Quantcast
Channel: Podgorica – Tacno.net
Viewing all 382 articles
Browse latest View live

Ne okreći se sine!

$
0
0

Foto: Facebook

Uvedimo engleski jezik kao službeni jezik u škole, čime bi postigli dvije esencijalne stvari: Uvođenjem engleskog bi u velikoj mjeri smirili strasti i neutralizirali negativne naboje u vezi “različitih” jezika u našim školama. Time bi djeca na većini predmeta mogla da sjede skupa u školskim klupama bez da im etnički identiten bude “ugrožen”. Vjerovatno je da takav jedan futuristički potez ne bi zaustavio zbjegove beznadežnih postjugoslovena, ali bi barem njihovoj djeci dao intelektualni alat koji bi im u budućnosti mogao služiti kao jedna vrsta aduta u dalekom svijetu u kojem će oni startovati s puno, puno nepovoljnije pozicije nego stanovnici zemalja koje ih budu primile.

Žalosno je gledati ovu zbrku oko jezika u Kantonu Sarajevo. Žalosno ali očekivano, jer ako je opšteprihvaćeno da postoje tri službena, standardizirana, jezika u Bosni i Hercegovini, onda se ne treba čuditi da u “multietničkom” kantonu svaka etnička grupa treba imati pravo da se služi svojim jezikom. Neki ljudi su se pobunili protiv ove direktive Ministarstva za obrazovanje i kulturu KS-a jer će ova mjera rezultirati segregacijom djece, dok drugi misle da Kanton ne može financirati toliki broj etničko-prosvjetnih radnika. Bilo kako bilo, sasvim je sigurno da taj novopečeni školski aparthejd, potencijalno već u vidu “tri škole pod jednim krovom”, ustvari, samo slijedi logiku naše društvenopolitičke zbilje.

U Bosni i Hercegovini, ko god ima iti malo zdravog razuma, bez obzira na obrazovanje, poziv i profesiju, vidi ćorsokak u kojem se naše društvo našlo. Kako dalje? Može li se uopšte dalje? Generalni regionalni odgovor na ovo naše beznađe je dala hrvatska pravobraniteljica za djecu, Ivana Milas Klarić, u septembru ove godine kada je Hrvatskoj javno poručila: “Učite strane jezike i bježite glavom bez obzira.” Bosanskohercegovačka svojstvena varijacija na ovu temu je objavljena na popularnom Reis against the machine Facebook profilu, komentarom: “Čemu ova frka oko jezika u školama? Djeca će ionako na kraju pričati Deutsch…” Nije ovo niti malo besmislena tvrdnja, čak šta više, ona je vrlo precizna i u potpunosti odražava pravo stanje na našem osiromašenom i obezvrijeđenom postjugoslovenskom terenu.

Naime, prošle godine je bilten Svjetskog ekonomskog foruma (The World Economic Forum) objavio podatke on-line kompanije Duolinguo, koja ima oko 150 miliona učenika/korisnika, o svjetskim trendovima učenja stranih jezika, iz kojih je vidljivo da je na području Balkana najpopularniji strani jezik upravo njemački jezik.

 jezici

Foto: weforum.org

Kako se da vidjeti na karti, njemački jezik je također najpopularniji na jugu Afrike, preciznije u Namibiji. I sada, razlog popularnosti njemačkog kod nas i u Namibiji vjerovatno najviše leži u ekonomskoj snazi ove zemlje, ali postoje i neki drugi faktori, poput činjenice da nas i Namibiju povezuje kolonijalna prošlost u kojoj je ovaj jezik igrao određenu ulogu, no to sada nije toliko bitno, koliko je bitno da mi – naš narod – stavljajući prioritet na njemački jezik još jednom pravimo potencijalnu “grešku u koracima” koju ću pokušati da objasnim u par riječi.

Naime, kako se također da vidjeti iz prikazane karte, engleski jezik, koji je predstavljen rozom bojom, apsolutno dominira kao prvi strani jezik u zemljama širom svijeta, naravno, uključujući i Njemačku. Na mapi se da primjetiti da su španjolski i francuski jezici (s određenim izuzetcima u Africi) u prednosti u onim zemljama u kojima je engleski jezik dominantan po “prirodi” stvari, tačnije, u SAD-u, Kanadi, Australiji i Velikoj Britaniji.

Na drugom grafiku, također prikazanom u istom biltenu, a koji evidentno podupire Duolingove podatke, da se primjetiti da je engleski jezik najbrojniji po broju govornika kojima engleski nije maternji jezik. Na primjer, engleski jezik broji oko 1.5 milijardi “totalnih” govornika, što iznosi 400 miliona više od  totalnih govornika kineskog jezika, iako ovaj ima skoro tri puta više izvornih nositelja jezika.

jezici2

Foto: weforum.org

Donald Armbrecht, autor članka, “Which are the most influential languages?”  smatra da je engleski najutjecajniji na svijetu najviše zbog njegove povezanosti s drugima, odnosno, zbog činjenice da je preferentan u povezivanju ljudi kako u printanom (po prevođenju) tako i u virtualnom svijetu. Engleski jezik je najpopularniji samo zbog toga jer dominira međunarodnom, međuljudskom komunikacijom. To je zato jer pored glavne globalne mreže na engleskom jeziku, kako tvrdi Armbrecht, ne postoji ni jedna alternativna globalna mreža već više manjih mreža u kojima dominiraju ovi drugi jezici. Na primjer, u Kini postoje verzije Twittera (Sina Weibo) i Wikipedije (Baidu Baike), dok Rusija ima svoju verziju Facebooka (V Kontakte). To znači da se ruski i kineski jezici de facto autoizoliraju u svom lingvističkom svijetu, dok je engleski u tom smislu najeksponiraniji. U prilog dominaciji engleskog jezika ide i činjenica da se oko 80% naučnih indeksiranih časopisa u Scopus bazi podataka objavljuje na engleskom jeziku, te taj broj još uvijek raste.

Dakle, engleski jezik globalno dominira kako u međunarodnoj komunikaciji tako i u nauci, pa je za pretpostaviti da će taj lingvistički trend ostati u godinama koje dolaze bez obzira na globalnu geopolitičku situaciju. Također, treba napomenuti da situacija dominacije engleskog jezika u svijetu, sama po sebi, nije ni dobra ni loša, ona je jednostavno takva. S druge strane, uvid u svjetske lingvističke trendove je, što se nas tiče, itekako važan, jer je naš narod dugoročno osuđen na emigraciju, i to po svemu sudeći, baš u smjeru Njemačke i zapadne Europe.

U svojim sve brojnijim i popularnijim intelektualnim intervencijama na našim prostorima, Boris Buden, hrvatski teoretičar/kritičar kulture s adresom u Berlinu, primjećuje da se njemački jezik nalazi u fazi svojevrsne srednjovjekovne vernakularizacije, odnosno, da je “u Njemačkoj engleski jezik preuzeo ulogu glavnog jezika, dok se njemački potiskuje na margine.”

Budenove teze se poklapaju i s mojim spoznajama u Europi. Jednom prilikom sam upoznao čovjeka koji je kao izbjeglica završio u Kanadi, zbog čega je naučio odlično engleski, ali je po njegovim riječima mogao dobro komunicirati i na francuskom jeziku. Nakon završene škole, odlučio se skrasiti u Europi, pa je našao posao u jednoj njemačkoj firmi. Kada sam s njim razgovarao na ovu temu, on mi je s nekom vrstom ponosa izjavio da se Njemci često iznenade kada vide da ih neki naš čovjek “šiša” u znanju jezika, te da se ta činjenica u njegovom slučaju vrlo pozitivno odrazila na poslu. I nije samo Njemačka u takvoj situaciji. Prije par godina sam tokom posjete Nizozemskoj dobio od druga informaciju da je u toj zemlji vrlo teško dobiti posao ako aplikant ne govori engleski jezik. Takav utisak sam stekao i u drugim zemljama, ponajviše u Španiji i Rusiji. Interesantan podatak, što se Rusije tiče, govori da se i pored trzavica na relaciji Moskva-Vašington, broj naučnih publikacija na engleskom jeziku u Rusiji u zadnjoj deceniji bukvalno utrostručio.

Dakle, oni roditelji koji žele da im djeca imaju kakvu-takvu “bezbrižniju” budućnost će morati da ih pripreme za život u emigraciji, a da bi u budućnosti ti postjugoslovenski naraštaji mogli naći posao u inostranstvu moraće biti trojezični u pravom smislu te riječi, s tim da, zbog gore navedenog, njemački ne bi trebao biti preferiran u odnosu na engleski.

Ovakav razvoj situacije proizvodi u čovjeku osjećaj frustracije, nemoći i nelagode, ali sami smo si krivi što nam je prošla četvrtina stoljeća u retrogradnim etničkim sukobima zbog kojih smo izgubili bitku s vremenom. Boris Buden, koji svoj maternji hrvatski jezik, naziva umirućim (kao što on to i jeste), nudi rješenje koje bi usporilo njegovu propast, a koje se nalazi u radikalnoj jezičkoj integracijom u širi južnoslovenski prostor. Naravno i na žalost, ta ideja je uvijek dočekana na nož od politike koja se pretvorila u “mehanizam samouništenja”, raznoraznih patriotsko-domoljubnih kamikaze ministarstava.

Postoji i drugo rješenje, koje je, po mom mišljenju još efikasnije. Uvedimo engleski jezik kao službeni jezik u škole, čime bi postigli dvije esencijalne stvari: Uvođenjem engleskog bi u velikoj mjeri smirili strasti i neutralizirali negativne naboje u vezi “različitih” jezika u našim školama. Time bi djeca na većini predmeta mogla da sjede skupa u školskim klupama bez da im etnički identiten bude “ugrožen”. Vjerovatno je da takav jedan futuristički potez ne bi zaustavio zbjegove beznadežnih postjugoslovena, ali bi barem njihovoj djeci dao intelektualni alat koji bi im u budućnosti mogao služiti kao jedna vrsta aduta u dalekom svijetu u kojem će oni startovati s puno, puno nepovoljnije pozicije nego stanovnici zemalja koje ih budu primile.

P.S.

Ne postoji bosanski jezik! Ne postoji jer ne postoje ni crnogorski, ni hrvatski, ni srpski jezici odvojeni jedni od drugih. Oni koji tvrde drugačije su, svjesno ili nesvjesno, vaši najveći neprijatelji. I ono još gore, oni koji vas ubjeđuju da su to različiti jezici, oni su najveći neprijatelji vaše djece, vaših unuka, vašeg roda i vašeg čitavog potomstva. Oni će nam, svjesno ili nesvjesno – nije više bitno – svima zatrti sjeme.

The post Ne okreći se sine! appeared first on Tacno.net.


DRŽ’TE LOPOVE, AKO VI BASTA!

$
0
0

foto: portalanalitika.me

crnogorskim modernistima

Ako ne znaš ko je, u našim balkanskim trvenjima, što i koliko skrivio, sačekaj da pohare i krvoprolića prođu i pogledaj oko sebe. Krivci svemu tome oni su koji su profitirali.

Ogoliće ti se sve geopolitičke strategije kad jezivo biće kapitala pokaže svoju moć, u njoj ćeš prepoznati uzrok i posljedicu stravičnog vremena kome smo nazočni bili.

Vidjećeš i buduće sunovrate brzometnih bogataša koji će pasti pred novim zidom novih otimača. Takva je igra političke sudbine.

A mi smo u Crnoj Gori skloni fatalizmu. Kakvo je vrijeme bilo, bremenita nam se budućnost sprema. Sve to pokriva šarenilo reklama o našem slobodarstvu i međunarodnom priznanju. Malena imperija puna djelatnika, izabranih po mjeri sticanja bogatstva.

Novac traži Sreću, Hrabrost i Mudrost.

Tri složne sestrice zvučnih imena motaju se oko otimača, čekajući ishod avanture onih koji su se obogatili. Bogatima i ne treba čuvar ako poštuju i slušaju što im ove tri pratilje sudbine bogatih šapuću. Ko je već imao sreću uza se pa je stekao bogatstva, mora dozvati hrabrost da sa bogatstvom živi. Savjest mu ne treba, ostavio je siroticu kad je na zli put krenuo.

(Poznajem čovjeka koji se bogatstva boji, iako ga je sreća, da ga nađe, pohodila.)

Kad sreća dovrši svoju zadaću onome što stiče, pametan bogataš dozove hrabrost. I krene dalje, horizontom omamljen. (Poznajem čovjeka koji je imao i hrabrost uza se, ali se bogatstva bojao.)

I sve će rasti, tim obogaćenima mnogim dobrima ovoga svijeta, sve napredovati, množiti se, do časa kad počine grešku: zaborave jednu od sestara na svom putu od bogatstva ka nemjerljivom bogatstvu. Previde da se mora biti svetački mudar kad si na tronu i imaš ambiciju da tvoriš imperiju.

Zanio se pokoji takav, strasno gajeći nadljudsku čežnju za beskrajnim bogaćenjem, htijući što ni u snovima skovanim od nezajažljivosti ne dolazi – smetnuo dinast s uma da se božanska slika nalazi među siromašnima, poniženima, trpeljivima i prevarenima.

Krenuli su tim putem kad se nije moglo vidjeti što čine. I u sredini putovanja ka visu izgubili su mjeru.

Pad im se nazire na kraju puta ka imperiji – njima koji gladni nikad nisu bili. Zaboravili su takvi optimisti, ispršene vođe naroda, da se podmuklog neprijatelja paze – Nehaja. (Poznajem čovjeka koji je imao sreću i hrabrost, i mudrosti dovoljno, ali se bogatstva bojao.)

Bogatstvo daje slobodu samo onima koji svojim bogatstvom nisu okovani; do zla boga teško je upravljati svojim bićem kad imaš premnogo, čuvati se i očuvati da te ne pokrije glib obilja. Rijetka je takva biljka u crnogorskoj flori.

Skorojevički zombiji marširaju Crnom Gorom, umišljeni dinasti svojih sela i sokaka. Ugiba se mirni, skromni svijet pred navalom priučenih biznismena.

Gledaju ubijeđeni serdari i vojvode, gospari, begovi i gazije, u daljinu iz svojih dolova i udolina iz kojih se samo nebesa vide.

Iz tog dubokog i tijesnog sijaset se dinasta i spremilo za let. Držeći u rukama svoje porodično stablo, imena komita među lišćem dubovim. Sve do ovog vremena u koga se useljava strava Crne Gore. Uzvraćaće udarce jedna imperijica drugoj, rascvjetava se zavist i pizma.

Tog časa, kad se zaboravi maksima: „znaj, robe božji, čovjek je uvijek na gubitku!“ počinje potonuće onih od bogatstva i moći. Koji su ubijeđeni da će živjeti hijadu godina. Stići će mnogi od takvih, nehajem i bezbrigom vođeni, blizu sunovrata, nedaleko od kazne.

Oni još ne znaju za to, suviše zadovoljni silinom juriša koji im je dat, koga su prisvojili. Sprinteri ka Eldoradu.

Oni, pak, koji sve vrijeme i u skladu svog pješačenja na stazi sticanja čuvaju uza se sreću, hrabrost i mudrost, uvijek u strahu i od sebe samih, tjerajući oprezom nehaj i bezbrižnost što dalje od svog bića, steći će pravo da svoju moć sačuvaju i prenesu je nasljednicima. Ne misleći na dinastiju već na mukom stečenu djedovinu i porod svoj koga vole radišnošću a ne maženjem.

Sreća je srca kamenog, ne haje za pravdu. Zato je mogu naći, njome se opasati i mnogi zli ovoga svijeta, ubice, monstrumi i prevaranti. Nakon sreće eto uz bogatstvo takvima i hrabrosti, jer nju ne posjeduju samo oni koji su časni. Mudrost, pak, odvajkada, više je ljubila zlo od dobra. Dobrota je majka naivnih.

Tijekom vremena otvorio se put da se uspostave lokalne imperije. I desi se to kad vjera promijeni haljine a umišljena božanstva okrenu leđa događajima. Potom, traje sve to, živo i u prividnom skladu, do onog doba kad sestrice, junakinje vječnosti, osjete da su napuštene od onih koji su doskora imali sreću, bili hrabri i mudrošću se opasivali.

Pa se obiljem zanijeli, štošta zaboravili. Vrište sestrice praznim prostorom koji sluti promjene, čekajući novu smjenu, dozivajući one iz sjenke plačnim glasovima: „O vi, koji ste se bojali bogatstva, a imali uza se nas: sreću, hrabrost i mudrost, budite sigurni – bliži se pad dinastija i imperija. Rasutih po malenoj Crnoj Gori kao da je ona, u najmanju ruku, Amerika Velika!“

A na drugoj strani litice koja dijeli oskudicu od obilja, nepravedno od pravednog, oteto od pravo stečenog, krenule su nove potrage čovjeka, kolona novih ljudi. U zabran u kome klijaju, niču sazrela nadanja, čuje se jeka – to poznanstva sa Srećom, Hrabrosti i Mudrosti novi jurišnici ištu.

Eno, na ledini, klice novog stabla nadojenog krvlju, suzama i znojem, eno i embriona onih koji su naredni profitu. (Poznajem čovjeka koji nije htio novac i moć. On mi kaza da su sestrice već prešle drugu stranu mosta da dočekaju one koji za drugačijim bogatstvima žude). Pa kad im se desi da mijenjaju i grade, kako im bude u družbi sa njima: Srećom, Hrabrosti i Mudrosti. Da li će se ponoviti priča, ili svaka etapa drugačiju fabulu kuje?!

Kaže se: pravednima Bog pomaže. Ma vraga! To se samo, u društvu i istoriji, uspostavi smjena straže. Onih koji su, odlazeći, a krivci ljudskoj patnji, sa onima kojima se pruža prilika da se snađu, novi sklope dogovori. Sve ostalo što vam propovijedaju najodurniji među učiteljima: sveštenici i političari – tlapnja je.

Politika i religija zajedno – budućnost i svijet u njoj bez nade.

Politika svoje konstrukcije, religija svoje špekulacije – društvena opcija sa nešto više vedrine.
Skaska onih koji se spremaju za novi let – to još nije pročitano iz knjiga u kojima piše o utopijama i dinastijama. Ne zaboravimo: Crnogorci vole podjednako i jedno i drugo.

Bajke pogotovo skloni su osluškivati oni. Još ne vidjeh narod koji se više od njih ponosi poluistinama. A ipak se u sve na svijetu bijelom razumiju. Z’isto – mi ka’ malo ko! Voljni da iznova krenu da slave narednu imperiju i drugačiju dinastiju. I da joj služe.

The post DRŽ’TE LOPOVE, AKO VI BASTA! appeared first on Tacno.net.

Akademija Balkanika Europeana osnovana u Bukureštu

$
0
0

U Bukureštu je 21. oktobra osnovana i zvanično počela sa radom Akademija Balkanika Europeana (ABE), kulturna i naučna institucija nadnacionalnog karaktera.

Tragom misli Nikolasa Bouvijea da je „Balkan srce Evrope“, iznetoj u proročkoj knjizi Put svijeta skupina umjetnika i intelektualaca iz država Zapadnog Balkana, svjesna opasnosti od nacionalnih kriterijuma kao jedine strategije zaštite nacionalnih interesa, bez širenja duhovnog polja integracije i tragičnog ishoda u vremenu političkih autokratskih balkanskih režima u kojima političko i zločin i korupcija svakodnevno uništavaju puteve nade i ljudskog dostojanstva, odlučila je formirati Akademiju Balkaniku Europeanu.

Osnivački komitet i Komisija matičara radili su strpljivo i pregnantno na ovom projektu od majskog simpozija Hamlet-biti ili ne biti, održanog u Skoplju na tamošnjem Fakultetu audiovizualnih umjetnosti. Na čelu tima nalazio se univerzitetski profesor iz Londona Jean-Patrick Connerade, predsjednik European Academy of  Sciences, Arts and Letters (EASAL).

Osnivački komitet, prijedlozima matičara izabrao je za predsjednika ABE Iona Caramitrua,  rumunskog režisera i glumca, direktora Nacionalnog teatra Karađale iz Bukurešta, a za generalnog sekretara akademije izabran je makedonski književnik Jordan Plevneš.

Statutom ABE predviđeno je da sastav Akademije čini trideset pet akademika iz Rumunije, Bugarske, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije, Albanije, Kosova,Turske i Grčke.

Broj od trideset pet članova je striktan i može se  dopunjavati isključivo smrću nekog od članova Akademije, a za članove je sada izabrano dvadeset osmoro. Iz Albanije Bashkim Shehu, književnik, Kujtim Çashku, reditelj i scenarist i prof. dr. Vasil S. Tole, kompozitor i etnomuzikolog; iz BiH Gradimir Gojer, pisac, reditelj i teatrolog, Jasmila Žbanić, rediteljka i Marina Finci, slikarka; iz Bugarske Alek Popov, pisac, Delia Chausheva, slikarka, Elena Panayotova, filmska rediteljka i  Hristo Boytchev, pisac; iz Grčke Anastasis Vistonitis, pisac i Yiorgos Chouliaras, pesnik; iz Kosova Arta Dobroshi, glumica i Veton Nurkollari, fotograf; iz Makedonije Jordan Plevneš, pisac, Aleksandar Prokopiev, pisac i Elizabeta Sheleva, pisac; iz Crne Gore Branislav Mićunović, pozorišni reditelj; iz Rumunije Ion Caramitru, glumac i Ana Blandiana, pisac, Georges Banu, pozorišni kritičar i Matei Vişniec, pisac; iz Srbije Isidora Zhebeljan, operska pevačica, Slobodan Šijan, filmski reditelj i Vladislav Bajac, pisac, prevodilac i izdavač; iz Turske Bedri Baykam​, slikar, Prof. Dr. Gül İrepoğlu​, istoričarka umjetnosti i Nedim Gürsel, pisac.

Počasnim članovima proglašeni su: Orhan Pamuk (Turska), Marina Abramović (Crna Gora), Evanghelos Odysseas Papathanassiou – Vangelis (Grčka), Jean-Patrick Connerade​ (UK) i Svetlana Broz (BiH).

The post Akademija Balkanika Europeana osnovana u Bukureštu appeared first on Tacno.net.

Esad Bajtal: Mi smo po svojoj autentičnosti Bosanci i ne možemo biti ništa drugo

$
0
0

TV priča iz Budve: Razgovor mr. Aleksandre Vuković sa prof.dr. Esadom Bajtalom u emisiji Raskovnik, ‘TV 777′ o odnosu u društvu u postjugoslavenskim državama, o sevdalinci, Njegošu, Isusu, moralu, savjesti i dr…

Evo u Bosni, nas osamdeset posto koji nemamo ništa, umiremo već dvadeset godina. Osuda na dugo umiranje je teža od smrtne presude, jer smrtnom presudom završite u sekundi. A onaj ko vas osudi na dugo umiranje, u ime čega?: lažnog patriotizma, pseudopolitike, politikanstva, taj  je istinski zločinac. Neprijatelj i sebe i naroda i ljudskog poimanja života i življenja.

