanje kada su te navodne nacije bile zrele, formirane i ostvarene da mogu napustiti po volji državu u kojoj su i zbog čega Srbija nije napustila Otomansko carstvo recimo u 17. vijeku ili ranije nego tek kad je bolesnik na Bosporu bio u agoniji, i zbog čega Slovenija i Hrvatska nisu napustile Austro-Ugarsku barem jedno 50 godina prije kraja Prvog svjetskog rata, jer su vjerojatno i tada bile zrele i formirane? One su bile donekle formirane 1960ih i 1970ih a ne prije, ostvarile su se su o tom kontekstu i o njemu su ovisile. Osim toga teško je naciju smatrati formiranom ako nije sama u stanju vojno obraniti svoje granice i uposliti svoju vojsku po odluci vlastitog naroda. Tako su recimo Slovenci i Hrvati služili u vojsci Austrougarske monarhije po odluci Beča i tamo gdje ih je Beč poslao. Tako im je i danas pa idu tamo gdje ih NATO pošalje. Što recimo danas rade hrvatski vojnici u Afganistanu i koji im je nacionalni interes da tamo budu? Čine uslugu velikom carstvu da bi ono branilo ako zatreba njihove malenkosti? O tome vidjeti lekciju kod starog Tukidida u Peloponeskom ratu, kako je prošao mali otok Melos kojem je zaštitu po cijenu neovisnosti nudila velika Atena sa saveznicima. A tko bi branio Hrvatsku ako bi NATO bio raspušten kao što najavljuje američki predsjednik Trump? Evropska Unija nema vojsku. Hrvatsku bi recimo mogle raskomadati i podijeliti Madžarska, Italija i Srbija, kao krajem 18. stoljeća Poljsku Rusija, Austrija i Pruska. Madžarsku su kao starog aspiranta na hrvatski teritorij današnji hrvatski nacionalisti opsjednuti Srbijom i Jugoslavijom zaboravili. U sklopu Ugarske Hrvati su živjeli 900 godina i Hrvatska je zapravo madžarska provincija a Zrinski nije hercegovački nogometni klub iz Širokog Brijega nego madžarski feudalac Miklos Zrinyi. Tko bi obranio Sloveniju ako bi se Hrvati, Austrijanci, Madžari i Talijani uortačili protiv nje i uzeli svaki po komad? Slovenka supruga američkog predsjednika? A kojem bi se carstvu priklonila današnja Srbija? NATO bi Srpske vojnike poslao u Afganistan i tamo bi se borili rame uz rame s Hrvatima. Kako bi se ta vojna jedinica zvala? Druga Dalmatinska? Ako bi se Srbija priklonila Rusiji, potomci Lazara i Obilića bi oslobađali Ukrajinu rame uz rame s Rusima i ubijali hrišćansku slavensku braću. Svaki bi se pristojan nacionalno i vjerski svjestan pravoslavni Srbin upitao gde će mu duša i zbog čega kad se već mrijeti mora, ne bi odmarširao do Kosova boriti se protiv Albanaca i u slučaju pogibije plasirati se u Nebesku Srbiju. Bilo kako bilo, postjugoslavenske države uzele su zdravo za gotovo da će NATO i EU postojati dovijeka i prigrliti ih majčinski a da većih ratova koji bi ih mogli zbrisati, uopće nikad neće biti, jer, vjerovalo se tada, došao je „kraj povijesti“. Danas se pokazuje da EU, NATO, OUN, mogu lako prestati postojati kao što im najavljuje američki predsjednik Trump a ruski vođa Putin se s njim slaže. Kad bi te institucije nestale, postjugoslavenske države bi se našle u međunarodnoj džungli sličnoj onoj pred prvi svjetski rat. Kojoj bi se vojno-političkoj alijansi u takvoj džungli koja post-YU državica priklonila i po koju cijenu? Koliko bi platile za onoliko suverenosti koliko su je imale kao federalne jedince SFRJ?

