The post Jovan Nikolaidis: JEZIK appeared first on Tacno.net.

Identitet, po prirodi svog bića, rađa se, živi, pa i umre, u onom kolektivitetu koji iz sebe nije znao izvući nove civilizacijske vrijednosti. Koje se potvrde onda kad personalitet unutar identiteta uspije nadvladati plemensku svijest i logiku jednakobojne mase. Zdrav identitet postojan je onda kad uza se ima  njegovo veličanstvo – Personalitet. Znati ko si, šta si i odakle si jeste važno, ali je vrijednije, dok jurimo ka cilju, steći i tekovine otvorenih zajednica i slobodu građansku. Jedno bez drugih ne ide. Stoga je za identitete sveopšta opasnost svaka nacionalna nostalgija, svaki nacioromantizam koji nas vara poukom da ako ne znamo ko smo nećemo znati ni kamo ćemo. Floskula! Iz takvih tumaranja rađaju se paralelne istorije

Piše: Jovan Nikolaidis

Identiteti. Smatrati se prepoznatljivim. Nacionalna, vjerska, rasna i još kojekakva samosvojnost.  Od kopna do mora, uz rijeke čiji nas tokovi spajaju, od miteleuropskog do islamskog, te preko Jadrana do Lepanta, slavenski i romanoilirski nacioni, i otomanska zajednica na kraju balade identitetske. Sve to sabrati za naša sveukupna  lutanja i traženja, najzad i nalaženja u krilu Nove Zajednice Kultura, koju ćemo, želim da se nadam, predati Evropi. Bivajući njen dio. I vjerujući, ali kao suzdržani skeptik, da će se to desiti sa dovoljno dostojanstva. Da nas ona, Evropa, neće apsorbovati u svoje tek naizgled dovršene forme identiteta, uzimajući nas kao svoje novo bogatstvo, novu egzotičnu stanicu koja joj je nedostajala.

Da, sa zaokruživanjem identiteta na prostorima Jugoistočne Evrope, kriju se opasnosti, ne mnogo drugačije od onih koje su u doba monizma izrodile i deklarativni, parolaški multikulturalizam. Umjesto socijalnog eldorada “živjeti zajedno”, glad za dovršenjem identiteta nam je u identitetska gnijezda dopustila mogućnost: “živjeti jedno pored drugoga.” Toleranciju i suživot, aksiome o pripadnosti koje želi da posjeduje svaki iole dovršeni identitet, zamijenili su osobeni znaci, rasne karakteristike, vjerski simboli, razmahane zastave, plemenski žigovi i nacionalni talismani. Identitet, po prirodi svog bića, rađa se, živi, pa i umre, u onom kolektivitetu koji iz sebe nije znao izvući nove civilizacijske vrijednosti. Koje se potvrde onda kad personalitet unutar identiteta uspije nadvladati plemensku svijest i logiku jednakobojne mase. Zdrav identitet postojan je onda kad uza se ima  njegovo veličanstvo – Personalitet. Znati ko si, šta si i odakle si jeste važno, ali je vrijednije, dok jurimo ka cilju, steći i tekovine otvorenih zajednica i slobodu građansku. Jedno bez drugih ne ide. Stoga je za identitete sveopšta opasnost svaka nacionalna nostalgija, svaki nacioromantizam koji nas vara poukom da ako ne znamo ko smo nećemo znati ni kamo ćemo. Floskula! Iz takvih tumaranja rađaju se paralelne istorije. Stoga, pred naša ukupna evropska integrisanja,  valja biti dovoljno uman i provjereno vidovit, naročito kad kanimo jačati međunarodnu saradnju, u kulturi posebno, i afirmisati povezivanja pisaca i djelatnika u kulturi unutar jednog regionalnog saveza koji bi trebalo da posluži primjerom. Na prostoru Jugoistočne Evrope taj manifestni juriš nove balkanskomediteranske kulture treba da jača i obećava brzo srastanje u evropski kontekst kulture. Nažalost, oni koji profesijom i zadatkom  brinu o kulturi Crne Gore šeću kao klonovi onih politika koja bi da identitet izjednači sa etnosom. Ko još ne zna da je takvo što pogubno!?

The post JOVAN NIKOLAIDIS: KRATAK ESEJ O POLITICI KULTURE U CRNOJ GORI appeared first on Tacno.net.

foto: N1

Ovogodišnja kampanja za parlamentarne izbore u Crnoj Gori, koji se održavaju u neđelju, 16-og ovog mjeseca, razlikuje se od svih dosadašnjih po bezobrazluku i nesojluku nekih njenih aktera, po tome što se u njoj najviše laže, po prostačkoj, agresivnoj i primitivnoj retorici, po uvredama i otvorenim prijetnjama političkim neistomišljenicima, po količini novca koja se troši…

Piše: Savić Jovanović

Burna kampanja za parlamentarne izbore u Crnoj Gori, koji će se održati u neđelju, 16. ovog mjeseca, ulazi u završnu fazu. I prije njenog završetka može se reći da se razlikuje od svih dosad održanih u ovoj državi. U prvom redu po bezobrazluku i nesojluku njenih aktera,  po tome što se u njoj najviše laže i obećava, po prostačkoj, agresivnoj i primitivnoj retorici, po uvredama i otvorenim prijetnjama političkim neistomišljenicima, po frustracijama i patološkoj mržnji prema jednom čovjeku, po količini novca koja je utrošena, ili koja se još troši.

Idemo redom: Ako bi se i deset odsto ostvarilo od onoga što ovih dana političari obećavaju, ovaj narod bi se 17-og ujutro probudio u nekoj bajkovitoj zemlji, bez bilo kakvih tegoba, nevolja i dugova. Obećavaju se kule i gradovi. Što je partija manja to više obećava i laže. Posebno su u opticaju velike teme: hoće li Crna Gora već sredinom sljedeće godine postati punopravna članica NATO-a, ili će se smjestiti u okrilje „istočnoga carstva“ i „pravoslavne braće“, hoće li se sačuvati još krhka građevina, napravljena poslije referenduma, ili će se oburdati kao kula od karata, da li će se nastaviti put evropskih integracija, ili će se zemlja vratiti tumaranjima po bespućima dvadesetog vijeka. Običan život, koji nas čini ljudima, gotovo da je na margini u ovoj kampanji. Zašto? Pa zato što je to najveća tema, od koje nema veće, pa je naši budući izabranici rado zaobilaze, A kada se nje i dotaknu, onda se saopšte gluposti koje nijesu tačne i koje nijesu moguće. Kao na primjer obećanje Demokratskog fronta da će, preuzmu li vlast, svi građani biti oslobođeni dugova za komunalije, struju, vodu, svih poreza… tako da više nikome ništa neće dugovati. Kako i na koji način će to da urade, i od kojih para, ostaće tajna. Možda neće biti u prilici da je ikada i saopšte, jer ovakvi kakvi su nikad neće doći na vlast. Na sreću i naroda i države.

Političari često lažu i zato što mi to od njih očekujemo. Da nam kažu da nam je dobro i da će nam još  biti bolje. Pa još kada to i oroče, a onda ne ispune, malo ko i tada želi da čuje istinu. Svi tražimo neku novu nadu i novu utjehu. A, nalazimo ih i u tim lažima i obećanjima. „Svima obećavaj sve. Najbolji način da se birači pridobiju je da im se govori ono što žele da čuju. Ljudi su nezadovoljniji kandidatima koji ništa ne obećavaju nego onima koji, kada su izabrani, data obećanja ne ispunjavaju“

Ovaj  citat star je više od dvije hiljade godina. Riječ je o upustvima koje je za Marka Cicerona, kandidata za rimskog konzula, pripremio njegov brat Kvintije. U odnosu političara i naroda malo se, dakle, promijenilo za dva milenijuma. Svaki političar je, posebno danas, pred dilemom: da li biti pošten ili biti izabran. Pogađate za koju opciju se najčešće opredjeljuju. Ipak, nekada su političari imali mjeru i u laganju-nije se narodu moglo obećat baš sve i svašta. Današnji političari, bez ikakvih obzira i posljedica  lupetaju i obećavaju moguće i nemoguće.

Svi, dakle, lažu, ali najviše već pomenuti Demokratski front i njemu naklonjeni mediji.  Prosto je neshvatljivo kako se bez ikakvih moralnih i ljudskih skrupula saopštavaju ordinarne laži, poluistine i poluinformacije. Oni mediji iz 90-tih godina prošloga vijeka bili su bijelo perje pri ovim današnjim. Kakvo zastiđe etike, morala i profesionalizma. Ako bi se neko, ko ne zna pravo stanje u Crnoj Gori, informisao na osnovu onoga  što zbori Demokratski front u ovoj kampanji i što pišu i saopštavaju njemu bliski mediji, onda bi jedino pitanje bilo: zar je moguće da u ovoj ukletoj zemlji neko još živi? Ti isti mediji će sjutra ponovo početi da skviče kako je ovdje ugrožena sloboda štampe, ponovo će slati pisma od Brisela do Vašingtona i moliti da budu zaštićeni od pritiska i terora vlasti. Smijurija i haos. Ali, vazda su se ucjenjivači i reketaši najbolje snalazili u haotičnom stanju. Ovaj bolesni, agresivni  i mržnjom političko-medijski cirkus šparta Crnom Gorom i narodu, direktno u lice, sipa velike količine laži, prostakluka i primitivizma. Građani povazdan čačkaju uši i trljaju oči, ne vjerujući u sve ono što čuju i vide. Mnogi se od toga danima ne mogu otrijezniti. Ova skupina, kojom se daljinski upravlja i finansira iz inostranstva, ne libi se da udari u same temelje države, dovodeći u pitanje njenu nezavisnost  i samostalnost. Finansijeri su im iz Moskve, režiseri iz Izraela, a izvođači radova iz Srbije. Po onome što pričaju i zagovaraju, njima bi prvi zadatak bio, ako bi se dočepali vlasti, izgradnja nekoliko zatvora po Crno Gori, jer su ovi postojeći pretijesni za sve one koje smatraju tamo da smjeste. Prvog kojeg bi tamo odmah deportovali je premijer i lider DPS-a Milo Đukanović. Prosto je neshvatljivo sa kojom količinom frustracija, bijesa i mržnje govore o njemu. To ide do neukusa. Ne može se to opravdati ni činjenicom što ovi politički metuzalemi već četvrt vijeka stalno gube od Đukanovića, kao ni zbog janičarskog ponašanja da, kao strani plaćenici, opravdaju taj silni novac koji je u njih uložen.

I Demokrate Crne Gore neko debelo finansira. Gotovo da se ni jednog jutra ne mogu otvoriti novine a da iz njih ne ispadnu Demokrate-na skupocjenom papiru u obliku malih knjižica i biltena u kojima se sabiraju njihove izjave, citati i aktivnosti. Posebno je zanimljiva kampanja Socijaldemokratske partije Crne Gore, do unazad nekoliko mjeseci koalicioni partner DPS-a u njihovoj 18-godišnjoj vladavini. Kada su istjerani iz vlasti sada im ništa ne valja, niti im je ikad valjalo. Postali su žestoki kritičari svega i svačega. Dok su bili gore, u vlasti, nijesu vidjeli niti znali šta se radi dolje. Sada kada su dolje, valjda bolje vide i znaju šta se i kako radi gore. Sva opozicija, koja se ni u čemu nikad nije mogla dogovoriti, ovoga puta su jedinstveni i ujedinjeni u jednom cilju- maći sa trona Mila Đukanovića. Svi na jednoga. Nije to baš sojski ni čojski, pa ako hoćete ni crnogorski. Upravo iz tih razloga, mnogi iz redova običnih ljudi, koji dosad nijesu bili uz Đukanovića, staju na njegovu stranu, Jer, kako napisa jedan od njih: Što je više kleveta i laži, Milo mi je miliji i draži.