The post Esad Bajtal: Mi smo po svojoj autentičnosti Bosanci i ne možemo biti ništa drugo appeared first on Tacno.net.

Jovan Nikolaidis: DALEKO I BLIZU POSTALO JE ISTO

$
0
0

Foto: Flickr

Naš mir u nemirnom vremenu u njima rađa zavist, a naša trpnja bez pobune i teških riječi iritira ih i zbunjuje. Njih izluđuje naša ćutnja. Oni nas mrze jer nismo prihvatili da budemo kao oni, a oni kao mi nikada neće moći da budu

Žarku Paiću

Tišina sobe. U mojim ušima zuji prošlost i to remeti ravnotežu misli koju sam dijelom uspostavio. Nesvijesti mi se od tog šuma u glavi kad god se iz šarenog svijeta vratim među zidove ćelije. Oda ćeliji, panegirik ograničenom prostoru koga su davno nazvali – dom. Komfornijeg zatvora na svijetu nema nego je moja kućica. A opet, vele: moja kućica, moja slobodica.

Pred svitanje spreman sam da se sjetim navika od prije trideset godina – život u Sarajevu. Tada sam mislio da mi je bolje i sigurnije biti među četiri zida,  nego van njih izigravati čovjeka  koji može otići bilo kamo, učiniti što mu se prohtije. Da, rijetko sam odmicao iz grada, veća mi se sloboda smiješila unutar njega nego izvan. Što bih sa sobom na periferijama? Pekić Borislav je u više navrata esejizirao (teze iz njegove knjige „Godine koje su pojeli skakavci“!) na temu: nisam li ja ušao u zatvor onog trena kad sam iz njega izišao? Jesi li kojiput više slobodan kao zatočenik ili, nemušt i zbunjen, među vrevom nekog svijeta čijih se zabluda kloniš i koji tvoj nije? Dockan sam spoznao da nigdje nisi slobodan ako već slobodu u sebi izgradio nijesi. Većina ljudi stalni su zatvorenici na ovome svijetu. Uočavao sam onda, jednako kao i danas, razliku koju pominjem: biti izvan i unutar; jednaki su izazovi ma gdje se nalazio. Otud bezvoljnost da se ikud pošenem. Stajati u mjestu. I ocjenjivati utiske. Mirovanje i kretnje.

Prezirati život. Jeste, od Boga nam je darovan, preporučuju nam sveštenici, i na tome treba biti zahvalan, ali ja upravo zato odvratnost spram njega ćutim. Jer, zar će me oni o blagodetima života podučavati! Onog trena kad sam se smrti prestao plašiti lakše mi je bilo podnositi silinu tog ‘dara božjeg’ na moju svijest i emocije. Samo da ne klonem dok sam toj ravnodušnosti spram ‘daru’ predan! Spram sebe. Strijepnju za druge, pak, suzbiti ne mogu: volim dobre ljude. Njih mi je sve vrijeme do bola žao. Sužava se prostor. Depresija koju donosi jesen ubija preostali val volje. Pasti, pasti, gurajući ostatke nade da odu drugima.

Ne postoji ni redak napisan a da na nešto ne upućuje, pokazuje, poziva i sudi. I kad si u osami, skrajnut, angažovan ti si. Odnos kulture i ideologije. Nema kulture, ni nove ni stare, ni pučke ni elitne, iza koje se, kao njena sjena, umah ne nametne ideologija. Kao da se samo iz ideologija rađaju obrasci kulture koju šalju među ljude da bi se skrio jezoviti lik nje, ideologije. Kultura i ideologija – sestre po materi istoriji.

Znanje mijenja, neznanje okoštava. U društvenoj krizi, u bijedi populacije cvate jedino religija i gadluk svake vrste, u njoj i pored nje. Debele knjige za moje lake terete, tanke knjige za moje velike napore. Kad sjećanje prevlada iskustvu se propiše smrtonosna doza, ostaješ u nježnosti koja se realnosti gadi.

Religija u  brlozima primitivizma, površna odanost bogu, jednom i jedinom. Sve rođeno u strahu od nepoznatog koje se valja iz suludog svijeta do ove pećine od varoši. U religiji je, pored ostalog, strogo zabranjeno: ubiti (ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je cijeli svijet ubio, a ko jednog spase, cijeli je svijet spasio, blablabla…), krasti (znam vjernike koji me do svađe ubjeđuju da je od boga dozvoljeno krasti društveno, ali je grijeh dirnuti u privatno), prevesti u drugu vjeru na silu, uznemiravati nevjernike na bilo koji način (godinama me sa nekoliko zvučnika na minaretima svom silinom ojađuju pozivi na molitve, više i ne brojim koliko puta se i danju i noću stresem od njihovog kreštavog glasa na arapskom, koga ni glasnici ni sljedbenici ne poznaju), raspirivati nacionalizam, rasizam i šovinizam (a sve su češći vatreni govori sveštenstva, njihove su poruke i prijetnje upravo rasističke i šovinističke; istom strašću ludačkom su govorili tako popovi i hodže neko vrijeme pred minuli rat).

I što sada? Kome se požaliti a da ti to debelo ne zamjere ako bih zamolio da me se okanu, da ne čujem što laju, ne hajući za ono čemu ih upozoravaju njihove svete knjige? Bolje mi je, lakše mi je da ih se, ipak, ja okanem. I da trpim.

Gledam u ta silna maslinova stabla; u narove i agrume koje sam rukama zasadio prije četrdeset, trideset, deset godina. A potom u svoje dlanove koji više nisu kadri ni sjeme cvjetka posijati. Moji prsti još samo olovku mogu da drže šarajući po papiru slutnje svoje o smutnjama ljudskim. I mislim o svemu tome kao što poljodjelac za svoj frut brine, kad se na put dugi sprema. Kome će ga na čuvanje ostaviti? Zamišljam kakva će ta stabla izgledati u narednih deset, trideset, četrdeset godina. Biće još snažnija stabla maslinova, ali će narovi istrunuti u korijenju, na mjestima na kojima najčešće stradaju prije pada u prašinu, a od agruma samo će pokoja gigant- narandža da doživi stoti rođendan. I ne boli mene to što ću i ja prah tada biti, voćki je mene žao.

Nema dobrog pisanja ako nema temeljitog čitanja. Čitati, to znači pisati. Prije koju godinu uočio sam da slabi moja pažnja dok čitam, moja volja da upijem u se aktuelnu lektiru sve je slabija. Straši me ovakva pošast rođena u mom biću, obespokojava me nevoljnost kad se knjige s mnogo stranica prihvatim. Prestanem li čitati ja ću biti mrtav a da nisam umro, slijep i gluh, jer je tako malo valjanog oko mene što bi me, bolje od knjige, u ovom dobu o ovom dobu podučavalo. Jer, nemati potrebu da razumiješ ovakav spoljašnji svijet, ne htjeti da išta komentarišeš o stupidariju sadanjem, može biti potvrda da još valjano vladaš sobom. Takvu snagu davala mi je dobra lektira. A sada, iz sebe i u sebe sve više ulazim i izlazim na način pijanog i nadmenog kauboja koji, kroz vrata koja cvile i koja se klimaju naprijed-nazad, prolazi i izlazi na pust i prašnjav trg. I salun i ulica – prazni su. Daleko i blizu postalo je isto. Prazan prostor u kome ne možeš nazrijeti da se išta razdvaja: volja, želje, slutnja i vjera najedno – tijelo je meduze. Nada mi se sve više predstavlja kao zdrava, putena žena, oblina kao u žena sa renesansnih slika, a takvih me strah, pred Šperovim građevinama njemačka žena-muzara stoji. Zdrava i lijepa, a nestvarna, pod oreolom blistave svjetlosti sve mi govori da se predame instalirala laž.

Nekoć sam znao da stvarnost ne treba kritikovati ako ne umiješ iznaći način da se praksa izmijeni. Ali sam svejedno brbljao, uvrijeđeni pijevac. Priče o brzom i nepravednom bogaćenju, tužbalice o korupciji, švercerima i mafiji, ratnim i poratnim profiterima, fanatici-suludnjaci, za me više nikakvog smisla nemaju. Takvima se u budućnosti ništa loše desiti neće, neće ih ‘stići pravda’. Ne mogu vjerovati da će ti i takvi od sjutra početi da čine dobra djela narodu i zemlji svojoj. Ako se to desi – znaću da je san dobar, ali je smrt bolja.

Sirotinja oko mene što na me i na moje gleda kao na krvnike. Kao da im mi patnju proizvodimo. Naš mir u nemirnom vremenu u njima rađa zavist, a naša trpnja bez pobune i teških riječi iritira ih i zbunjuje. Njih izluđuje naša ćutnja. Oni nas mrze jer nismo prihvatili da budemo kao oni, a oni kao mi nikada neće moći da budu. Riječ je o graničniku između primitivnog i pristojnog. Učini mi se da sam među tim svijetom više od pola vijeka živio kao šetač među stijenjem koje viri iz pustinjskog pijeska. I zavičaj, od čije sam svjetlosti u mladosti zamišljao sunce nebesko, postao je grobnica, a ja na santi leda promrzlo jagnje. Kojiput, u kasnu jesen ili zimu, uđem u svoj stari auto i vozim se lagano sokacima. Duhovnom pustinjom vrte se točkovi, nose onog sa insomnijom. Slušam sa CD-a Baha, odjekuju kantate strminom do mrtve obale, kružim borovom šumom i tranzitnim putem nad neosvijetljenim kućama, do bulevara uz koga sa stubova rasvjeta žmirka. Bah u Ulcinju, ja u Ulcinju, šezdeset godina mlatim ovim džadama ne znajući zašto. Ako je Gete napisao da ne postoji čovječanstvo već samo čovjek, taj čovjek ja nijesam. A o čovječanstvu oskudna je moja nauka. Jer sam ovdje, stiješnjen među gluve i slijepe, a umišljene kao da su svu pamet svijeta popili.

A svi se mi, po jednom ritmu, odozgora što udara, njišemo, njišemo.

The post Jovan Nikolaidis: DALEKO I BLIZU POSTALO JE ISTO appeared first on Tacno.net.

SUBKULTURA ANTE PORTAS

$
0
0

„Mišljenja većine ljudi mogu da se uporede sa igrom
djece!“ Empedokle

Godinama vodim korespondenciju sa poznanicima
iz regije. Putujem sve rjeđe pa su mi dijalozi
putem mail-poruka preostali da nadoknadim
susretanja kakvima sam se ranije svesrdno
odavao. Stekao sam dosta prijatelja, jake su niti
koje nas povezuju. Decenije to potvrđuju: bliski
jedni drugima, od Istre do Subotice, Ulcinja i
Korče, Tirane i Kopra, Splita i Sarajeva, Skoplja, Pule
i Beograda. Tužan sam što najmanje razgovora
vodim sa znancima iz Crne Gore. Zavidni mi
okreću leđa, sapatnici sliježu ramenima. A meni
u osami kao u dvorcu. Krivica je ipak na meni:
ne prihvatam da se mjera društvene stvarnos
ti i kulture njene podstiče iz bastiona kumstva,
rodstveništva ili partijske pripadnosti. Vezanost
po vjeri pogotovo prezirem. Uvriježilo se kod nas
da se jedni drugima ne zamjeramo. Nidajakibog!
Lagati smijemo, laskati umijemo. Reći će mi
mnogi od vitezova naših, krenem li suditi o zlom
i naopakom: „Pušti tu priču, očiju ti! miči mi
rasprave, oli? ne mogu se ni sa sobom sastavit’.“
Međutim, žal zbog ugasle baklje kulture u
meni tinja. Kulturu su ubili u korist zabave
i pučkih igrališta, lagodnost nam je postala
mjerilo ponašanja u kulturi. Nama, u manjini,
ostalo je zdravo sjećanje na ‘dirigovanu kulturu’.
Ova današnja, navodno oslobođena kultura,
površnost je i konzumeraj. Gdje je prosvijećena
despotija? Govori se da nismo živjeli u demokratskom
društvu, već u jednopartizmu. Danas
smo usred grotla višepartizma, ali našu demokratsku
kulturu sve više doživljavam kao agresiju. Jer su
mnogi od novopečenih kulturnjaka zapravo
agresori na dobar ukus, na pristojnost, na ljudsku
potrebu da jačamo duh. Sve smo više nalik
rulji koja i guta i bljuje subkulturne sadržaje. U
svakoj od državica na Balkanu pozitivnog duha
je sve manje, dok je neukus sve očitiji. Plitka
poseljačena elita.

Puk pjeva Cecu na trgovima. Masa glođe
prepržene šarune u prijestolnici turizma. Plemenici
srču usred Vira crmničko, ‘najbolje na
svijet’. Ocvali valceri pod mirisom mimoza.
Gušimo se u smogu krivo uspostavljene komocije.
Demokratija tako nije vladavina naroda već
despotizam protežiranih predstavnika naroda nad
masom. Ni traga prosvijećenim despotima koji
provode prosvijećenu despotiju. Zato je naših
lidera kvazievropske provenijencije sve više.
Neuki, površni i sebični emisari. Balkanska demokratija
je postala nova ‘tamnica naroda’.
Sve češće mi – skrajnuta braća po idejama, još
samo u korespondencijama, za svoj račun, sa sjetom
pominjemo fenomen prosvijećene despotije.
I nalazimo da nam je potreban novi fijuk biča po
našoj raspojasanosti, batina sa jednim krajem po
plećima našeg nehaja. E da bi se sloboda u kulturi,
koju naše demokrate slave, jednom pretvorila
u obavezu i normativ. Bez čega, nigdje i nikad,
nije se rodilo valjano društvo. Društvo koje daje
pravo i nameće obavezu, najedno.

The post SUBKULTURA ANTE PORTAS appeared first on Tacno.net.

Jovan Nikolaidis: Ditari

$
0
0

FOTO: Radoslav Ratković

Da li je ovo dnevnik? Svjedočanstvo vremena: od novembra 2017. pa dok stigne moja volja i snaga. Bilježnica svaštara? Jesu li ovo ispovijesti? Dnevnik je, po definiciji, pristrasan zapis. U osami nanizana slova, otvaranje duše i dio tajni iz crnogorskog predjela osame, predata bjelini papira. A iznad svega stidljivo skrita želja da to ipak neko pročita. Zato se i piše. Generali, političari i naučnici, pisci i špijuni, glumci i sportisti, ugađaju prohujalim događajima dok dnevnike ispisuju, povlađuju emocijama, zacjeljuju rane: nije još vrijeme da se to sazna, tek nakon deceniju, a i nakon stotinu ljeta… neka se otvore svjetlu spisi onog što je nekoć umišljao da će svojim zapisima zadiviti čovječanstvo.  Zašto se ne bi i pisac iz provincije latio zaludnjeg posla: komentarisati vrijeme i događaje?

Ima dnevnika raznih vrsta. Onih što doslovno prenose dnevne utiske i onih koji dojmove biraju, sortiraju, pa i preinačuju: od onog što im se doista zbilo zabilježe ono što  im se učinilo da im se  uistinu zbilo. Stvaraju priče. Treći unose maštarije ili nižu duboke misli o plitkom protoku vremena. Ima i onih koji od dnevnika grade herbarije lišća i cvjetića iz vremena svog praznog života. Neko marljivo unosi samo suve podatke iz svakodnevlja; zbivanja koja zapisivaču odmiču, te ih on hvata kao noćne leptire – noć je duboka, data pisanju, da ono što se desilo kojim slučajem ne odleti u ponor zaborava? A zaborav je sve, kojiput ne znaju to oni koji dnevnike ispisuju. Špekulacije u politikama i rane iz oružanih okršaja, luda dešavanja ljudi u rijeci koja otiče bez svjedoka, izuzev samog pisca koji je i svjedok i saučesnik, hoće on da ga za takvoga smatraju – koječega se hvaste dnevničari?! Koncizna bilježenja onog što je po njima bilo vrijedno pomena, za pamćenja onih koji će to, može biti, jednom pročitati. Što sve nije stalo u dnevnicima! A da li se to dogodilo ili pak snilo onome što je ostavio zapis – čemu sumnja?

Ne libim se da čitam dnevnike. Najviše volim one intimne zapise koji naizgled važnu temu tek naslute, pa je počnu oblikovati, banalnost svakodnevlja ublaže slikom, štošta i izmisle, vješti poetskom. Od dogođenog zapisati ono iz nagona spoznato, jezu minulog sačuvati  – možda toga najviše ima u svim dnevnicima svijeta. Varam li se: Dnevnici koji dan ulove, mjesece i godine će izgubiti?

Kadšto, neka se i pokoji datum upiše, da vjekovi ne utonu u banalnost dolazećeg. Protok vremena po sebi ništavno je trave gibanje. Još je sumornije rijeku događaja konstatovati, voda sve odnese. Sudove davati?! Zaklinjati se, slijepo vjerovati?! I to mudrijaški slagati u analfabete?! Neki u dnevnik unose čak i sate kad su svojim krasopisom zaposjeli sujetu. Čemu? Ako već treba stranice dnevnika rečenicama puniti, hajde da se ne bavimo dječjim bolestima društva već da osmotrimo napredovanje socijalnog kancera, srčani udar poniženih i bol skrajnutih. Ima li to smisla?

Eto, prije neko vrijeme bio sam u Podgorici. Sreo neke poznate i važne ljude. Nešto on njih tražio, nekima obećao, s trećima pripremio navodno korisne planove. Uime napretka zajednice, rijetko za lično zadovoljstvo, a znajući da trud dat za opšte dobro najčešće rodi mrzovolju. Jer, ubrzo potom, od svega toga darovatelju najčešće dolaze nevolje. U najboljem slučaju – uzvratiće mu ravnodušnošću. I opanjkavanja se nakupi dovoljno, a i njima se hrane dnevnici.

Dakle, s vremena na vrijeme, objavimo pojedine komentare iz bilježnice, otvorimo ditari na portalu „PLIMA, emancipacijska politika i kultura“. Ostalo što uporni zapisivač slaže u sveske – neka počiva u tami.

 

Jutro, novembar

„Novembar“. Prvi roman Gistava Flobera, čuvan u škrinji pisca, objavljen u poznoj dobi. Dopalo se to štivo i Crnjanskom, pomenuo je novelu koja će, zapisao je tako, doprinijeti novom oblikovanju romana u dvadesetom stoljeću.

„Tužno je ovo doba. Izgleda da život odlazi sa suncem, jeza obujmi srce kao što žmarci podiđu koži, svi se šumovi gase, vidici blijede, baš sve tone u san ili umire.“ U Crnoj Gori – suprotno: grmljavina trese gorjem, huče grane maslinovih stabala na jugu a jauče borovlje na Durmitoru, na kamenoj pustinji Katunske nahije valjaće se niz strane potočići koji umru prije nego se rode. Poslije suvote od nekoliko mjeseci biće elektrike a Jezero će narasti. More će na žalove izbaciti dobar dio ljetnje šporkece, spraće se mnoga bruka, drugim sramotama da napravi mjesta. Uglavnom: sve drugačije nego je u Flobera. U Crnoj Gori, jedinstvenoj i neponovljivoj, ionako je sve drugačije, dakako bolje, ljepše.

Maslinova grana kraj prozorčeta njiše se nakon pljuska. Sunce nahrupi u pejsaž i dragulji od kapljica svjetlucaju u gustišu lišća. Zatvoriti oči. I od radosti koja te obujmi i od bljeska od koga se ne može gledati u okoliš. Svečanost okoliša koju zapisujem desila se 18 novembra (studenog) godine Gospodnje 2017. Potom sam, u šetnji, otvorio oči i vidio: vlasnici maslinjaka, nakon cjelodnevne berbe pobacali su po djedovini prazne plastične flaše vode, komade hljeba i prazne konzerve jeftinih pilećih pašteta, podno međa, starijih od vijeka, vukla se  po travi bačena rolna toalet papira; tu su negdje i govna sakupljača koji se na naslijeđe – posrao. Masline je, međutim, pokupio.

Iza ponoći, decembar

Evropu više ne mislim, ja nju oplakujem. Njena socijalna politika nalik je tuberanu koji bljuje krv, bezglasan bolesnik na umoru vapije. Deklamacije o slobodnom čovjeku dio su karikature na kojoj njegovo veličanstvo briselski Činovnik širi ruke da zagrli sve nas na Balkanu. Znam da se nama, još zadugo, povoljnijeg puta naći neće nego je seoba kod tih lažnih altruista, površnih humanista, dobro udomljenih sebičnjaka, nadmenih namještenika, nehajnih kosmopolita, intelektualnih konvertita, rascvalih uredskih kurvi i zlokobnih dama. U što se pretvorio moj duhovni eldorado: u tjelesinu Evropsku Uniju, ruža čije latice raznosi vjetar promašene globalne politike. Od evropske kulture vise diljem kontinenta lažnjaci, performeri, dekadentne filmadžije, skupe instalacije o humanizmu koje vijore nad valovima instruiranih izbjeglica. Da nije Njemačke…?!

Oni koji tvrde kako smo mi na Balkanu Evropa bili nekad a danas nijesmo, ma ćemo nešto treće uskoro biti, imaju pravo. Ergo: vrijeme je za traženje novog puta. A do tada – e viva Europa. Kad budemo ušli nećemo znati kako izaći, nećemo se snaći kao oni koji su nas u Nju uvukli.

Mišel Onfre: „Evropa je na samrti, a većina ljudi, slijepi kao Edip, misle da je pred njom budućnost. Mlataranje rukama stručnjaka i birokrata, koji se u Strazburu i Briselu upiru da tu tjelesinu na umoru, ako ne i mrtvu, pretvore u živ organizam, daje znak vidovitom promatraču da prisustvujemo opsežnoj radnji poricanja ustanovljive smrti, Evropa je klinički mrtva, pa vračarska zazivanja njezinih kadioničara potiču od uobičajene reakcije poricanja porodica koje neće da konstatuju očevidnost smrti, pa se uporno obraćaju mrtvacu, drmajući ga da bi progovorio i dokazao svoju sposobnost za život. Ali stara iscrpljena drtina neće progovoriti ni jedne jedine riječi da ospori dijagnozu.“

Neka živi budući Ujedinjeni Balkan, ma kada i ma kako došao! Da pomiri jecaj koji se čuje iz evropskih razvalina i obriše suze pokajnika, da izoštrenih čula dočeka kikot djece koja nadiru sa Istoka.