Ukratko, kolikogod da ni jedna Jugoslavija nije bila oličenje stabilne države, bila je neovisna država kao ni jedna prije ili poslije a države nasljednice imale su više suvereniteta kao federalne jedinice SFRJ nego kao samostalne države. Uz to je balkanizacija devedesetih stvorila jednu trajno nestabilnu, neartikuliranu smjesu na ruševinama SFRJ i niz malih nesposobnih država polukolonijalnog statusa. Za sada im je unutarnja prijetnja stabilnosti veća od vanjske. Opasnost desničarskih udara i diktatura je stalna a jedini slabašni osigurači i garantori kakve-takve stabilnosti su postojeći slabašni, uvelike diskreditirani i korumpirani režimi poput hadezeovskog u Hrvatskoj, ne manje nacionalističkog srbijanskog i apsurdnog bosanskog. Tko je normalan mogao zamisliti da bi jednog dana trebalo moliti boga za zdravlje i dug boravak na vlasti političkih likova poput srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, hrvatskog premjera Andreja Plenkovića, predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i troglavog bosanskog predsjedničkog čudovišta. Jer progresivne lijeve alternative njima nema a desničarska je realna i prijeti novim balkanskim pokoljima. Možda ove sadašnje korumpirane elite u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu shvate da im se isplati poniziti, pomiriti, oprostiti i surađivati. Možda nađu par umjerenih popova i hodža i prirede spektakularnu multietničku i interkonfesionalnu turneju po svim glavnim stratištima, priznaju užase počinjene u ime vjere i nacije, nazovu genocide tim imenom i steknu kakav-takav legitimitet na dulju stazu. To bi bila jedina moguća, iako simbolična, „obnova Jugoslavije“. Time bi možda izumirući narodi nekadašnje jugoslavenske jezgre pogođeni demografskom katastrofom i masovnim iseljavanjem, barem osigurali kakvu-takvu mirnu i dostojanstvenu starost i smrt.

Uz postojeće urođene i sistemske defekte novih balkanskih etničkih nacija njihove su države naglašeno klerikalne. Postavlja se pitanje odakle i otkada toliki utjecaj religije. Većinske su religije ako ne uvijek a svakako od 1980ih bile dokazani faktor destrukcije i rata iz kojih ništa pozitivno ni nakon rata nije proizišlo. Naprotiv, većinske državne religije su postale i vjerojatno najvažnije nacionalne institucije, glavni čuvari novih državnih mitova i kočnice demokratizacije. Od domaćih faktora koji su tome pridonijeli vjerojatno su najvažnije fuzije etničkih i konfesionalnih identiteta koje su pomogle naglašavanju granica i razlika napose među narodima de fakto istog jezika. Ove su etnokonfesionalne fuzije išle toliko daleko da su ugušile osnovne vjerske i osobne slobode savjesti i izbora čovjeka i građanina do apsurda da je recimo izdajnik ne samo Srbin koji prijeđe na Islam ili rimokatolicizam nego i budizam a ista izdajnička sudbina čeka Hrvata koji nije katolik nego ne daj bože, musliman, pravoslavac ili ateist.  Pa čak i da je nacionalni heroj ali mu se omaklo da je postao Mormon, dakle i dalje kršćanin, za samoproglašene puritance novog hrvatstva koji se nameću jedinim „pravim“ Hrvatima, taj Hrvat nikad neće biti „pravi“. Napose u ovim državama postaju nepodobni građani ateističkog svjetonazora u istoj ako ne većoj mjeri nego što su vjernici bili diskriminirani pod komunizmom. Dakako da se u ovim novim etnokonfesionalnim fuzijama i crkveno-državnim simbiozama najbolje snašla Srpska pravoslavna crkva koja je kao crkva bizantinske tradicije takav karakter oduvijek imala a entofiletizam joj se od ratova devedesetih samo pojačao. Ali je takav vjerski karakter odgovarao i bosanskom muslimanskom etnonacionalizmu koji nije nikad ni razumio ni mogao prihvatiti princip sekularne nacionalnosti. U napose paradoksalnoj se situaciji nesvjesne imitacije srpstva našao hrvatski katolicizam. To je počelo još u ustaškoj NDH kad je režim uništavao Srpsku pravoslavnu crkvu da bi kasnije osnovao neku verziju pravoslavlja s hrvatskom nacionalnošću, a pri tom je daleko prije Drugog vatikanskog koncila koji će oprezno dopustiti „etničke crkve“ uveo hrvatsku državnu i nacionalnu crkvu. To se nastavilo s izmišljanjem takozvane „Crkve u Hrvata“ pod jugoslavenskim komunizmom 1970ih a potom etabliranjem frankističkog „nacionalnog katolicizma“ pod Francovim obožavateljem Tuđmanom devedesetih. Međusobne opsesije i trvenja između tog hrvatskog etno-nacionalnog katolicizma i srpskog notorno etnocentričnog pravoslavlja, išle su više štetu hrvatskih katolika koji su gubili osjećaj kršćanskog napose katoličkog univerzalnog i općeg. Takozvana se „Crkva u Hrvata“ u konceptu izjednačila s takozvanom „Srpskom crkvom“ pri čemu se iz tih poluslužbenih naziva ne vidi kršćanski karakter nego je prenaglašen etnički identitet. Vjerojatno nema veće kazne hrvatskim etnoklerikalnim i ustaškim nacionalistima od nesvjesnog prelaska na nekakvo „hrvatsko svetosavlje“ kako je znao ironično primijetiti pokojni splitski svećenik sociolog religije Don Ivan Grubišić. Nije se dakako Grubišiću kao jedinom iz hrvatskog katoličkog klera ukazalo koliko je etnički nacionalizam profanirao i posektašio hrvatski katolicizam. Jasno je to, među ostalima, po onome sto pišu i govore i bosanskim franjevcima Dragi Bojiću i Ivanu Šarčeviću.[11]