Na kraju, ovdje se vodi bitka za državu, a ne ko će doći na njeno čelo. Formirane su, kao i uoči referenduma, dvije kolone: crnogorska i NATO-vska naspram anticrnogorske, antinatovske i rusofilske. Ovi izbori u Crnoj Gori, dakle, nijesu poput mnogih u drugim državama, normalni i uobičajeni, na kojima se građani opredjeljuju za ova ili ona ekonomska rješenja, za bolji standard i za druga pitanja vezana za život običnih ljudi. Ne, ovdje su izbori za i protiv sopstvene države (što nema nigdje u svijetu), za i protiv ovoga ili onoga pojedinca, ili grupe, za NATO ili za majčicu Rusiju. Zbog toga je prijeko potrebno da se i na ovim izborima da glas DPS-u i onima koji vole Crnu Goru, bez obzira na neke glupe propuste, promašaje i lopovluke. Tako bi se, bar, sačuvala država od domaćih izdajnika, plaćenika i rušitelja. Snaženjem institucija sistema i ulaskom Crne Gore u NATO i EU rušiteljske namjere i strani uticaj bili bi svedeni na minimum. Da bi se u tome uspjelo, DPS bi, ukoliko dobije još jedan četvorogodišnji mandat, morao da se oslobodi iluzije o vječitoj nadmoći i nadmenoj nedodirljivosti, eliminiše iz svojih redova nesposobne, zalutale i lopove i postavi sposobne i inicijativne ljude na odgovorna mjesta koji će raditi za narod i državu, a ne za sebe i svoj džep. Zbog toga su ovi izbori toliko bitni, a poslije sljedećih izbora neće biti smak svijeta ako DPS ode i u opoziciju.

The post Pismo iz Podgorice: Što je više kleveta i laži Milo mi je miliji i draži appeared first on Tacno.net.

© AFP 2016/ SAVO PRELEVIC

Crnogorski premijer Milo Đukanović napušta državne funkcije, a njega će na funkciji premijera, ako Demokratska partija socijalista (DPS) dobije mandat za sastav Vlade, zamijeniti visoki funkcioner te stranke Duško Marković, prenose crnogorski mediji.

Glavni odbor DPS-a danas će odlučiti o prijedlogu stranačakog Predsjedništva da Marković bude kandidat za mandatara nove crnogorske vlade, nakon parlamentarnih izbora koji su održani 16. oktobra.

Kandidaturu Markovića Predsjedništvo je utvrdilo na sinoćnoj sjednici i to nije iznenadilo crnogorsku javnost, iako se Đukanović tokom predizborne kampanje, a ni ranije, nije izjašnjavao o svojoj državničkoj karijeri.

Đukanović je ranije dva puta napuštao premijersku funkciju, ali se i vraćao, kako je tada objašnjavano, zbog političkih potreba, jer se ocjenjivalo da je njegovo iskustvo i dalje nezaobilazno u važnim državnim poslovima, prenose agencije.

Ovaj put, nema sumnje, Đukanović odlazi sa državnih funkcija, mada ima mišljenja da bi on mogao biti kandidat za predsjednika Crne Gore, na predsjedničkim izborima 2018. godine.

RSE

The post Crnogorski mediji: Đukanović napušta funkcije, Marković kandidat za premijera appeared first on Tacno.net.

Ilustracija: novi-svjetski-poredak

Mladi, ali i stari u BiH ne žele i ne mogu živjeti u kantonima i entitetima gdje im znanje i diploma nije mjerilo vrijednosti. Ne žele živjeti tamo gdje je Hag jedino Evropa, a najznačajnija vijest ko je uhapšen i osuđen, ili ako nije, šta se još čeka.

Piše: Milan Račić

Prijeti li Evropskoj uniji razlaz i nestanak?

2017. godina biće obilježena ulaskom Trampa u Bijelu kuću, Tereza Mej će zakoračiti u Bregzit, a u samoj Evropi slijede krupne državničke promjene. U Francuskoj, gotovo izvjesno, pobjeđuje desni predsjednički kandidat, u Austriji će, kako se čini, novi predsjednik postati Norbert Hofer. U Holandiji Gert Vilders iz antiislamske i antievropske Partije slobode obećava da će Holandija opet „biti velika“, slijede izbori i u Njemačkoj, dok sudbina italijanskog premijera zavisi od referenduma o ustavnoj reformi. Svakako, da će najupitnija biti osovina Berlin – Pariz, od čega zavisi i sudbina EU. Ostane li Njemačka sama na čelu EU, opstanak i same unije biće neizvjestan. Izazovi su ogromni: jedan ili novi Bregziti, Rusija, Turska, Tramp, izbjeglice, nedovršeni Balkan i mnogo drugih većih ili manjih problema…

A šta je sa proširenjem i novim balkanskim članicama?

Ako iz EU izlaze najveće poput Engleske, može li se broj nadoknaditi ulaskom novih-manjih i svježe formiranih država sa Balkana koje bi umjesto stabilnosti najvjerovatnije donijele još klimaviju Uniju. Pođimo redom. Od država koje su podnijele zahtjev za članstvo u EU najdalje je otišla Crna Gora sa kojom su otvorena 24 poglavlja i 2 završena. Srbija je sa 4 otvorena poglavlja i bremenom Kosova. Makedonija na startnim pozicijama i nestabilnom unutrašnjom situacijom i na početku pregovora. Kosovo sa nedorečenim i nepriznatim statusom, ne samo od Srbije, nego i još pet zemalja članica EU, tek je potpisalo Sporazum o stabilizaciji, koji još uvijek nije ratifikovan u svakoj članici EU.

A gdje je i šta je tu „da prostiš ta“ moja i tvoja BiH?

Mladi, ali i stari u BiH ne žele i ne mogu živjeti u kantonima i entitetima gdje im znanje i diploma nije mjerilo vrijednosti. Ne žele živjeti tamo gdje je Hag jedino Evropa, a najznačajnija vijest ko je uhapšen i osuđen, ili ako nije, šta se još čeka. U ostanak ih ne mogu uvjeriti isprazne priče o 100.000 novozaposlenih, niti uvjeravanja da će od idućeg ponedeljka, ali ne znamo koje godine, BiH postati najveće gradilište. Do iznemoglosti se, zato, zagovaraju promjene ustava i zakona koje u pravilu završavaju kao neuspio pokušaj u ladicama predlagača. O ustavnim promjenama, bilo BiH, entitetskih ili kantonalnih ustava formirano je bezbroj expertnih radnih grupa, od ambasada do nevladinih organizacija. Potrošeno je mnogo novca, još više vremena i političkih prepucavanja da bi se u jednom entitetu utvrdilo kako je Dejtonski sporazum neophodno mjenjati, a u drugom kako se nisu stekli bilo kakvi uslovi za promjenu postojećeg. Mnogo nam je u BIH, danas, važnije da li je Meša ili Andrić, naš ili njihov, je li Šantić, mostarski, srpski, jugoslavenski ili svjetski pjesnik. Potom će uskrsnuti međunarodni predstavnici koji su i za vrijeme svoje neprikosnovene vladavine u BiH, oličeni u liku i dijelu Visokog predstavnika, prepoznati kao bager reformatori, ili kao donosioci zakona i odluka preko noći i koljena, pa zagovarati demokratiju i savjetovati promjene ustava i objašnjavati značaj Evropske Unije. Zapravo, ti isti, po okončanju mandata dolaze i prodaju jeftinu političku priču šta bi i kako u BiH trebalo činiti i raditi. Istovremeno, dok kod nas zagovaraju univerzalne vrijednosti, EU posebno, njihova zemlja napušta tu istu Uniju, a o ljudskim, izbjegličkim i migrantskim pitanjima razgovaraju isključivo putem zabrana i žičanih ograda. BiH im tako dođe kao poligon ne samo za političke, nego mnogo važnije za ostvarivanje njihove lične i koristi države koju su predstavljali. Ostvareni su tako interesi banaka i kapitala iz zemalja koje su oni doveli i odredili, ugašene su ili marginizovane BiH banke, poljoprivrednicima se na svaki način onemogućava prodaja i proizvodnja domaćeg. Umjesto poticaja za proizvodnju dobiće nalog kako da upakuju krompir koji će, kad bude vrijeme izvozu, dobiti zabranu jer nije certifikovan u institutu koji je još u formiranju. S takvom BiH ne može se iskoračiti ni na Balkan, a u Evropu tek i da ne govorimo. Dok se u BiH očekuje popunjavanje upitnika za EU, što vam dođe kao CV za posao, 540.000 nezaposlenih jednako će čekati na posao kao i država ulazak u EU. No, ovdje se slave prvi koraci i formiranje imaginarnih koordinacijskih tijela i organa koji bi trebalo nakon usaglašavanja dvadesetak unutrašnjih kantonalnih, entitetskih, distrikt i inih organa državu približiti uniji ili, prije će biti, još je više udaljiti i od Evrope i od civilizacije.

U kakvu to i koju Evropsku Uniju hoćemo? Dramski pisac Siniša Kovačević primjećuje da danas postoje dvije različitosti – jedno je država Evropska unija, a drugo Evropa. Unija je prostor, a pogotovo ako si mali – neravnopravan, prostor gdje ti se znoje dlanovi, gdje su milioni birokratskih propisa i nametanja, gdje državama naređuju šta moraju, a šta ne moraju raditi. Kovačević, s pravom, upoređuje Moskvu i Kominternu iz pedesetih, na jednoj i Berlin i Brisel na drugoj strani iz ovih godina, gdje važi princip „veži konja gdje ti gazda kaže“. Istovremeno, prave evropske tekovine i vrijednosti su nešto sasvim drugo i prihvatljivo. Školovanje, znanje, Mančester junajted, sindikalni pokreti i dodao bih, donedavno, ljudska i manjinska prava.

Dodaju li se ovome tzv. alternativni „B“ planovi za prijem balkanskih država u paketu i po ubrzanoj proceduri, situacija postaje još komplikovanija i gura ka većoj neizvjesnosti. Sve da se ovaj projekat i ostvari zemlje Balkana bi tako postale članice drugog reda, uz za njih i njihove vođe posebno, privilegiju dobijanja novca iz evropskih fondova. No, na ovom pitanju koplja se lome i u samoj Evropi. Da li bi to poremetilo odnose unutar same EU, kao i da li bi to bilo američko ili evropsko prisajedinjenje država Balkana? Sve ovo, s posebnom pažnjom i povećanim uticajem posmatra Rusija i nekome stariji brat, odnosno polubrat – Putin, nekima i vojni neprijatelj na čije granice kane poslati tek probeharalu sopstvenu vojsku.

U takvoj Evropi i na takvom Balkanu završavamo 2016.godinu, pa neka Vam je „Srećna Nova 2017. – i evropska i balkanska godina“.

The post Evropa i Balkan – 2017? appeared first on Tacno.net.