Nađoh u izvrsnom glasilu Hrvatskog društva pisaca TVRĐA, časopisu za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti, intervju koga je  Štefan Cvajg  dao u Parizu nakon što mu je na francuskom objavljen roman o Mariji Antoaneti. Intervju je iz 1933. A komparacija sa našim vremenom – napretek. U ta zloslutna vremena velikom piscu bijaše nova vlada Rajha uklonila knjige iz biblioteka, a ne mali broj i javno spalila. U Crnoj Gori doista ne zabranjuju knjige, niti je i ijedna spaljena. (Ne računam gomilu knjiga iz depoa „Pobjede“ koja je prodata kao stari papir. Rekoše mi da su to knjige bez komercijalne vrijednosti?!) U nas se o valjanim knjigama – ćuti. Nema dorasle književne kritike, râsprava o literaturi ni na vidiku, sučeljavanja su rijetkost, izuzev pakosnih komentara na kružoocima i brojnih promocija u centrima za kulturu, za užu porodicu i bratstvenike. Ex cathedra onih koji hvale autora nasuprot onima koji, odsutni i mrgodni, čekaju da se liše date obaveze.

Kad sam prije desetak godina u Centralnoj narodnoj biblioteci „ĐC“ prigovorio jednom crnogorskom perjaniku, bivšem diplomati, kako mi smeta što je njegovo slobodarsko Cetinje puno Beograđana, silno sam mu se zamjerio. Rekoh, na njega i njemu slične misleći: dođu na ljeto da se nadišu cetinjskog ponoćnog zraka, mirisa lipa za koga vjeruju da to Njegoševa duša miriše, a ujesen kad krene cetinjski potop i zastudni, ‘strknu’ na Terazije, u Hotel „Moskvu“ (no đe bi drugo!), jer se tamo silni razgovori vode o svim crnogorskim pitanjima od nacionalnog interesa. Odgovori mi: „Pa mi i tamo debatujemo patriotski.“ I poklopi mi volju da dalje govorim.

Zanimljivo je kako Mišel Onfre upoređuje epizode iz Svetog pisma sa primjerima iz uradaka helenskih pisaca. Posebice: uporedba Platon i Isus. Kao da nismo znali da su jevanđelja i nastala iz događaja junaka antike, dorađena fantaziranjem i čudesima koja izvodi Sin božji.

Da bi se čovjek lako predao vjeri u Boga potrebno je – neznanje. Um koji spava. Koga svešteno lice uvodi u opijat. Što više znanja stičeš od te vjere si dalje. To nipošto ne znači da u Boga ne treba vjerovati, ali za takvu odanost Nevidljivom treba imati mjeru. Ne tragaj, odgovori od tebe tada skriti su; a kako znanje steći bez radoznalosti? Vjerujući puk nije radoznao: ne pitaj – vjerovaćeš. Pitaj se – sumnjaćeš.

Plima

The post Jovan Nikolaidis: Ditari appeared first on Tacno.net.

Borislav Pekić: O idealno rđavoj državi

$
0
0

Aristotel je pisao da onaj ko hoće da razmotri pitanje najbolje države, treba najpre da odredi koji je način života najbolji, jer ako to ostane nepoznato, ne može se znati ni koje je državno uređenje najbolje … (DNEVNIK, 1968)

Koja je država dobra – ne znam, ali je sasvim sigurno da nije:

država u kojoj ste najbezbedniji ako ste u zatvoru;

država čija je budućnost večita, a prošlost traje samo koliko i ona;

država u kojoj snaga caruje, a um valja klade;

država u kojoj ste prinuđeni drugima da kopate jame da sami u njih ne biste upali;

država u kojoj se jednakost sastoji u bedi, a sloboda u nejednakosti;

država čiji su građani taoci njene vlade;

država u kojoj ste srećni ako ste živi;

država u kojoj svako zna šta treba da uradi ali ne zna zašto;

država kojoj nije dosta što je podnosite već zahteva da to činite sa oduševljenjem;

država koja se poziva na nebo kad joj ne ide dobro, a na sebe kad joj pođe bolje;

država u kojoj je sve što se čini neizbežno, a sve što je neizbežno nikad se ne događa;

država čije se vođe prenose na rukama, a njihova vlast ispod ruke;

država u kojoj su sredstva za proizvodnju u privatnim rukama, ona u kojoj su u državnim rukama, a naročito ona u kojoj sredstva za proizvodnju nisu u ničijim rukama;

država u kojoj mesto očevine nasleđujete strah;

država u kojoj je jedina pouzdana rubrika u novinama – čitulja;

država u kojoj zemlja pripada onima koji na njoj gladuju;

država u kojoj mašine zamenjuju radnike, a radnici mašine;

država čiji vas vojnici uče geografiji suseda;

država u kojoj lakše menjate pol nego prošlost;

država u kojoj je građanin odgovoran za svoje pretke, ali ne odgovara za svoje potomke;

država u kojoj određivanje slobode počinje njenim ograničenjima;

država u kojoj zakoni ne prethode prestupima, već ih slede;

država u kojoj je ćutanje najrašireniji oblik javnog mišljenja, a obožavanje najrašireniji vid javnog delovanja;

država u kojoj se vi i onaj koji vas progoni borite za iste ideale, samo je pitanje ko će prvi opaliti;

država u kojoj se ljudi ne sahranjuju samo na grobljima;

država čiju himnu slušate kao sopstveno opelo.

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 283-284). – Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić

Priredio: Radomir Lazić

The post Borislav Pekić: O idealno rđavoj državi appeared first on Tacno.net.


MAJKA

$
0
0

Svim majkama, koje su izgubile decu
u ovom ratu bezumlja.
Ne ponovilo se nikad više.

Ko u ratu ne mrzi i ne želi smrt nikome? Majke. One znaju sve o darivanju života i njegovom oduzimanju. Neke od njih, posle masovnih silovanja, smognu snage i rode decu krvnika, da ih čuvaju, odgajaju, da bi postali ljudi…

Da li se rudari, Muslimani, Srbi i Hrvati, mrze između sebe i žele smrt, jedni drugima ili se međusobno pomažu i u nesreći, da izađu iz tog strašnog mraka u kome provedu pola života i crni od uglja i muke što je pritisla, hvataju taj čisti bosansko-hercegovački zrak, sa Grmeča, Igmana, Čemernice, čemerna im duša. Ima i žena rudara. I konji i mazge što vuku kolica sa ugljem, celog života, oslepe i tako slepi i ostanu zanavek dole.

Proleti život ženi, kao tren. Ostanu samo slike. Rintaš na poslu, pereš hodnike i stepeništa i sobe, a misli ti kod dece. Da im nije malo užine, što si im spremila pred zoru, da neće neko da ih gurne niz stepenice, da ih maltretira što su sirotinja. Svi će da kažu: Vidi onu kurvu, sram je bilo! A, niko da kaže: Vidi ono dete, nema hleba da jede, sram nas bilo!  

Popne se muž na ženu i ostavi svoje seme. Ona ostaje sama da ga čuva i neguje. Da na ceo svoj teret, nosi i taj stomak sa sobom. I ne pamti sebe bez njega.  I srećna je i nema veće sreće u žene, no da postane majka. Ali, ima ih već šestoro. Dva dečaka i četiri curice. I uveče, na kraju snage, stoji sa nožem ispred dva velika krompira.  Šta da uradi sa njima? Pomisli na Isusa, kako je nahranio gladne, hlebom i ribom. I nož je tu i javi se misao, da prekrati svoje i njihove muke i prilazi kćerkica i uzima nož i kaže: Lezi majko, odmori se malo, ja ću da ih skuvam i posolim i podelim na ravne delove. Neću da ih oljuštim, da bude više. I majka legne, a telo kaže, uuuhhhhh.

A, sutra, šta ćemo sutra i da li će Hrvatska, Srpska i Muslimanska sirotinja, mrzeti jedni drugi i ubijati se međusobno, radi vere, nacije, promena granica, ćiriličnih i latiničnih natpisa. Neće. Njihova jedina borba je ona za opstanak porodice. I pre će oni što nemaju ništa, pomoći onima, koji imaju još manje. Zato što sirotinja zna šta je glad. Ovi gore, na vlasti, mnogi i zadrigli, vide samo masu ispred sebe i ne gledaju u oči, a u očima majke, vidi se glad deteta.

Samo jedna čaša više u nekoj krčmi, ili popreki pogled, ubod noža ili metak ili kap bilo čije krvi i krenuće nanovo, ono što je zastalo na trenutak, ali ovog puta neće se zaustaviti, za mnoga vremena. A, sve je od uvek dolazilo od onih gore, od onih koji bi trebalo da prvi budu složni i pokažu svojim narodima, kako se može i mora zajedno. Još nije kasno za to.

Trebalo je, sve one koji su započeli krvavi rat, a bili tada na vlasti, trebalo ih je, sa njihovim majkama i očevima, sa njihovim ženama i decom, staviti u prve linije, gde se najviše gine, pa da vidimo, da li bi naredili: Pucaj u meso! Ili ih postaviti na Mostarski most, pa raspaliti. Trebalo je da budu tih dana i noći u Srebrenici, u šalvarama. Na Stradunu i u Vukovaru. Da u Sarajevu, puzeći, nađu vodu i podele žednima i pticama i poliju cveće, koje je odavno uvelo.

Da iz Sarajevskih podruma, u svojim glavama, vide sliku snajperiste sa Pala, koji gleda majku, kako s praznom flašom u jednoj ruci, stoji kraj Miljacke, u drugoj joj ruci njegov Bukvar iz prvog osnovne, a on urla:  Beži majkoooo, ubiće te!  A, majka mu šapatom, jačim od reke, govori: Amo, Momo, amo, mami. Moma ima mamu i mama ima Momu… idemo kući sine, kasno je.  

I pođe, a neko pripuca i ode joj pola glave.

Nikad tuđe ne boli, kao svoje.

Majke Bosne i Hercegovine, ne traže mnogo. Volele bi da čuju, pre nego što izgovore šehadet, priznavanje genocida, izvršenog u Srebrenici, meseca jula, godine 1995. i izvinjenje. Ne može biti pomirenja, dok delovi Srpskog naroda slave Mladića, kao srpskog junaka. Imala je Srbija svoje velike sinove koji su branili narod i zemlju i te svetinje nikako se ne smeju mešati sa zločincem Ratkom Mladićem.

I ako je živa majka Milorada Dodika, neka razgovara sa sinom i posavetuje ga, da ode sa tog mesta, nije to za njega, jer priziva opet nove ratove i nove zločine, glorifikujući Mladića i nipodaštavajući genocid u Srebrenici.

Neka mu majka odnese blok za crtanje i bojice, kao kad je bio mali i neka nacrta katoličku i pravoslavnu crkvu i videće da nešto nedostaje i da slika nije dovršena. Neka nacrta i Ferhadiju i tek onda će crtež biti potpun i za izložbu.

I neka na drugom crtežu doda Republiku Srpsku, Bosni i Hercegovini, da se vrati tamo gde joj je mesto i gde je od uvek pripadala i da Bosna i Hercegovina, kao celovita, bude još jača, u razlikama koje je neraskidivo vezuju.

I neka bez ustezanja upotrebljava zelenu boju, koja je boja prirode, boja koja najviše smiruje i pojačava viziju, simbolizuje rast, sklad i svežinu.

U saobraćaju, znači siguran prolaz.

Sa tri vrste cveća, bašta postaje šarenija i lepša, mirišljava i traži sunce i vodu i negu majke, koja je uveče poliva. Otkine ona po neki bolesni list, da se cela biljka ne zagadi i ne uvene. I ukrsti ponekad, različite vrste i dobije se najlepši cvet u bašti.

Predsedništvo Bosne i Hercegovine, moraju voditi tri žene, majke, koje imaju svoje porodice i decu. Samo one mogu voditi zemlju, bez sukoba i ratova, jer znaju, kako je nositi u sebi novi život, davati mu svoju krv i mleko i gledati ga kako raste i postaje čovek ili žena. Samo će one znati, kako ti se kida utroba i telo, kada izgubiš dete i samo one mogu da ga zaustave, kada vide da postaje monstrum.

The post MAJKA appeared first on Tacno.net.

Crnogorski raj Fahrudina Radončića

$
0
0

Iako novac od prodaje firme „Avaz-roto press“ nije stizao na račune Fahrudina Radončića ni približno ugovorenom otplatnom planu, bilo ga je dovoljno za njegove milionske investicije u luksuzne nekretnine crnogorskog „Porta Montenegra“, kao i dionice Crnogorskog Telekoma.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Politički lider i medijski magnat iz Sarajeva Fahrudin Radončić je za dvije godine u Crnoj Gori stekao nekretnine i udjele u preduzećima vrijedne više od 11 miliona KM. Toliko su koštala četiri luksuzna apartmana u crnogorskoj marini „Porto Montenegro“ te udjel u Crnogorskom Telekomu.

Novac za ulaganja u susjednoj državi crpio je iz sarajevskih firmi „Avaz“ i „Avaz-roto press“ koje je sredinom 2012. godine, nakon razvoda, ustupio ili prodao supruzi Azri Radončić. Jednu od nekretnina platio je zaduživši se za milionski iznos u crnogorskoj banci.

Iako formalno nije vlasnik ovih dviju firmi, dokumenti koje je prikupio Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) pokazuju da je Radončić zadržao pravo da utječe na bitne poslovne odluke „Avaz-roto pressa“, uređivačku politiku „Dnevnog avaza“ te izbor kadrova.

Radončić je odbio da govori za CIN.

Lider Saveza za bolju budućnost (SBB) počeo je ulagati u Crnoj Gori nedugo nakon Općih izbora 2014. na kojima je izgubio u utrci za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine (BiH). Posebno su ga privlačile nekretnine u marini „Porto Montenegro“ u Tivtu u Bokokotorskom zaljevu. Ovo mondensko mjesto nastalo je na ostacima nekadašnje baze Mornarice Jugoslavenske narodne armije. Crnogorska vlada je dala ovaj prostor stranim investitorima na korištenje u periodu od 90 godina, a oni su izgradili modernu marinu te sedam stambenih zgrada i jedan hotel, uz koje je nastalo i oko 50 restorana, barova i butika. Apartmane građene po standardima visoke klase su prodavali bogatoj klijenteli. Dio njih je u marini usidrio i svoje megajahte i druge luksuzne brodove koji plove pod zastavama Gibraltara i Kajmanskih otoka te ostalih offshore zona.

Visoke cijene nekretnina u „Portu Montenegru“ nisu jedini izdatak za njihove vlasnike. Oni su nakon kupovine nekretnina dužni plaćati održavanje zgrada, bazena i fizičko obezbjeđenje. Prema podacima agencija za nekretnine u Tivtu, ovi troškovi iznose i do 3.000 KM mjesečno po apartmanu.

U komšiluku milijardera

Prvi apartman Radončić je kupio krajem decembra 2014. godine u rezidenciji „Teuta“, jednoj od najluksuznijih stambenih zgrada u „Portu Montenegru“, u kojoj nekretnine imaju neki od svjetskih bogataša, poput kanadskog milijardera Petera Munka ili Britanca Simona Murraya.

Apartman od 96 kvadratnih metara sa garažom od 13 kvadrata Radončić je platio 1,33 miliona KM. Krajem februara naredne godine ovu je nekretninu poklonio sinu Irhadu, da bi već nekoliko dana kasnije, početkom marta, kupio novi apartman u susjednoj rezidencijalnoj vili „Kseniji“.

Radončić, Porte Montenegro, CIN

Upravitelji marine „Porto Montenegro“ u Bokokotorskom zaljevu čuvaju u tajnosti informacije o vlasnicima apartmana i jahti. (Foto: CIN)

Uz apartman od 153 kvadratna metra Radončiću su u „Kseniji“ pripala i tri parking-mjesta u podzemnoj garaži. Nekretnine u „Kseniji“ koštale su skoro 2,1 milion KM.

Radončić je 2015. godine nastavio da strastveno troši novac na nekretnine, ali i da investira u dionice u Crnoj Gori. Tako u septembru iste godine kupuje jedan od najvećih apartmana u ovom mediteranskom okupljalištu bogatih ljudi.

Ponovo je izbor pao na „Teutu“, ali ovaj put je Radončić kupio apartman od 351 kvadratni metar, također sa garažnim mjestom. Vlasnik Nathaniel Rotschild, istaknuti član najpoznatije bankarske porodice u svijetu, ustupio je ovu nekretninu Radončiću za skoro 4,2 miliona KM.

Rotschild je ovom nekretninom garantirao kredit koji je Radončić podigao u Hipotekarnoj banci u Podgorici. Kreditom od 4,2 miliona KM Radončić je Rotschildu isplatio apartman, imajući obavezu da Banci novac vrati do septembra 2016. godine.

Međutim, Banka je hipoteku povukla više od godinu dana nakon isteka roka za povrat kredita, uz obrazloženje da je Radončić namirio sve prispjele obaveze. Nejasno je iz kojih izvora je otplaćivao ovaj kredit.

Osam dana prije skidanja hipoteke ista banka je Radončiću dala novi kredit, ovaj put na dva miliona KM, uz obavezu vraćanja do novembra 2020. godine. Pod hipoteku su ponovo stavljeni veliki apartman u „Teuti“ i garažno mjesto.

Radončić je u septembru 2015. investirao i 1,95 miliona KM u kupovinu dionica Crnogorskog Telekoma iz Podgorice. Za ovaj novac dobio je 250.000 dionica koje je sa svog računa platio „CG Broker-Dileru“ iz Podgorice, brokerskoj kući koja je posredovala u trgovini.

Radončić, Porte Montenegro, CIN

Radončiću su nakon prodaje apartmana u „Kseniji“ ostala dva parking-mjesta u ovoj rezidenciji. (Foto: CIN)

Dio nekretnina koje je Radončić kupovao u „Portu Montenegru“ već su bile korištene. Međutim, 2016. godine u izgradnji je bio „Regent Pool Club Aqua“, atraktivni rezidencijalni objekat u „Portu Montenegru“ u čijem sastavu se nalazi veleljepni bazen. Vlasnici ovih apartmana polažu pravo na privatne dijelove vrta, površine uz bazene, spa centar i druge sadržaje koji se nalaze na preko 9.500 kvadratnih metara i koji kupovinom postaju njihovo zajedničko vlasništvo.

Istovremeno, njemu se ukazala prilika da zaradi na jednoj od nekretnina koje su već bile u njegovom vlasništvu te 7. decembra iste godine prodaje apartman od 153 kvadratna metra i jedno garažno mjesto u rezidenciji „Ksenija“. Kupac, ruski državljanin Andrey Enin, je za ove dvije nekretnine platio Radončiću skoro 2,4 miliona KM. Preostala dva garažna mjesta u „Kseniji“ ostala su u Radončićevom vlasništvu.

Kupoprodajni ugovor je omogućio Fahrudinu Radončiću da se formalno povuče iz „Avaz-roto pressa“, a da pri tome nastavi uživati gotovo sva prava koja je imao kao vlasnik.

Nakon prodaje apartmana u „Kseniji“ Radončić 26. decembra 2016. godine kupuje za jedan euro firmu „PM 1.25“ koja se do tada nalazila u vlasništvu kompanije „Adriatic Marinas“ koja upravlja lukom „Porto Montenegro“. Istog dana „PM 1.25“ sklapa ugovor o kupovini apartmana od gotovo 140 kvadratnih metara u „Regent Pool Clubu Aqua“, kao i garažnog mjesta. Kupoprodajnim ugovorom određena je cijena nekretnine od dva miliona i 83 hiljade KM. Kupac je odmah platio 1,56 miliona KM. Zgrada je otvorena u julu ove godine.

Nakon kupovine Radončić je promijenio statut preduzeća, registrujući ga za kupovinu, prodaju i iznajmljivanje nekretnina te kockanje i klađenje. Vlasništvo nad firmom je 28. februara 2017. godine prenio na sina Irhada.

Prema finansijskom izvještaju, u prošloj godini firma nije imala prihoda. Njena prijavljena imovina iznosila je 1,56 miliona KM u nekretninama i oko 200 hiljada KM u novcu. Imala je jednog uposlenika.

Radončić, Porte Montenegro, CIN

Rezidencija „Teuta“ je mjesto u kojem nekretnine posjeduju svjetski bogataši. (Foto: CIN)

Sporazumni razvod

Dvije i po godine prije investiranja u Crnoj Gori Radončić je formalno svoje medijsko carstvo prepustio supruzi Azri od koje se sporazumno razveo 22. maja 2012. godine, nakon skoro dvije decenije braka.

Ubrzo nakon razvoda Azra Radončić podnosi tužbu radi podjele bračne imovine, a nakon sporazuma među supružnicima Općinski sud u Sarajevu 19. juna donosi odluku i dodjeljuje joj preduzeće „Avaz“ d.o.o i 372.266 dionica Grafičke izdavačke kuće „OKO“ d.o.o. Njoj je, također, pripao i dvoetažni stan od 166 kvadratnih metara, kupljen uoči razvoda, u Importanne centru. U brakorazvodnoj parnici Fahrudin Radončić dobija preduzeće „Avaz-roto press“ u okviru kojeg se nalazi više medijskih izdanja, uključujući i list „Dnevni avaz“. Fahrudinu Radončiću su, također, pripale i dvije kuće i veliki zemljišni posjedi u Vogošći kod Sarajeva.

Međutim, samo 15 dana nakon podjele imovine Radončić prodaje „Avaz-roto press“ supruzi za 200 miliona KM, odnosno njenom preduzeću „Avaz“ d.o.o. Kupoprodajni ugovor je potpisan isti dan kada je doneseno sudsko rješenje prema kojem je Azra Radončić i formalno postala vlasnica „Avaza“ d.o.o.

Prema ugovoru o prenosu udjela u „Avaz-roto press“ koji je potpisan 6. jula 2012. godine, „Avaz“ d.o.o. je Radončiću trebao isti dan platiti pola miliona maraka, a još toliko do 1. oktobra iste godine. Drugu tranšu od pola miliona maraka nije dobio u ugovorenom roku.

Preostalih 199 miliona KM trebao je naplatiti do kraja 2015. godine, u tri godišnje rate od po 67, odnosno 66 miliona KM. Međutim, prema dostupnim podacima, do isteka roka on je uspio naplatiti svega 8,5 miliona, što je manje od pet posto ugovorene sume.

Ugovor o prodaji firme „Avaz-roto press“ bio je teško provodiv jer dvije kompanije u vlasništvu Azre Radončić od 2012. do 2015. godine nisu ostvarivale dovoljno dobiti iz koje bi mogla platiti ugovorenih 200 miliona KM.

Naime, u ovom periodu „Avaz-roto press“ i „Avaz“ su na raspolaganju imali ukupno 71 milion KM za isplatu Radončiću, uz uvjet da kompanije nisu imale druge investicije. Treća firma – Grafička izdavačka kuća „OKO“ – uglavnom je poslovala sa gubitkom.