foto: calvertjournal.com

Treći veći balkanski „religijski nacionalizam“, bosanski ili bošnjački-muslimanski još je od 1970ih, tek što su se bosanski komunisti uspjeli izboriti za sekularnu nacionalnost bosanskih Muslimana, koncipirao teokratsku državu koja bi nastala razbijanjem SFRJ. U pamfletu „Islamska deklaracija“ iz 1970. sarajevski pravnik Alija Izetbegović, kasniji otac de-sekularizirane bosanske nacije, inspiriran utemeljiteljem Pakistana Ali Jinnahom i egipatskom Muslimanskom braćom, traži izlaz iz Jugoslavije imitacijom paradigmatskog religijskog nacionalizma u slučaju formiranja Indije i Pakistana. Za njega bi se tako područja SFRJ s većinskim muslimanskim stanovništvom kad demografski prerastu balkanske kršćane, odcijepila i osnovala državu po uzoru na Pakistan a kršćanski dijelovi Jugoslavije postali bi nekakva balkanska Indija. Ta vizija se naravno drastično razlikovala od snova Srpske pravoslavne crkve o podjeli SFRJ između Srba i Hrvata. Po viziji SPC objavljenoj uoči raspada SFRJ, ta bi se država podijelila na  dva „nespojiva i nepomirljiva svijeta“: zapadni-rimokatolički pod utjecajem Njemačke i Vatikana i Istočni svijet pravoslavne bizantinske tradicije pod dominacijom Srbije uz potporu Rusije i Grčke. Ni za bošnjačku državu ni za muslimane tu nije bilo mjesta, kako će genocidni pokret osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića pokazati u ratovima devedesetih.