Svjestan trenutka u kojem živi, Esad Kočan pravi literaturu koja je u isto doba vrhunski artizam, umjetnost sa pedigreom i angažirani akt. Metafora u naslovu ove knjige Iza prašine je metafora onoga što se zove alkemija, čisti metafizis. Metafizički pozicionirana knjiga, sva izrasla iz naše realnosti, mišljena i viđena djetinjim duhom i golubijom dušom Esada Kočana.

Sinoć je u Mostaru predstavljena knjiga Iza prašine – Esada Kočana u izdanju Almanaha iz Podgorice. O knjizi su uz autora govorili Svetlana Broz i Gradimir Gojer.

Ni snijeg u aprilu nije mogao zaustaviti autora Esada Kočana da dođe iz Podgorice u svoj voljeni Mostar. Bila je to zaista dirljiva promocija, svečanost riječi, misli i iznad svega prijateljstva i ljubavi. Čista emocija. Na kraju čitajući fragment iz ove knjige “Most” posvećen Mostaru, sve nas je rasplakala dr. Svetlana Broz.

“Priča o Esadu Kočanu može se započeti na nekoliko nivoa: od Godočelja u kojem se formirao kao ličnost i stasavao uz visoko moralne, stroge i pravične roditelje, pune ljubavi i razumevanja, preko škola i Filozofskog fakulteta u Skopju, na kojem je znanje upijao od velikog profesora Ferida Muhića, do Podgorice, u kojoj je ostavio mladost i zrelost boreći se kao novinar za istinu u najtežim vremenima ratova i poraća na Balkanu, od početka devedesetih godina prošlog veka do danas.

Atvija Kerović, izdavač, koji danas nažalost nije sa nama, napisao je u tekstu O autoru i: …“Posjetivši zgodnom prilikom Bihor i prelijepo Godočelje, veliki crnogorski pjesnik Mladen Lompar egzaltirano je uskliknuo: Jednom se ovdje morao roditi jedan Esad Kočan! Godočelje nam je dalo Esada Kočana, a Esad nam je ovom knjigom darovao (otkrio) magiju svog rodnog mjesta, koju je samo on mogao odnijeti u svijet i neokrznutu sačuvati u svakoj pori…“

Esad Kočan nije dobitnik mnogih priznanja, jednostavno zato što posrnula društva ne nagrađuju bolje od sebe nego bi ih radije ubili, ako bi to moglo proći nekažnjeno. Jer, Esad Kočan predstavlja ogledalo u kojem svi koji su se u posljednjih trideset godina ogrešili prvo o ljudski, a potom i pisani zakon, ne žele da vide svoje nakazno lice. Kad god sretnu Kočana oni bi da razbiju ogledalo.

Ipak, Kočan je dobitnik Nagrade Duško Kondor za afirmaciju građanske hrabrosti NVO Gariwo iz Sarajeva. Nakon što je dobio Nagradu postao je član međunarodne komisije za dodelu Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost i njenu afirmaciju.

Glavni i odgovorni urednik nedeljnika Monitor iz Podgorice, urednik je i edicije Kaleidoskop NVO Gariwo”, istakla je dr. Svetlana Broz.

Prof. Ferid Muhić o ovoj knjizi je napisao:

„Jednom sam, u sličnoj prilici, rekao da ”…Život počinje tamo gdje prestaje strah”.

Esad Kočan riješio je moju dilemu onako kako to njemu dolikuje. Kad kažem “njemu” –  to konkretno znači samo rijetkima, samo najhrabrijima i samo najboljima. Onima koji autentično žive.

Davno, na pragu mladosti, Esad je jasno i direktno postavio pitanje koje je odredilo njegov život: „Da li ti imaš pravo da šutiš pred zlom, da li imaš pravo da ne svjedočiš, da li imaš pravo da umjesto tebe govori tvoj strah?“

Ova knjiga je njegov kategorički odgovor: nemamo pravo da šutimo pred zlom, nemamo pravo da ne svjedočimo, nemamo pravo dopustiti da naš strah govori umjesto nas!

Ali, ne zavaravajmo se: živi se i u strahu; čak je mnogo više onih koji žive u strahu, od onih rijetkih koji su smogli snage da stegnu petlju i ne ustuknu pred strahom. To, doduše nije život nego životarenje, ali  životariti je često mnogo lakše i uvijek je bezbjednije nego živjeti! Svi ćemo se složiti da iako na to nemamo pravo, veoma često šutimo pred zlom, odbijamo da svjedočimo protiv zla i prepuštamo našem strahu da govori umjesto nas!

Život ili živurkanje, kažemo sebi, ipak na kraju prah jednako prekriva kosti lava i kosti ovce.  Astro-fizičar Džulijan Haksli (Julian Huxley) svojim kosmičkim pesimizmom dao im je ključni argument: život je anomalija materije, greška koju fizički zakoni mogu svakog trenutka definitivno ispraviti, pa je sasvim svejedno da li smo svjedočili ili smo prepustili riječ svom strahu. Kada se jednom svjetla pogase, u galaktičkoj neprozirnoj tmini, neće biti ni heroja ni poniženih.

Esad Kočan nije astro-fizičar, nego čovjek koji nas podsjeća da živimo samo sada dok još nismo postali prah. Samo sada možemo progovoriti pred zlom; samo sada možemo svjedočiti, samo sada možemo natjerati svoj strah da zamukne i progovoriti umjesto njega. Ako fizika stiže do praha, Esad Kočan ide mnogo dalje, tamo iza praha, do onog predjela iz kojeg ljudski život crpi sav svoj smisao i svu svoju vrijednost: tamo gdje strah nema pristupa, tamo gdje pravi život nikada ne prestaje.“

O knjizi je govorio Gradimir Gojer koji je i recenzent ove važne knjige.

„Iza prašine donosi brojne zapitanosti, zato je to knjiga koja je doboko smislena, jer u dobu krajnje nedignitetnih literarnih pobačaja ili u najboljem slučaju publicistike koja se hoće nazvati prozom, ova knjiga svjedoči da iskustvo dugogodišnjeg pisanja u sublimaciji sa sigurno fermentiranom životnom (pa nerijetko i tragičnom) stvarnošću, donosi jedan svijet koji je andrićevski realan, a po nekoj dubinskoj sondi crnjanskijevski liričan.

Ovo je prevažna knjiga za naš današnji trenutak. Ovo nije zbirka ni pripovjedaka, ni skica, ni zapisa filozofsko-poetskog karaktera nego roman. Desilo se da je zavičajno u stilizaciji koju je izveo autor nadmašeno nadzavičajnim, internacionalnim i na kraju kosmopolitskim. Kozmopolitska je aura ta koja ispunjava ovu knjigu.

Kočan je veliki prozni pisac. Njegove teme su iz života. One ne robuju životnosti jer njegova mašta ih vodi u metafizičko. On je i pjesnik i filozof.

Autor svoje filozofske stavove potčinjava životnosti, saobražava ih sa životom. Šta je riječ, šta je pjesma spram njedara iz kojih ona izlijeće. Zamislite tu količinu poetske energije koju pisac unosi da bi dokazao da su riječi banalnosti ako ne prođu kroz filtere duše, ako ne izlaze iz najlirskijeg struništa. To lirsko strunište posjeduje Esad Kočan.

Teško je odrediti žanr ove knjige. Ona je čista poezija ali u isto vrijeme i skaska i basna modernog karaktera. To je u isto doba i angažirani tekst jer je angažiran od početka do kraja na crti humanosti.

Svjestan trenutka u kojem živi EK pravi literaturu koja je u isto doba vrhunski artizam, umjetnost sa pedigreom i angažirani akt. On je pisac sa stavom. Metafora u naslovu ove knjige Iza prašine je metafora onoga što se zove alkemija, čisti metafizis. Metafizički pozicionirana knjiga, sva izrasla iz naše realnosti, mišljena i viđena djetinjim duhom i golubijom dušom Esada Kočana”, istakao je izmeđuo stalog Gradimir Gojer.

Autor knjige Esad Kočan vidno uzbuđen dolaskom u voljeni grad, među prijatelje stare i nove, kratko je govorio o svojim dolascima u Mostar u mladosti, zaljubljen u Slavonsku princezu i Stari most na čije kamene blokove su ostala urezana njihova imena. Maštali su da jednom žive u Mostaru, da tu rastu njihova djeca. Dolazio je i u proljeće ’95  sa grupom antiratnih intelektualaca koji su išli za Sarajevo. Tužan i sjetan zbog svega što se dogodilo našim ljudima, gradovima, mostovima, državama… Bio je to susret sa granicom pakla. Pisao je i prozivao u Monitoru sve one koji su radili zlo, mislio na sve one koji su patili u to vrijeme i nadao se da će ponovo doći bolji dani. Mislio je na Mostar, na Sarajevo i na sve ljude. Tada je i napisao: „Da li ti imaš pravo da šutiš pred zlom, da li imaš pravo da ne svjedočiš, da li imaš pravo da umjesto tebe govori tvoj strah?“

Mostar je za Kočana magičan grad. Zadnji susret sa Mostarom zabilježio je tekstom Most koji se nalazi u ovoj knjizi:

Ako ikada ijedno mjesto, ijedan grad, odbrani njegova ljepota, Mostar će obraniti njegova ljepota. 

Donosimo fragment iz knjige Iza prašine: “Most” 

„Kiši. Neka. Pokisli mostovi na Morači sjetiše me Mostara i neispunjene obaveze prema mojima tamo. Prije mjesec, dok sam u suton stajao na mostu iznad Radobolje, one manje slavne mostarske rijeke, otimala mi se misao: Ljepota je znak koji nije lako nositi.

Ljetos sam skitao komšilukom. Svuda omamljujući bljesak: kučki predjeli tu nadomak Podgorice,  Kujundžiluk,  franjevački samostani po Bosni i Hercegovini, skaline peraštanske pod mjesečinom, Skadar na Bojani,  pa ravnica Slavonije…

Tolika ljepota jeste čudovišan i upozoravajući biljeg. Ne mislim samo na krajolike. Mislim na obilje znakova koje su ljudi tu ostavljali, na neutoljivu žeđ da pomire sve to što ih prolaznim i besmrtnim čini. Iza njihovih krikova, uzleta i survavanja, ostajalo je toliko poruka, učeni bi rekli, slojeva, koji mogu i opčiniti i zavesti. Prosvijetliti i zaslijepiti.

Sve to ne može se naslijediti kao obješeno o banderu. Baštinjenje traži napor, osjećaj za nijanse identiteta. Traži lice okrenuto novom izlasku sunca. Oči koje se ne boje razgratanja mraka. Naše pomame mržnje dijelom i jesu bijeg od napora da upoznamo sebe, zločini prema bližnjem neka vrsta samoubilaštva.

Volim Balkan, prezirem one koji mu se skorojevićki rugaju. Ali, ne vjerujem u obećanu budućnost Balkana. O našem putu ima smisla razmišljati samo s onu stranu optimizma i pesimizma. Pomalo se nadam da se tu trefila loša neka berba, u nekoliko generacija. Dešava se to da usahne plamen u grudima.

Hajde da ne odustanemo. Kao što ne odustaju moji u Mostaru: Štefica Galić, Muharem Mušica Hindić, Sergio Sotrić… Oni, ostavljeni od svih,  ne daju se samoći.  Bude uspavane, opominju da fašizam zasađen u sistemske temelje njihovog grada, nije autentična slika Mostara već simptom obogaljenog svijeta.