Radončić, Porte Montenegro, CIN

„Twist Tower“, sjedište preduzeća „Avaz-roto press“ nad kojim je Fahrudin Radončić zadržao pravo kontrole, iako ga je formalno prodao bivšoj supruzi (Foto: CIN)

Kupoprodajni ugovor je omogućio Fahrudinu Radončiću da se formalno povuče iz „Avaz-roto pressa“, a da pri tome nastavi uživati gotovo sva prava koja je imao kao vlasnik.

„Avaz“ d.o.o. se u ugovoru o prenosu „Avaz-roto pressa“ obavezao da do konačne isplate ugovorenog iznosa neće: prenositi ili otuđiti udjele u društvu, vršiti promjene menadžmenta niti pokretati investicije te zaduživati društvo bez pisane saglasnosti Radončića.

Prekidom odnosa sa svojim firmama Radončić je izbjegao da se nađe u sukobu interesa jer je u novembru 2012. godine imenovan za ministra sigurnosti BiH. Nakon što je smijenjen, 2014. godine je postao delegat Doma naroda Parlamenta BiH. Na ovoj funkciji je i danas.

No, Radončić nije samo zadržao pravo da kontroliše ekonomske poslove u svojoj firmi. Četiri mjeseca nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora on i „Avaz“ potpisuju aneks kojim je opravdano njegovo učešće u uređivanju novine i izboru kadrova. Aneksom se obavezao da će u roku od pet godina nakon prenosa udjela bez naknade „Avaz-roto pressu“ davati konsultantske usluge iz oblasti: sadržaja i izgleda novinskih izdanja, očuvanja tržišta, kadrovske organizacije i poslovanja kompanije.

Radončić je 2014. godine u razgovoru za CIN rekao da više ne posjeduje nijednu firmu: „Šta će mi?! Imam 200 miliona“.

Radončić, Porte Montenegro, CIN

Nakon prodaje „Avaz-roto pressa“ Fahrudin Radončić je besplatno davao konsultantske usluge novinskim izdanjima u vlasništvu ove firme. Odbio je govoriti za CIN. (Foto: CIN)

Plaća od 2.000 KM za vlasnicu Avaza

Iako „Avaz“ nije plaćao ugovorenu cijenu prema planiranoj dinamici, Radončić nije raskidao ugovor, već je sa svojom bivšom firmom 9. marta 2015. godine potpisao novi aneks ugovora kojim rok za isplatu pomiče za deset godina.

Ovaj put nije definisana dinamika dalje isplate već je „Avazu“ ostavljeno pravo da plaća u skladu sa svojim mogućnostima.

S obzirom da je nakon razvoda postala vlasnica dviju firmi sa godišnjim profitima od po nekoliko miliona maraka, Azra Radončić, prema dostupnim podacima, nije imala velikih prihoda. Bivši suprug joj je uplaćivao alimentaciju od 4.000 KM mjesečno, dok je u „Avazu“ dobijala plaću u rasponu od 1.500 do 2.000 KM. Azra Radončić nije odgovorila na CIN-ove pozive za razgovor.

„Avazove“ isplate Radončiću uvijek su bile tempirane, bez obzira da li se radilo o ulaganjima u nekretnine ili nekim drugim izdacima bivšeg vlasnika ove kompanije.

Prema dostupnim podacima, tokom ove tri godine Azra Radončić nije sebi isplaćivala dividendu, za razliku od Fahrudina Radončića koji je od januara 2013. do novembra 2014. godine naplatio nešto više od milion KM dividende od „Avaz-roto pressa“. Naime, istog dana kada su sklopili ugovor o prenosu udjela „Avaz-roto pressa“, „Avaz“ i Radončić su potpisali dopunu ugovora kojom se utvrđuje da Radončiću pripada i 50 posto dividende, odnosno dobiti iz 2012. godine.

Drugi podaci, također, pokazuju da su isplate „Avaza“ i „Avaz-roto pressa“ nakon sredine 2012. godine bile u skladu sa potrebama Fahrudina Radončića. Iako je do kraja 2013. trebao naplatiti 68 miliona KM, na njegovom računu se po osnovu prenosa udjela nalazilo svega 550.000 KM.

Stvari se bitno mijenjaju kada Radončić odlučuje kupiti prvi apartman u „Teuti“. Za samo osam dana, u periodu od 18. do 29. decembra 2014. godine, „Avaz“ mu plaća 1,52 miliona KM, gotovo tri puta više nego u proteklih 15 mjeseci. Veći dio ovog novca Radončić je iskoristio za isplatu prvog apartmana u „Teuti“. Naredna velika uplata iz „Avaza“ uslijedila je pred kupovinu apartmana u „Kseniji“.

Tokom 2015. godine Radončićeva ulaganja u imovinu u Crnoj Gori su porasla, a sve to pratio je „Avaz“, uplaćujući novac po osnovu ugovora o prenosu udjela. U vrijeme kupovine apartmana u „Kseniji“ „Avaz“ mu za nepune dvije sedmice uplaćuje oko dva miliona maraka, a zatim još toliko 31. augusta i 1. septembra kada kupuje dionice Crnogorskog Telekoma.

„Avazove“ isplate Radončiću uvijek su bile tempirane, bez obzira da li se radilo o ulaganjima u nekretnine ili nekim drugim izdacima bivšeg vlasnika ove kompanije. Kada god bi iznos na njegovom računu padao na visinu od par hiljada KM, pristizale su „Avazove“ uplate od po nekoliko stotina hiljada KM do preko milion KM.

Veći dio novca uložio je u imovinu u Crnoj Gori. Novcem „Avaza“ podmirivao je i razne tekuće troškove poput visokih naknada advokatima i sudovima, davanja donacija za liječenje raznim osobama ili stipendiranju studenata.

Nakon razvoda sa suprugom sa bankovnih računa je podigao i oko tri miliona KM u gotovini. Novac je podizao sam ili je to činila službenica „Avaza“ koju je za to ovlastio.

cin.ba

The post Crnogorski raj Fahrudina Radončića appeared first on Tacno.net.

Jovan Nikolaidis: Razgovor u Tirani

$
0
0

(Internacionalni festival literature, povodom 100 godina od pojave dadaizma u Evropi)

Dok srčano razgovaramo o kulturi Balkana, dva prijatelja, istog smo mišljenja: bićemo karika u lancu političke strategije o životu bez slasti i trajanju bez ljepote. Sumorno, očajno, fatalistički neizbježno. Ali dok trajemo, neka se pjeva i pleše na trgovima izumrlih kultura. Do identiteta nikome sjutra neće biti stalo. Zastave se vijore, kevću nosioci partijskih bajki, narod se povija slowmotion, obruč se steže. 

Susret s Prijateljem, kao i uvijek – srdačan, bratski. No, sam početak razgovora nameće zabrinutost. Tema: opstojnost elitne kulture. Njena marginalizacija na Balkanu velika je. Pominjemo rijetke predstavnike avangarde, i danas još nepotkupljive i revoltirane intelektualce, za koje vlast ne haje, kadšto ih još i ućutkuje oprobanim metodama iz prošlog vremena; zapanjeni smo sred opskurnih sadržaja subkulture koja cveta. Govorimo o prisutnosti dvije struje politike u kulturi: kulturu neokomunista i kulturu  neofašista. Nijedna od njih danas ne prepoznaje (prije reći: ne želi da shvati) kulturu kao iscjeljitelja država u tranziciji, u zemljama postmonističkog društva. Komparacija sa ne/razvojem i načinom kako se shvata građanska kultura i u Crnoj Gori, od onih kojima je zadaća da kuturu vode i razvijaju, po sebi se nameće. I ja kažem Prijatelju da govorimo o istome.

Jedina vrata kroz koja se kulturi danas dozvoljava nesmetan prolaz jesu vrata nad kojima piše: ‘prostor za poslugu’. Sve ostalo, kuda bi se moglo krenuti i djelovati njome u onom helenskom smislu značenja kulture – da je ona duša jednog tijela, zabravljeno je sigurnosnim bravama bankarstva, lancima ideologije anarholiberalizma, monopolima pljačkaša društvenom imovinom i već izobličenog globalizma, rigidnim kapitalom čijih se pogubnih omama malo ko odriče; prihvaćeni su i vladaju. Sirotinja urliče: mi moramo jesti!, bogati šapuću: nama treba još više ove svikle omame. Iz oba tabora, pak – režanje kao iz zvjerinjaka.  Zloslutnicima koji mrze svoje države, a takvih imamo kud god se čovjek pošene, ionako sve ide na ruku. U odsustvu građanske kulture takvi su posebna opasnost za svakog blagorodnog naklonika pristojnosti. Politikanti, hrtovi neukusa, zadovoljni su samo ako stanuju u pećinama mržnje. A kad izvire iz brloga svojih naciona i râsa urliču prijetnjom i potrebom da zavade. Gospodstvu se sprema omča za vješanje.

Ni traga više onom obećanju koji nam je (kao osnovcima puštenih iz monističkih zabrana), iz svijeta propagiran/reklamiran najavom da planeta postaje ‘globalno selo’ a u njemu svi stanovnici maltene rod jedni drugima. Ni Albanija ni Crna Gora, destinacije na zapećku priče o opštem blagostanju nadrealnih dimenzija, nisu se otele slasti koja im je ponuđena uvođenjem liberalne ekonomije. Koja će i kulturu učiniti pratiljom ‘slobodne politike’. Sve je, međutim, učinkovitija iluzija o navodno duhovnom preporodu narodnom, urešena i od lokalnih i od državnih poslenika koji su obećavali, obećavaju i obećavaće. Desio se, u istoriji kulture malih nerazvijenih sredina, poznat recept: vi, starci i djeco kulture, priđite nam i bićete zbrinuti; starine sinekurama, djeca slatkom slutnjom na šareni svijet koji ih čeka. Dok to vrijeme ne dođe: služite nama koji smo od naroda izabrani da vas vodimo putem u novo doba. Tako je politika navukla na lica intelektualaca masku. Ne onu iz helenskog teatra – tužnokomičnu navlaku za lice koje se smije ili plače dok predstave traju, već obrazinu sa tri lica koja se ne skida. Ponude mnogih sadržaja ‘nove’ kulture, uz pomoć servilnih činovnika u kulturi bivaju banalnost i u obilju i u sadržaju. Činilo se s početka svima: nema više diktata i ideologije, a stizalo je međutim kulturi sve više posrednih direktiva i sve profanijih sadržaja. Elita koja se nije dala stala je zapanjena, gotovo u paralizi. Vremenom, pred njom su bila dva puta: oduprijeti se i potom postati mumija, ili se predati ponudi ‘koja se ne odbija’. I nije neobično: i neokomunisti i neofašisti nude isti put: stazu robova za one koji se kulturom bave. Danas, kaže moj prijatelj, politika nas uzima kao ures u svojim posesivnim strategijama, ili prelazi preko našeg ubjeđenja kao što bankovni buldožer gazi neravnine na poljima kapitala. Kažem potom Prijatelju: i kod nas, u Crnoj Gori, desilo se slično: elita je zaćutala, umorna, rezignirana; ostali: servilni činovnici-inteligencija navukla je uniformu lift-boja, a talog sa društvenog dna se – obogatio. Odjekuje našom stvarnosti turbofolk i parada neukusa sabijena u performanse, instalacije i igrokaze. Ne postoji, a pitanje je da li će ga i biti: model kulture društvene zajednice, strategija u kulturi koja državu označava i ukrašava kao zajednicu civilizovanog i otvorenog društva. Dok srčano razgovaramo o kulturi Balkana, dva prijatelja, istog smo mišljenja: bićemo karika u lancu političke strategije o životu bez slasti i trajanju bez ljepote. Sumorno, očajno, fatalistički neizbježno. Ali dok trajemo, neka se pjeva i pleše na trgovima izumrlih kultura. Do identiteta nikome sjutra neće biti stalo. Zastave se vijore, kevću nosioci partijskih bajki, narod se povija slowmotion, obruč se steže.

The post Jovan Nikolaidis: Razgovor u Tirani appeared first on Tacno.net.

KNJIGA ISTINSKOG VJERNIKA, ANTIMILITARISTE

$
0
0

Foto: okf-cetinje.org

Sreten Vujović “Đavolje kolo u manastijeru na Velji ponedjeljak“, Mediaprint Millenium Cetinje, 2008.

Sreten Vujović dignitetan je pjesnik suvremene versovane i jezičke temeljne strukture. Jedan od onih crnogorskih stvaralaca čija je sudba obilježena iznimno bitnim procesima stvaranja crnogorske državnosti koncem prošloga stoljeća.

Njegove pjesničke knjige odišu suvremenom poetskom energijom, stvaranom čistim autentičnim crnogorskim jezikom i jednom potpuno osvještenom logikom života, koja istinski pripada našem dobu…

Knjiga Đavolje kolo u manastijeru na Velji poneđeljak primjerak je angažirane poezije ali i literarnosti uopće.

Ova nevelika, ali grafički i slikarski primjereno uređena Vujovićeva knjiga sastavljena je iz tri cjeline: Đavolje kolo u manastijeru na Velji poneđeljak, Zlo kao religija i Kuća smijeha, sa iznimno znakovitim epilogom.

Kroz poetsko versovani dio knjige poemske intonacije zrcali angažman istinskoga vjernika da se dobrotom i dobrim djelima zada smrtni udarac zlu.

Druga dva dijela knjige su unekoliko pojašnjenja autorova, data angažiranim pledoajeom u odnosu na osobnu tragediju, a kroz agažman i njegove najpozitivnije namjere i energiju koju je ovaj pjesnik ulagao da obrani vlastito, pa onda dostojanstvo crkve i države kojoj pripada.

Niti manje knjige niti potresnijeg angažmana na planu izvornoga čovjekoljublja.

A niti oštrije, pjesnički intonirane, osude zlouporabe vjerskog i religijsko-mističkog za ciljeve zla.

The post KNJIGA ISTINSKOG VJERNIKA, ANTIMILITARISTE appeared first on Tacno.net.

Sreten Vujović: Duhovi prošlosti se lako probude, potrebno je samo da se javi neki novi Milošević

$
0
0

U 17. broju časopisa ”Avlija” koji izlazi u januaru 2018. godine biće objavljen i intervju sa crnogorskim književnikom Sretenom Vujovićem

17-naslovnica

Razlika između dvojice koji se uzajamno gađaju blatom je samo u tome da onaj koji je prvi počeo nije to morao učiniti, a u konačnici su oba aktera prljava. Nas očekuje dosta posla da približimo ljude jedne drugima, odnosno da ih bolje upoznamo, no često bivam skeptik da to mogu napraviti oni koji bi trebali priznati svoju ulogu u ovoj balkanskoj prljavštini i otići, ili još bolje, u znak izvinjenja da pomognu demokratizaciji društva, oslanjajući se na zaista zdrave snage, kojih vjerujem ima, a onda se mirno povući i kazati jedno veliko „izvini“ svima, a posebno onima kojima se ne zna ni „mramor“

Gospodine Vujoviću, želimo da vas što potpunije predstavimo kao književnika, da na taj način upoznamo čitaoce časopisa Avlija, sa Vašim imenom i djelom. Kada ste zakoračili u svijet literature?

SRETEN VUJOVIĆ: Moje interesovanje za poeziju je započelo u osnovnoj školi, međutim pravi impuls se javio u srednjoj školi, kada sam pripremio zbirku pjesama koja se još uvijek nalazi u rukopisu. Sa ove vremenske distance vjerujem da tako i treba ostati!

Ko je na Vas najviše uticao od pjesnika, ko od prozaista? Kako ste i kada počeli da pišete pjesme? Sjećate li se gdje ste objavili prve stihove?

SRETEN VUJOVIĆ: Prve kontakte i sa poezijom i sa prozom sam imao veoma rano. Sjećam se, dok sam još bio u zabavištu da mi je otac koji je kao grafički radnik bio u kontaktu sa “Obodovim” izdanjima svake večeri prije spavanja čitao prozu sa kojom je u svom poslu dolazio u kontakt, a prva knjiga koju sam dobio na poklon je bila zbirka pjesama crnogorskog književnika Sretena Perovića. Ne vjerujem da sam ovu knjigu od oca dobio zbog njegove bliskosti sa poezijom ovoga pjesnika, jer je i sam pisao neku poeziju u romantičarskom stilu, već zbog samog imena autora. Već u srednjoj školi je došao period ozbiljnijeg interesovanja za literaturu i tu sam bukvalno “gutao” knjige iz školske biblioteke. Tu bih mogao izdvojiti moderniste sa ex Ju prostora, ruske klasike, njemačke pjesnike… U samom početku bavljenja poezijom na mene su bitno uticali Bajron, Hajne, Jesenjin, Miljković… Mislim da mi je od naših pjesnika po svom izrazu bio najbliži Miljković, a od crnogorskih, Aleksandar Ivanović, Risto Ratković i Vito Nikolić.

Rođeni ste na Cetinju prije 60 godina. Čega se najradije sjećate iz djetinjstva? Šta je za Vas Cetinje, kako ga opisujete nekom ko nikada nije imao prilike da korača tim gradom?

SRETEN VUJOVIĆ: Iz djetinjstva najradije se sjećam tih večeri kada sam željno iščekivao očeva čitanja, zatim nedjeljom u 8 sati slušanja radio drame; tada su bili jako rijetki TV aparati i posjete gradskoj biblioteci, gdje sam uz jednu veliku i toplu peć mogao čitati knjige koje su mi tada bile interesantne. No ima jedna epizoda iz zabavišta, kada sam prelistavao jednu knjigu koju je donijela naša vaspitačica. Uz stariju sestru sam, naime već bio naučio slova a vaspitačica me strogo ukorila zašto listam njenu knjigu. Kada sam joj objasnio da sam čitao, ona me ukorila da ne valja lagati, a ja sam, pun sebe pročitao par pjesmica… Kada me pohvalila, ja sam ispunjen ponosom dodao: “Znam ja i ona druga slova!”, misleći na latinicu! Znala je lijepo svirati klavir i ja sam je naprosto volio!

Cetinje je u periodu Kraljevine imalo 12 aktivnih teniskih igrališta, zimsko klizalište, đe su tadašnje cetinjske dame, plesale na klizaljkama uz zvuke bleh muzike, golf teren, pozorište i sl. Nakon Drugog svjetskog rata se ta tradicija nastavila u nekom smanjenom kapacitetu, jer je sve ranije imalo „šmek“ rojalističkog nasljeđa, što nikako nije odgovaralo komunističkoj ideologiji. To je dovelo do pogubne industrijalizacije grada i stavljanja „po strani“ osnivača „Oboda“, koji je imao ideju da sela nastave živjeti preko pogona ove fabrike, a da Cetinje bude samo centar za sklapanje proizvoda i distribuciju. Ovo vizionarstvo nije moglo proći, jer puno slavljeni Blažo Jovanović je odlučio da Cetinju oduzme funkciju administrativnog centra Crne Gore, a malo poznata činjenica je da su samo neki hrabri i svjesni Cetinjani uspjeli spriječiti vojne kamione da prenesu muzejsko blago u Podgoricu. Kao dijete se sjećam karikature u jednom listu gdje je ovaj političar odjeven kao kauboj i lasom vuče Lovćen kako bi ga preselio u Podgoricu, kao uostalom sve ustanove počev od „Pobjede“, Radija CG pa na dalje. Stvarni sunovrat Cetinja počinje AB revolucijom, koja je rezultirala totalnom destrukcijom na teritoriji cijele SFRJ. Cetinjski privredni giganti su uništeni i moj grad je očekivalo lagano odumiranje. Cetinjani ipak nijesu gubili duh ni u tom periodu, ali institucionalno sve je bilo zamrlo. Ono dokle sežu moja sjećanja jeste činjenica da su ljudi u vremenu mog djetinjsktva i mladosti bili više upućeni jedni na druge, njegovale su se familijarne i prijateljske vrijednosti, dok je danas toga sve manje. Sjećam se jedne anegdote u vezi sa skupštinom AFŽ u Beranama. Predśednicu AFŽ je u prepunoj sali žena Blažo Jovanović upitao: „A đe su vam ljudi?“ Ona je mudro odgovorila: „Ljudi su na Cetinju!“ Time mu je dala višesmislen odgovor u vezi sa devastacijom mog rodnog grada. Ljudi su i dalje na Cetinju, ali ga nažalost u svijetlu svega rečenog sve češće pominjemo u crnim hronikama. Vjerujem da će se moj grad poput Feniksa ponovo dići iz pepela i zasjati starim sjajem.

Sreten Vujović sa Zukom Džumhurom i Julijanom Kiš vajarkom iz Novog Sada

Koliko je opasno što se danas djeca skoro pa više ne igraju u prirodi, na sokaku… Vrijeme provode pored kompjutera ili mobitela, uz druženje na tzv. društvenim mrežama, igrajući video igrice sa nasilnim sadržajem uz dostupnost pornografije na jedan klik, govor mržnje je dominantan u komentarima…

SRETEN VUJOVIĆ: Hoću da vjerujem da je takvo ponašanje prolazno. Za mene je porazan nedostatak prave komunikacije. Dok sam radio u srednjoj školi, volio sam otići u kafiće đe svraćaju moji učenici. Za mene je bilo šokantno posmatrati da mladi ljudi, koji sjede za istim stolom, razmjenjuju SMS poruke umjesto da osjete draži živog govora. Vjerujem da takav način života vodi otuđenju jedinke u društvu, koje briše ono što je svojstveno ljudskom biću. Kompjuteri i Internet, naravno, olakšavaju život i nude neslućene pogodnosti. Primjerice, ono što se mjesecima trabalo tražiti po bibliotekama ili arhivima danas se pronađe u svega nekoliko sekundi, pritiskom na taster. Međutim, ja se ne sjećam kada sam posljednji put dobio pisanu čestitku za novu godinu ili razglednicu, a u mom djetinjstvu već početkom decembra, u porodici pravili su se spiskovi osoba kojima trebamo poslati čestitke i ta atmosfera je bila poseban doživljaj. I sami smo kao djeca, pravili čestitke i tako zarađivali džeparac. Takav odnos doprinosi izgradnji mlade osobe i formira je kao korisnu jedinku u društvu.

Sreten Vujović u Mostaru 1980-tih godina

Ko od živućih bosanskohercegovačkih, hrvatskih, srpskih i crnogorskih književnika plijeni Vašu pozornost? Opišite nam crnogorsku književnu scenu.