Važnu su ulogu za ovaj rastući religijski utjecaj igrale i promjene u svijetu, naročito kolaps komunističkih režima u Istočnoj Evropi i takozvani globalni uspon religije od 1970ih i njezin povratak u javnu sferu, odnosno „de-sekularizacija svijeta“.[12] U tom je periodu konceptualiziran i fenomen takozvanog „religijskog nacionalizma“ uglavnom na temelju istraživanja u Indiji, Indoneziji, Sri Lanki i na Srednjem Istoku a ukazat će se i na Balkanu.[13] Kolapsom takozvanog „bezbožnog komunizma“, kako je hladnoratovska propaganda tepala svom tadašnjem glavnom rivalu u utakmici za svjetsku hegemoniju, okoristile su se većinske balkanske religije nacionalističkih profila i teokratskih apetita koje tada još pravo lice nisu otvoreno pokazivale. Tada su se prikazivale skromnim pobožnim građanima gurnutim na društvene margine od ateističkih režima, potlačenim svjedocima vjere, čak i borcima za vjerske slobode i pluralistička civilna društva kako su prepredeni balkanski popovi i hodže tada pisali u prijavama za financijske potpore i donacije američkih, engleskih i njemačkih fondacija za razvoj religijske kulture, vjerske slobode, ekumenizam, kulture međuvjerskog dijaloga i slične ideje vjerskih liberala kojima su se potajice rugali. S aurom mučenika, moralnim kreditom i pripremljenim zamjenskim diskursima koji su ispunili ideološku prazninu, postkomunističke su religije uživale da ih opsjedaju politički udvarači potencijalni novi vlastodršci uključujući sve moguće desničarske i konzervativne opcije, etničke nacionaliste i komunističke konvertite kojima je hinjeno vjersko obraćenje bilo najlakši put ostanka na vlasti ili pri vlasti.

Što se tiče takozvane „de-sekularizacije svijeta“ i povrataka religija u javnu sferu od 1970ih naovamo, ona je ostala do danas nedovoljno istraženi fenomen. Nedvojbeno je ipak da je religija postala političkom snagom i faktorom povijesnih promjena pa čak i pokretač revolucija, ne samo u iranskom slučaju. U mnogim zemljama koje su poslije drugog svjetskog rata do 1970ih imale sekularne i lijevo orijentirane modernizacijske rezime, poput primjerice Indije, Izraela, Sri Lanke, Indonezije, a tu možemo ubrojiti i Jugoslaviju, od 1970ih vjerski je faktor u javnoj sferi sve prisutniji da bi do konca stoljeća klerikalno-desničarske koalicije ili preuzele vlast ili ozbiljno ugrozile sekularne, liberalne i lijeve snage. Takozvani je religijski nacionalizam u međuvremenu postao najozbiljnijim izazovom sekularnoj državi od vremena Francuske revolucije. Ni zapadne demokracije nisu ostale imune na ovaj religijsko-fundamentalistički nalet i s religijskom politikom počele su ozbiljno računati pri svakom restrukturiranju vlasti i moći. Dio ovog svjetskog procesa bi je svakako i vjerski motivirani terorizam i militantni fundamentalistički religijski pokreti, režimi  i organizacije. Ovaj je novi društveno-povijesni, zapravo post-moderni kontekst, a ne nekakve stare „vjekovne etničko-vjerske mržnje“ kao su zapadni mediji spekulirali objašnjavajući zapadnom auditoriju balkanske ratove devedesetih, dao značaj, snagu i utjecaj većinskim religijskim organizacijama u bivšoj SFRJ pri kraju njenog života i u post-jugoslavenskim državama. Bio je to značaj i utjecaj kakav religije na ovim prostorima nikad prije u povijesti nisu imale.