Ne rekoh im: ljetos, nakon što smo se rastali s njima, krenusmo okolo. Vrelo Bune, Počitelj, franjevački muzej u Rami… Akšam pade, a meni se nije odlazilo, nešto me neizdrživo vuklo da se vratim i vidim Mostar noću.  Nije me srce prevarilo.  Ne ovaj put.

Ovuda sam s prijateljima, u pohodu opkoljenom Sarajevu,  prolazio aprilske  noći, strašne 1995.  godine. Kroz tamu su se slutili kosturi razorenog grada i praznina nad Neretvom. Avgust je 2014. Suton skriva tragove nezaliječenih rana. Taj prizor bolje otkriva nešto drugo, možda i važnije: posljednja linija odbrane ovog grada je njegova ljepota.

Znam za dubinu podjela u Mostaru. Smisao rata u ovom gradu i u toj zemlji bio je u tome da se ono najljepše, što bi s visine kao svetionik moglo da osvijetli put brodolomnicima, da se baš to unakazi i izobliči. Ko je smislio da rastavi Pjesnika od Emine, taj je znao da njegova misao mora biti krvlju zalivena.

Govorili smo toga dana na glavnom mostarskom trgu. Bili smo tu mi gosti, naši domaćini, malobrojni demonstranti, prolaznici i ravnodušna većina iza prozora. Nikakavih razloga za optimizam nije bilo.

Nije mi se dalo tek tako otići, odnijeti tu sliku grada čije su opjevane kiše i mostovi, norma kiša i mostova. Čijim će Kujundžilukom dok je svijeta i vremena ona Fata tražiti samo onog bazerdžana. Možda se i nisam vratio ja, već jedan davni dječak koji je znao tajnu rijeke. Mostar u avgustskoj noći je magičan, živo mu srce kuca nad Neretvom i Radoboljom kao vatrena i čista srca mojih prijatelja. Te večeri vidio sam žar ispod pepela. Iskre koje traže ljudske ruke da ih prihvate i ponesu. To se neće desiti danas. To se neće desiti još za duge godine, ali jednom će se  izviti. I planuti. Samo ako se sada sačuva žar.

Kad god pročitam poruke nepokornosti zlu, kad pogledam kako su moji prijatelji istrajni i prkosni u borbi da Mostar liči na sebe, poželim im reći: vaš grad liči na vas. Nepobjedivi ste.

Hajde da ostavimo koju svjetiljku za one koji će doći. Biće im lakše naći stazu ako pronađu naše znake. Kad budemo prah svjetlosti, oni će nekome povjeriti da smo jednom i mi bili neukroćena goropad.

Kao moji u Mostaru. Kao Neretva što šumi ispod ovog Mosta koji se vratio u vječnost. Da sudbinom opominje. Da ljepotom zaziva.“

U tekstu „Prije čitanja“ autor kaže: „Da vam i to povjerim: riječi između ovih korica – to su moji trenuci nepažnje. To sam ja.“  Kočan je u pravu. Ako ga ne poznajete dovoljno, a želite da proniknete u njegovu suštinu ova je knjiga pravi put da to učinite. Dok je budete čitali znam da ćete, kao što sam i sama, uhvatiti sebe da vam je suza zamutila vid, da ste naglas izgovorili Bravo! ili Sjajno!, biće različitih reakcija, ali nikada nećete ostati indiferentni, kazala je na kraju dr. Svetlana Broz.

The post Kočanovi zapisi u vremenu appeared first on Tacno.net.

Zamislimo da osam hiljada pisaca, lingvista, prevodilaca potpiše deklaraciju o španjolskom kao zajedničkom jeziku Kolumbijaca, Paragvajaca, Peruanaca, Meksikanaca, Španaca, Čileanaca, Argentinaca. Možete li zamisliti papu Francisca, Argentinca, kako takvu deklaraciju proglašava pripremom za politički i vojni napad na Argentinu?

Goospodine kardinale Bozaniću!

The post Pismo kardinalu Bozaniću appeared first on Tacno.net.

Kako je moguće da grad Sarajevo dođe u situaciju da tuži Marka Vešovića!? Zbog čega se niko u vlasti (laku noć Premijeru i laku noć SDA), koji baštine tekstove Marka Vešovića kao jednu od najvećih potvrda pojavne stvarnosti 1992. – 1995., nije ništa uradio da do ovoga ne dođe!? (Neke se stvari ne mogu popraviti, ispraviti. Postoje samo dvije opcije – ili da se nisu desile, ili izvinjenje. U ovom slučaju, kako vrijeme šuti, izgleda, nažalost, ne može nijedno ni drugo.)

Piše: Edin Pobrić

Nije Sarajevo najgori grad u Evropi po siromaštvu (ima puno siromašnijih gradova – ako ništa gledaju u leđa Sarajevu gradovi diljem njegove BiH, pa mu u istom kontekstu mogu zaviditi i svi oni mali gradovi Crne Gore, Srbije, Kosova pa čak i Europske Hrvatske; nije ni najgori po tome što ima veliki broj nezaposlenih, ima mnogo više gradova koji svoje stanovnike broji na birou nego što ih broji Sarajevo (smiješno je govoriti o obećanju izvjesnog političara naspram 10.000 fiktivnih ljudi); nije najgori ni po smogu, zagađenosti, gleda u leđa velikom Londonu (Zeničani mogu da se tješe sirotim Englezima); ali jeste najgori grad po pitanju svoje povijesti (a cijeli je, nažalost, u historiji), odnosno, statusu građana koji su činili i još uvijek čine tu istu povijest.

No, šta je taj Grad, ko ga čini? Nema tu nikakve metafizike, a posebno nema onog „sarajevskog duha“ o kome su ispričane priče koje nužno traže svoje lice (a lice uvijek ima i svoje naličje). U pitanju je Grad organizovan po licu i naličju njegove vlasti.

Dakle (a nikada rečenica ne bi trebala počinjati sa „dakle“), dakle,  to je renesansni grad. Renesansni – dakako, ali ne u smislu napretka nauke i tehnologije nego u smislu življenja u odnosu na vremenske dimenzije sadašnosti/prošlosti/budućnosti. Renesansi čovjek je „uživao“ u trenutku sada i ovdje jer je, naspram srednjovjekovlja, baštinio napredak u nauci, urbanizmu, humanizmu, jednostavno je poistovijetio, u jednom „trenutku“, trenutak sa samim životom. Za razliku od renesansnog čovjeka, Sarajevo živi u trenutku kojem njegova vlast, a time i nužno njegovi građani (nažalost), ne baštini napredak čak ni u korupciji a kamoli u humanistici i nauci. Dvadeset godina traje razvučeni sarajevski trenutak, trenutak status quoa.

Savremena povijest Bosne i Hercegovine se može posmatrati iz nekoliko uglova, ali iz kojeg god ugla biva sagledana ona je neprikosnoveno kontekstualna. Veliki je broj onih koji su ostali bez svojih prava. Mnogo je onih koji su u prošlosti zadužili i Državu i Društvu, a da im ta ista Država nije bila u stanju objezbijediti život dostojan života čovjeka! No većina njih ima iza sebe udruženja – borci, porodice nestalih, porodice šehida, logoraši, radnici itd. – a kako rade i šta čine ta ista udruženja, to je sasvim drugo pitanje i nije tema ovog teksta. Izvan njih postoje pojedinci u kojima se ogledamo svi mi – ponosno ili postiđeno – bilo nam drago, ili ne. I tako počinje naša renesansna sadašnjost u kojoj se, izgleda, ne sjećamo vlastite prošlosti.

U periodu od 1992. do 1995, sarajevski medij su, ugrubo rečeno, imali konsenzus: s obzirom da je Krleža pripadao drugom vremenu, ovom gradu je neophodan tip pisca kakav je Marko Vešović. Sarajlije su ga, u skladu s onim što je pisao i govorio, prepoznavali na ulicima i pružali mu ruku da se identificiraju, ne sa herojom nego, sa čovjekom koji piše ono „što oni misle“. Pisao je Marko o agresiji, o zločinima i zločincima (po nazivima, po imenu i prezimenu), pa Saraljima bilo milo i drago. Na isti način kako su Grci voljeli Homera jer je ušao u kod usmene poezije i pisao/govorio ono što su ti isti Grci željeli da čuju, tako je Marko pisao o Sarajevu Sarajlijama ono što su željeli da pročitaju jer su vidjeli, osjetili, doživjeli baš to o čemu je profesor, pjesnik Vešović pisao. A pisao je (da postidi sve one bez talenta i moraliteta) za osmijeh građana Sarajeva i BiH – precizno, poetski i motivirano, a u isto vrijeme ogoljeno, hrabro i bez patetike.

Danas, 2017. godine, čini se, kolektivna amnezija – Marko je sam. Ipak, još uvijek vodi polemike i piše o agresiji. (Piši krvlju, da bi pisao istinu, govorio je Nietzsche.) Nekada je to bilo o Miloševićevoj sviti, o Karadžiću, Koljeviću i ostaloj bagri toliko mrskoj Gradu Sarajevu, a danas eto piše o sarajevskim toplanama. Piše o tome, da li se ili nije grijao na struju, ili, da li se ili nije grijao gorivom sarajevskih toplana. Odmah da kažem, to nije pitanje ovog teksta. Pred zakonom svi (bi) smo (trebali biti) jednaki. Neka Marko Vešović plati ako se grijao, ili neka ne plati ako ga nije ugrijao plin sarajevskih toplana. Tu nema dileme. Ali, kako je moguće da grad Sarajevo dođe u situaciju da tuži Marka Vešovića!? Zbog čega se niko u vlasti (laku noć Premijeru i laku noć SDA), koji baštine tekstove Marka Vešovića kao jednu od najvećih potvrda pojavne stvarnosti 1992. – 1995., nije ništa uradio da do ovoga ne dođe!? (Neke se stvari ne mogu popraviti, ispraviti. Postoje samo dvije opcije – ili da se nisu desile, ili izvinjenje. U ovom slučaju, kako vrijeme šuti, izgleda, nažalost, ne može nijedno ni drugo.)

Zbog toga, na kraju, kad Si negdje u većini, kada nešto ovisi od Tebe, kada Si u vlasti, trebalo bi, ako ništa zbog nas svih koji imenom (samo imenom) pripadamo toj istoj većini, bolan, da umiješ da se zastidiš, jer na krivi način pokazuješ da si u većini, da si vlast, da imaš moć – Direktore, Ministre, Premijeru, Predsjedniče.

Laku noć Sarajevo!

The post Laku noć Sarajevo, dobro jutro profesore Vešoviću appeared first on Tacno.net.

Foto: V.novosti

Lov na izdajnike kao da je postao neka vrsta nacionalnog sporta, ili hobija, kako god hoćete. Ali, ova pasija političara izaziva dosta nervoze, pa i straha među građane, posebno zbog besprizorne agresivnosti dijela opozicije i njenih, prije svega, moskovskih nalogodavaca

Onomad dva starija čovjeka šetaju preko mosta Milenijum i idu ka centru Podgorice. Iz suprotnog pravca išao je sredovječan gospodin. – Dobar dan, rekli su jedni drugima, prilikom mimoilaženja. To je onaj uobičajeni pozdrav, upućen nekome koga dobro ne poznaješ, već samo onako, iz „viđenja“. – Zaboga, je li ovo bio patriota ili izdajnik, pitao je jedan od one dvojice što šetaju. – Ne znam, ne poznajem dobro čovjeka, odgovorio je onaj drugi.