SRETEN VUJOVIĆ: Kulturna scena bivše SFRJ je rascjepkana, pa se kontakti sa tim literaturama, osim na festivalima ostvaruju uglavnom preko ličnih poznanstava. Stoga se rijetko ko može pohvaliti da poznaje dobro situaciju na književnoj sceni novonastalih država. Period u kome se sve to dešavalo mogu podijeliti na onaj „prije topova“ i onaj nakon. Prije raspada Jugoslavije na Cetinju je postojala grupa mladih pisaca i rijetkih onih tada srednje generacije, okupljenih oko Književne opštine Cetinje, koji su bili „prosksribovani“ kao nacionalisti, a jedini naš grijeh, osim aktivnog učešća u kulturi je bio što smo već par godina prije izbijanja rata osjećali kakvo zlo slijedi i na to upozoravali i tadašnje političare i javnost. U tom društvu je bio aktivni član i Milorad Popović, ovogodišnji dobitnik Njegoševe nagrade. Za širu zajednicu smo bili samo štetni dio društva, i napokon „psihijatrijski slučajevi“ koji vide rat onamo đe ga ne može biti. Dakle, preko angažovanja u ovoj organizaciji, koja je pokrenula Časopis za kulturu, nauku i društvena pitanja „Ars“, koji na sreću i danas izlazi, nakon ukidanja devedesetih godina, i čiji sam bio jedan od osnivača, kao mlad pjesnik imao sam privilegiju da upoznam mnoge pisce, koji su bili gosti Književne opštine Cetinja. Tu su bili, Abdulah Sidran, Vesna Krmpotić, Bogumil Đuzel, Brana Petrović, Rajko Petrov Nogo, Miodrag Pavlović, Goran Babić i brojni drugi… Kroz te aktivnosti sam se sreo i sa sada već počivšima, Danilom Kišom i Miroslavom Antićem. Par puta sam bio gost Sarajevskih dana poezije pa sam tako upoznao vrijedne bosanskohercegovačke pjesnike Hadžema Hajdarević, Mila Stojića, Fehima Kajevića, koga sam i ranije poznavao i kao čovjeka i kao pjesnika. Nadalje, tu su Gradimir Gojer, Faruk Šehić, Miljenko Jergović… Ovdje bih, zbog korektnosti, izostavio neke pisce, koji žive u drugim sredinama, ali po mom mišljenju pripadaju bosanskohercegovačkom kulturnom miljeu. U Bosni i Hercegovini se javlja i mlada generacija pjesnika: Matea Šimić, Kenan Muminagić, Aida Šarac i dr.

Sreten Vujović sa Jevremom Brkovićem; borba za međunarodno priznanje PEN Centra Crne Gore

Kao što sam već pomenuo, u drugom periodu „nakon topova“ javila se generacija najmlađih pjesnika, a ono što posebno raduje jeste da se konačno javio i tzv. žanski glas u crnogorskoj literaturi oslobođen patrijarhalnih naslaga i situacije koja ima nepisano pravilo kako je, osobito poezija, stvar kojom se bave uglavnom muškarci. Ovakvo uvjerenje je valjda vladalo iz razloga što poezija zadire u najintimnije slojeve ljudske ličnosti, a takvo izjašnjavanje i iznošenje u javnost takve ośećajnosti je „svojstveno“ muškarcu! Bez obzira na ove nove glasove u crnogorskoj literaturi, ipak vjerujem da crnogorska savremena književna scena nije jasno istražena i profilisana na pravi način, jer se malo ko ozbiljno bavi tim poslom. Iskustvo me uči da je postojeća slika stvorena na osnovu “klanovskih” ili još gore političko-interesnih viđenja kulture određenih kvazi-književih krugova. U Crnoj Gori bi trebalo da se desi ozbiljno iščitavanje literature, kako bi se stekao bolji uvid i objektivnija slika te scene. Kod ovoga brine da književnost tzv. manjinskih naroda nije obrađena na valjan način, i nije napravljeno ozbiljno „umreženje“ a taj nedostatak je ozbiljan propust u sveukupnoj kulturi Crne Gore i čini da se, na relativno malom državnom prostoru, sa malim brojem stanovnika, suštinski nedovoljno dobro poznajemo.

Počeci otpora beznađu; S. Vujović, S. Zeković, dr V. Nikčević, M. Popović i dr D. Živković

Čudi da u nekim antologijama ne postoji niti jedna pjesnikinja, a ako ih i ima, onda se redovno „zaboravljaju“ Stanka Brajović, Slavka Daković, te pjesnikinje mlađe generacije: Dragana Tripković, Jovanka Uljarević, Sanja Martinović, Jovana Bojović i dr . Pored živućih pjesnika, starije generacije, Jevrema Brkovića, Sretena Perovića, nedavno preminulog Mladena Lompara, Ljubomira Mudreše, Slobodana Vukanovića, tu su i oni, pjesnici aktivisti Književne opštine Cetinja, sada već u prilično zrelim godinama, Milorad Popović, Ljubomir Đurković, Bogić Rakočević…
Valja napomenuti da su se zadnjih godina u poetskom svijetu javljali vrlo talentovani autori, ali su brzo odustajali na tegobnom putu poetskog promišljanja i poetske osjećajnosti.
Tu su i značajni prozaisti, osobito oni srednje i mlađe generacije koji su unijeli izvjesnu svežinu na crnogorsku književnu scenu: Andrej Nikolaidis, Milorad Popović, Balša Brković, Ognjen Spahić… U nabrajanju vrijednih stvaralaca, upravo zbog ranije napomenute manjkavosti u prezentaciji stvaralaštva lako može zaobići neko ime koje svakako zaslužuje pažnju javnosti.

Gostovanje Miodraga Pavlovića; Cetinje – KOC 1983. godine

Kako ste doživjeli raspad zajedničke države SFRJ? Da li ovo živimo u poslijeratnom ili u prijeratnom miru? Da li je ovo vrijeme nedovršenog rata ili nedovršenog mira? Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Balkanu? Makar između naroda bivše SFRJ.

SRETEN VUJOVIĆ: Već ste samim postavljanjem ovoga pitanja ujedno dali i poprilično dobar odgovor. Svi koji smo stasavali u toj državi, bili članovi Partije ili ne, imali smo jaki naboj patriotizma, pa je stoga razumljivo da je svima koji su tu državu osjećali kao svoju, to bio sunovrat jednog nadanja, doma! Već sam kazao da sam kao mlad pisac prije izbijanja rata zajedno sa svojim kolegama pokušavao upozoriti na zlo koje nam se sprema, a nakon izbijanja rata sam bio antiratno angažovan, zbog čega sam hapšen, zatvaran i napokon osuđen na dvije godine robije zbog „povrede ugleda Crne Gore“! Zaista jedna tragikomična situacija. Poslije osude, sve do opšte amnestije, gotovo tri godine sam bio prinuđen da provedem u egzilu, i posljedice takvog angažovanja me životno prate i dan danas; za svo ovo vrijeme nijesam uspio da povratim ni svoje radno mjesto, pa je svaka godina borba za onu sljedeću u egzistencijalnom smislu. Ovaj mali uvod sam napravio iz razloga, što je ta situacija nažalost postala opšte mjesto ili pravilo ponašanja prema onima, koji nijesu uspjeli da zatvore oči i da u nekadašnjim ratnim huškačima vide navodne demokrate, a u ratnim zlikovcima patriote i borce za pravednije društvo. Sve dok se iskreno i bez rezerve ne suočimo sa prošlošću i sami sebi priznamo određene grjehove, povjerenje među nekadašnjim narodima bivše Jugoslavije biće samo „šminkanje“ i održavanje u životu, jednog krajnje nezdravog stanja duha, u kome će sve naizgled biti „kao nekada“, a jaz među razliučitim narodnosnim grupama biće sve teže premostiti. Naime, „duhovi prošlosti“ se lako probude; potrebno je samo da se javi neki novi Milošević koji će svojim nerazumom probuditi i druge aveti prošlosti, svejedno sa koje strane one dolazile.

Sreten Vujović sa Goranom Babićem i Abdulahom Sidranom u književnoj koloniji Rijeci Crnojevića 1986. godine

Da li se u zadnjih 20-tak godina kroz širenje straha i mržnje prema islamu i muslimanima, kroz tzv. ‘’rat protiv terorizma’’ priprema ambijent za ‘’kristalne noći’’ nad evropskim i američkim muslimanima u jednom trenutku kada (ako) to bude zatrebalo imperijalistima?

SRETEN VUJOVIĆ: Ja se iskreno nadam da će balkanski narodi poučeni svježim, groznim iskustvima imati dovoljno razuma da ne upadnu ponovo u zamku međunacionalne i međuvjerske mržnje i netolerancije, premda sam više nego uvjeren da uopšteno gledano, šira zajednica nije dovoljno informisana o islamu i da nedovoljno znamo o ljudima i njihovoj religiji, koja u svojoj osnovi nema mržnju, nema ideju zla, već naprotiv solidarnost sa ugroženima. Rijetko koja religija, kao islamska, ima običaj vezan sa najvećim vjerskim praznicima, koji podrazumijeva pomoć siromašnima, gladnima… Što da kažemo o onima širom svijeta koji su (a i kod nas nedavno), spremni da u ime hrišćanske vjere (koja takođe u svojoj osnovi ima ideju ljubavi i stradanja u ime nje) ubiti na hiljade nedužnih civila. Na globalnom nivou mnogi ratovi su suštinski bili i danas jesu, borba za profit; sjetimo se samo nepostojećeg hemijskog oružja za masovno uništenje u Iraku. Niko ne može opravdati diktatore i oni treba da odu, ali podsticati islamofobiju u dobrom dijelu značilo je napraviti dobru platformu za određene vojne operacije i vojno prisustvo, a kroz to trasirati put ka enormnom bogaćenju. No to nije tako jednostavno objasniti, jer se radi o mnogo kompleksnijem problemu i ovo je samo jedno viđenje; tu je uključeno i odlaganje hemijskog otpada, rješavanje problema nezaposlenosti o trošku UN, dakle i onih u čijim zemljama se ratuje. Jedno nerazumijevanje podstiče ono drugo. Razlika između dvojice koji se uzajamno gađaju blatom je samo u tome da onaj koji je prvi počeo nije to morao učiniti, a u konačnici su oba aktera prljava. Nas očekuje dosta posla da približimo ljude jedne drugima, odnosno da ih bolje upoznamo, no često bivam skeptik da to mogu napraviti oni koji bi trebali priznati svoju ulogu u ovoj balkanskoj prljavštini i otići, ili još bolje, u znak izvinjenja da pomognu demokratizaciji društva, oslanjajući se na zaista zdrave snage, kojih vjerujem ima, a onda se mirno povući i kazati jedno veliko „izvini“ svima, a posebno onima kojima se ne zna ni „mramor“!

Bosnu ne prestaju da osporavaju, negiraju, svojataju, dijele… Slične sudbine je i Crna Gora. Može li (i kako) da se to promijeni pa da Bosna i Hercegovina i Crna Gora dobiju susjede, a ne aspirante na njihove teritorije?

SRETEN VUJOVIĆ: Djelimično sam odgovorio u okviru prethodnog pitanja, ali nešto što je bitnije, a to je da nas ni dalja ni bliža prošlost nijesu ničemu naučile. Iz tih grozota, daljih ili bližih bi trebali izaći prosvjetljeniji, čistiji i pametniji. Međutim, gotovo, kao po pravilu, u zadnjih hiljadu godina te velikodržavne aspiracije najbučnije dolaze samo sa jedne adrese, prvo u vrijeme Nemanjića, zatim Kraljevine SHS, napokon Drugog svjetskog rata i ovog najnovijeg. Treba biti objektivan pa kazati da je velikodržavnih ideja bilo i sa drugih strana, ali one nikada u okviru vlastitog etnosa nijesu imale podršku da prođu ni kao stavka u nekom ozbiljnijem udžbeniku istorije, a kamo li u narodu. Problem u mnogim balkanskim državama leži u generisanju nacional-romantičarskih ideja, a u tom i takvom suludom svijetu se može beskonačno vladati. Prosto je nevjerovatno kojim žarom se ljudi bore za mrvicu vlasti, a među tima ima i onih „ostrašćenika“ koji zaista vjeruju u bolji život i jednake šanse za sve. Nažalost, takvi su u manjini, a sve funkcioniše po onoj staroj: „Kokot koji prerano zapjeva, u loncu završi!“ Detektovati problem, suočiti se sa prošlošću i raskrstiti sa pogubnim navikama je proces, ali je moguć. Potrebna je samo volja, moralan odnos i uvjerenje kako je tuđe dobro ujedno i naše.

Šta trenutno pišete, šta možemo očekivati novo iz Vaše spisateljske sehare?

SRETEN VUJOVIĆ: Ja u stvaralaštvu nijesam „produktivac“. Dugo radim na onome što je počesto moj usud a manje privilegija. Prošle godine je iz štampe u izdanju OKF Cetinje izašla knjiga poezije „Pejzaž bez prostora“, čije ste neke pjesme i Vi uvrstili u Vaš časopis i našle su se među pohvaljenim radovima. Meni je to puno značilo, kada neko iz drugačije kulture prepozna vrijednost u onome što radim; to je dokaz da je ta poezija „prošla na ispitu“ kod ljudi sa drugačijom tradicijom i kulturom, što joj automatski daje univerzalnu dimenziju kojoj sam težio, a sada je čini mi se postala dio tzv. automatizma u pisanju. Tada sam već znao da neke pjesme koje još nijesam dovoljno „namučio“ pripadaju toj knjizi, pa planiram da objavim drugi dio „Pejzaža“ pod naslovom „Poredak Haosa“ i u podnaslovu „Pejzaž bez prostora 2“. Nije prijatno osjećanje ona tenzija koja se osjeća dok su „radovi u toku“ i zato jedva čekam da stavim tu poeziju „među koricama“, kako bih opet došao u sferu „običnog“ i prelijepog svakodnevnog života, do novog, nadam se, manje bolnog pjesničkog impulsa!

Sreten Vujović sa Mladenom Lomparom; ‘‘Otpor beznađu – 1987.’’

Unazad 25 godina došlo je do srozavanja mnogih moralnih vrijednosti, od porodičnih do religijskih. Sve više se trguje drogom, kupuju se i prodaju glasovi na izborima, kupuju se ispiti, diplome i radno mjesto. Je li život u SFRJ bio bolji ili smo mi tada bili bolji ljudi?

SRETEN VUJOVIĆ: To je izgleda cijena tzv. tranzicije. U SFRJ smo živjeli u jednoj prilično sređenoj državi, đe je jedino „kritično mjesto“ bilo „čačkanje“ po politici. Naravno, prateća pojava je bila da su partijci bili privilegovani, a to je jedna od rijetkih stvari koje smo naslijedili iz tog sistema; neki su naslijedili i „političku infrastrukturu“ koja je uvijek „dobitna kombinacija“. Ono što je preduslov ovakvog haotičnog stanja jeste činjenica da smo iz tog i takvog društva izašli kao nedefinisani građani, odnosno kao društvo đe smo potrebne vrijednosti dobijali „uredno servirane“, pa smo bili nesposobni da to sami radimo i sa Zapada smo uglavnom uzimali ono najružnije, ono što je naše iznenadno i u krvi i zločinima „oslobođeno“ polubiće jedino moglo da primi. Rat je najskuplja ljudska djelatnost na svijetu. On je morao biti nečim finansiran (osim otimačinom od „neprijatelja“). Ljudi su gledali kako se preko „noći“ bogate profiteri, kriminalci, zlikovci i postaju najuglednije ličnosti. Drugačijeg obrasca kao primjer nijesmo imali, i na taj način stvorili oštro raslojavanje u društvu pri čemu više ne postoji srednja „klasa“, postoje izuzetno bogati i ona većina koja jedva preživljava. Kao društvo treba da prođemo katarzu, ali na osnovu svega onoga što sam prethodno kazao. Nedavno se jedan poznanik žalio na lopove u vlasti, a nakon toga pozvao „divljeg“ taksistu da ga vozi. „Pa ti si lopov“ rekao sam. Bio je zbunjen jer nije mogao da shvati da pozivom neregistrovanog taksiste zapravo krade vlastiti novac, jer se i PIO od koga dobija penziju finansira samo od onih koji su legalni. Ovo je samo primjer kako je lako kupiti birača, kako je lako kupiti diplomu, pod uslovom da pripadate političkoj strukturi koja će sa takvom diplomom da vas zaposli, dok ne napravite prvu veću štetu, koja će se, naravno desiti drugome. Tragedija je što su generacije vaspitavane od strane plagijatora i onih koji su kupili diplome, a svjedočanstva dijelili na način kako su ih vlastito dobili. Zato svaka reforma obrazovanja je kao po nekom nepisanom pravilu urađena da „podstriže đe je predugačko“ da nam, ne daj bože đeca ne postanu prepametna, a onda, zbogom privilegije! Da li smo bili bolji ljudi? Imamo mi i sada jako dobrih ljudi samo treba pružiti šansu i stvoriti okvir u kojoj humanost i dobrota imaju svoje mjesto. Godinama su se moje kolege u prosvjeti čudile kako nikada nijesam imao probleme sa „problematičnom“ đecom. Odgovor je jednostavan: samo sam im pokazivao i dokazivao i vlastitim primjerom kako ono humano nije „promašena investicija“. I kada me pitaju: Kakva su današnja đeca? „Dobra su, odlična“, odgovorim sve dok ne uspijemo da ih pokvarimo! Dokaz tome je i da sam svojevremeno, uz sumnje kolega, sa „najproblematičnijim“ đacima napravio dramsku družinu, koja je gostovala u Rožajama i napravljen je između tih mladih ljudi samo u toku jednog dana tako kvalitetan odnos, da nas je u večernjim satima pratila kolona Rožajaca i njihove đece sa upaljena četiri migavca sve do Berana!

Znate li broj knjiga u Vašoj biblioteci? Ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga?

SRETEN VUJOVIĆ: Nijesam nikada brojao one koje su mi na dohvatu ruke, jer zbog manjka prostora ne mogu sve staviti u police, ali cijenim da imam blizu 2000 naslova. Veliki je problem koju bih knjigu odnio na pusto ostrvo, jer ima puno onih kojima se vraćam i iščitavam po više puta, ali sam siguran da bi to bio Egziperijev „Mali princ“, između ostalog. Naravno sve bi zavisilo od veličine „dozvoljenog prtljaga“!

Sa osnivanja susreta ‘‘Avdo Međedović’’ na Obrovu kod Bijelog Polja u vrijeme dodjele Ratkovićeve nagrade Radovanu Karadžiću

Da li ste kao čovjek i pisac upoznati, i u kolikoj mjeri, sa zlom koje je zadesilo Bosnu i Bošnjake tokom ratova ‘92-‘95? Kako je Vaše viđenje svega toga, čak i otvorena negacija zločina nad Bošnjacima?

SRETEN VUJOVIĆ: Samo duboko nemoralan čovjek može negirati to zlo. Ja sam svoju riječ o tome kazao i govorim kroz cijeli moj život. I danas su tu Rožajci, koji su svako dobro uvijek znali neštedimice dobrom da vrate, koji mogu posvjedočiti o spremnosti Cetinjana da dođu u Rožaje i pokušaju zaštititi stanovništvo ili alternativom da Rožajci dođu na Cetinje sa porodicama pa da se zajedno branimo. Stoga su mi ogavne izjave nekih političara, koji tvrde kako su u Crnoj Gori najugroženiji Srbi i Albanci. Pitao sam ga. Ako je to istina, onda vas je u tim vremenima stradanja sigurno branio 7. bataljon, a mi koji smo bili spremni na žrtvu sigurno nijesmo ni postojali. Bio sam jedan od onih koji je utemeljivač susreta „Avdo Međedović“ na Obrovu u vrijeme kada se u Bijelom Polju uz zaštitu snajperista dodjeljivala nagrada ratnom zlikovcu i do zla lošem pjesniku i još lošijem psihijatru, Radovanu Karadžiću. Zločin je oduzeti život nekome, a još veći zločin uvesti u kulturu zlikovce, a iza toga stoje konkretni ljudi. Iz ličnog ugla, moj duboki naklon prema tim žrtvama, a sramim se, premda protivnik takvog stanja duha, što ni Crna Gora nije ostala čista u tim dešavanjima, počev od deportacije Bošnjaka, pa na dalje! Siguran sam i tada i sada, da bi samo preko mog leša neko mogao odvesti u smrt osobu kojoj sam pružio utošište. To se nalazi u dobroj tradiciji i kod hrišćanskog i kod islamskog življa u Crnoj Gori, a ta tradicija na sreću nije nestala, samo je traba afirmisati na pravi način. Ponosim se što je Kraljevina Crna Gora svojevremeno, kada su „inovjernici“ pokrštavani na najbrutalniji način, a za to imam arhivske, čvrste dokaze, bila protivnik takvom djelovanju i sa nivoa države i sa nivoa tadašnje Autokefalne crnogorrske pravoslavne crkve! Opet nas prošlost nije naučila pameti!

Vjerovatno će se lingvisti složiti da je danas jedan te isti jezik kod Bošnjaka, Srba, Hrvata i Crnogoraca. Zašto toliko ima otpora prema nazivu bosanski jezik? I prema ćirilici?

SRETEN VUJOVIĆ: Lično mislim da je naziv „srpski“, kasnije „srpskohrvatski“ nesrećno odabran termin. Da je nekim slučajem bio u opticaju „južnoslovenski“, vjerujem da niko nakon raspada SFRJ ne bi imao protiv da zadrži taj naziv. Međutim nakon svog zla koje se desilo, svaka novonastala ili obnovljena država je poželjela da iskoristi svoje pravo i po svom državnom imenu nazove i jezik kojim govori. I tu se ne radi o lingvističkoj problematici, već o sociolingvističkoj. Državama sa razvijenim demokratijama i prije svega građanskom sviješću, ne smeta da po modelu, npr. Austrije i Njemačke taj jezik nosi ime „njemački“, ali nikome nije ni na kraj pameti da prisvaja tuđu kulturu i oni su duboko svjesni toga. Kao germanista znam da Njemcima ne smeta što Švajcarci koriste svoj švajcarski jezik i on je prisutan i u javnoj komunikaciji i u medijima. Kako bih ja razumio Vaše pitanje: Što se može očekivati iz Vaše spisateljske sehare? i kako bih na pravi način doživio odraz Vašeg duhovnog stanja i samu suštinu pitanja da ono nije postavljeno na ovako autentičan i topao način!? To je sve! Poštujući čovjeka, poštujemo i izraz njegovog duha i duhovnosti, a to je jezik, kako ga god zvali!

Sreten Vujović na radnom mjesto u emigraciji

Navršilo se prvo stoljeće od rođenja Maka Dizdara. Šta je za Vas Bosna? Kako biste prijateljima (i neprijateljima) odgovorili na pitanja: kto je ta, šta je ta, gdje li je ta, odakle je, kuda je ta Bosna?