Ukratko, ranije opisane glavne karakteristike nacionalizma koji se na zapadnom Balkanu pojavio krajem dvadesetog vijeka ukazivale su, usprkos naglašavanju da se radi o evropskim narodima, na jedno posve suprotno iskustvo od zapadnoevropskog, bliže religijskom nacionalizmu Trećeg svijeta. Recentni balkanski etnički nacionalizam ili bilo koji ovdašnji etnički nacionalizam nikad nije slijedio iskustva formiranja nacija u Zapadnoj Evropi od sredine 17. do početka 20.vijeka kojima se na primjer bavi utjecajna studija Charlesa Tillyija i suradnika iz 1975.[14] Teško je balkanske etnonacionalizme prepoznati u bilo kojem od „pet putova prema modernosti“ kroz koje su uz određene sličnosti i razlike prošle svjetski utjecajne nacije (Engleska, Francuska, SAD, Njemačka i Rusija) kako u obimnoj komparativnoj studiji objavljenoj početkom devedesetih objašnjava nacionalizam u historijskom kontekstu Liah Greenfeld.[15] Čini se prema svemu tome da je jedini modernizacijski nacionalizam zapadnog tipa na ovim prostorima bio je onaj u SFRJ između 1950ih i 1980ih. Kad su neki analitičari pokušavali primijeniti teoriju etničkog konflikta Donalda Horowitza koji je istraživao uglavnom u Africi i Aziji (Sri Lanka, Sierra Leone, Nigerija),[16] na balkanski konflikt devedesetih, neki su se istraživači pobunili smatrajući da se na Balkanu radi o europskim narodima i međunarodnom konfliktu između formiranih nacija. Tako je V.P. Gagnon dokazivao da su Hrvatska i Srbija u sukobima devedesetih moderne evropske nacije a ne afričke etničke skupine u tribalnim konfliktima.[17] Gagnon je donekle bio u pravu ako je mislio na Hrvatsku i Srbiju kao dijelove SFRJ i njene konstitutivne nacionalne države ujedinjene u avnojsku federaciju. One su tada doista privremeno bile moderne nacije odnosno nacije u modernizaciji i formiranju među kojima je bilo tenzija ali ne i ratova, vojnih udara i etničkih čišćenja. Ali ne odnosi se to na Srbiju i Hrvatsku iz devedesetih i poslije kad su one postale nešto posve drugo, sličnije afričkim grupama u konfliktu.  Na Balkanu se među normalnim ljudima uvučenim u bratoubilački rat to dobro znalo već devedesetih. Kolokvijalni termini i metafore poput „primitivizma“, „mraka“, „dna“, „srednjeg vijeka“ i „kamenog doba“, govore dovoljno rječito a pogotovo masovno iseljavanje razmjera egzodusa kao odgovor na stanje u tim državama.

Najbliža je dakle nacionalizmu zapadnoevropskog modela, tj. idealima integracije, modernizacije i građanske države, bila socijalistička Titova Jugoslavija. 1948. godine je jugoslavenski komunizam poslije sukoba sa staljinizmom izbačen zbog nacionalizma iz internacionalnog revolucionarnog socijalističkog pokreta. Nazivali su ga „nacionalni komunizam“ ili „titoizam“. Svi ostali nacionalizmi na tim prostorima prije i poslije toga napose ovo u zadnjih tridesetak godina, ne bi se mogli ni kategorizirati kao nacionalizam. Prikladniji su nazivi etnocentrizam, tribalizam, primitivizam, provincijalizam, klerikalizam, religijski nacionalizam i najpoznatiji već etablirani termin balkanizacija. Balkanizacija definitivno nije nacionalizam, ne radi se tu o nikakvoj promišljenoj strategiji razvoja, ili izgradnji moderne države i demokratskih institucija nego rušenju svega i ratu sa susjedima. Ako je nacionalizam nastao i koncipiran u Zapadnoj Evropi, i ako su uspješne nacionalne države postavile određene postulate nacionalističke ideologije i nacionalnog razvoja,  onda balkanizacija ne može biti nacionalizam. Balkanizacija je negacija nacionalizma, to je raspad, destrukcija vođena strastima i mitovima, bez strategije, filozofije i ideologije, bez dugoročnog plana i vizije. To je proces koji stvara neodržive države, bez materijalnih i ljudskih resursa za dostizanje bilo kakve ambicioznije uloge u svijetu, problematične nacionalne konstrukcije zapletene u trajni konflikt.

foto: sarajevotimes

Nacionalizam na zapadno balkanskim prostorima nije problem stoga što ga ima previše nego što ga nikad zapravo nije ni bilo osim kao eksperiment u jedinstvenoj povijesnoj prilici koju ovi narodi nisu prepoznali kao takvu niti je danas smatraju propuštenom prilikom i lekcijom iz povijesti koja bi ih mogla nečemu naučiti. Predratne osamdesete mogle su se okrenuti i na dobro a rat nije bio neizbježan. Mlada urbana  i visokoobrazovana postjugoslavenska generacija poznata po slobodnoj omladinskoj štampi, novovalnoj rock glazbi, i svjetski prestižnim školama filma i sporta, nikad nije od stare titoističke garde dobila šansu da izmisli novu naciju nasljeđujući sve ono najbolje iz prethodne. SFRJ je tako otišla u povijest i traje tek kao nostalgična supkultura. Današnje zapadnobalkanske nacije, nacionalizmi i njihovi državni produkti svedeni su na farsu, pompu, teatar i sport. Studija antropologa Clifforda Geertza o Negari „teatarskoj državi“ na Baliju krajem devetnaestog vijeka koja se održava samo pompom i ritualom,[18] bolja je analogija za postjugoslavenski Balkan od bilo kojeg primjera formiranja država u Evropi.