Ovaj zanimljivi dijalog, kojeg je potpisnik ovih redova slučajno čuo i prenosi vam ga gotovo u originalu, predstavlja zoran primjer raspolućene i podijeljene Crne Gore, koja se ovih dana manifestuje kroz besprizorno etiketiranje ljudi, političko silejdžistvo i nasilje, destrukciju i primitivizam svake vrste. Ne znam u čemu je sve Crna Gora lider u regionu, ali znam da je neprikosnoveni lider u Evropi u proizvodnji izdajnika. Nazvati nekog izdajnikom danas u Crnoj Gori je gotovo uobičajeno, kao da mu kažete „zdravo“, ili ga pitate kako su mu doma. Toliko izdajnika bilo bi previše i za mnogo veće i mnogoljudnije države od malene Crne Gore. Tako je prije nekoliko dana opozicioni Demokratski front sa cetinjskog trga zaleleka nad sudbinom Crne Gore, dok je vladajuća većina, u skupštinskoj sali, preko puta njih, usvojila Zakon o prijemu u NATO-u, što predstavlja završni čin prije formalne odluke o ulasku zemlje u ovu Alijansu, koja će se donijeti ovog ili početkom sljedećeg mjeseca. Frontovci su urlali pred nekoliko stotina svojih pristalica da je to „nova NATO agresija na Crnu Goru, kapitulacija i akt veleizdaje“. Po njima, „svi su oni izdajnici naroda, a najveći među njima je lider DPS-a i bivši premijer Milo Đukanović“. Logično, izdajnici su i građani koji podržavaju ulazak zemlje u NATO, a to je viša polovina žitelja ove države.

Iz ugla DPS-a i vladajuće većine, nema većih izdajnika države i naroda od čelnika Demokratskog fronta. Čak, štaviše, nije u istoriji Crne Gore „bilo podlije i prljavije izdaje države od ove frontovske“. Prodati se za pare da bi rušili vlast, i to nasilnim putem, oni prodaju državu i to bez imalo stida. Opet se izvodi logičan zaključak: nijesu patriote ni one pristalice Demokratskog fronta, niti političkih grupacija koja ga podržavaju. A to je ona manja polovina žitelja ove države. Ispada, dakle, da gotovo u svakom građaninu Crne Gore čuči neki izdajnik. Prosto je nevjerovatno sa kakvom lakoćom se etiketiraju ljudi. Lov na izdajnike kao da je postao neka vrsta nacionalnog sporta, ili hobija, kako god hoćete. Ali, ova pasija političara izaziva dosta nervoze, pa i straha među građane, posebno zbog besprizorne agresivnosti dijela opozicije i njenih, prije svega, moskovskih nalogodavaca.

Sa te strane, posebno je zanimljiva ta hajka na izdajnike od strane Demokratskog fronta i njegovih, kako domaćih, tako i inostranih pomagača. Bez obzira što će Crna Gora za nekoliko dana postati punopravna članica NATO-a, te „zločinačke organizacije“, kako ga je nazvao srpski pop Amfilohije, u kojem caruje „korupcija i visoki kriminal“, dio proruske opozicije će i dalje nastaviti sa izazivanjem psihoze straha, nestabilnosti, meteža, pa i nereda. U tome će i dalje imati finansijsku, političku i drugu pomoć zvanične ili poluzvanične Moskve, svejedno. Zbog toga misle da mogu sve: da policiju guraju i udaraju, pljuju, hvataju za vratove i šamaraju političke neistomišljenike. Osilili su se i zbog toga  što na sve to ne reaguju veoma slabašne institucije sistema. A kada one nijesu jake, onda je država meta. Drugo, ovom halabukom i opštom galamom, koju izazivaju, članovi Demokratskog fronta  žele da prikriju i zabašure pripadnost svojih lidera terorističkoj organizaciji, koja je na dan parlamentarnih izbora, 16. oktobra prošle godine planirala nasilnu smjenu vlasti, krvoproliće i likvidacije. Do koje mjere su Andrija Mandić i Milan Knežević bili upleteni u sve to, pokazaće sudski proces, koji počinje za nekoliko dana. I pored toga, ovom drugom je dozvoljeno da ode prekjuče u Moskvu na proslavu 72-godišnjice Dana pobjede, vjerovatno i po nove instrukcije i uputstva. Nije poznato da je neki optuženi u sudskom procesu dobio ovakve privilegije. Pa, nije optužen za razbijanje trafike, čovječe, već za razbijanje države! Ali to govori o snazi države i njenih institucija.

Djeluje otužno, tragikomično i licemjerno taj lelek Demokratskog fronta nad sudbinom Crne Gore, koja je „aneksirana, prodata i okupirana“, kada oni tu državu ne priznaju, već je smatraju područjem ili krajolikom kojeg treba pripojiti Srbiji i staviti pod protektorat Rusije. I u tome imaju podršku nekih ruskih zvaničnika, koji su, recimo, prošle godine predlagali da ponovo treba organizovati referendum o državno-pravnom statusu Crne Gore. Da Demokratski front išta misli dobro državi u kojoj njegovi članovi i simpatizeri žive i rade, reagovali bi bar jednom na učestale neistine i provokacije u ruskim medijima, u kojima je laž ne samo dozvoljena, nego postala i obavezno štivo. Kako to da je jedna prelijepa zemlja, sa prirodnim ljepotama i njenim gostoprivnim i ljubaznim žiteljima, kako su ti mediji opisivali Crnu Goru samo prije godinu-dvije, odjednom postala zemlja koju Rusi treba da zaobilaze u širokom luku. Zašto? Zato što u njoj vlada antirusko raspoloženje, što su svuda „kriminal, minska polja i infektivne bolesti“. Osim toga, ima puno opasnih zvijeri, otrovnih zmija i drugih gmizavaca i akrepa koji iza svakog grmena vrebaju Ruse da ih ščepaju za vratove. Čelnici DF-a na sve to ni da zucnu. Nije, nažalost, zucnuo ni drugi, tzv. građanski dio opozicije. Umjesto njih, oštro su reagovali sami Rusi, koji žive u Crnoj Gori, ili koji su bili na odmoru ovdje. Upućuju pisma tim medijima u kojima traže da, bez obzira što su primorani da saopštavaju neistine, to čine pomalo i u manjim dozama, a ne da lažu krupno i u tim količinama.

Zbog svega navedenog, navodna briga Demokratskog fronta o državi je samo prepredena maska i priprema za nove akcije i okupljanja njihovih simpatizera, kojih je, na sreću, sve manje i koje će svoje čelnike smjestiti tamo gdje im je i mjesto – na margini društvenih zbivanja. A to će biti jako dobro, zbog političke higijene i ukupnog zdravlja ovog naroda.

The post Pismo iz Podgorice: Izdajnici, akrepi i ruske prijetnje appeared first on Tacno.net.

Digital-born Media Carnival je 4-dnevni događaj u Kotoru, Crna Gora (14-18. jul 2017) koji će okupiti više od 100 predstavnika onlajn medija, info-istraživača i entuzijasta za digitalna prava.

Cilj događaj je da obezbedi regionalnu platformu na kojoj će najnoviji trendovi u pogledu intersekcije tehnologije i društva biti predstavljeni i razmotreni u prijatnom okruženju, kako bismo učili jedni od drugih. Kroz miks interaktivnih panela, razgovora, radionica i praktičnih treninga, vodeći stručnjaci će pružiti svoje viđenje o budućim izazovima po slobodu izražavanja i profesionalizam u onlajn medijima.

Glavne teme događaja su lažne vesti, etika, održivost, biznis modeli, kreativnost, inovativno izveštavanje, manipulacije, tržište onlajn medija, nadzor komunikacija, privatnost, privatnost, post-istina itd.

SHARE Fondacija, Misija OEBS-a u Srbiji, Ministarstvo inostranih poslova Holandije I kancelarija Predstavnika OEBS za slobodu medija pozivaju predstavnike medija, novinare, blogere, umetnike, zaštitnike ljudskih prava, haktiviste, medijske startape i druge entuzijaste da se prijave za učešće i stipendije.

Prijave su otvorene do 1. juna 2017, a više informacija je dostupno na www.shareconference.net/carnival.

The post Otvorene prijave za Digital-born Media Carnival appeared first on Tacno.net.

Foto: okf-cetinje.org

Sreten Vujović  „Pejzaž bez prostora“, OKF, Cetinje, 2017.

Uvijek je prijatno doći u staru crnogorsku prijestolnicu Cetinje, koje utonulo i danas u raskoš proljetnog zelenila nudi svoje istinske urbane, ali i skoro pa nestvarne neugasle rojalističke žudnje… Pa još kad upoznate na Cetinju pjesnika, akademika Dukljanske akademije, Sretena Vujovića, prononsiranog borca za suverenu Crnu Goru i, kako sam veli, umjerenog crnogorskog nacionalistu, koji nikome drugom i drugačijem ne želi nikakvo zlo… onda ste itekako obogaćeni.

Upoznao sam visoko civiliziranoga, europejski orijentiranog intelektualca i stvaraoca, dugogodišnjeg visokoga funkcionera PEN-a koji, osim bogatog književnoga opusa, u seharu crnogorskog kulturnoga bića unosi i vlastite likovne energate u vidu prezentno snažnih skulpturalnih ostvarenja u drvetu…

No, sve to, pa i dirljivo prijatno gostoprimstvo ovoga vlasnika književne razbokorenosti na način knjiga: Pjesma zaboravne ptice, Bezglavo kolo, Soba za specijalne, Knjiga postanja, Kako tonu horizonti, ako se vratiti, Poema o ljubavi, Đavolje kolo u Manastijeru na Velji poneđeljak, Veliki brat, Molitva… otišlo je u prošlost kada sam pročitao Vujovićevu knjigu Pejzaž bez prostora.

U tom djelu identificirane su na poetski način sve one male stvari koje naše živote čine paklenim pod kapom ovozemaljskom… Zato amblematskom smatram pjesmu Apokalipsa, u kojoj pjesnik sjajno poentira svoje verse:

Trebalo se
Sjediniti
Možda Rasplinuti
U nešto nalik Vanprostoru
Bez Obličja
Znao je Tvorac
U smrti nas je Likom
Darivao
Apokalipsa je vječna
U nama

Atmosfera tog stihotvorenja pokazuje pjesnikovu učitanost u ovovremene danteovštine. Vujović progovara suvremenom versifikacijom, on je stvoriteljem svijeta u kojemu

I buduće sećanje Života
Koji će nestati
Zbog nas
Zbog vjerovanja
Zbog Ništavila
U nama začetog
Voljeću uprkos svemu
Voljeću kako bih znao
Da nijesam obmana

Ova poetski visoko vibrantna knjiga iznimno vrijedne lirske suvremenosti, što je njena posebna interesantnost i dragocjenost, sadrži i prijevode pjesmotvora na francuski, ruski, albanski, makedonski jezik…

Susret sa pjesništvom Sretena Vujovića bio je značajan trenutak u upoznavanju suvremene crnogorske poezije i civilizacijskih obzora jednoga meni do sada nepoznatoga lirika.

The post Osjećanje apokalipse appeared first on Tacno.net.