SRETEN VUJOVIĆ: Za mene je Bosna bila uvijek sinonim širokogrudosti, sevdaha (volim sevdalinke), dobrih ljudi, a ono što je teško objasniti jeste, kako je moguće da se u takvom ambijentu desilo toliko zla nad kojim se zgražavao cijeli civilizovani svijet. Pa, zli su već po samoj svojoj prirodi takvi, a one druge je potrebno dovesti samo u poziciju da budu „kvalitetno“ prevareni. Lošega čovjeka jednostavno ne možete prevariti, jer on to već jeste i već je „programiran“ na zlo. To je moguće učiniti samo kod čovjeka iskonske dobrote, jer on u vlastitoj dobroti nema „stavku“ zla, a to su „projektanti“ i majstori zločina dobro znali. Za sve ovo postoje brojni dokazi, počev od „nepostojećeg“ Memoranduma SANU, ideje o vlastitoj ugroženosti, vađenja iz jama muslimanskih žrtava i predstavljanja kao vlastitih, reklama „vožd je stigao“, muzičkih etno emocija, kasnije začinjenih „turbo varijantom“… E, tako „nafilovanom“ umu je dovoljno dati oružje, dosta municije i pokazati „neprijatelja“! Prije napada na Dubrovnik, Jevrem Brković, Milorad Popović i ja smo otišli kod jednog prijatelja u Konavle; već su postojale informacije da će doći do rata u tom području, sreli smo se sa tim čovjekom i nekim drugim ljudima, opomenuli ih da budu oprezni, jer se priprema veliko zlo. Mi smo im djelovali kao autori „epske fantastike“! U svojoj dobroti i dobrom viđenju ljudi i ranijih odnosa, nijesu vjerovali da je to moguće! Tada sam od sve „ustaške vojske“ na Ćilipima vidio trojicu hrvatskih rezervista u uniformama JNA sa „tandžarama“ M-48! Mjesec dana kasnije zlo je počelo! Toliko o istinama! Vraćam se Vašem osnovnom pitanju! Bosna je i prije i poslije rata za mene zemlja u kojoj i dalje imam dobre prijatelje i zemlja koja ima divne kapacitete u svim oblastima života, a prije svega u kulturi! Sjetimo se samo predratnog stanja i one ekspanzije dobrih muzičkih signala, pozorišnih i TV-emisija, režisera svjetskog glasa, scenarista… Zato su dobro znali i u vrijeme opsade Sarajeva da je bitno napraviti neku pozorišnu predstavu u nekom skloništu, a koju su posjećivali pretrčavajući ulice da bi izbjegli hice snajperista. Tu se na najbolji način potvrdilo da izreka „Kada topovi zagrme, muze ućute“ nije tačna! To je za mene Bosna, ali i ona koja tek treba da shvati kako joj je duša onamo đe se i tijelo nalazi, dakle, Bosna!

Sreten Vujović sa prijateljima iz emigrantskih dana u Italiji 10 godina kasnije[/caption]

Kada pogledate iza sebe, šta je to najvažnije, odnosno šta je sve važno u životu? Poruka ili savjet našim čitaocima? Šta to čovjeka najviše opredjeljuje u djetinjstvu i mladosti da postane dobar, loš ili zao?

SRETEN VUJOVIĆ: Kada pogledam u nazad, život je ispunjen stradanjima, patnjama, progonima, hapšenjima, emigrantskim teškim danima i to u najljepšoj mladosti, ali kada bih nekim čudom mogao da se vratim, u ime tih plemenitih ciljeva, bio bih spreman proći to isto i tako namjeravam do kraja! Poruka mladima? Hmmm! Ne želim im moja iskustva, ali svakako poruka bi bila da ostanu svoji, humani, njegovati najpozitivnije porodične vrijednosti, da ne podliježu lošim uticajima, da se što više druže, lično bez pomoći tehnike, jer kompjuteri su nemoćne mašine u odnosu na čovjeka (imaju samo brzinu) čovjek je napravio njih a ne oni njega. Zato ono što nas čini ljudima dostojnim humanog života, to treba njegovati! Provjeren recept kroz cijelu istoriju čovječanstva.

Sreten Vujović sa klupskim drugovima iz emigrantskih dana 10 godina kasnije[/caption]

Govor mržnje i lažne vijesti se šire kao epidemija. Da li za ratove veću krivicu snose vođe (političari), ‘brkati đenerali’ ili ratnohuškački novinari?

SRETEN VUJOVIĆ: Svi su oni dio iste „mašinerije“. Rješenje je ne pristati na tako nešto. Sjećam se kada je neki general donio sa dubrovačkog ratišta gomilu umjetničkih djela. Cetinjski intelektualci, a tu je prednjačio pokojni Mladen Lompar, jer on je kao radnik Muzeja bio na izvoru informacija su napravili peticiju i protest! Odbili smo da primimo opljačkane umjetnine i one su na Debelom brijegu predate onima kojima i pripadaju. Takvih slučajeva je bilo, smatrani su „izdajom“ ne znam čijih interesa, ali na kraju dobro je ipak pobijedilo. Problem nastaje kada svi ti koji ste pomenuli, sa perjanicama ratno-huškačkog novinarstva uspiju da se domognu vlasti, pa nastavljaju svoje aktivnosti, opet pod zaštitom države. Ja sam otkazao prijateljstvo jednoj novinarki, uputivši joj pismo iz inostranstva, koja je svojevremeno bila ratni reporter sa dubrovačkog ratišta, dobitnik nagrade po tom osnovu, koja je gotovo u bolesnom transu opisivala „staklasti pogled“ ubijenog „ustaškog“ ratnika. I sada je ponekad vidim na nekim značajnim skupovima u svojstvu novinara i zgadi mi se. Ti trebaju biološki odumrijeti, kad ih već vlast nije sklonila, a nemaju mrvicu dostojanstva da to sami učine. Nekada su se i crnogorski ustanici zvali „ustaše“ ali ustaše protiv velikosrpskog terora u kome su u Kraljevini SHS a potom Kraljevini Jugoslavije vršeni nezapamćeni zločini, nepoznati čak i u ovom najnovijem ratu. Takvi novinari su nažalost još uvijek aktivni u novinarstvu a neki bogami i u politici. Hitler ne bi bio to što je bio da nije imao jednog Gebelsa kao šefa propagande! Ako čovjeka ubijedite u opravdanost zločina, onda je zločin lakše napraviti. Neđe 1994. su mediji objavili da sam zbog „kriminalnih“ djelatnosti uhapšen na Cetinju i to u periodu kada me više mjeseci fizički nije bilo u Crnoj Gori, koju sam kao politički neistomišljenik, a kasnije osuđenik morao napustiti. Taj „rep“ moram i danas da „perem“ iako sa zvaničnih adresa imam dokumentaciju da je to bilo uključeno u propagandne aktivnosti protiv antiratno angažovanih intelektualaca. Brojni su primjeri takvih nedjela!

Koje elektronske i(li) štampane medije na našem četvoroimenom jeziku možete da pohvalite kao elementarno profesionalne, objektivne… da ih preporučite našim čitaocima?

SRETEN VUJOVIĆ: Iskreno da kažem, podugo ne pratim redovno pisane medije, jer je za naš medijski prostor skoro pa tragična činjenica da se, nekada ratnohuškački listi „Pobjeda“, transformisala u jedan prilično objektivan medij, a neki koji su u vrijeme rata svakodnevno rizikovali živote boreći se za istinu u svoju suprotnost. Osim toga imamo i danas one medije koji u pozadini po principu da „od drveta ne vide cijelu šumu“ kompletan svoj angažman imaju u negiranju ili afirmaciji samo jedne ličnosti, kao i one koji su ostali posljednje „paravojno“ medijsko uporište sila mraka. Takvu ulogu imaju i određene institucije, prije svega Srpska pravoslavna crkva, koja predstavlja i logistiku ovakvih suludih ideja! Kako imam izgrađen kritički duh ne smeta mi da pratim i „ove i one“ jer jedni me upućuju na to koga podržavaju ili ne podržavaju, a neki su jednostavno „oglasna tabla“ balkanskog mraka, pa mi jasno saopšte od koga se moram čuvati i kakve projekte imaju. Ono što bih sasvim izvjesno mogao preporučiti mladim ljudima jeste da razvijaju kritički duh i onda ih u humanom djelovanju ne može pomjeriti niti jedan medij; u tom slučaju uloga medija je da na što bolji način ostave budućim generacijama svjedočanstvo o svim sunovratima kojima smo bili izloženi. Ovome u prilog idu i zahtjevi sa međunarodnih adresa u vezi sa oslobađanjem medija od političkog uticaja, ali se svi „dok se Vlasi ne dośete“ pretvaraju kako je „mačka crkla“ u tuđem dvorištu!

Ovo je pitanje koje postavljamo svim književnicima sa kojima smo vodili razgovor. Jeste li imali avliju i šta za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?

SRETEN VUJOVIĆ: Da. Imao sam avliju u djetinjstvu. Iskreno, prva asocijacije pomena avlije je srećno djetinjstvo, neki dobri ljudi, zaštićenost! Nadalje, avlija je mjesto gdje se ugodno osjećamo sa domaćinom, ono mjesto đe se na miru može njegovati vlastitost. I kao gost, u najranijem djetinjstvu, iz jedne vojvođanske avlije, pune sunca i zrelih plodova nosim najtoplije uspomene. Mislim da smo se razumjeli i zato „Avliji“ želim puni procvat u kome se svi dobronamjerni mogu napajati onim što smo dužni ostaviti potomstvu ali i onim što smo naslijedili, a moramo ga zaslužiti!

Razgovarao: H. L. – Avlija.me

———————————————————–

SRETEN VUJOVIĆ je rođen 5. avgusta 1957. godine na Cetinju. Završio je studije književnosti na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću. Dugi niz godina radi kao prosvjetni radnik u osnovnim i srednjim školama u zemlji i inostranstvu. Bio je dopisni saradnik za maternji jezik i književnost United World College of the Atlantic iz Welsa. Bavi se prevodilaštvom (njemački, italijanski i makedonski jezik).

Poezija i prozni radovi su mu prevođeni na desetak jezika. Zastupljen je u nekoliko zbirnih knjiga poezije i antologija u zemlji i inostranstvu.
Dobitnik je i najvećeg priznanja svog rodnog Cetinja, Trinaestonovembarske nagrade za 2001. godinu, nagrade za naučnoistraživački rad književnosti Muslimana Crne Gore, kao i pedesetak domaćih i inostranih priznanja, zahvalnica i diploma.

Objavio je 15 knjiga poezije i proze od kojih su mnoge doživjele ponovljena izdanja.

Sa grupom mladih crnogorskih pisaca početkom osamdesetih godina 20. vijeka osniva Književnu omladinu Cetinja, i član je redakcije zabranjenog lista Mi, a zatim se nalazi među osnivačima Književne opštine Cetinja, koja je sredinom osamdesetih godina obilježila kulturni život Crne Gore i bivše Jugoslavije.

Zbog djelatnosti na očuvanju crnogorskog kulturnog i nacionalnog identiteta, kao i antiratnog angažovanja od 1990. dva puta ostaje bez posla, biva proganjan, hapšen i zatvaran. Nakon regionalne konferencije Međunarodnog P.E.N Centra na Ohridu biva pušten iz spuškog zatvora da se brani sa slobode, no zbog neosnovanog raspisivanja potjernice ilegalno napušta zemlju. U odsustvu se osuđuje na dvije godine robije pod optužbom “povrede ugleda Republike Crne Gore”.

Povratak iz egzila je uslijedio nakon brojnih reakcija organizacija za zaštitu ljudskih prava, inostranih prosvjetnih, kulturnih i književničkih institucija od kojih izdvajamo Deklaraciju Skupštine Svjetskog P.E.N.-a 1995. godine u Pertu (Australija), biva amnestiran, i stiče pravo povratka u domovinu.

Član je i jedan od osnivača Nezavisnog društva crnogrskih pisaca i Crnogorskog P.E.N. Centra čiji je ujedno prvi generalni sekretar, a aktuelno podpredśednik. Član je Hrvatskog P.E.N. Centra, i jedan od inicijatora osnivanja Matice crnogorske. Kao predstavnik Crnogorskog P.E.N. Centra potpisnik je Odluke o osnivanju Dukljanske akademije nauka i umjetnosti čiji član postaje 2016. godine.

The post Sreten Vujović: Duhovi prošlosti se lako probude, potrebno je samo da se javi neki novi Milošević appeared first on Tacno.net.

Sretna vam Nova!

$
0
0

Ako su vlast lopovi što ih policija ne vodi u zatvor? Kako su to oni zaradili svoje penzije ako su došli da ih traže od lopova? I kako objasniti djetetu da oni u malim limenim kućicama, postavljenim oko njihovih velikih kuća, čuvaju noću te lopove.

Pita me moj mali prijatelj, dedo a šta je to opozicija? Otkud djetetu, prvačiću, takvo pitanje, kako odgovoriti na njega kad ni sam nisam siguran šta bi bio tačan odgovor, kako se odbraniti odgovorivši na jedno, od desetak drugih pitanja. Kako jedan veliki prijatelj malog pametnjakovića, koji ima odgovore na sva pitanja, odjednom da zapne i zakaže na tako jednostavnom postavljenom pitanju. Ako kažem da su to oni koji bi se trebali boriti protiv vlasti, slijedi pitanje, šta je vlast. Ako me baš povuče za jezik pa kažem da je to gomila dobro plaćenih lopova, mogu dovesti roditelje mog malog prijatelja koji će to odmah podijeliti sa svojim drugarima, u nezgodan položaj pa da ih neko počne prisluškivati. Rekoh ipak, skoro šapatom,  jer smo se dogovorili da ne lažemo jedan drugoga. A dedo, počinje pomislih unakrsno ispitivanje, ako su vlast lopovi što ih policija ne vodi u zatvor? A tu smo, pomislih, vidio mali moj pametnjaković kako izgledaju policajci pred zgradom Vlade pa se iznenadio, jer u našem naselju ih nije moguće vidjeti, i sad logički rasuđuje da su hrabri policajci krenuli tamo gdje su najpotrebniji. Vidim da se upetljavam novim odgovorom da su oni došli da traže svoje penzije, nastavljam, misleći da ću izbjeći nova pitanja, koje su zaradili svojim radom. Kad sam mislio da je ”Potjera” završena slijedi sasvim logično pitanje kako su to oni zaradili svoje penzije ako su došli da ih traže od lopova? Tu polako gubim strpljenje jer ko će sad djetetu objasniti šta su tužioci, šta su sudije, šta su nagodbe a držati se strogo određenog riječnika u komunikaciji s njim i ostati bez pola, svakodnevno upotrebljavanih, riječi. I kako objasniti djetetu da oni u malim limenim kućicama, postavljenim oko njihovih velikih kuća, čuvaju noću te lopove. Da ih, što je njemu posebno uzbudljivo, sa upaljenim sirenama i crvenim i plavim svjetlima prate kad idu petkom na neki važan sastanak. I kako mu objasniti da su se oni zakleli (i jedni i drugi) da će čuvati Ustavni poredak i Zakon.

Nego, hajde mili da mi završimo s tom opozicijom pa da idemo, stroga zabrana inače, do kompjutera, da odigramo koju igricu.  Ne, pročitao me je odmah i koristi priliku, ili ćeš mi odgovoriti na pitanje ili me puštaš za kompjuter bez ograničenog vremena. Eee, doveo me je u poziciju da pregovaram i kao da mi se učinilo da ima spremljena još neka iznenađenja za mene, nešto oko akciza, oko izbornog zakona. Znaju djeca danas sve, zato i bježe odavde. Dobro, rekoh, pristajem, raspali.

Stižu pitanja u talasima! Dedo, ako svi koji dođu pred zgradu Vlade, dobiju ono što traže zašto i ta opozicija ne uradi tako? Fino razapnu šatore, dostave spisak svojih zahtijeva i čekaju. Mi bi išli, donosili im čaj, neko ćebe da im ne bude hladno, evo ja bi im dao svoju pištaljku…..

Uključujem kompjuter, vrijeme ti je neograničeno, vidim ga kako se pobjedonosno smješka.

A samo da sam smio upotrijebiti riječi koje pred njim ne smijem izgovarati za tren oka bi mu sve bilo jasno. E znaš sine vlast je danas jedan papak koji je došao odnekle iz nekog pičkovca i javno se hvali da sa svojom platom ima dovoljno para da može preticati preko pune linije a ta ista policija se sklanja kad to radi. Vlast je sine danas, jedan šupak koji može nazvat dvije žene polovnjačama i biti savjetnik u Predsjedništvu. E sad zamisli kakvo je to Predsjedništvo.

Vlast ove države danas prostire crveni tepih šizofrenom ministru odbrane iz Srbije i gazi one koji su je odbranili.

Vlast ti je danas sine i opozicija.

Prekardašili smo ipak s vremenom provedenim za kompjuterom pa smišljam način kako da to prekratim. Postavljam mu pitanje na koje, ako ne bude znao odgovoriti, isključujemo kompjuter. Ajde ti mili meni reci ko su trojica koji su zaposleni u Predsjedništvu?

Ne znam im imena dedo al′ su sigurno neki lopovi!

Sretna vam Nova!

The post Sretna vam Nova! appeared first on Tacno.net.

Haški sud, završetak

$
0
0

Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu i formalno je završio s radom. I kao na kraju svake važne predstave, događaja, sportskog natjecanja, ili po završetku rata, upriličena je prigodna svečanost kojoj su prisustvovali svi važni sudionici predstave, tužioci, suci, novinari… U pravnom smislu završio je time ciklus jednog krvavog, nepotrebnog rata, donesena je tek sporadična pravda za žrtve strašnih, nebrojenih zločina, ostale su tone važnih dokumenata i svjedočenja, kao tužni podsjetnik na uništavanje, razornu etničku mržnju i destrukciju. No jesu li time doista uklonjene, barem ublažene, posljedice jednog rata svih protiv svih?

Je li bila slučajnost ili ima neke simbolike u tome da je stvarni prestanak rada haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju i donošenje zadnjih presuda pao upravo na 29. novembra, praznik bivše Republike? Svakako ovdašnji su je narodi shvatili kao grubu, namjernu ironiju, kao zadnju kap na gorku čašu nezadovoljstva Hrvata i Srba tim međunarodnim sudištem. Kada je osnovan prije 24 godine, uz suglasnost Hrvatske, ITCY se činio kao jedino ispravno rješenje, s obzirom na tadašnje, ali i današnje, odbijanje srpskog i hrvatskog pravosuđa da sude svojim zločincima. Podignuta je 161 optužnica i dosuđeno ukupno 1610 godina zatvora, među osuđenima je 70 posto Srba, 20 posto Hrvata i 10 posto Bošnjaka, pa bi upravo te brojke trebale ukazivati i na tobože odgovarajuću raspodjelu krivnje za zločine u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu. Ali može li se pravda djeliti unaprijed dogovorenim matematičkim principom? I je li zbog minoriziranja zapovjedne odgovornosti propušteno suđenje političkim vođama, vidljivo i u presudi Ratku Mladiću, kao čini se jedinom inspiratoru genocida u Srebrenici? Ili u oslobađajućim presudama vojnim zapovjednicima, odgovornima za brojne zločine u hrvatskoj akciji Oluja, kada je Hrvatska etnički očišćena od 200 tisuća svojih srpskih građana?

Možda će zaštićena svjedokinja u posljednjem procesu šestorici Hrvata, vođa krvave republike Herceg-Bosne, čiji su je vojnici satima silovali pred očima muža u njihovom stanu u Mostaru, a zatim je izbacili na ulicu, njega odveli u logor, a imovinu im oduzeli, možda će ona naći neku satisfakciju u višegodišnjim zatvorskim kaznama za te ljude, ali je li se išta drugo promjenilo u društvenom smislu i odnosima triju naroda u Bosni? Ne, nije, štoviše, patetični dramolet javnog samoubojstva Slobodana Praljka, osuđenog za serije ratnih zločina u BiH, samo je potvrdio njegov status heroja i odlično pokazao potpuni izostanak utjecaja haških presuda na otrežnjenje Hrvata, jednako kao i slične presude u Srbiji. Uostalom, kako se uopće nadati prijeko potrebnom društvenom suočavanju sa zločinima prošlosti, ako se u hrvatskom parlamentu održava minuta šutnje, a u crkvama drže mise za ratnog zločinca Slobodana Praljka, koji je slijedom političke dogme Franje Tuđmana sudjelovao u krvavom komadanju Bosne? Kako otrijezniti naciju ako je ukazivanje na irelevantnost ITCY-a, štoviše, njegova nepravednost i štetnost, konstantna mantra političkih elita Hrvatske i Srbije? Zato je zadnja presuda toga suda kojom se za ratne zločine u Bosni izravno tereti hrvatski politički vrh iz devedesetih i sam vođa Franjo Tuđman, direktno pridonijela novom valu nacionalizma i produbila ionako loše odnose sa susjedima. A nema, niti može biti ikakvog suočavanja s prošlošću, kao preduvjeta boljih odnosa među narodima, ako hrvatska predsjednica kaže kako je samoubojstvo jednog ratnog zločinca ostavilo „Haškom sudu uteg vječite dvojbe o ostvarenju njegove zadaće“, te da „Hrvatska nije bila agresor u BiH“.

Svakako, uz nerazumljivu dugotrajnost sudskih procesa i time njihovo banaliziranje, uz snažan kolektivni otpor presudama „našim“ herojima, induciran od svih političkih elita u Hrvatskoj i Srbiji, Haški sud jedva da je imao ozbiljnih šansi. I zato je na terenu, haškim presudama unatoč, sve isto ili još gore, to jest nastavlja se unisono revidiranje i poricanje zloćudne povijesti, te produbljuje opasni, fašistički potencijal ovdašnjih društava. Kao svojevrsni nastavak ratnih zločina.

Mladina

The post Haški sud, završetak appeared first on Tacno.net.