Ukratko, SFRJ iz zlatnog doba titoizma, otprilike od 1950ih do 1980ih, bila je na ovim prostorima jedina ikad ozbiljno i ambiciozno poduzeta povijesna vježba iz nacionalizma kao ideologije progresa, integracije i modernizacije. Ono što je došlo poslije nje uopće nije nacionalizam nego neki drugi fenomeni koje smo već nazvali balkanizacija, tribalizam, primitivizam, provincijalizam, religijski nacionalizam i etnički konflikt. Ta je SFRJ u kontekstu bila jedna superiorna civilizacija na ovim prostorima: moralno, kulturno, ekonomski, politički, sportski, kako god da se uzme. Poslije SFRJ nastalo je sedam država koje osim Slovenije ništa ne valjaju, nisu valjale ni u ideji ako su ikakve razrađene ideje većina tih država imale, a teško da će se ikad bitno poboljšati jer gube materijalne i ljudske resurse tako da će prije kroz iduće stoljeće fizički izumrijeti zbog demografske katastrofe i iseljavanja.  SFRJ kao jednina moderna pluralistička i sekularna nacionalna država ovim prostorima, uz to i jedina koja je uspjela ostvariti puni politički suverenitet u međunarodnim odnosima i najviši stupanj nacionalnog samoodređenja i manjinskih prava, u duljem je povijesnom kontekstu nacionalizma relativno kratko trajala. Poslije nje ostala je mitologizirana revizionistička povijest koju su o njoj napisale države nasljednice i bajka o njoj u nostalgičnim supkulturama. Ta bajka završava ovako: poslije Snjeguljičine smrti, sedam frustriranih patuljaka živjeli su tako nesretno dovijeka u nekoj dalekoj, dalekoj zemlji na periferiji Evrope u siromaštvu, međusobnoj svađi, zavisti i mržnji.

[1] Ivan Čolović. Smrt na Kosovu polju. Istorija kosovskog mita. Beograd. Biblioteka xx vek, 2016.

[2] Todor Kuljić. Kultura sećanja, Beograd: Čigoja štampa, 2006; Vjekoslav Perica i Mitja Velikonja, Nebeska Jugoslavija. Interakcije političkih mitologija i pop-kulture. Beograd: Biblioteka XX vek, 2012.

[3] Luke Harding, “India feels threat of Balkanisation”, The Guardian, 27, 11. 2000,https://www.theguardian.com/world/2000/nov/27/worlddispatch.lukeharding; Edward Benjamin, “The USA Cannot Balkanize”, Social Matter, 22. 04. 2016, https://www.socialmatter.net/2016/04/22/the-u-s-a-cannot-balkanize/; Mahdi Darius Nazemroaya, “The Balkanization of Sudan: The Redrawing of the Middle East and North Africa”, Global Research, 2.01. 2013, https://www.globalresearch.ca/the-balkanization-of-sudan-the-redrawing-of-the-middle-east-and-north-africa/22736.

[4] Toto Cutugno- Insieme, https://youtu.be/eGlJyCXNu_M; Scorpions – Winds Of Change(live), https://youtu.be/7axdhBYkD4s; The Wall – Live in Berlin – 1990, https://youtu.be/XVGRGeCyNMg;

[5] Franjo Tuđman, Nationalism in Contemporary Europe, New York: Columbia University Press, 1981.