Do današnjeg dana samo sam jednom pisao o likovnosti jedne djevojčice… Mislio sam da poslije te posthumne omaž izložbe neću imati prigodu da pišem o tako mladim stvaraocima. Međutim, boravak u Crnoj Gori, pored ostalih trenutaka osobnih nezaborava i druženja sa zanimljivim osobama, donio mi je i jedan nesvakidašnji likovni događaj.

Prijatelji su mi omogućili susret sa likovnošću četrnaestogodišnje Tee Kočan, na izložbi u foajeu njene podgoričke Osnovne škole Štampar Makarije. U najmanju ruku bio sam osupnut likovnom energijom, do danas mi potpuno nepoznatom, koja za mene predstavlja tajanstveni, gotovo enigmatični vivisekt dubinskih psiholoških konotiranja crtačkog zavlačenja djevojčurka Tee Kočan u skriveni osobni unutarnji svijet.

Sve na crtežima i slikama ove nedopustivo mlade autorice, ako literarno artikuliram stvari, podsjeća na nisku krajnje ubjedljivih, ne monologa već, solilokvija iznimne snage…

Ova djevojčica temeljnicu svoga gotovo zrelo zaokruženog stvaralačkog vjeruju artikulira kroz čudesne likove, koji imaju karakteristike koliko ljudskog, toliko, i snažnije, animalnoga svijeta sa likovnim paradoksonima u vidu životinjski opasnoga tijela i gotovo lirski toplih ljudskih pogleda…

Crtež kao početak i kraj likovnosti, uopće, kod Tee Kočan iskazuje više stupnjeva zrelosti od njenih godina. Suvereno vladanje hirovitostima linija crteža imponirajuće je. Osjeća se dalekosežna zabrinutost u tim začudnim grafemima, koji odražavaju duboku uznemirenost njene duše u susretu, tačnije je možda kazati, sudaru sa uglavnom negativnim senzacijama vanjskoga svijeta, u koji ona ulazi čista srca i očaravajuće emotivnosti…

Tea Kočan donosi podsvjesno, artikulirajući ga kao osvještenu imaginaciju iz tvoračkog vrela koje ne trpi nikakav limit, pogotovo ne kanonskog podrijetla…

U susretu sa pojavnostima mrtve prirode, što osobito imponira u prizoru slomljenoga krčaga, Kočanova superiorno formira i fragmente, ali i cjelinu prizora.

Zabilježio sam ime ovog djevojčurka, jer, iako formalno još pučkoškolka, Kočanova pokazuje orijašku snagu da kopa po svojoj dubokoj intimi izražavajući to krajnje neobičnom, potpuno dosljednom likovnom poetikom, ovaploćenom u čistom slikarskom jeziku.

Ozbiljna likovna poslastica sasvim neočekivana u podgoričkoj školi Štampar Makarije.

The post Unutarnji svjetovi Tee Kočan appeared first on Tacno.net.

Stojim, u njegovoj domaji, zanijemio pred slikom skoro zaboravljenog crnogorskog slikara Đorđija Bate Pravilovića. U stanu njegovih bližnjih hranim vlastiti likovni hedonizam čudesnim prizorištem negdanjeg najboljeg učenika velike beogradske slikarke Ljubice Cuce Sokić.

Majstorstvo iskazano na ovoj bogatoj gozbi likovnoga izraza suvremeni je, likovno gotovo ovovremeni, kliktaj klasika crnogorske likovne umjetnosti. Slika General plijeni svojim izražajnim komponentama. Kompozicijski ovdje se radi o rijetkom skladu, od kuta iz kojeg su lik i njegova statura postavljeni, preko čudesnoga kolorita, unutarnje zrcaljene psihologije do uzbuđujućih detalja u dnu i pozadini slike.

Da je slikana danas, da smo joj suvremenicima, slika General imponirala bi jednom nadnaravnom nerealističnošću, kojom vas uvlači u vlastiti čarolijski sklop prije svega rijetko smirujućim plavim tonalitetima izražajnoga sloja boje.

Sklon staturi, manje portretiranju, Pravilović ipak dubinski začetu tamu iz uma i srca daje tako da se Generalovi unutarnji svjetovi osjećaju sa obje strane zrcaljenoga lika. Majmunoliki lik u zrcalu pokazuje da bi zapravo htio biti general, a ustvari cijeli prizor pripada logici one narodne car je go!

Pod nogama je prikazan karakterni široki obim duševnosti ozbiljnog, ali ne strogog Generala, sa prizorom vjernog psa pratitelja. U čudesnosti plavoga sfumata, u daljini se vidi fina odsjajnost otočja, a detalj pozicioniranja i držanja sablje govori zorno o snazi crtačkoga metjea, koja iskazuje nevjerojatnu snagu zaustavljenoga pokreta.

Jedan od začetnika nadrealizma u Crnoj Gori, na ovoj slici unikatno izvojštenih detalja, poput onoga u gornjoj završnici zrcala, koji asocira na ribu, daje i u ovom prizoru naslutiti kako je psihološka sadržajnost i neka doza karakterologije generalovoga lika data u filigranizmu slikanja detalja unutar  rama slike.

Varijacije plave boje pokazuju majstorstvo, tako rijetko u današnjem suvremenom slikarstvu.

Susret sa ovom slikom – čarobnicom upozorio me je da je zaborav u odnosu na najbolje što imamo jedna od najopasnijih komponenti demontiranja istine o duhovnosti na našim južnoslavenskim prostorima. Slika General Đorđija Bate Pravilovića raskošom svoje ukupne likovne energije govori o tom pogubnom zaboravu.

Sve dok budemo zaboravljali svoje antologijske slike teško ćemo ulaziti u relevantne tokove suvremene europske umjetnosti.

The post GENERAL appeared first on Tacno.net.

Crnogorske studije kulture i identiteta, zbornik, Fakultet dramskih umjetnosti, Cetinje, 2016.

Radmila Vojvodić, istaknuta crnogorska teatarska redateljka i aktualna rektoresa Univerziteta Crne Gore i profesor Janko Ljumović, aktualni ministar kulture Crne Gore uredili su, maksimalno autorski originalno vrijedan zbornik Crnogorske studije kulture i identiteta. U knjizi kojoj i sami autorskim tekstovima daju dignitet participiraju i Senad Čekić, Jelena Mišeljić, Vuk Vuković…

Ovu knjigu koju je priredilo dvoje istaknutih crnogorskih intelektualaca i sveučilišnih profesora ne tumačim tek kroz eseje koji, iz različitih oblasti i različitih kutova promatranja, tumače crnogorske fenomene, već je smatram oglednom za sve sredine na čijim teritorijama žive različite nacije, gdje se kroz preplet kulturologijskih obrazaca čine novi modeli života u svim njegovim pojavnostima.

Znakoviti su upravo eseji Radmile Vojvodić, koja kulturne obrasce inaugurira kao temeljne činitelje crnogorskog društva i države u današnjem vremenu.

Vrijedni prilozi o filmu, likovnom životu, kulturnoj baštini daju krajnje zoran preglednik koji je, ustvari, iz stranice u stranicu sve zagriženiji afirmator konkretnih modela mišljenja, koji su, opet artikulatori jasne identitetske pozicije Crne Gore u njenim već zamašnim euroatlanskim zaveslajima prema kontingentu najrazvijenijih država svijeta.

Svrhovita i ogledna knjiga pogotovo za države Zapadnoga Balkana!

The post Knjiga identiteta appeared first on Tacno.net.

Prijatelj Edin, iz plemenite, stare, podgoričke obitelji Tuzovića, na putovanje Skadarskim jezerom pozvao je Lanu i mene… Na jezeru koje pripada dvjema državama nikada do danas nisam bio, tek jednom, putujući za Ohrid, obilazio sam ove vode, što moru nalikuju. U čamac smo ušli u Virpazaru….

Veli Edin: „Uskačite u čun…“

Vrlo brzo otisnuli smo se od virpazarske obale kojom dominira jedan već davni socrealistički spomenički motiv. Domaćin, prijatni krmanoš našega čamca uskočivši i u isti mah paleći motor upozorava nas da će vožnja biti nešto duža, jer nam želi pokazati neke rukavce jezera, koje, ma koliko ga okom obuhvatam, sve više imponira svojom gabaritnošću.

Razmišljam, uz ravnomjerni bruj motora koliko u bliskom nam zemljopisnom okružju ima neotkrivenih, djelimično ili nikako saznatih zemljopisnih toponima. Ljubazni domaćin usput priča  o tome koliko se jezero hoće izliti, kakve vrste riba skriva i koliko ptica njeguje…

Ali mene ipak najviše  privlači  brojnost divnih lokvanja, njihovi oblici, boje cvjetova…

Govorim  Lani o slici koju nam je darovala Saida, supruga pokojnoga dragog čovjeka i pjesnika sa crnogorskih strana, poete kojeg su sve Sarajlije voljele, a djevojčice i dječaci obožavali, Velimira Velje Miloševića, na kojoj su lokvanji nešto zagasitijih tonova…

Taj ulazak u carstvo lokvanja obilježila je naša mala brodska družina veselim komentarima, kojima, kad se ovako prijatelji nađu i neobavezno druže, jednostavno nema kraja.

Nisam ranije imao susret sa ovakvom jezerskom vegetacijom, pa mi ritmovi ulaska i izlaska iz pojedinih jezerskih rukavaca pričinjavaju vizualnu svetkovinu… Gotovo da i ne osjećam sunce koje je sve jače… Upozorava Edin: „Pripazi, ovo sunce hoće da omlati…“ Nakrivljujem šešir vjerujući u njegovu moć. Lana se, pak, osmjehuje onom neponovljivom svjetlinom brozovskih očiju, dok citiram njenog unuka Luku, a domaćin priča o našim udaljenostima od Skadra, pokazujući kuda se protežu putovi među trskama za Rijeku Crnojevića…

Prizivam u trenu kako je plemeniti rahmetlija Zuko Džumhur mudro, natenane zborio o Skadru, a onda moje nemirne misli u sjećanje dozivaju krajopis od riječi, koji je o Skadru vezao najčuveniji od Bihoraca, Ćamil Sijarić… Volio bih ga vidjeti sad na lađi našoj, a još i više čuti…

Mijenjamo putanju, a krmanoš veli da bi nam čaroliju lokvanja i netaknute prirode još želio pokazivati, ali da smo sad u dijelu jezera koje svojom plitkoćom garantira nasukavanje…

Ritam se mijenja, a i razdaljina do cilja smanjuje…

U tom raskošnom carstvu lokvanja okruženih nepreglednom trskom i preobilju voda ukazuje se obala i na hridi vremešna kamenita kuća, koja podsjeća na staricu stoljećima posvjećenu namjernicima s jezerskih puta, jer ovamo se samo vodom stiže.

Ni slutio nisam da gastronomija na Skadarskom jezeru obiluje ovakvim adutima…

Serviraju krapa, ali mnogo me više privlači sitniji, a meni ukusniji grgeč, čudesna jezerska ribica, koja mi postaje jednim od favorita kad je o ribljoj gastro galaksiji riječ.

Edin, meštar od vina, hvali svoja vina iz ravnice Kutjeva. Kapljica je to koju traže, svejednako i krap i grgeč. Kad ne mogu više plivati u jezeru, nek se baškare u graševini sa grbom moćnoga Moralića.

Eglen je, vele u Bosni, najljepši kad se vodi oko trpeze.