Jovan Nikolaidis: NA BALKANU ŽIVOT NAŠ

$
0
0

 „Oni su krivi što smo otišli od njih. Nisu znali, nisu htjeli, da u nama vide komšije. Jeste bilo nevolja, sa svih strana gaziluka, ali počesto u nama nisu prepoznavali braću svoju. Ne po krvi, već po jadu života, koji svakog kosi. Neznanče, kad imaš dobrog komšiju, rođak ti ne treba. Oni ni dobre komšije nisu htjeli da budu. Grdne su novce od nas uzeli imanja prodajući. Za koja im je, tobože, bilo stalo. Mamio ih lak život. Pa krenuli u hajke, zaboravili da smo hljeb i so počesto dijelili. Smetnuli da je i ovdje, kao u Šumadiji, zemlja darovna. A mi smo, potom, i poželjeli da odu. Na kraju smo ih počeli i tući. Znaš, dijete moje, kojiput čeljadetu dodija da bude dobar – to se shvati kao slabost: biti dobar. Nismo im trebali, nisu nas trebali. Kad je stigao Slobo, tikva je pukla. I sad smo u omrazi. Daleko jedno od drugoga, pa je svak’ dobio po zasluzi. Ali, danas, ovdje, i dalje dobro nije. Ni njima tamo, ni nama ovdje. Njima jer sanjare da će jednom da se vrate, a nama jer ludo vjerujemo da su sa njima otišle i sve naše nevolje. Nije tako…”

Tokom boravka među Albancima imao sam običaj da obilazim mjesta u koja došljaci obično ne zalaze. Obilazio sam zaseoke oko Prištine, ojađena srpska sela pred Prizrenom, kačaničke mahale, lunjao periferijama po blatnim stazama, po zaseocima oko Ferizaja tražio vraga, zavlačio se sokacima iznad prištinskog Islamskog centra, u dvorištu džamije Lapi sjedao izuven i muhabete vodio sa vjernicima s dugim bradama, briježnim dijelovima Tophane tražio sagovornike. Pozdravljao uboge ljude pred oronulim kućercima i nedovršenim kućama sa neurednim avlijama, pio zašećerene čajeve u polumračnim  kafedžinicama, častio pokojeg alkoholičara koji se predamnom, u dronjcima, tresao, vozikao se gradskim prijevozom do zadnjih stanica slijepih ulica. I govorio sa tim svijetom i polusvijetom, gde god je bilo prilike za takvo što. Na albanskom prvenstveno, kojiput i ’ćisto srpski’. I nigdje ne naiđoh na nasilnike, niko me nije ni opsovao. O svom se jadu narod zabavio. Mladost nije razumijevala što joj kažem na slavenskom jeziku, grabeći dalje od mene; oni stariji bi, nakom kratke stanke u besjedi i pogledom koji ispituje, iz pristojnosti produžavali razgovor iskvarenom ekavicom. Ali većina ih je (kojima sam, kao usput, pomenuo o glasinama da su se Albanci nakanili uskoro naći unutar jednog korpusa, njihovog nacionalnodržavotvornog), bila za tu opciju teritorijalnog proširenja. Naravno, nisam se protivio niti polemisao, toliko opreza stekoh u razgovoru sa tih vijađa. ’To je pravedno, dokinuti smo još od Londonskog sporazuma, Srbi nisu bili dobri prema nama, istorijsko pravo nas obavezuje na nacionalno zajedništvo’…etc. O Crnogorcima i Crnoj Gori govorili su, uglavnom, sa simpatijama.

Jednog popodneva nađoh se u pustom kraju nadomak grada, pred naherenom nastambom od blata i pruća. Prije toga prođoh ulicom koja  nosi ime srpskog oficira Koste Novakovića, i to me obradova, dade mi skoposti da hodam i dalje. I uskoro na omanjem brijegu, pred vratima jedne potleušice, sretoh starca. Prekrstivši noge sjedi u naherenoj fotelji od pruća. Kao da su sva blaga svijeta  njegova. Suv i grbav, u staroj ali čistoj odjeći, sa kravatom krivo vezanom oko tankog vrata. Košulja izlizana, od sintetike, ali i ona čista. Prsti kao suve grane koje vire iz koščatih ruku. Cigaršpic sa kraja usana dimi li dimi. Na rasklimanoj klupici bokalčić rakije, čašica do pola puna, na  tanjiriću, za meze, razrezane kriške modrog luka i grst krupne soli. Nazvah: ’sellam alejkum’, hrapavi glas odgovori: ’bujrumli’. Sjedoh predanj. I bih nagrađen mudrim razgovorom kakav pisac ovog teksta rado traži svijećom po bijelom svijetu. Starina bješe vična poljodjeljstvu – znadoh to po vrtu po kome je, na kosini podno nas, bujalo raznovrsno povrće, bez korova i sve u zdravini. Živio je sam, žena mu je skoro na ahiret odselila. Nije razumio srpski.

„ Oni su krivi što smo otišli od njih. Nisu znali, nisu htjeli, da u nama vide komšije. Jeste bilo nevolja, sa svih strana gaziluka, ali počesto u nama nisu prepoznavali braću svoju. Ne po krvi, već po jadu života, koji svakog kosi. Neznanče, kad imaš dobrog komšiju, rođak ti ne treba. Oni ni dobre komšije nisu htjeli da budu. Grdne su novce od nas uzeli imanja prodajući. Za koja im je, tobože, bilo stalo. Mamio ih lak život. Pa krenuli u hajke, zaboravili da smo hljeb i so počesto dijelili. Smetnuli da je i ovdje, kao u Šumadiji, zemlja darovna. A mi smo, potom, i poželjeli da odu. Na kraju smo ih počeli i tući. Znaš, dijete moje, kojiput čeljadetu dodija da bude dobar – to se shvati kao slabost: biti dobar. Nismo im trebali, nisu nas trebali. Kad je stigao Slobo, tikva je pukla. I sad smo u omrazi. Daleko jedno od drugoga, pa je svak’ dobio po zasluzi. Ali, danas, ovdje, i dalje dobro nije. Ni njima tamo, ni nama ovdje. Njima jer sanjare da će jednom da se vrate, a nama jer ludo vjerujemo da su sa njima otišle i sve naše nevolje. Nije tako… Danas nema Srba. Nemamo koga da krivimo što nam teško ide. I sve teže će biti. Sve češće i sve više, naši jednorodnici postaju naši krvnici. Velika je otimačina, ubistva su sve češća, počeli su mnogo, završili sa malo, sa sve manje. A politika neće za narod, kad je ona bila za narod. Možda kad je Tito bio u snazi. On je znao da sve odmjeri kako goli život traži… Mladež bježi od zemlje. Drže povazdan nekakve aparate u rukama, lunjaju gradom, neuredni, kojiput zaurlaju ’ova zastava crveno-crna naša je zauvijek’, prazne su to priče, zastavom se, kad zastudi, svojski ni obmotati ne možeš… a što me za budućnost omladine pitaš: nju oni ne prepoznaju, a i traže je na mjestima gdje je nema. Još malo, dok njihovi roditelji mogu krave musti i zemlju prevrtati, a potom… haos. Nije dobro, prijatelju, nikako.“

Ne upitah starca što misli o Velikoj Albaniji. Već mi je, posredno, o tome sve rekao. Ostadoh u razgovoru do kasno popodne., a potom odoh da tražim nove susrete.

                                       ***

Gospodin, čiji sam gost u glavnom gradu Kosova, priznati je dramaturg i još poznatiji dramski pisac na strani. Čovjek je koji iskreno zagovara multikulturalizam i saradnju sa svim nosiocima kulture u zemljama ex-Jugoslavije, sa nekim recentnim beogradskim intelektualcima održava prisna poznanstva i sarađuje bez zatega. Njegove drame danas se izvode od Kardifa do Beograda. Spada u one slobodne intelektualce koji i danas u svojoj sredini imaju nelagoda zbog svog slobodoumlja, trpi kritike među svojom populacijom.

Govorili smo o koječemu, ali posebno ističem njegov stav o kosovarskoj mladeži. Ne računajući omladinu, veli on, koja je izbjegla izvan zemlje, te one koji su, zatraživši azil, stekli kakav-takav položaj u zemljama Evrope, te u Americi i Kanadi, sadašnju omladinu na Kosovu on smatra izgubljenom generacijom. Veli: ona nema velikih izgleda da se snađe u novim društvenim okolnostima, ali je zato, taj najvitalniji dio stanovništva bio, a i danas jeste, pogodan medij za svaku vrstu društvenih devijacija. Od koje, uostalom, nisu imune ni mladosti na svem južnoslavenskom prostoru. Fanatizam, vjerski i nacionalistički, profašističke struje, grupice neobalista, neomladoturaka, … javljaju se s vremena na vrijeme, jednako kao što u drugim sredinama niču i ustaške, četničke, bjelogardejske i ine grupe. Dobrano neobrazovani, mahom nadošli iz ruralnih sredina, oni, poneseni stečenom nezavisnošću Kosova i obećanjima političara-huškača desnice, te demagoškim parolama o olako obećanoj brzini u progres i blagostanje, tabaju putove za nove marševe. Mladost srlja u kriminal, radikalizam i terorizam.  Najzad, indoktrinacija na koju je odavno (od Srba su njom bili strijeljani njihovi ’pogledi na svijet’) kosovarska mladež bila naučena, i srednjoškolci i stidentska omladina, danas poprima omjere oluje koja čeka da krene i naraste u orkan. Sad ih indoktrinišu ’njihovi’. Poduprti nagovorima ekstremnih politika, a Kosovo vri od takvih ideologija, omladinci su danas najpogodniji medij za destrukciju. Tako i govor o Velikoj, Pravednoj, etničkoj Albaniji, oni prihvataju kao kanone iz svetih knjiga, spremni da učine sve, e da bi stigli do svoje terra promessa. Malo im je nezavisnost, hoće da žive komotno i brzo. Većina njih smatra da u tom budućem proširenju leži spas za njihov sadašnji težak, kadšto i bezizlazan položaj.

Prijatelj mi kaže da će dominantno omladina biti udarna pesnica i dragovoljno ustupljeno topovsko meso, ako do konflikta ma koje vrste bude došlo, sve da bi se ostvario viševjekovni san o ujedinjenju svih Albanaca. Njihova krilatica „Shqiptarët gjidh të ku jan“ (’Albanci ma gdje bili’) ne podrazumijeva ništa drugo osim zazivanje sukoba dok se cilj ne postigne.

Ipak, kaže on, iako sam ja, kao čovjek koga identitet ne zamara, bar ne do mjere da on može nauditi mom postojanom individualizmu, postoji znatna razlika i u genezi i u projektovanom ostvarenju takvog cilja, između srpskog puta ka ’velikonacionalnom i objedinjujućem’ i onog koga će, kao prihvaćenu težnju, sprovesti Albanci na svojoj via dolorosa do Pravedne Albanije. Moguće je da Albanci, poučeni upravo još živim srpskim pogubnim planiranjima, neće ponoviti greške velikosrba. Imaju monolitnost koju Srbi, u ukupnosti,  nikada nisu do te mjere gajili i sprovodili. Uzimaće Albanci u obzir sve pretpostavljene valere  u politikama međunarodne zajednice, slijediće dominantno američku strategiju kad je Zapadni Balkan u pitanju, nastojaće da naizmjenice sprovode i makijavelističke i gandijevske svjetonazore. Albanci neće raslojavati svoj etnos ni vjerskim razlikama (koje postoje, ali one nisu, niti će po njih biti fatalne), ni posesivnim interesima pojedinih plemena., kakvima se i danas drže mnogi od njih. Iako su plemenske zajednice u mnogočemu suprotstavljene, jer se dobar dio politike na Kosovu orijentiše i sprovodi iz naslijeđâ koja su, ustvari, modelovani zahtjevi plemena i njihovih interesa, naći će se svi na istom putu kad je jedinstveni cilj u pitanju; biti različite vjere i pripadati pojedinom plemenu, to se podrazumijeva, ali biti uvijek i iznad svega – Albanac, to je još važeći svedruštveni konsenzus ovoga naroda. Nacionalna kompaktnost Albanaca uvijek je bila postojanija od srpske. I to nije mala prednost kod ovakvih masovnih zanosa, kakav velikodržavlje, po svojoj zlokobnoj prirodi, jeste.

Najveći remetilački faktor moj prijatelj vidi u islamskom radikalizmu novonastalih sekti, čiji fanatizmi među albanskim muslimanima naprosto bujaju, guše etničko a traže islamsko, ali, to nije samo albanska socioreligijska epidemija, pa se takav defekt kod Albanaca može prevladati i relaksirati, sve očitijom planetarnom kontraofanzivom koja je počela protiv fanatizma pomenutih.

„A što se tiče blagorodnosti koju Albanci, po tvom kazivanju imaju – ne zavaravaj se. Da su oni imali sve pogodnosti koje su imali Srbi, ista bi zvjerstva počinio i moj narod“, kaza mi prijatelj, smijući se mom začuđenom pogledu, mojoj nevjerici. „Budi ubijeđen – ista!“

Gospode, spasi me užasa te budućnosti, pomislih tada, gotovo sretan što sam, starac već, u dobroj prilici da takvu novu balkansku kalvariju i ne doživim. Ali se još više zgrozih onoga što naše potomke čeka, ako Balkan iznova poludi.

The post Jovan Nikolaidis: NA BALKANU ŽIVOT NAŠ appeared first on Tacno.net.

Neka živi Lupiga

$
0
0

Dio redakcije Lupige u kojoj su gazde samo novinari i njihovi čitatelji

‘Ne tražimo ništa besplatno i ništa što nam ne pripada. Želimo dati svoj obol profesiji koju volimo i koju znamo raditi’, rekao je novinar Ladislav Tomičić na predstavljanju kampanje kojom se prikupljaju sredstva za rad portala Lupiga.com

U utorak, uoči predstavljanja kampanje za prikupljanje sredstava koja će omogućiti nastavak rada neprofitnog portala Lupiga.com, cigarete u hodniku Hrvatskog novinarskog društva su se motale brže nego inače. Osim okupljenih novinarki i novinara, vidno uzbuđen bio je i Ivor Fuka, glavni urednik Lupige, koji je uoči početka konferencije za medije ispod glasa ponavljao riječi koje će začas izgovoriti pred okupljenim kolegama iz drugih medija.

– Već smo nešto skupili – iznenađeno je uskliknuo Ladislav Tomičić, jedan od suosnivača portala koji nakon 16 godina postojanja traži pomoć svojih čitatelja kako bi dočekao punoljetnost, i tako okupljenima izmamio osmijeh na lice.

Točno četiri minute prije podneva, jer je, kako kažu, pet do 12 odavno prošlo za hrvatske medije, a pogotovo one neprofitne, otpočelo je predstavljanje kampanje. Sanja Despot, članica Izvršnog odbora HND-a, podsjetila je da su pogonsko gorivo Lupige više od desetljeća bili novinarski entuzijazam i želja za dobrim novinarstvom. Kako je kazala, s početkom javnog financiranja neprofitnih medija 2013. godine Lupiga je ostvarivala najveće ocjene i potpore za svoj rad.

– Prošle godine je tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegovićukinuo potpore za neprofitne medije, a nova ministrica Nina Obuljen Koržinek utabala je taj put pa potpora više nema. Stalno slušamo najave o novoj medijskoj strategiji, za koju se uopće ne zna kada bi se trebala pojaviti, kao što se ne zna ni hoće li neprofitni mediji u toj strategiji naći svoje mjesto. U međuvremenu mediji od nečega trebaju preživjeti, a ovo je jedan od načina za to – rekla je Sanja Despot.

Fuka je pojasnio da je ignoriranje Ministarstva kulture i odbijanje raspisivanja natječaja za koji su već osigurana sredstva iz europskih fondova jedan od razloga zašto se novinari okupljeni oko Lupige sada prvi put za pomoć obraćaju svojim čitateljima. U mjesec dana kampanje, od 19. prosinca do 19. siječnja, cilj im je prikupiti 19.999 dolara.

– To su sredstva kojima se omogućuje nastanak jednog dobrog teksta svakog dana. Temama koje smo do sada birali možemo se baviti jedino ako smo slobodni i samo ako smo jedini gazde mi i naši čitatelji – poručio je Fuka i prepustio riječ dugogodišnjoj Lupiginoj nagrađivanoj novinarki Ani Benačić.

– Lupiga je tri godine preživljavala na jedan od najpoštenijih i najdostojanstvenijih načina, kroz javno financiranje – rekla je Ana Benačić, osvrnuvši se na to da se ‘antiuhljebaška histerija koja nagriza i ostatke socijalne države’ svim silama trudi takav oblik financiranja proglasiti gotovo zločinačkim.

– Mi smo medij zajednice u državi koja podupire samo medije Hrvatske demokratske zajednice – dodala je ona.

Podsjetila je da su ove godine čak dvije Lupigine suradnice osvojile nagradu Hrvatskog novinarskog društva: Melisa Skender dobitnica je nagrade za internetsko novinarstvo, a nedavno preminula istraživačka novinarka i njihova bliska prijateljica Jasna Babić nagrade za životno djelo Otokar Keršovani.

Nataša Škaričić, također nagrađivana novinarka, kazala je da s Lupigom surađuje tri godine te da su sadržaji koje taj medij proizvodi izrazito važni.

– Ovaj medij nije profitabilan, ali njegov sadržaj zanima čitatelje – rekla je ona.

Završnu riječ neplanirano je preuzeo Ladislav Tomičić, koji je rekao da je Lupigin cilj građenje medijske scene zajedno s drugim kolegama iz neprofitnih medija.

– Ne želimo se prepustiti novinarstvu koje u fokusu ima samo zaradu. Želimo raditi svoj posao i želimo ga raditi slobodno. Ne tražimo ništa besplatno i ništa što nam ne pripada. Želimo dati svoj obol profesiji koju volimo i koju znamo raditi. I to je naša misija – u dahu je izgovorio Tomičić.

Podršku Lupigi dao je i Goran Borković, urednik portala Forum.tm koji je prošle godine također pokrenuo i uspješno odradio crowdfunding kampanju. Kako je objasnio u razgovoru za Novosti, Forum je kampanju proveo u sasvim drugačijim okolnostima.

– Rekao bih da je riječ o lakšim okolnostima, jer nam je gotovo cijelu kampanju napravio Zlatko Hasanbegović. S obzirom na to da je akciju osmislio upravo on, gurajući zajedno sa svojim pajdašem Tomislavom Karamarkom ‘novu paradigmu’, kako onu političku tako i kulturnu, u koju su se neprofitni mediji mogli uklopiti jedino tako da budu dva metra ispod zemlje, nama je, košarkaškim rječnikom rečeno, ostalo samo da zakucamo. Okolnosti su sada drugačije, mada je ishod isti. Nina Obuljen se ponaša poput Hasanbegovića 2.0, što znači da je pristojnija, javnosti prihvatljivija, ali rezultati rada jednaki su kao kod njenog prethodnika – rekao je Borković.

Za kampanju prikupljanja sredstava nazvanu ‘Ima nas’ Lupiga je snimila i promotivni spot. Za tu joj je priliku glazbu ustupio Darko Rundek, a naraciju je odradio reper Edo Maajka. Podršku su im izrazili nebrojeni pripadnici i pripadnice kulturne, medijske i intelektualne scene. U trenutku pisanja ovog teksta, prikupljeno je oko 50 posto traženog iznosa, odnosno preko 9000 dolara. Donacije se mogu uplaćivati putem Indiegoga, online platforme za prikupljanje sredstva za različite inicijative, ali i izravnim donacijama na žiro-račun. Sve potrebne informacije dostupne su na stranicama portala.

16 godina borbe za istinu

Portal Lupiga za koji su, između više od 200 suradnika i suradnica, pisali i Igor MandićBarbara MatejčićAndrej NikolaidisTeofil Pančić Slobodanka Đuderija, u 16 godina rada bavio se temama koje svoj put nisu našle do mainstream medija. Istražili su koliko novca godišnje iz proračuna dobije Katolička crkva, ekstenzivno su obrađivali posljedice privatizacije, a među rijetkima su pisali o Ivici Todoriću i njegovom koncernu u periodu kada je većina medija to odbijala. Prvi su razotkrili da je Jakov Sedlar u filmu ‘Jasenovac – istina’ koristio falsifikate. Godinama marljivo prate zagrebačke, ali i druge bitke za javni prostor, javno financirano zdravstvo i obrazovanje, podržavaju i otvaraju prostor za mlade umjetnike, glazbenike, autore.

The post Neka živi Lupiga appeared first on Tacno.net.

OVACIJE ZA „ZIMSKU BAJKU“ PREMIJERU OBILJEŽILI SUZE, SMIJEH I DUG APLAUZ

$
0
0

“Ovdje možete prepoznati našu blisku i dalju prošlost, naše zebnje ka budućnosti”

Sinoć je na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta premijerno izveden Šekspirov komad “Zimska bajka” u režiji bosanskohercegovačkog reditelja Dina Mustafića. Publika je višeminutnim aplauzom nagradila aktere nakon izvođenja. Višeslojna i teatarski savremeno postavljena, Mustafićeva Zimska bajka je specifična i izuzetno zahtjevna, rediteljsko-dramaturški, ali i glumački jer predstava mijenja žanr, od tragedije do komedije.

Mustafiću je ovo druga režija u Crnogorskom narodnom pozorištu nakon komada Edvarda Olbia Ko se boji Virdžinije Vulf 2009. god.

Dramatuškinja predstave je Željka Udovičić Pleština, scenograf Dragutin Broz, kostimografkinja Tijana Todorović, asistentkinja kostimografa je Marta Garčević, muziku je radila Vjera Nikolić, scenski pokret i koreografiju Nada Vukčević. scenski govor Dubravka Drakić, a izvršne producentkinje predstave su Nela Otašević i Janja Ražnatović.

U predstavi igraju: Zoran Vujović, Žana Gardašević Bulatović, Slaviša Čurović, Srđan Grahovac, Jelena Nenezić Rakočević, Dejan Ivanić, Aleksandar Gavranić, Andrea Mugoša, Ana Vučković, Danilo Čelebić, Nikola Perišoć. Petar Burić, Gojko Burzanović, Dragan račić, Julija Milačić, Jelena Minić, Radmila Čolić, Mirko Vlahović, Stevan Radusinović, Srđan Tošković, Smiljana Martnović, Anđelija Rondović, Jovan Dabović, Filip Đuretić i studenti specijalističkih studija studijskog programa Gluma u kasi red.prof. Branimira Popovića  – FDU Cetinje: Marko Todorović, Vanja Jovićević, Milica Šćepanović, Anđela Radović i Vukan Pejović.

Muzički tim, pored Vjere Nikolić čine: Mladen Nikčević, Ivan Peković, mr Tatjana Krkeljić i mr Mladen Popović.

Slaviša Čurović nakon premijere istakao je da mu je ovo 61. uloga i da je Mustafić iz njega izvukao maksimum: “Od mene je izvukao zadnji komadić jetre. Ono što sam imao, ja sam donio na scenu. Pravo da vam kažem, ni poslije predstave se ne osjećam dobro, ne fizički, nego psihički. Od mene je pravio grubijana, ja sam to igrao na filmovima i u serijama, ali, ovo je baš onako bilo teško. I neka je.”

Žana Gardašević-Bulatović rekla je da je zadovoljna kako je pošlo premijerno prikazivanje: “Taj treći čin, taj moj monolog je beskrajno težak, emotivno zahtjevan i ono što je upriličeno na sceni dira, potresa, i mene kao glumicu, a sigurna sam i publiku. Na kraju, kad se sve sumira, mislim da smo napravili dobru predstavu koju će publika voljeti.”