[6] Almir Methadžović, “Pogledaj nas Katalonijo”, portal Tačno.net, 31.10.2017, https://www.tacno.net/novosti/pogledaj-nas-katalonijo/

[7] Vesna Goldsworthy, “Invention and in(ter)vention: The rhetoric of Balkanization”, Eurozine, 8. 05. 2003, https://www.eurozine.com/invention-and-intervention-the-rhetoric-of-balkanization/

[8] Maria Todorova, Imagining the Balkans, New York: Oxford University Press, 1997.

[9] “canti anarchici Stornelli anticlericali”, https://youtu.be/WKzE-BkQHqk

[10] Sergej Flere – intervju, Radio Slobodna Evropa i Peščanik, https://pescanik.net 28. 11. 2018

[11] Drago Bojić. Zlato i tamjan – kritički osvrti na politiku i religiju. Mostar: Centar za kritičko mišljenje i portala www.tačno.net, 2016.

[12] Peter L., Berger, Ed. The Desecularization of the World: Resurgent Religion and World Politics. Washington, D.C.: Ethics and Public Policy Center; Grand Rapids, MI: W.B. Eerdmans Pub. Co., 1999; Craig Calhoun, Mark Juergensmeyer, and Jonathan Van Antwerpen.  Rethinking secularism. Oxford, N.Y.: Oxford University Press, 2011.

[13] Omer Atalia Omer, Jason Springs. 2013.  Religious Nationalism: A Reference Handbook. Santa Barbara, California: ABC-CLIO, pp. 20-25; Dino Abazović, Za naciju i boga. Sociološko određenje religijskog nacionalizma. Sarajevo: Magistrat, 2006.

[14] Charles Tilly, editor. The Formation of National States in Western Europe. Princeton: Princeton University Press. 1975.

[15] Liah Greenfeld, Nationalism: Five Roads to Modernity. Cambridge MA: Harvard University Press, 1992.

[16] Donald L. Horowitz, Ethnic Groups in Conflict. Berkeley: University of California Press, 1985.

[17] V.P. Gagnon. The Myth of Ethnic War: Serbia and Croatia in the 1990s. 1st Edition. Ithaca: Cornell University Press, 2006.

[18] Clifford Geertz, Negara: The Theatre State in Nineteenth Century Bali. Princeton, New Jersey: Princeton University Press, 1980.

The post Balkanizacija nije nacionalizam appeared first on Tacno.net.

Sjetio sam se kako je onaj »programski« dokument o vanjskoj politici iz 2003. godine koji smo tada, sasvim normalno, svi mi u diplomaciji BiH znali dobro, napisan na tri stranice. Dakle, na pet puta manje prostora nego što je ova Strategija danas. Kolega iz tih vremena reče uz osmijeh, pa to je logično, tada je i problema u državi bilo pet puta manje, pa tako i u diplomaciji. Lomovi su počinjali, ali i velike prilike za ustavne popravke 2006. ili 2008. ali je sve opstruirao spram ciljanih interesa, grupnih i vlastitih. Zato smo tu gdje smo. Utom evo i nove filozofije lokalnih mislilaca prepariranih u novom formatu, svjetskom: Sila je zakon, poslušnost je mudrost, a opiranje idiotizam. Juriš u nove poraze. 

Ne tako davno, u jednom tekstu o vanjskoj politici BiH napisao sam i sljedeće: Kada bi se moglo vjerovati medijima u nas i onome što preko njih kazuju domaći političari, a stranci ih hvale, pomišljali bi da imamo koliko-toliko normalnu državu, normalan ustavni poredak i sistem, politiku, ekonomiju… Onda bi znali i šta znači govoriti o »reformama«, »evropskom putu«, zakonima itd. Naravno, morali bi znati i ko smo spram svijeta, i svijet spram nas…

Sve mi je ovo došlo povodom jednog skupa akademsko – diplomatsko – NGO provenijencije na kojem se analizirala »Strategija vanjske politike BiH 2018.– 2023.« Dokument usvojilo Predsjedništvo BiH prije više od osam mjeseci. Tada se tvrdilo da će se o Strategiji voditi široka rasprava unutar organizacija, institucija, ministarstava, nevladinih oranizacija i drugih čije se aktivnosti dotiču spoljne politike države. Naravno, posebno u Ministarstvu vanjskih poslova. Obećanje ludom radovanje, stara je i nova zbilja u narodu ovdje.