A ova je jezerska trpeza obilno začinjena i crničkim sirom i povrćem i zvonka u mjeri rajskog pogleda na jezero pod nama…

Razgovorima nikada kraja, pogotovo onim koji bar na trenutak odagnaju obaveze iz naših života,  ostavljajući široke prostore ljudovanju, najljepšoj disciplini druženja dragih osoba.

Stol do nas ispunjen je pjesmom mlađanih Crnogoraca… S nekog nosača zvuka čuju se glasovi Cece i inih zabavljačica praćenih razdraganim glasovima mladih, omamljenih, jezerskim zrakom i vinom, ali do mene gotovo da i ne dopiru.

Tek, vidim da sunce nad  jezerom upozorava da valja poći ponovo virpazarskoj luci u pohode. Naš se čun veseliji vraća, dok uživamo u najljepšem zalasku sunca nad Skadarskim jezerom.

Mnogo mi je lijepo, pa Lani želim recitirati Mostarske kiše, nikada odraslog, vječitog mladića, Pere Zupca, ali odustajem. U melankoliju ogrezao, tek u sebi prošapćem vers što veli: A noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu: Ej, Sulejmana odhranila majka…

Virpazarsko nas blago predvečerje ispraća ka Budvi, a ja u polusnu snivam lokvanj jedan. Sa žutim cvijetom. Ponad vode jezera. Onog, prelijepog. Skadarskog.

The post U carstvu lokvanja appeared first on Tacno.net.

Prošlost je beskrajna, sadašnjost tijesna, a budućnost istinita, jer će stići neumitno. Ljepota smrti, u prostoru prošlog, sadašnjeg i budućeg, očitava se uvijek, i u jednome – desi se jedamput. Kao i život sam. Neki moji prijatelji, plemeniti bektaši, imaju vjeru da zagrobnog života nema. I pakao i raj, na zemlji su, u životu. Izvan toga vječna Ljubav, On, Bog. Ali bez nas, jer ga samo ta samotnost čini Vječnim.

Čitam Margerit Jursenar. Njen je tekst fino zdanje stila. Majstorstvo njenog pripovijedanja plijeni moju pažnju odavno. Sve odmjereno napisano i složeno u granit od slova, riječi i rečenica. Budi mi snagu da budem svom rukopisu egzekutor. S njom je druženje uvijek dobitak.

ŠIROM OTVORENIH OČIJU, razgovore s njom, čitao sam više puta. Ta mi knjiga zorno pokaže moje promašaje, uči me strogoći.

Gdje su zimski mrazevi i drhtaj sjevernih vijavica, kakve smo lani bolovali? Platićemo bljutavost ove klime u proljeće, kad se bude zelenio okoliš i osipao se behar, noseći sada na grbači pakao ljetnjih dana. Slomiće nagla stud gorobilje i radovanje iz dolova, mrznućemo se kad se nada o šarenom krajoliku i mirisima sa njih pretvori u očaj. Rekla bi moja mater: spremiće ciča batinu za nas.

Crna Gora jest’ malena, al’ je časna i poštena, čuje se sa naših svjetionika politike. Znamo li da ćemo doista biti veliki onda kad malodušnost zamijenimo velikodušnošću.

Umišljenost, teška epidemija crnogorskog bića, truje sve oko sebe. Mi smo tako maleni, a uvriježeni u vjeri da nešto značimo svijetu. Razigrana sitnež sred prostora u kome smo tek mrlja.

U aprilu 1983. B. Pekić u svojim dnevnicima konstatuje: “Jugoslavija postepeno postaje zemlja kulturnog feudalizma, gde malim baronatima, agilucima, vladaju suvereno lokalni baroni i određuju pravila igre za svoju teritoriju.” Složio bih se da, to što je tvrdio za kulturu one zemlje, danas odgovara Crnoj Gori i njenoj kulturi. Da li je to važilo za onu Jugoslaviju, tada, u to sumnjam. Ne bih dao Pekiću za pravo. Bilo je bolje, mnogo bolje, nije njena kultura bila provincijalna, pogotovo ne takva kakva danas jeste kultura crnogorska. Moja zemlja jeste zemlja feudalizma u kulturi.

Nikad crnogorska kultura ozdraviti neće dok god u svoje skute bude hranila i branila mit o Njegošu. Iza tog mita, sakriveni kao iza mizanscena loši glumci, više od vijeka kriju se naši invalidi duha, besplodni propagatori tradicije, dobro plaćeni emisari neukusa, trećerazredne poete i plemenske narikače. Koji ga brane jer se njime hrane. Uvijek će on biti prirepak srpskom, a junak mitski crnogorstvu, gnojna rana na dukljanskoj koži. S Njegošem u mitološkoj krletci – beskrajna taština, pogrešan pravac, kratak zamah. U Njegoševim skutima se, i dan-danji, kriju najveći krvnici domovini mojoj.

Dobro poznajemo njegove vrline, mane mu tajimo kao i svakome ljubimcu narodnom. Bez sumnje – veliko mjesto zauzima u tradiciji, istoriji, kulturi. I – bilo je toga dosta. Tautologija njegovih stihova kadšto dojadi. Konfuzni filozof prevaziđenih teza o etnosu, bogu i vremenu, anahroni pojac koji davi većinu naših nadarenih zamaha ka svijetu. Vrata mu treba širom otvoriti u muzejima, akademijama, hrestomatijama, antologijama, ama svuda gdje će na miru počivati njegova mitološka silina i nesporna pjesnička veličina. Samo ga ne puštati među puk, ne goniti ga u bitke koje se redom gube, jer je naš nacionalni junak incidentna pojava svakoj nakani da se evropeizuje naša kultura. Njegovi zanosi, kad se na pute u Jevropu davao, gotovo bonvivanski, nevažni su orijentiri za novo doba kulture Crne Gore. Kompas čije skazaljke pogrešno pokazuju strane svijeta.

Ugasiti lumin nad njegovim oreolom, neka počine mučenik. Najviše kriv kad krivice nema, a uzročnik jadu zaboravi li se naša mediteranskobalkanska linija etnosa. Nesistematizovana, njime anahrona, lavirint je.

Doista on jeste bio tragični junak kosovske misli. Napori koji se urijetko čine da tu krastu odvojimo sa svoje naborane kože još su besplodne ofanzive rijetkih buntovnika koji se glasnu vapajem: on je kobni znak i etičkom i estetičkom u crnogorskoj kulturi. Više je bio nesreća nego dar, manje vjera nego konflikt. Na sablju su se dočekivali rijetki glasi o takvoj nezgodi s njim, lavine bijesa kretale su na tihi revolt dobronamjernih.
Jeres je njega kuditi, priznajem. Pa što onda?!

Ne dovodim u sumnju tvrdnju koju je Sekula Drljević, u knjizi “Balkanski sukobi 1905-1941” zapisao: “Crna Gora je saradnja plemena”. Unatoč svoj mimkriji globalizma i neoliberalizma, Crna Gora, balkanska zemlja, pulsira, giba se, grči se i cvili, u tom znaku društvenom. Zemlja pleménā. I pravna svijest ovog naroda: ove gore ne trpe regule. Toliko o našem opštem napredku.

Prošlo je teško vrijeme prehlade. Večeras sam sakrio sve izazove dana. Kuckam po tastaturi rečenice o životu koga su sméle godine, ali se nadi iznova osmjehuje probuđeni. Živahan, u tišini večeri. Pucketaju zrnca u čahurama. Sjutra će svanuti vedar dan, siguran sam u to. Da, u pokretljivosti cvjetaju cvjetovi života. Mogu još štošta zamišljati. Samo u jedno sam siguran: neću više nikad popunjavati aplikacije za stipendije o boravku po svijetu…

Ipak, zaboravih da sam sebi dao posljednji zavjet: “Još jednom otputuj u Lajpcig, u Tomasovoj crkvi se pokloni pred pločom pod kojom leži Johan Sebastijan Bach. Imaš pravo na to. Svaki vjernik pred smrt nađe snagu da ode do svetilišta, u hadžiluk, na poklonjenje svom bogu. Ni Biblija, ni Sveto pismo, ni Kur’an Časni! Bach je moje božanstvo. Njegova muzika moj je sveti obzor. Razum koji iz tih tonova niče – sva religija. A srce moje tom razumu odano dijete. Hoću samo životu da nazdravim, da iskapim na dušak pozdrav Čovjeku. Da nazdravim svemu što me učinilo suvišnim na svijetu. Daleko od onih kojima je bilo lako da odaberu i još lakše da odbace, pa iznova odaberu i odbace. Koliko je god puta potrebno. Mene bog tom vještinom nije obdario”.

Prošlost je beskrajna, sadašnjost tijesna, a budućnost istinita, jer će stići neumitno. Ljepota smrti, u prostoru prošlog, sadašnjeg i budućeg, očitava se uvijek, i u jednome – desi se jedamput. Kao i život sam. Neki moji prijatelji, plemeniti bektaši, imaju vjeru da zagrobnog života nema. I pakao i raj, na zemlji su, u životu. Izvan toga vječna Ljubav, On, Bog. Ali bez nas, jer ga samo ta samotnost čini Vječnim.

antenam.net

The post Njegoš je kompas s greškom appeared first on Tacno.net.

The post U Podgorici nastavak suđenja za pokušaj terorizma appeared first on Tacno.net.

Foto: prelistaj.me  

Fenomen korupcije je  star  koliko  i  svijet. I stari Grci, očito dorasli  svim životnim izazovima, smatrali su  da se i bogovi  kupuju  zlatom. Ni krunisane glave, ogrezle u moći, novcu i koje kakvim porocima nijesu bili imuni na ilegalno stečen novac. Bivši iranski šah Rezu Pahlavija, inače jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, u zapadnim poslovnim krugovima su nazivali “Mister deset osto” jer je od svakog ugovora koji zaključi država, uzimao toliku proviziju, što je u ostalom bio manir u svim bogatim zemljama s velikim investicionim radovima. Slično stanje, ali u daleko manjoj mjeri, vladalo je i u zapadnim civilizacijama, o čemu svjedoče razni korupcionaški skandali čiji su akteri bili i visoki državni zvaničnici, čak i šefovi vlada i država. Po svojoj upornosti da dobije proviziju od svakog posla u kojem je posredovao bio je poznat i bivši italijanski ministar spoljnih poslova Đani de Mikelis, nazvan “Mister sedam odsto”.

On je imao probleme sa svojim sugrađanima koji su ga nazivali pogrdnim imenima kad ga ugledaju na ulici ili restoranu.

Korupcija je savremeno društveno zlo koje je u zemljama u tzv. “tranziciji” dobila epidemijske razmjere. Za BiH postoje pouzdani podaci da je za nekoliko godina opljačkan veliki dio nacionalnog bogastva. Čak su i međunarodne donacije i zajmovi završili u džepovima nevaljalaca iz samog vrha državne vlasti.

Za BiH, ne postoje egzaktni podaci o korupciji, premda strani izvori i nezavisni mediji tvrde da je ona kontaminirala kompletni društveni život i ušla u sve njegove pore. Sudski procesi koji su u toku ili su već okončani nijesu nikakav indikator pravog stanja stvari. Kod ove vrste kriminala, jer se radi o odnosu povjerenja, na optuženičkoj klupi ne sjedi ni dva posto prestupnika, dok drugi ostaju u sjenci. Što je još tragičnije, samo “sitne ribe” završavaju u mreži, dok krupni nitkovi nesmetano uživaju plodove neregularnih poslova.