“Zimska bajka” je tragikomična priča iz dva dijela. U prvom kralj Sicilije Leont izgubi razum, učini zlo prema prijatelju iz djetinjstva, kralju Bohemije Poliksenu, čiji je jedini grijeh ljubaznost prema supruzi kralja Leonta. To otvara tragični početak. Mi pratimo izvornu strukturu komada kao dva teksta koji su po raspoloženju dijametralno suprotna dijela; tragična priča s početka, u drugom dijelu ima komični potencijal sa srećnim krajem. Tragediji prvoga dijela kontrapunktira fantazmagoričnost drugog, tek kao dodatno sredstvo isporučivanja još jedne duboko emotivne priče koja, povratkom protagonista i njihovih potomaka, u drugim okolnostima, na Siciliju, utiče u onu prethodnu, s vremenskim razmakom od šesnaest godina, da bi se, na kraju, sve završilo simboličnom mogućnošću novog početka. Naš završetak nije srećan, kako je moguć? Ne vjerujem u novi početak, jer vrijeme koje je prosuto ne može se vratiti, nadoknaditi, nije moguće loše učinjeno korigovati.”

The post OVACIJE ZA „ZIMSKU BAJKU“
PREMIJERU OBILJEŽILI SUZE, SMIJEH I DUG APLAUZ
appeared first on Tacno.net.

Božić Bata kuca na vrata. Ne nađe nas pa se natrag vrati

$
0
0

Foto: Radoslav Ratković

Kao individualac i pisac volim ljevicu, ta me ljubav natjerala da budem noćas i – filozof. Danas ljevice, onakve kakvu ja zamišljam nema, ali ne gubim nadu: doći će. Smrt neoliberalnom imperijalizmu, smrt teološkom fundamentalizmu, što dalje od neostaljinističke doktrine; želim da Marks ustane iz groba (imao je vremena da u smrti preispita zablude i koriguje tlapnje), pa kad se uspravi da ne bude vampir već andio Gabrijel. Evropa danas JESTE neoliberalna imperija koja JESTE zadavila čedo svoje: socijalnu pravdu negdanje Republike, svog embriona koje je izraslo u vragolana, Evropa NEĆE ozdraviti ako ne okrene ‘ćurak naopako’. A o tome kako je Balkanu danas, Balkanu kao dijelu Evrope, u šta on ulazi, kako našim političkim glupanima zahvaljujući biva nova malešna simpatija neoliberalnog imperijalizma i crvena linija radvajanja dva svjetska bloka – o tom potom.

Ah taj Božić, najradosniji, najomiljeniji. Spustio se među Crnogorce, među pagane. Isus naš, koji obilazi one za koje je razapet, iznova se uplašio od jutarnje kanonade onih koji ga slave. Štreca od rafala, mrgodi se od vriska petardi, zaglušuju ga odjeci dinamita. Raspojasana narav plemenska, krv ratnička, inat plemenski, sujeta nahijska, dočekala je Spasitelja i ove godine, 2018-e. Nemoćan da nadvlada igru oružjem i dinamitom, osmjehivao se vidjevši kako su domaćini uredno, kraj vrata domova, naslonili suvo hrastovo granje i pokoji stručak lovora. Kako domaćice pšenicu vare i orahe sjeckaju. Koljivo i odsjaj vatre na pragu. Osmjehnuo se, dakle, On, usamljen od davnine. Neka se igraju djeca moja, samo da ne krenu ponovo u ratne pohode, aman-zaman. I jednako ponavlja, vjerujući da su ga čuli: tvrdoglave Bog ne voli, duboko je nehrišćanski biti isključivi hrišćanin, naša su braća i oni koji ne ispaljuju rafale. Zanijeti, Njega slaveći ne čuju čemu ih uči.

Dok se Isus jednako vraća ljudima, iz godine u godinu, da vidi dokle se stiglo, je li bilo pomaka u milosrđu puka pravoslavnog,  je li ojačala odanost Njemu i Svevišnjem, uvijek se Isus vraća, gotovo infantilnom upornošću dolazi kod neznavenog svijeta. Pa njegova osnovna uloga i jeste da bude božanski uporan i milosrdan! Da oprosti ne jednom već milion puta, jer nije čovjek drvo pa da samo uvis raste, čovjek ti je da prostiš slabo živinče oko koga valja svevremeno poslovati. Ali, biće jednom sve u redu, kao da je prošaptao Isus, vinuvši se natrag u beskraj vremena, gdje mu je najugodnije. Nakon Božića.

Sluti On, ali nikad naglas tu jeres reći neće: Bog će u vama umrijeti onog trena kad na zemlji posljednji čovjek umre. Nije bog stvorio čovjeka već obrnuto. Pa će i njegov nestanak s nestankom zadnjeg ljudskog stvora biti svršen čin.

I onda će se desiti: Isus se neće vratiti, jer kome da se vrati kad je, čovjeka radi, stavljen na muke. Nizašta drugo ga Bog stvorio nije.

Koliko bola otrpi školjka u nutrini svojoj, kad se dadne trudu i od zrnca pijeska stvori biser!

Dobrota i hrabrost jesu darovi života. No, nevolja jeste što prva služi da onespokoji čovjeka, a druga da ga učini ravnodušnim. I jedna i druga su, ipak, darovi bez cijene. Uspjeh nije samo težnja već i obaveza. I ti si ka cilju krenuo, Ali… ne izgledati onakav kakav jesi, tome se moraš podučavati, dijete moje. Neka te krivo prosuđuju – učini sve da ti vjeruju dok ih lažeš, pred njima nijesi TI, ubjeđuj ih koječime samo da ih udaljiš od sebe samoga. Nije sramno činiti tako, govoriti tako samo sebe od propasti spasavaš. Učio sam te dostojanstvu i da istinu braniš, i time ti nevolje mnoge nanio. Griješan sam zbog toga, dijete moje!

Dok sam sposoban da se narugam sebi moj odnos prema stvarnosti, događajima i ljudima među kojima bivam, imaju svrhu. Nije kadšto ružno komedijati se na svoj račun. Svako uljepšavanje ruži me, iskrivljuje sliku, a pojave oko mene zamagljuje. Jednako je i sa osuđivanjem. Najprije sebi budi sudija i dželat. I osjetićeš kako se potom oko tebe sve pojašnjava, a ljudi, koje inače ne cijeniš naročito, bivaju u ravni sa životinjama. A ti životinje cijeniš. Pa da se svi veselimo. Eh, kad bi moglo sve vrijeme tako da bude!

Pamćenja služe tome da krotiš utvare u sebi. Posložiš ih po redu godina, mjeseci i dana i zamišljaš bič i bičevaoca kako ih svrstava u parove: lijepi-ružni, tužni-veseli, mrtvi-jošnekovrijemeživi, vjerni-nevjerni, mudri-glupavi. I sve to obojiš u vedre boje onoga što je minulo, pa kreneš strojevim korakom ka sadašnjem i budućem. Učini ti se: klovnovi prošlog u paničnom su bjekstvu, a nove sjene u tebi počinju da plešu. Preostali dani tvog života doista će teći lakše ako svemu tome dadneš malo reda.                                                                                 

Umjesno je pitati: da li je religija bolest? Mentalna. Kaparisana samo za ljudski rod. Životinje imaju u svojoj ‘svijesti’ već, od prirode darovane, temeljito raspoređene, u liku životinjskom, svoje paganske bogove i norme njine, pa se po njima i uredno ravnaju u svom časnom životinjskom životu. Može li ljudski rod od takve epidemije religije ozdraviti?  Želi li ljudsko biće lijeka tome? Ne želi. Jer nisu životinje.

Zamišljam sliku: jarac sam, dignute glave, ali na opustošenoj ledini, miran, bez glasa, jedino  moje oči šaraju od zemlje do neba, od prašnjave staze slijeva i šume zdesna. Pred mojim nogama, kraj mojih kopita – mrtvo jare. Čuvam ga. A zašto ga čuvam? Zato što oko mene, u savršenom crnom krugu, stoje vrane. Ne grakću, bez i jedne kretnje su, samo im sjaj iz crnih očiju vrca iskricama. Gledaju čas u mene-jarca, čas u mrtvo mladunče pred mojim kopitima.

Ne pitajte se što se desilo jaretu i otkud ja-jarac na tom  mjestu u ulozi čuvara, je li jare moje (gdje je koza? nema značaja!), i ima li svrhe da i dalje to budem. Suluda izmišljena slika iz koje pisac potrebuje metaforu.

Jarac jesam ja, jare su moje ideje, a vrane su ljudi iz zajednice u kojoj ne živim već samo trajem. Oni opsijedaju moju ideju, prestrašeno jare, da u nju zabodu svoje kandže, da uposle svoje kljunove trgajući je, gutajući je, jedino tome vični: da smažu masu i napune trbuhe. Nisu kadri da ideju odgoje, podignu i kultivišu je, na korist duhu svom. U buragu završavaju sve njihove misli, ideje i snovi. Tamo su rastrgnuta i proždrana mnoga moja jarad.

Biti dosljedan. Zašto? Uime čega, koga? Zlopatiti se okružen nerazumijevanjem i nehajem. Prezren od onih koji sude nepravedno, svjedoče lažno. Namaknuti na sebe sirotašku halju sanjajući kako s druge strane horizonta ka tebi kreće bolje vrijeme i ljepše prilike u njemu. Biti nepopravljivo tvrdoglav, uvijek spreman da urlikneš na amorfnu masu, čuvajući malenu nagradu koju ti vraća eho: ‘nisam kao vi, nisam kao vi…’

Probudim se. Kraj moje postelje, nasmijana, stoji starost i prijeti kažiprstom. Što hoće ona time saznam čim krenem da ustanem. Bol sa mog tijela odgovori, razumjela je trupina što vragolanka hoće da mi poruči. Potom mi se ista javlja tokom dana, šeće komotno po svem svom posjedu. Moje tijelo je naprosto u nju zaljubljeno, u starost, ona se u moje godine zagledala, voli da se družimo. Noću, po navici, sa mojom nesanicom igra poker. Dvije sestrice mi se rugaju. Čemu buna, zaludni revolt?

Meni ljepota nije skrita. Opijam se njome čak i sa mjesta kamo se obično ne može uvijek osjetiti, teško ju je prepoznati. Pijem sa njenog tajnovitog izvora sve preostale dane, slast nevidljive ljepote najviše opija.  Izluđeh od te dragosti koju ostali svijet zove – čežnja. Kad te nešto u prsima boli, a tebi drago što te boli.

Kao individualac i pisac volim ljevicu, ta me ljubav natjerala da budem noćas i – filozof. Danas ljevice, onakve kakvu ja zamišljam nema, ali ne gubim nadu: doći će. Smrt neoliberalnom imperijalizmu, smrt teološkom fundamentalizmu, što dalje od neostaljinističke doktrine; želim da Marks ustane iz groba (imao je vremena da u smrti preispita zablude i koriguje tlapnje), pa kad se uspravi da ne bude vampir već andio Gabrijel. Evropa danas JESTE neoliberalna imperija koja JESTE zadavila čedo svoje: socijalnu pravdu negdanje Republike, svog embriona koje je izraslo u vragolana, Evropa NEĆE ozdraviti ako ne okrene ‘ćurak naopako’. A o tome kako je Balkanu danas, Balkanu kao dijelu Evrope, u šta on ulazi, kako našim političkim glupanima zahvaljujući biva nova malešna simpatija neoliberalnog imperijalizma i crvena linija radvajanja dva svjetska bloka – o tom potom. No, izuzev te zemlje koju ne pominjem a kojoj se divim, meni uzorite, svaka se preostala evropska država danas bavi sama sobom, toliko je u njima problema. Mislim da  moja zemlja-favorit odolijeva planetarnoj krizi, usto pokazujući najveću moguću mjeru socijalne pravednosti u svom društvu. Ona nije rasprodala svoje nacionalne resurse, a rad i disciplina i dalje su i otac i majka njenom čovjeku. Danas, posvuda prezreno ime „radnik“ u zemlji rada, reda i dicipline jednako traje, tamo je demokrata koji ne bugara već radi i poslušan je, a ujedno je onaj iz naroda u narodu koji ‘vlada’. Jer je on usto i – njegovo veličanstvo Građanin.

Znamo i u to vjerujemo: nema demokratije bez građanina. Svugdje u Evropi neoimperijalno bjesnilo otrglo se kontroli, u mojoj zemlji-ljubimici još nije. Tome se nadam i nadalje, uprkos opasnostima od despotizma kapitala. Ali – nisu zavladali kapitalisti dotle da i državu samu pod svoj mlin melju. Još u njoj opstojava ona stara evropska socijaldemokratija, iako je dan-obnoć milioni virusa neoliberalizma napadaju. Ili se varam?!

Reći će mi filozof: pametuje ex-yu nostalgičar, neokomunista, glasa se tanušna, tuberkulozna, odocnjela ideologija pogrebenog socijaldemokrate, lažni anarhista… Pisac u meni, dok ovo zagovara, ima pravo na takvu vrstu nade. Makar bio i površan filozofski diletant, ovom prilikom, u cik zornji, naveden da pametuje.

Želio bih da sazrem sve do djetinjstva. I upirem se prema tom zabranu iz magle preostalom silinom volje i trupla. Ali, vidno je po svemu: sve su staze ka mirnom domu zapriječene. I dalje tragam za prolazom. Kad se jaje razbije još se mogu razdvojiti (prepoznati) žumance i bjelance. Sve dok ne počne varjača da radi. Otad više ne postoji u jednome dvoje već jedno. Ipak se sve to miksano, još po starome, zove – jaje.

U središtu, usred srca harmonije, sve vrijeme pulsira i haos.

Raj? To je ono mjesto kod tvojih prijatelja, skrivani otoci u moru sjećanja onih koji su te voljeli i poštovali. Tamo te oni, kad ti odeš, smjeste, tamo je raj.

Najveću nesreću jedna država doživi kad je počnu uništavati njeni spasioci. To se Crnoj Gori oduvijek dešavalo, danas se to ponavlja: satiru je oni koji su je stvorili. Na stranu joj krvnici.

The post Božić Bata kuca na vrata. Ne nađe nas pa se natrag vrati appeared first on Tacno.net.

Filip David: Ne vjerujem u “svježu krv” koju donosi dolazak varvara

$
0
0

Foto: youtube

Ne vjerujem u “svježu krv” koju donosi dolazak varvara. Ustalom, postojali su i u nas pokreti poput “zenitizma”koji je promovisao novog čovjeka “barbarogenija” koji je trebalo da donese Evropi “svježu krv”. A donio je, pokazalo se na kraju samo jedan oblik srpskog fašizma.

Razgovarao: Jovan Nikolaidis

Jovan Nikolaidis: Gospodine David, vaše ime i djelo staju u sam vrh srpske (jugoslovenske) književnosti i kulture. Tu neospornu činjenicu potvrđuju mnoge književne nagrade, vaši izvrsni scenariji nagrađenih filmova, knjige polemika, korespondencija sa prijateljima, savremenicima, važni susreti diljem bivše domovine. Ostali su, traju neizbrisivi tragovi vašeg društvenog angažmana. Dopustite, pak, da razgovor sa vama posvetimo onome što, skoro će tri decenije, govorite i branite. Kao nezavisni intelektualac i omiljena javna ličnost kod onih koji vole istinu, traže pravo na slobodu i teže boljem, pravednijem društvu i životu u njemu. Ukazivali ste na opasnosti – desile su se, upozoravali na zlodjela i ljude koji su za to krivi – malo je ko mario, predlagali i demantovali – širila se Pošast i Zlo. Jesmo li se umorili, jesmo li, jesmo li poraženi? Ili se nazire Novo doba kome će svjedočiti naša djeca?

Filip David: Dragi Jovane, hvala na lepim rečima. One su, znam, izrečene kao pohvala prijatelja prijatelju. Poznajemo se dugo godina, delimo slične poglede i na ljude i na događaje i situacije. Ipak, ako bih iskreno govorio o onome što sam učinio ili imao nameru da učinim, morao bih reći da sam uvek imao osećanje da sam mogao i više i bolje, da sam uradio samo deo onoga što se u nekim mračnim vremenima moralo učiniti, da je sve to bilo nedovoljno da se neke velike tragedije i nesreće umanje, zaustave i spreče. U tom smislu moje dominantno raspoloženje jeste nemoć u odnosu na moć onih koji su od nas stvorili taoce svojih loših, zločinačkih politika.

Otkud toliko fašizma u našim društvima danas?

Možda bi preciznije bilo reći da u našim društvima postoje elementi fašizma: militarizacija, populizam, ekstremni nacionalizmi, veličanje problematičnih ličnosti iz bliže i dalje prošlosti, etnički zasnovana mržnja. Ako govorim o srpskom društvu, a te prilike najbolje poznajem, preovlađujuća društveno politička matrica su demagogija i licemerje, a dnevna politika sasvim svesno podstiče primitivizam i prostakluk. Na medijima sa naconalnom frekevencijom svakodnevno, od jutra do ponoći odvijaju se takozvani rialiti programi u kojim dominiraju pornografija i prostakluk, u štampanim medijima pod državnom kontrolom caruju različiti oblici netolerancije i psovački rečnik, a fudbalski navijači pod patronatom pojedinih partija na vlasti izvor su najgore vrste kriminala, trgovine narkoticima i nasilja. To je, na našu nesreću, ambijent u kojem se odvija ukupan društveno politički život. Takva je poruka koja se šalje stanovništvu, to je naš “kulturni model”, sveukupni, dominantni način mišljenja.

Mislite li da je demokratija u krizi – ne kod nas, gdje, pravo reći, kao funkcionalan sistem nije ni uspostavljena, nego u državama koje baštine dugu demokratsku tradiciju?

Demokratija je oduvek bila podložna zloupotrebama. U sebi ne sadrži mehanizam koji bi sprečio zloupotrebe. Mnogi diktatori došli su na vlast koristeći demokratske procedure. Više puta sam isticao kako za mene demokratija pre svega znači poštovanje prava manjina, a ne vlast većine. Uz sve moguće zloupotrebe, ne vidim nikakvu alternativu demokraskim tradicijama, ali uz stalnu strepnju i brigu da se poštovanje demokratije ne izvrgne u nešto sasvim drugo i suprotno.

Šta se dešava na istoku Evrope, u bivšim komunističkim zemljama: od Poljske do Mađarske? Danas, kao kod nas devedesetih, mnogi građani i političke elite tih država “brane hrišćansku Evropu”, presijecaju nove “zelene transferzale” i izražavaju skepsu prema modernosti i liberalnim i demokratskim tradicijama?

Da, to je zanimljiva pojava: najkonzervativnije zemlje Evrope upravo su one koje su se ne tako davno oslobodile totalitarnog nasleđa i represije. Teško je objasniti zašto je tako, potreba da se iz jednog jednoumlja ide u drugo jednoumlje, da se ideološki kontekst zameni religioznim, nacionalnim ili etničkim. Kao da se ostvaruju mračna Hantingtonova predviđanja koja su se činila sasvim neutemeljenim – da nam u budućnosti predstoji sukob civilizacija. A to bi značilo da nailazi vreme novih globalnih, planetarnih sukoba jednako opasnih, ako ne i opasnijih od vremena kada su se sukobljavale različite ideologije. Sukob velikih religija doveo bi čovečanstvo do ivice nove provalije, značio bi strahovitu regresiju u istoriji civilizacija.

Kako vidite Srbiju – i sve ovdašnje, “naške” zemlje, uostalom – za deset godina?

Deset godina je suviše kratak period za suštinske promene. Na ovim našim područjima promene se sporo ili nikako ne dešavaju, a ako se događaju to je po pravilu pod spoljnim pritiskom. Danas su u Srbiji na vlasti uglavnom oni koji su i početkom devedesetih bili akteri i saučesnici krvavog raspda Jugoslavije. Teško je očekivati da će oni doneti novi duh pomirenja na Balkanu. Ne, tu nema razloga za optimizam. A nema ni ekonomskog napretka i stvarnih društvenih reformi ako se ne učine neki hrabri i neophodni koraci kao što je, recimo, zvanično priznanje nezavisnosti Kosova od strane Srbije. Spoljna i unutrašnja politika su duboko povezane. Srpska vlast će morati da donese sudbinske odluke: hoće li se stvarno pretvoriti u rusku guberniju, što neki priželjkuju, ili će postati deo Evropske unije. Stabilnost regiona umnogome zavisi od stabilnosti same Srbije, ali proteći će još dosta vode Savom i Dunavom dok se to ne dogodi.

Ima li književnost danas moć da koriguje društvo? I treba li to činiti?

Književnost prevashodno ostavlja svedočanstvo o svetu u kojem živimo. Pretenciozno je verovati da ga menja. Možda i menja na duže staze i u meri koje nismo svesni. Moje uverenje jeste da pisac kao javna ličnost ima neku vrstu obaveze da reaguje na društvene nepravde, da javno kritikuje lošu vlast, koruptivno društvo. Postoje, međutim, i pisci koji traže i nalaze usamljenost, daleko, što dalje od svakodnevne buke i besa, podređujući sve svome književnom radu. Ne pripadam takvima.

Izazivaju li nove tehnologije u vama nelagodu? Kada ste na Internetu, jeste li kući ili u tuđini?

Nove tehnologije prihvatio sam kao dobrobit, kao novu mogućnost komunikacija, ali sa druge strane pokazalo se i da je to nezaštićen teren za iživljavanje različitih frustriranih tipova, za ludake, bolesnike i mrzitelje koji su do neslućenih granica proširili područje mržnje, obeležili teritoriju najgore vrste primitivizma. Ostaje nada da će dobre strane novih tehnologija nadvladati one loše.

Držite li da su utopije – sljedstveno tome: i distopije – još uvijek moguće? Što sa Balkanom? Je li evropskoj budućnosti, ipak, Balkan svojevrsna nada uprkos njihovom pežorativu o nama kao divljacima, primitivcima, ljudima neumjerene srasti i nepredvidljivih postupaka. Naime, ako mi dozvolite slobodu da zaključim i pitam, posmatrajući stresove društava u Evropi, dijelite li moje mišljenje da će naša zajednička budućnost biti bolja i ljepša ako, umjesto evropeizacije Balkana sprovedemo balkanizaciju Evrope?! Ona danas jeste kašljucava starica, treba joj naša svježa krv. Jer je Balkan bio i ostao Evropa, a što drugo?

Šta znači “balkanizacija Evrope”? “Balkanizacija” je ušla u mnoge svetske rečnike kao termin za divljaštvo, varvarizam, zločine. Ne verujem u “svežu krv” koju donosi dolazak varvara. Ustalom, postojali su i u nas pokreti poput “zenitizma” koji je promovisao novog čoveka “barbarogenija” koji je trebalo da donese Evropi “svežu krv”. A doneo je, pokazalo se na kraju samo jedan oblik srpskog fašizma. Pisao je o tome i Radomir Konstantinović u “Biću i jeziku” i “Filosofiji palanke”. Slažem se da Evropi i svetu treba neka nova politička paradigma, alternativa neoliberalizmu. Ali, zasada je nema što je ozbiljan problem našega doba. “Barbarogenije” to svakako nije.

Plima

The post Filip David: Ne vjerujem u “svježu krv” koju donosi dolazak varvara appeared first on Tacno.net.

Viewing all 382 articles
Browse latest View live