Razgovor minulog utorka bio je izuzetak na tragu lažnog obećanja. Bilo je prisutno nekoliko studenata i toliko profesora, ljudi iz MVP na prste jedne ruke, posebno onih iz grupe prvih desetak u hijerarhiji. Iz drugih ministarstava nitko prepoznat, nešto diplomata veterana i ponajviše stranaca iz diplomatskog kora.
»Strategija« je u nekoj zakulisnoj grupi proljetos napisana na petnaestak stranica. Analiza tog »papira« i njegovog koncepta, obuhvatila je i nježno diplomatski iznesene propuste kao i presjek »epohe« od petnaest godina otkako je 2003. »država« donijela prvi i jedini sličan dokument pod nazivom »Opći pravci i prioriteti za provođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine«. Utom će evo i dvadeset godina kako se ciljano bezuspješno usvaja i Zakon o vanjskim poslovima, pa je milina od praznog prostora za igrarije svake vrste.

Ovom analizom neće biti sretni aktualni političari u BiH, od Predsjedništva pa naniže, ostrašćeni putovanjima po svijetu i viđenjem njihovog učešća u vanjskoj politici. Podjednako kao i mnogi u »akademskoj zajednici« što su se priklonili uljudnom razumijevanju svjetskih procesa kroz optiku domaće politike. Na drugoj strani, »mekoćom elaboracije« nisu zadovoljni uglavnom oni koji puno toga znaju i o politici i o realnosti iza kulisa u ovom poslu u kojem »nije sve za kazati«. Strategija je naprosto morala mnogo više da kaže o najvažnijem: o neraskidivoj uzajamnoj vezi unutrašnje, šizoidne političke realnosti u BiH i prelamanja te realnosti na odnos prema svijetu i sebi u tom svijetu.

Bosna i Hercegovina danas više nije na istom putu ni kao samo nekoliko godina ranije. Čak se i ne radi samo o strašnom pritisku orkestriranom iz susjedstva i širenom kroz EU sa ciljem potpune legalizacije procesa raspada, u ime ekskluzivnog prava etnosa utrpanog u »europsku vrijednost«. A u osnovi je opsesije vladanja, zaokruživanja »svog«, politiziranja teorije o krvi i tlu. I odgovorima s druge strane koji u ime građanstva pretežno teže istom, samo s drugim predznakom. Logikom, »pa šta da se radi, kad oni to hoće, šta nama drugo ostaje nego – isto!« Sada se već dolazi i do pitanja ko je vojno jači (?!) između »tri u jednom« što je pola koraka do drame. U toj atmosferi i na terenu vanjsko-političkih mudrosti profilira se interesna teorija o jačim i profitabilnijim partnerima. I obaveznom potiskivanju bivših vremena i planetarnih principa jer mi tim gabaritima više ne pripadamo. Mali smo i na to se treba navikavati, tomu odgovarati…

Ovakav »čip« odjednom se pojavio kod ljudi iz mlađe generacije, kao kloniranih u laboratorijama nabujale administracije, uz nove škole i diplome kojima je ovjeren kvazi-politički akademizam. Čast izuzecima. Nije ni čudo što se danas punih 15 godina propadanja opisuju kao uspon, uz pozive na rijetke uspjehe. A svekoliko istorijsko, političko, moralno i svako drugo otklizavanje na domaćem terenu porodilo je i potpunu beznačajnost na svjetskoj sceni. Ciljano srozanu da se ne bi miješala u apetite »lidera« i kartela koje oni vode. A sjećanja na vremena digniteta već se čitaju kao neprijateljska. Danas se po svijetu legitimiramo jadnim kućnim noćnim nadmudrivanjima povodom ilegalno postavljene zastave u hodnik Predsjedništva, lakrdijama i svađama čija će policija čuvati »Predsjednika« na putu u kabinet i u vrijeme boravka u »Teheranu«, njegovim javnim šprdačinama s državom koju »ne voli« uz molbe u inostranstvu da ga ne zovu »Bosancem…«

The post Juriš u nove poraze appeared first on Tacno.net.