Javnost  obično smatra da se korupcija očituje u “sitnim” davanjima i primanjima novca: da bi čovjek bio primljen u bolnicu, da se ne bi  platila carina, onemogućio sitan privatni biznis, kupio ispit u srednjoj školi i slično. Istina, i ovo je korupcija, ali sitna i bezazlena, koja se vidi i iritira običan svijet. Međutim, novac se “valja” u krupnim nezakonitim transakcijama koje su nevidljive i daleko od očiju javnosti.

One predstavljaju istinsku pljačku države jer se radi o ogromnim iznosima koji podrivaju nacionalnu privredu. To su razne financijske i druge transakcije u kojima učestvuju visoki prestavnici vlasti, krupnog biznisa i državnih korporacija, često u sinbiozi sa stranim partnerima. Unosna i profitabilna preduzeća preko noći mijenjaju vlasnike, javne nabavke su obavijene velom tajne, struja se nabavlja preko posrednika, donacije završavaju u džepovima ljudi iz vlasti ili bliskim njoj, tzv. nevladine organizacije dobijeni novac dijele prijateljima da bi se i same okoristile, koncesije za stambenu i drugu gradnju se  daju  “PROVJERENIM” da bi se i elitni predstavnik uprave okoristio. Uopšte, nemoguće je pobrojati sve moduse korupcije jer sve zavisi od spretnosti, inteligencije, kriminalnih kapaciteta učesnika u “poslu”. A što se toga tiče, dosadašnja iskustva su pokazala da smo dorasli, posebno BiH, i najsofisticiranijim zapadnim organizacijama koje se stotinjak godina bave ovim poslom u vidu zanata.

Interesantan je sa zakonskog, moralnog i kriminološkog stanovišta primjer kolektivne korupcije. Radi se o tzv. “otkupu stanova” koje su bivši korisnici dobili za bagatelnu cijenu. Pošteno rečeno, oni su im poklonjeni. To su u biti ljudi koji pripadaju srednjem i više srednjem sloju, ali i samom političkom i državnom vrhu. Svi su oni, čak i po mjerilima zapada, preko noći postali bogati ljudi, ali ne samo svojim radom nego pretežno doprinosom onih koji nikada nijesu došli u priliku da dobiju stan  iako su plaćali odgovarajuće doprinose za ovu namjenu. Problem nije u tome što se država pokazala izdašnom i galantnom kada je masovno poklonila stanove jednima uskraćujući isto pravo drugima. Problem nastaje tek onda kada se shvati da je ona poklonila tuđe stanove jer su oni sagrađeni od doprinosa za stambenu izgradnju onih koji od svojih uloga nikad neće imati koristi. Na žalost, i ovoga puta, to su oni najsiromašniji.

Na ovu legalizovanu pljačku siromašnih od strane bogatih niko do sada nije reagovao. Ćutali su razni etički komiteti, fiktivni humanitarci ali i SUD  BiH.

Država BiH nikad nije vratila bespravno oduzet novac onima koji nijesu dobili stanove a uplaćivali su doprinose. Jedino nije izvjesno kako bi po tužbi nekog od oštećenih reagovao pošten domaćin ili strani sudija ili, recimo sud u Strazburu.    

The post Država BiH nikad nije vratila novac onima koji nijesu dobili stanove, a uplaćivali su doprinose appeared first on Tacno.net.

Nije sramota reći: lako je delijama dok su ovakve žene uz njih. Ozbiljno o tome tako mislim. I priznajem (znaju to i oni koji ne žele da priznaju, jer su ih saputnice razmazile): žene su bolji dio čovječanstva.

1.

Dođoh u Petnjicu. Džadom usjekom, praćen jedrom lijeskom, do široke kapije mirne varoši. Kapija otvorena da primi moju radoznalost. Iznad kuća, iznad pet njivica, što obrađenih-posijanih, što talasima djeteline potopljenih, naokolo se diže zelenilo brežuljaka; ta zelen će jednom, pomislih, nebesa da pokrije, jer ja vjerujem nauku davnine što kaza: nebo voli da ga prekrije šuma, ona čije lišće pada ujesen i ona od čijih se teških tamnozelenih grana pravi tajna četinarska. A preko tih brijegova (tamo ću, jer srce moje tako naređuje, jednom morati da odem), hodio je bihorski rapsod, efendija Sijarić Ćamil. Bihorom hodio da se nadoji snagom i da tu snagu nemilice poklanja rečenicama koje u Sarajevu piše; samo nevjernici misle da ih Ćamil i danas ne piše.

Tako je sa rapsodima: zavičaj ih hrani miljem koga potom daruju svijetu koji traje jednako dugo kao i rukopis njin.

Odlutah mislima daleko, e da bih se vratio blizu želji što me ovdje stani: odmah do mojih koraka ulazim u petnjički dom kulture, ne da oslušnem već da dobro čujem i zapamtim: to ne šumi potočić – to ženski glasovi govore svijetu. Svijetu koji još ne zna da mu neće teško biti samo ako ženski divan oslušne posve.  Ja sam ih odslušao i namah osjetio da nisam samo zvonki žubor čuo, već cvrkut i šaputanje. Jer je najbolje da se sa govorom otresitih žena muški svijet oposli: da ih sluša šaputanjem, a zapamti cvrkutom. Vjerujem da bi i Sijarić Ćamil u vjeri bio: kad mudre žene govore to je kao da behar obnoć zašumi i opalim laticama pokaže ti puta.

2.

Proteklo je mnogo vode od dana kada sam u PLIMI objavio kultnu knjigu kultne feministkinje Džudit Batler „Rodne nevolje“. Ona koja je jednom izjavila: „… ja sam feminista, filozof, liberalna kritičarka, politička teoretičarka, kvir, rodni teoretičar“. I to sve najedno, bože me ubrani! A nijednom da pomene da je i – žena. Potom smo se u redakciji bavili „ženskim pismom“, pravili antologiju crnogorskih poetesa, objavljivali tekstove o feminizmu u svijetu i kod nas. I da me danas pitate što nam je to onda trebalo, lako bih odgovorio: ne znam. Ni danas nisam siguran da li postoji „žensko pismo“, ni čemu podjela na „žensko“ i „muško“ pisanje. Ali sam sve vrijeme bio siguran da postoje dobri i loši rukopisi i žena i muškaraca – tu završava pomenuta podjela, podjela koja ništa ne znači. A o feminizmu neka brinu neoliberalne teorije, zagovarači kvir literature, te žene koje drže do sebe toliko da se pitam: jesu li to žene ili alijeni. Bez namjere da ironišem, bez uvrede, molim vas, ‘ženski svijetu’, doista mi nikad nije bilo  jasno što je to – feminizam. Ali znam da sam debelo pogriješio što u antologiju pjesnikinja, koja je u PLIMI objavljena, nisam unio nijednu bošnjačku poetesu. Kažem li: ‘nisam znao za njih’ pogriješiću dvostruko, jer me savjest mogla upozoriti: ‘da si se temeljitije raspitao – znao bi’. Mea culpa!

O tome sam prvo pomislio dok sam sa pažnjom slušao što i kako, upravo o feminizmu, govore učesnice diskusije sa nazivom „Magija ženskog pisma“. Na bini se nalazio buket ruža: bošnjačke književnice, profesorice, etnolozi. Od njih su, do nas u publici, dolazili topli ali zvonki glasovi, mirisalo je naokolo od uzdaha rečenica koje su slate nama, ‘muškima’, da ih naučimo.

U vremenu kome smo i žrtve i svjedoci, koje se zainatilo: hoće ono da dunjaluk posve sagori – glasovi otresitih žena te večeri nalikovali su obilatoj bujici koja požare gasi. Vjerujem da je mnogi u publici zaključio: vrijeme, naše sadašnje vrijeme, htjelo bi da sruši sve dobre običaje, ali će lakše svijetu biti dok postoje ovakve kćeri, sestre, matere i majke. Pa makar taj, da prostiš feminizam, najzad i pobijedio. Makar se i ustoličilo famozno „žensko pismo“. Samo neka bog sačuva ovu ljepotu govora i snagu odlučivanja, koje su nam te večeri stizali od junakinja – bošnjačkih književnica.

Perfektni  nastupi i testamentarni zaključci! Sve te dame, koje sam slušao sa užitkom, znaju svoje mjesto i u rodu i u domu, istorije su se načitale, i o budućnosti im je slika vidna, i u naslijeđu i u potomstvu barjak one nose, i kojima se ne može omaći da pogriješe, jer su bitan činilac u misiji jednog naroda koji je, svoj i na svome, kolo napretka poveo. Za mir, rad i bolje živovanje. Suza je, valjda, bilo dosta. Nije sramota reći: lako je delijama dok su ovakve žene uz njih. Ozbiljno o tome tako mislim. I priznajem (znaju to i oni koji ne žele da priznaju, jer su ih saputnice razmazile): žene su bolji dio čovječanstva. A feminizam?! Maže li se to na hljeb? Ili su to glasi i igre koje vjetrovi vremena raznose, dok život i dalje čuva svoje kodove.

The post Jovan Nikolaidis: ‘VEZAK VEZLA’ SVIJETU BESJEDILA appeared first on Tacno.net.

“What is Europe” Scene MESS je, po ocjeni publike, najbolja predstava na upravo završenom MIT festivalu na Cetinju. Riječ je o djelu Andraša Urbana nastalom po motivima Laszla Vegela u dramaturgiji Bojane Vidosavljević. U predstavi igraju Benjamin Bajramović, Amar Čustović, Dženana Džanić, Mirna Kreso, Sanin Milavić, Vedrana Seksan.

“Posebno zadovoljstvo nam jepublika MIT festivala, koja je svojim prisustvom, stavovima, osjećanjima i razmišljanjima, podigla ovaj festival na viši nivo. Stav publike da je ‘What is Europe’ najbolja predstava festivala, je stav publike kojoj je potrebna istina, kvalitet, hrabrost, promjena, bolje društvo, bez kozmetike u kulturi, i bez uljepšavanja i navikavanja na površne i komercijalne standarde kulture, društva, pozorišta. Mišljenje publike je upravo i mišljenje koje gajimo u Zetskom domu, uporno se trudeći već četri sezone, a nastavak tek slijedi. Hvala publici MIT-a, vidimo se na jubilarnom V MIT Festivalu- maj 2018”, riječi su Lidije Dedović, umjetničke direktorke Kraljevskog pozorišta na Cetinju, gdje je MIT održan od 14. do 28. septembra.

Na Montenegro International Theatre Festivalu iz Makedonije su igrala tri komada: „Trudna priča“ Teatra „Komedija“ iz Skoplja, u režiji crnogorske rediteljke i umjetničke direktorke „Zetskog doma“ Lidije Dedović, „Otelo“ Naroden teatra iz Bitole, u režiji Dijega de Bree i „Lepeza“, u režiji Blagoja Micevskog. Zagrebačko kazalište mladih nastupilo je sa „Velikom bilježnicom“ Edvina Liverića. Bosnu i Hercegovinu predstavljale su dvije predstave nastale u produkciji Scene MESS: „Kokoš“ u režiji Selme Spahić i „What is Europe“ u režiji Andraša Urbana, dok su teatri iz Evrope bili predstavljeni kroz italijansko-belgijsku koprodukciju „Anti-gone“ u režiji Sandra Mebelinija.

The post «WHAT IS EUROPE» SCENE MESS NAJBOLJA NA MIT FESTIVALU U CRNOJ GORI appeared first on Tacno.net.